Ponovo me opsjeda onaj istrošeni osjećaj besmislenosti,usamljenosti i praznine koju ne mogu točno odrediti,negdje duboko u meni,želim vrištati od nemoći da shvatim i da proniknem u samu srž patnje i slatke boli.Krvave ruke i oči očaja,praznine koja jeca i priča svoju priču dok glazba sivih nota polagane odlazi u noć,gubi se u vrtlogu strasti,zajedno sa onim otudjenim sjećanjima koja me bole i donose uvijek onaj osjećaj nježnsti i melankolije,suze plaču a oči su suhe i umorne.Poželio sam nestati u jednoj epohi iza krajnosti,u ruci svemira i velike kozmičke laži,medena ičuzija koračanja unatrag,traženja samoga sebe kao kopije lošeg filma,negdje zacrtanog i zaledjenog u toj utrobi nadanja,unatrag,kako ugodno zvuči,unatrag,unatrag,pa sve do početka svijesti.Do početka prve misli i ideje koje su krenule kroz tunel prema svjetlu,a svjetlo je ipak samo na početku,nada je ta koja luči želju za svjetlošću i za nekom osobnom toplionom.Bivstvo i razmišljanje o spoznaji svemira samo biće unakazuje i degradira u još niže nivoe postojanja,samo grabi laži i odmiče daleko u prošlost.Biti ovdje u ovome svijetu a željeti dobro je vrlo teško i ne izvedivo,ne spoznati nikada mržnju i voljeti je poguban osjećaj za ovo društvo,jao nama koji smo svjesni,prokletstvo velikoga koje plovi kroz naše vene i otvara nam vrata koja nismo nikada trebali otvoriti.Biti svjestan,biti svjestan sebe i samoga sebe unutar sebe i vanjštine ovoga prozirnog svijeta i svake osobe koja glumi u njemu.Vidjeti svakoga koji posjeduje svjesnost,oni se mogu odmah uočiti,mi smo kao magneti koji se privlače jedni drugima,a da to niti ne znamo......Volio bih samo da nisam nikada otvorio kutiju istine i da nikada nisam oči oprao u rijeci života,teško je živjeti u svijetu u kojemu samo niži oblici svjesnosti napreduju i budu smatrani velikim dušama,žalost..
Post je objavljen 29.12.2010. u 01:54 sati.