Pogled spušten ka trnju a iz njega izviru more crnih vrana koje glasno graktaju i vrište na mene svojim prodornim crnim očima.Nestajem u toj njihovoj prijekornoj tmini,gubim se kao hipnotiziran tom jamom očaja.Zarobljen pogledom odvajam se od tijela i postajem samo taj osjećaj.Taj mali dio koji dijeli sve ono što bi sada trebalo biti zbilja,dah mašte i snova.Čujem kako riječi izlaze iz daljine i kotrljaju se prema centru pažnje.Tamo se okupljaju sve mrtve riječi i čekaju svoju pojavu u stvarnosti.Odbačene,odbačene kao neželjeno dijete od majke koja nije u stanju razmišljati savjesno i sretno.Te riječi koje vrište na volju,žele da se istaknu i da daju svoj značaj,iako zaboravljene one žele svoju pojavnost.Pokraj male kuće koja je sagradjena u šumi,sagradjena od lišća i sačinjena u obliku nesmotrenog srca,za ljubavlju prema njoj.Da,osjećam ljubav iako ponekad mislim da nisam u stanju posložiti svoje emocije i dati im značaj.Prepustiti se emotivnom stanju,opustiti se,samo ploviti bezbrižno tom cestom.Nisam u stanju.Stvaram nevidljivi plašt od zlata,tako tanak a tako neprobojan,nevidljiv i čvrst,u svojoj nakani da se osiguram od neželjenih pogleda,onih tmurnih nelagoda i prokletih psihičkih vampira koji stalno i neumoljivo sišu energiju iz mene.Prokleti bili,zar im nikada nije dosta,nesvjesni te svoje uloge,hrane zvijer u sebi i svaki danom polako umiru dok zvijer jača.Ljudi kao sjene prolaze kraj mene,nikakav dodir nikakva želja u meni,ništa,samo sjene koje se presavijaju preko teatra ovoga svijeta,preko zida plača.Samo jedan veličanstveni dodir očekujem i tražim,samo jedan dodir koji će pokrenuti moj svijet i dopustiti jednoj sjeni da udje u njega,Zarobit ću tu sjenu svojom voljom i dobit će svu pažnju koju imam,dobit će dušu,dobit će život,zajedno u meni...Prokleta sputanost snova i želja,koji cilj je ostvariv?Niti jedan,samo iluzije ostaju da njeguju neku lažnu ambiciju i još lažljivu volju da se to ostvari,koja laž,slatka prgava laž.Poželim odletjeti u tišinu,kako je tamo?Tišina univerzuma i te gluposti koje opet ispoljavaju od nekud iz mene i žele se pretvoriti u neku smislenu rečenicu.Ali kako objasniti svoju dušu,kako objasniti svoj svijet,kako pretvoriti rečenicu koja će potaknuti drugu dušu da spozna ono što se spoznati ne može.opet iluzija,sve je samo iluzija,čak i iluzija stvarnosti je iluzija,gluposti..samo obične gluposti...
Post je objavljen 05.03.2010. u 06:44 sati.