Daleko u svome svijetu,zamišljen nad sudbinom,podarenom od ne znam niti sam od koga,čekam.Čekam neku tihu riječ,nešto što će obzdaniti neki put prema tome,put prema tišini,spokoju mrtvila.sjene koračaju ispred mene,unutar samog nemira,ne primjećujem ništa od toga,trudim se ne biti ljubazan prema tim nesmotrenim riječima požude.Odagnati svaku sumnju iz srca i zakoračiti još dublje u tu nesreću tog predivnog svijeta.Tamo daleko,unutra i natrag,tamo je moja misao,tamo je moja duša,moja postojanost,daleko unutra.Objektivno sam tu,dišem,udišem te bludne nektare ovog prljavog grada i ignoriram onaj prvotni poriv povraćanja,ali trudim se ne misliti o tome,ignoriram.Oblaci su nestali u tome svijetu,samo neka velika mrlja koja plovi tim nebom kao da korača u neku utvrdu i gubi smisao kojeg nebi trebalo niti biti.Sam u svome svijetu,daleko,sam svoj bog,ljubav i osjećaj,majka i bludnica,dijete i smrt...Podario sam svim stvarima koje uzgajam u podsvijesti,podario sam tim stvarima život i stvorio neke uloge od njih.Dao im značaj i osmislio tako snažnu igru ludila da kao prtomatrač i stupam u njih,topim se u njima.Glavni i sporedni lik.Ta prašnjava ladica,stoji zakopana u podsvijesti,tamo sam odlagao sve one frustracije i strahove,tamo sam ih odlagao.Ne izgubljene,ignorirane i ostavljene,nikada proživljene,zaboravljene...Kao i sada dok moje misli lete i tvore ideju a volja kao pokretač izbacuje ih van.Zašto nikada moje riječi ne dolaze do pravog izričaja,zašto uvijek dolaze tako osakaćene,tako ožalošćene.Sve ima smisla kao što je sve i besmisleno,tako da.....
Post je objavljen 04.03.2010. u 06:55 sati.