Ponovo onaj istrošeni osjećaj nemira putuje mojim mislima i vrišti na svjetlo,vrišti na sva nepouzdana nadanja na onu bezgraničnu radost koju osjećamo u ludosti kada nam se maske spoje u glumi onog imiginiranog tetra dualnosti.Ona nosi moju riječ,ona nosi moju slabost,ona nosi beskrijepornu mudrost i savitljivu snalažljivost u blijedoj slici tumora na mozgu,ona je moja ljubav.I ta slika,ta crno bijela tuga moje nostalgije,mojih sretnih dana i svih onih košmara koji traže svoje ponovo rodjenje u stvarnosti,žele nametnuti svoj um.Kao svaka prilika koračam pustim ulicama i molim se ništavilu da prihvati moju molbu,molim se za danak ne postojanja,molim se velikoj i neshvatljivoj smrti u vječnosti nadanja.Nadanja da ću bar jednom osjetiti okus svemira i tog bezgraničnog crnila,stopiti se sa tamom i postati nova utroba majke zmije...ali svaka misao biva izkorumpirana,iskvarena od entiteta ludila,namjerno eklipsa radi ono što je podredjena svima,igra ulogu laži.Prostranstvo astralnog svijeta zakopana duboko u meni,želim spoznati ljepotu putovanja u njezin zagrljaj,želim da me obavije prelijepa tama ništavila i mudrosti,želim da osjetim radost nestanka i smrti i da napokon kažem da sam sretan u nekome drugome svijetu sna...
Post je objavljen 14.05.2009. u 01:31 sati.