u ime paradoksa i blasfemije života
srijeda, 29.12.2010.
ništa
Ponovo me opsjeda onaj istrošeni osjećaj besmislenosti,usamljenosti i praznine koju ne mogu točno odrediti,negdje duboko u meni,želim vrištati od nemoći da shvatim i da proniknem u samu srž patnje i slatke boli.Krvave ruke i oči očaja,praznine koja jeca i priča svoju priču dok glazba sivih nota polagane odlazi u noć,gubi se u vrtlogu strasti,zajedno sa onim otudjenim sjećanjima koja me bole i donose uvijek onaj osjećaj nježnsti i melankolije,suze plaču a oči su suhe i umorne.Poželio sam nestati u jednoj epohi iza krajnosti,u ruci svemira i velike kozmičke laži,medena ičuzija koračanja unatrag,traženja samoga sebe kao kopije lošeg filma,negdje zacrtanog i zaledjenog u toj utrobi nadanja,unatrag,kako ugodno zvuči,unatrag,unatrag,pa sve do početka svijesti.Do početka prve misli i ideje koje su krenule kroz tunel prema svjetlu,a svjetlo je ipak samo na početku,nada je ta koja luči želju za svjetlošću i za nekom osobnom toplionom.Bivstvo i razmišljanje o spoznaji svemira samo biće unakazuje i degradira u još niže nivoe postojanja,samo grabi laži i odmiče daleko u prošlost.Biti ovdje u ovome svijetu a željeti dobro je vrlo teško i ne izvedivo,ne spoznati nikada mržnju i voljeti je poguban osjećaj za ovo društvo,jao nama koji smo svjesni,prokletstvo velikoga koje plovi kroz naše vene i otvara nam vrata koja nismo nikada trebali otvoriti.Biti svjestan,biti svjestan sebe i samoga sebe unutar sebe i vanjštine ovoga prozirnog svijeta i svake osobe koja glumi u njemu.Vidjeti svakoga koji posjeduje svjesnost,oni se mogu odmah uočiti,mi smo kao magneti koji se privlače jedni drugima,a da to niti ne znamo......Volio bih samo da nisam nikada otvorio kutiju istine i da nikada nisam oči oprao u rijeci života,teško je živjeti u svijetu u kojemu samo niži oblici svjesnosti napreduju i budu smatrani velikim dušama,žalost..
četvrtak, 05.08.2010.
Ja nisam birao samoću,samoća je birala mene a tišina je ta koja stvara buku u meni....
subota, 29.05.2010.
Ah,opet nerazumljive stvari..
Zgrožen sam nad ovime i nad svime što nadilazi mogućnosti moje spoznaje i gubi se u onom vrtlogu ludila koje me cijeloga obuzima i gubim dah.Nadajući se da će prestati,bar na tren,samo da osjetim dašak olakšanja i stisnutu ruku unutar sobe bez prozora u zagušljivoj tmini suludog očaja.Pomislio sam da je ideja stvoritelja bila samo moja misao koja se kovitla u zagrljaju na samome vrhuncu eksplozije osjeta i očekivano nadahnuće kreatora je počelo da ide niz brdo,sve gore od gorega,bijesni psi me proganjaju.Njihove ralje su željne moje krvi,u očima im vidim tupi odsjaj primitivnosti i želje da se nahrane sirovim mesom moje napuštene ljubavi,ionako je ne jestiva.Pkušavam ne misliti o mislima koje samo naviru,dolaze kao zalutala bujica nakon neke proklete oluje,dolazi i donosi svoju složenost i ljepotu harmonije koja uvijek zvuči disharmonično,naginjući na kaos i na neku nesmislivu ljepotu,neku stranu ugodu u nekome stranome srcu.Daleko je to bilo,u nekome drugome snu,u nekoj drugoj zatrovanoj stvarnosti iluzija,tamo daleko iza zavjese i unutar kazališta,igrala se uloga mržnje i opet onog nepojmljivog ludila,užasa glupih neindividua,krezube babe i mrtvaci plešu kolo i slave život,patetično.Lako je to kada ne misliš da misliš na postojanost i na neizvjesnost sudbine i u stalnom očekivanju nečega stranoga a tako prepoznatljivoga,ona laž koja nas proganja u snovima i vrišti iz podsvijesti kao bijesna hijena na samu sebe dok si glodje izderane kosti,umorne od ove zablude.Teško je ne reći pravu riječ a da pritom ne mislimo na ono što smo željeli reći,lakše je okrenuti ledja i zabiti nož onome koji ne gleda i opet mu ponuditi sigurnost i zavesti ga u slijepu dobrotu.Dvolična i licemjerna rasa korača na četiri noge dok ispijaju kavu besmislica u svojoj šalici propale duhovnosti.Evolucija svijesti bez nade,evolucija ludila i tron gluposti,prelijepo je to,biti tako razočaran svime onime što se kao neka usporena slika na filmu odvija pred mojim očima,grozno i nepojmljivo je to.Poželim plakati samo kada bi znao za suze,jer i one su previše otrcane da bi se ponavljale kada ničemu ni ne služe...
petak, 05.03.2010.
Nastavak sulude nebuoloznosti...
Pogled spušten ka trnju a iz njega izviru more crnih vrana koje glasno graktaju i vrište na mene svojim prodornim crnim očima.Nestajem u toj njihovoj prijekornoj tmini,gubim se kao hipnotiziran tom jamom očaja.Zarobljen pogledom odvajam se od tijela i postajem samo taj osjećaj.Taj mali dio koji dijeli sve ono što bi sada trebalo biti zbilja,dah mašte i snova.Čujem kako riječi izlaze iz daljine i kotrljaju se prema centru pažnje.Tamo se okupljaju sve mrtve riječi i čekaju svoju pojavu u stvarnosti.Odbačene,odbačene kao neželjeno dijete od majke koja nije u stanju razmišljati savjesno i sretno.Te riječi koje vrište na volju,žele da se istaknu i da daju svoj značaj,iako zaboravljene one žele svoju pojavnost.Pokraj male kuće koja je sagradjena u šumi,sagradjena od lišća i sačinjena u obliku nesmotrenog srca,za ljubavlju prema njoj.Da,osjećam ljubav iako ponekad mislim da nisam u stanju posložiti svoje emocije i dati im značaj.Prepustiti se emotivnom stanju,opustiti se,samo ploviti bezbrižno tom cestom.Nisam u stanju.Stvaram nevidljivi plašt od zlata,tako tanak a tako neprobojan,nevidljiv i čvrst,u svojoj nakani da se osiguram od neželjenih pogleda,onih tmurnih nelagoda i prokletih psihičkih vampira koji stalno i neumoljivo sišu energiju iz mene.Prokleti bili,zar im nikada nije dosta,nesvjesni te svoje uloge,hrane zvijer u sebi i svaki danom polako umiru dok zvijer jača.Ljudi kao sjene prolaze kraj mene,nikakav dodir nikakva želja u meni,ništa,samo sjene koje se presavijaju preko teatra ovoga svijeta,preko zida plača.Samo jedan veličanstveni dodir očekujem i tražim,samo jedan dodir koji će pokrenuti moj svijet i dopustiti jednoj sjeni da udje u njega,Zarobit ću tu sjenu svojom voljom i dobit će svu pažnju koju imam,dobit će dušu,dobit će život,zajedno u meni...Prokleta sputanost snova i želja,koji cilj je ostvariv?Niti jedan,samo iluzije ostaju da njeguju neku lažnu ambiciju i još lažljivu volju da se to ostvari,koja laž,slatka prgava laž.Poželim odletjeti u tišinu,kako je tamo?Tišina univerzuma i te gluposti koje opet ispoljavaju od nekud iz mene i žele se pretvoriti u neku smislenu rečenicu.Ali kako objasniti svoju dušu,kako objasniti svoj svijet,kako pretvoriti rečenicu koja će potaknuti drugu dušu da spozna ono što se spoznati ne može.opet iluzija,sve je samo iluzija,čak i iluzija stvarnosti je iluzija,gluposti..samo obične gluposti...
četvrtak, 04.03.2010.
Ništa
Daleko u svome svijetu,zamišljen nad sudbinom,podarenom od ne znam niti sam od koga,čekam.Čekam neku tihu riječ,nešto što će obzdaniti neki put prema tome,put prema tišini,spokoju mrtvila.sjene koračaju ispred mene,unutar samog nemira,ne primjećujem ništa od toga,trudim se ne biti ljubazan prema tim nesmotrenim riječima požude.Odagnati svaku sumnju iz srca i zakoračiti još dublje u tu nesreću tog predivnog svijeta.Tamo daleko,unutra i natrag,tamo je moja misao,tamo je moja duša,moja postojanost,daleko unutra.Objektivno sam tu,dišem,udišem te bludne nektare ovog prljavog grada i ignoriram onaj prvotni poriv povraćanja,ali trudim se ne misliti o tome,ignoriram.Oblaci su nestali u tome svijetu,samo neka velika mrlja koja plovi tim nebom kao da korača u neku utvrdu i gubi smisao kojeg nebi trebalo niti biti.Sam u svome svijetu,daleko,sam svoj bog,ljubav i osjećaj,majka i bludnica,dijete i smrt...Podario sam svim stvarima koje uzgajam u podsvijesti,podario sam tim stvarima život i stvorio neke uloge od njih.Dao im značaj i osmislio tako snažnu igru ludila da kao prtomatrač i stupam u njih,topim se u njima.Glavni i sporedni lik.Ta prašnjava ladica,stoji zakopana u podsvijesti,tamo sam odlagao sve one frustracije i strahove,tamo sam ih odlagao.Ne izgubljene,ignorirane i ostavljene,nikada proživljene,zaboravljene...Kao i sada dok moje misli lete i tvore ideju a volja kao pokretač izbacuje ih van.Zašto nikada moje riječi ne dolaze do pravog izričaja,zašto uvijek dolaze tako osakaćene,tako ožalošćene.Sve ima smisla kao što je sve i besmisleno,tako da.....
ponedjeljak, 21.12.2009.
dop
Ploviš kroz moje vene slatki otrovu uzvišene ljubavi,osjećam te u krvi.Pomiješan sa tom slatkom tekućinom ti vrištiš i tražiš svoj put do svijesti.Letiš kroz te ceste prema centru svijesti i očekujem tvoj učinak,očekujem eksploziju ugode,ljubavi moja.Prokuhana emocija ulazi u gan razuma i zavlači svoje nokte pod kožu spreman da ubije svu depresiju i neimaštinu u tijelu.Ekstaza ludila,ekstaza ljepote,gozba sa bogovima na vrhu planine.Nemogućnosti postaju tek neka blijeda slika čovjeka koji imao ograničeni um u materiji.Sve postaje stvarno,sve izgleda moguće.Ljubav,ta prokleta ljubav i toplina koja zauzima svoj dio u truloj duši,uzdiže je iz temelja do iznemoglosti,nepodnošljiva ugoda.Letim sam unutar svega,krila su od zlata a moja misao je božanstvena,superiornost u svakome pogledu,ljepota postojanja,tek sada postajem svjestan vlastite egzistencije,prekrasno,predivno,neopisivo je to,taj prokleti osjećaj.Demon u meni veliča snagu tog proklestva,udiše nektar bludnosti igle koja prodire u svetu venu i donosi osjećaj superiornosti.Uzdižem se iznad smrtnosti,gledam bijedne smrtnike kako tumaraju za svojim snovima i taj njihov nevažni život,kako su samo jadni u toj svojoj iluziji.Ja koji sam bog i sa svojim plaštom letim iznad njih i promatram njihove duše kao neke sjene koje nikada neću moći dodirnuti,osjetiti.svaki put kad se otrov ljubavi prinese u tijelo,osjetim požudu da postanem bog,jer ja i jesam bog za samoga sebe,ja sam neuništiva karika u ovome besmislenome svijetu,velika ništica nadanja i stvaranja.Predivna ljepota,duša puna uzbudjenja,puna snage i svih mogućnosti,sve je moguće,oh, da,sve je moguće sada.Letim kroz vlastita sjećanja koja me vraćaju unatrag do onoga vrtloga strasti kada sam bio kao i oni,slijedio instikte stvarnosti i ne obazirao se na zov demona.Bio sam kao i svi,glup i stran u mori ove stvarnosti,reagirao normalno na sve podražaje iz okoline i automatski negirao neželjene učinke.A sada,kada sam ponovo u dkladu sa harmonijom prelijepe tvari,sada ponovo moje srce kuca jačinom svemira,jačinom bivstva.Prelijepo,predivno,neopisivo je to...let unutar sebe i nazad i naprijed,sve je moguće,prekrasno,neopisivo,nepojmljivo bijednim smrtnicima.samo posebni mogu ući u naš koven i osjetiti jačinu boga sivog sunca,samo posebni mogu osjetiti besmrtnost i postati božanska bića na trenutak,inicirati se u krg besmretnosti i pustiti bogu da udje kroz predivne vene mudrosti,dopustiti neživoj tvari da stvori svoj postanak u tebi.....predivno
srijeda, 14.10.2009.
Otvori staru ranu boježljivom oštricom ne znanja ti spodobo tiha kao univerzum kada plače nad prolivenom uzaludnom krvi svemira.Traži svoje postojanje u ruci bude i potonulog lotusa u noći bez odraza tvoje taštine u jezeru gluposti i očaja.Koračaj unatrag pa sve do vremena kada nisi postojao i kada logika postojanja i ništavila gubi svoj značaj u odrazu ogledala stvarnosti.Pokušaj razumjeti i reci tiho tu prokletu riječ saznanja utrobe te pogubne ništice stvaranja zelatora koji je posrnuo na prvome pokušaju uzvišenja,laik koji glumi boga.Lako je nestati i prestati ići dalje kroz začaranu šumu sudbe te klete,postojati i misliti,to je ono na jteže u ovoj mori bez kraja.Sve je ovo nestvarno i svi ti otkucaji srca su laž i iluzija materije bijednog čovjeka koji još uvijek vjeruje u raj i mogućnost svog uzvišenja u ovoj psihičkoj brazdi uništenja.Hijena voli svoju bol i to ne skriva od mjeseca patnje,ona korača unatrag tražeći svoju pogrešku i baca svoje misli pred otvor sudbine tih sumeranskih bogova istine,daleko u noć.daleko i dalje od ovoga sivila i ove noći svijeta koji tone sve dublje i dublje u svoj košmar mora,koje nikada ne prestaju,iznova se bude svaki put u rijeci ne znanja,daleko od svega i daleko od samih sebe čekaju svoj nestanak......glupi svijet jada...
ponedjeljak, 15.06.2009.
Zar nigdje nema nikoga ko posjeduje dušu,zar su ostale samo te primitivne mase tih priglupih tjelesa što vitlaju na sve strane,one more i one laži.Daj mi jednu riječ koju ću osjetiti,pokušaj napisati nešto što je iznad ovoga svijeta gluposti,nešto što postoji u astralnome nečemu...daleko.Želim samo da napokon pročitam riječi koje ću osjetiti,nešto što je osjećaj,nešto strano,komplicirano jasno.Reci mi ti koji čitaš ovo,reci da znaš što je to istina,što smo mi za pravo,kamo sve ovo vodi...Previše je pitanja,previše sumnji i prokletih upitnika,sve je nejasno a sve je ipak tu.A gdje da se mi svrstamo,u koju kategoriju mi spadamo,kada sami znamo da ne trebamo biti tu.Ovaj svijet nije za nas....Uvijek taj jedan te isti osjećaj koji vrišti u meni,govori,bježi,bježi,što dalje odavde,bježi.Skloni se u onu malu rupu u kojoj osjećaš sigurnost,bježi u kuću od karata i uništi je,dok si u njoj,neka vjetar otpuhne zadnji niz i neka se sve slomi,jer mi nismo tu...Sve je ovo meni strano,zato jer nikada ne razmišljam onom sivom tvari,moje misli su iznad svega,dolaze kao titraji iz onostranosti,moje misli su daleko,plove morem ozbiljnosti i ne razumijevanja na ovoj čistini.Gadi mi se sve,odustajem,prestajem,pokušaj je upitan i on me tjera u plač.nikada neće biti bolje,duša umire ostaju samo glupa tijela koja gledaju tim iskvarenim očima...duša je odavno umrla.Kao zombiji teturaju kroz ovu iluziju i uvažavaju sve te gluposti priglupog standarda,ponašanje socijalnih debila,osjećaju prazninu ali gorljivo trpe riječi koje im izlaze iz usta.Očaj,užasni očaj i ne razumijevanje,sve ide unazad,unatrag i unatrag..to je spas..vratiti se unatrag...
četvrtak, 14.05.2009.
Ponovo ludilo....ma
Ponovo onaj istrošeni osjećaj nemira putuje mojim mislima i vrišti na svjetlo,vrišti na sva nepouzdana nadanja na onu bezgraničnu radost koju osjećamo u ludosti kada nam se maske spoje u glumi onog imiginiranog tetra dualnosti.Ona nosi moju riječ,ona nosi moju slabost,ona nosi beskrijepornu mudrost i savitljivu snalažljivost u blijedoj slici tumora na mozgu,ona je moja ljubav.I ta slika,ta crno bijela tuga moje nostalgije,mojih sretnih dana i svih onih košmara koji traže svoje ponovo rodjenje u stvarnosti,žele nametnuti svoj um.Kao svaka prilika koračam pustim ulicama i molim se ništavilu da prihvati moju molbu,molim se za danak ne postojanja,molim se velikoj i neshvatljivoj smrti u vječnosti nadanja.Nadanja da ću bar jednom osjetiti okus svemira i tog bezgraničnog crnila,stopiti se sa tamom i postati nova utroba majke zmije...ali svaka misao biva izkorumpirana,iskvarena od entiteta ludila,namjerno eklipsa radi ono što je podredjena svima,igra ulogu laži.Prostranstvo astralnog svijeta zakopana duboko u meni,želim spoznati ljepotu putovanja u njezin zagrljaj,želim da me obavije prelijepa tama ništavila i mudrosti,želim da osjetim radost nestanka i smrti i da napokon kažem da sam sretan u nekome drugome svijetu sna...
