Zar nigdje nema nikoga ko posjeduje dušu,zar su ostale samo te primitivne mase tih priglupih tjelesa što vitlaju na sve strane,one more i one laži.Daj mi jednu riječ koju ću osjetiti,pokušaj napisati nešto što je iznad ovoga svijeta gluposti,nešto što postoji u astralnome nečemu...daleko.Želim samo da napokon pročitam riječi koje ću osjetiti,nešto što je osjećaj,nešto strano,komplicirano jasno.Reci mi ti koji čitaš ovo,reci da znaš što je to istina,što smo mi za pravo,kamo sve ovo vodi...Previše je pitanja,previše sumnji i prokletih upitnika,sve je nejasno a sve je ipak tu.A gdje da se mi svrstamo,u koju kategoriju mi spadamo,kada sami znamo da ne trebamo biti tu.Ovaj svijet nije za nas....Uvijek taj jedan te isti osjećaj koji vrišti u meni,govori,bježi,bježi,što dalje odavde,bježi.Skloni se u onu malu rupu u kojoj osjećaš sigurnost,bježi u kuću od karata i uništi je,dok si u njoj,neka vjetar otpuhne zadnji niz i neka se sve slomi,jer mi nismo tu...Sve je ovo meni strano,zato jer nikada ne razmišljam onom sivom tvari,moje misli su iznad svega,dolaze kao titraji iz onostranosti,moje misli su daleko,plove morem ozbiljnosti i ne razumijevanja na ovoj čistini.Gadi mi se sve,odustajem,prestajem,pokušaj je upitan i on me tjera u plač.nikada neće biti bolje,duša umire ostaju samo glupa tijela koja gledaju tim iskvarenim očima...duša je odavno umrla.Kao zombiji teturaju kroz ovu iluziju i uvažavaju sve te gluposti priglupog standarda,ponašanje socijalnih debila,osjećaju prazninu ali gorljivo trpe riječi koje im izlaze iz usta.Očaj,užasni očaj i ne razumijevanje,sve ide unazad,unatrag i unatrag..to je spas..vratiti se unatrag...
Post je objavljen 15.06.2009. u 00:23 sati.