Fool on the hill.... https://blog.dnevnik.hr/evangelista

utorak, 31.01.2006.

MOJA MEĐUVREMENA

Mislim da nikad neću priznati i reći koliko mi nedostaje onakva večer sa prigušenim svjetlima u studentskoj sobi. Mislim da moja slika dodaje neke nove boje kad se sjetim studentskih početaka i krajeva. I međuvremena. U šetnjama dalekim, a tako bliskim gradom ispod kojeg viđam neke duše što se čine izgubljenima ili možda samo nedohvatnima, gledam neke kipove što stoje kao da su zaustavljeni u vremenu i kao da ih je vrijeme prigrlilo u neku svoju stalnost i neodređenost. Nekako, uvijek završim u centru gdje me uvijek onaj ban premrko gleda pa se nastojim skloniti iza sunca u Bogovićevoj ili zastanem da kratko popričam s Tinovim kipom... „Ne boj se, nisi sam. Ima i drugih nego ti...” Prati me osmijeh i čudni pogledi još čudnijih ljudi što si bez nekog sasvim dobra razloga zamisliše vlastitu normalnost. Usporen hod na četiri noge moja je prednost, jer tako vidim sve više i sve bolje neku unutarnju praznost dok Zagreb i dalje tone u moje snove. Snove u kojima vidim kako se divim njemu u nekoj zanijekanoj ljubavi jer teško je priznati da se volimo. Previše smo obojica tvrdoglavi. Zagreb i ja imamo slične karakterne osobine i ne volimo čekati ili barem tako mislim. Ipak, nema težine i žurbe u našim osjećajima. Usprkos samoći, koju možda zaista osjećam, a možda se samo prisiljavam, pjevušim si tu i tamo koji stih no prečesto ga zaboravim dok neki čudan tramvaj ne stane i ne vrati me do Cvjetnog naselja jer – previše bole noge. Prelijen sam da se šetam i sjednem ponekad na klupe gdje je nekad sjedila jedna žena koja me, možda bez da sam htio priznati ipak voljela. Ne tužim se, samo konstatiram da je više nema. Priznati da je, ležati s njom u krevetu pri prigušenim svjetlima studentske sobe sa jazzom što svira i u glavi i sa zvučnika bilo sasvim dosta i previše da zaustavim taj trenutak. What a difference a day makes... Sad je soba prazna i sa zvučnika ne svira ništa. Bilo bi prebolno da se sjetim. Ne želim prolaziti ispod slavoluka ispod kojih nekad maštasmo da ćemo proći zajedno. Mijenjaju se temperature izvana i iznutra – u meni. Trenutačno gorim i više nego što bih trebao i ruke mi se tresu kao u nekom deliriju. Za trenutak ili dva bit ću hladan barem prividom i moći ćete čuti moje štake kako lupaju ritmom ovih riječi. Vrijeme ne otvara svoja vrata da me prigrli sebi, ne želi me za ljubavnika jer bi u tom slučaju izgubilo najdražu igračku. Idem dalje glasnim koracima tako da me se čuje kako dolazim. Dedićev Amigo i sastajanje pred pornografskim kinom uzimam za svoju metaforu ljudskosti. Zar nije sve na neki način pornografija, a svaki od nas svoje kino? Koračam glasno. Tako da me mogu izbjeći dojučerašnji prijatelji. Tako da sasvim mirno mogu okrenuti leđa i zakasniti na dogovor pa da znam da nije slučajno, Život je kratak i ljubavi i prijateljstva traju duže od njega. Nadam se da ćemo se jednom morati sresti, ako ništa drugo na onoj strani restorana, na naplati računa. Bez obzira na sve nadam se da ću imati za posudbu ako mu slučajno pofali, a za mene svejedno nije važno jer ja dajem ovo malo misli svima i svoju pornografiju dijelim besplatno. Valjda će se netko sjetiti ako ne budem imao platiti ovu večeru što nam se servira na tanjuru. Bude se opet neki vampiri i ini demoni kakve ne viđam često, dapače gotovo nikad. Dan je, nije noć, i kažem im da bi se trebali vratiti da ih sunce ne spali, no toliko puta sam se sam skrio iza njega tako da mi riječi u licemjernosti gube smisao. Nekako izranjam iz sveg tog besmisla i gordijskog čvora riječi bez dnevnog svijetla i shvaćam da žalim što na vrijeme nisam uhvatio trenutak kad sam ostavljen bez riječi. Želim naći neku klupu na koju oboje možemo sjesti da zasviramo neku vlastitu glazbu; da ti raskopčam nepotrebnu odjeću i da moj jezik počine od besmislenih riječi na tvojim grudima; da se upozna sa nečim većim od riječi i ljudskijim od filozofije; da ruke prestanu tvrdoglavo stiskati štake pa da se odmore na tvojim grudima dok klizim sve niže i sve dublje u tvoje neke dubine što ih žedan želim ispiti; da dopustiš da usišem tvoje usne umjesto ovog vrča suza i vrtoglavice... Vraćam se iz ovih slika koje se nisu dogodile i mislim da oboje znamo zašto. Ne boj se! Nisi sama... Parafraziranje mi je uvijek dobro išlo, a pogotovo kad se nastojim opravdati pred sobom. Glupo je pokušat se naći na istoj stazi, jer kad se opet sretnemo ti više nećeš biti ti, a ja više neću biti ja. What a difference a day makes. Poletjet ćeš iz mojih misli u let, ali ne preblizu suncu. Ostat ću sam u svojim šetnjama gradom koji je previše tvrdoglav da bi priznao da se volimo, a ja sam previše tvrdoglav da napravim prvi korak. On i ja i ja i ti... Ponovno parafraziram. Ovaj put Dečaka iz vode što ima trag pod levom miškom... Nedostaju mi trenuci dok smo čvrsto stajali u zagrljaju spremni da zaplovimo i pozdravimo trulu stvarnost prepunu prolaznih zvjezdica i instant kava koje se ispijaju na hektolitre spremni da nas zaskoče i zaglupe kad god im to dozvolimo. Naše priče imaju tisuće početaka i krajeva. I međuvremena. Ovo je samo jedna od njih. As time goes by...

ULICA LJUBAVI

Živjela je
u ulici ljubavi.
Imala je ružu
i haljinu.
Crvenu.
Imala je stihove
stvorenja podzemlja,
ulice ljubavi.

Kradem ideje Morrisonu
i sjećam se
prirodnog zova,
igre tijela,
krvi.

Živjela je
u ulici ljubavi.
Više ne živi.

Oprosti Jim.

ponedjeljak, 30.01.2006.

USISIVAČ PRIVIDA

U ovoj smo sobi
bez usisivača
stvorili vakuum
da ne znamo kako.
U ovom se svijetu
igram skrivača
i samom sebi
kradem motive
iz pjesme u pjesmu,
iz riječi u riječ.

Dosta je truda.
Umor prejak,
a nisam napravio
ništa.

Upala mišića
od previše snova
lijenosti što ne pušta
djelima potvrdu riječi.

Apaurini, voltareni,
metafore,
pokretne slike
zaglupljuju, kradu
vrijeme.

No svaka krađa
na naplatu dođe
i zatvor
nije uvijek vidljiv.

Lagana pjesma
siluje zvučnik
i otima misli.
Improviziram stihom
kad ne mogu sobom.
kad ne mogu nama.

Gubim smisao
prljava poda
jer Domestos isparava,
gubim sobu i svjetove
u noći bez svjetala,
gubim sebe u ovom
vakuumu karnevala
i gubim nas.

Ne mogu okriviti fašnik.
Ionako stalno izbjegavam
spaliti mostove,
otpuhati sebe
samo što dalje
od atmosfere.

nedjelja, 29.01.2006.

KRATKI SPOJ

PITAM SE KAMO VODE CESTE
BEZ ASFALTA I ZAŠTITNIH
OGRADA?
SAMO NEŠTO PIJESKA
I PRSTOHVAT PROVALIJA
SVAKI PUT.
NITKO NIJE ODGOVORAN
ŠTO ŽIVOT NA RUBU
ELEKTRIČNE ŽICE
IZAZIVA KRATKI SPOJ.
NITKO NE ZNA ODGOVOR
NA NEPOSTAVLJENA PITANJA
JER JOŠ UVIJEK NISMO NAUČILI
ČITATI I POGAĐATI
NEIZREČENE MISLI.
RIJETKOST SLUČAJNO
ISTE FREKVENCIJE
ZAPANJUJE.
NEMA KRAJA PUTU
I ZLOSTAVLJANU UMU
SILOM UMETNUTIM
SILIKONIMA.

PUCAJU
KAO ŠTO PUCA
NAPUHAN EGO
BEZ TOLERANCIJE.

KOMEDIJA SJEĆANJA,
NESREĆA SHVAĆANJA.

KRATKI SPOJ.

subota, 28.01.2006.

KASNA ISPRIKA

Ne znah prići
šumi pričljivoj
i bježah dalje od nje
sramom progonjen.
Ljubomoran
na riječi
što lako teku
ostadoh u gradu
sivom od smoga,
gušćim od magle
i težim od glavobolje.
Uporna je
i u glavu uskače
nekom slikom
što se ureže
jače i dublje
svakim sjećanjem.
Neka zdenac
pogleda sram
i oprosti što sam
često gluh na
njene riječi.
Neka oprosti
što nisam imao
znanja i hrabrosti
da ju zavedem.

četvrtak, 26.01.2006.

ZMIJSKA KAVA

pjesma isforsirana glazbom što ju napisa jedan frend

jutarnja kava
u buđenju
diže mi kapke
koje ne mogu
dignuti sam.
ljudi množe
svoje ideje
kao studentske skripte
jer u oba je slučaja
jednaka stvar.
Krcati glupim rjesenjima,
greskama povrsna citanja
oni pokapaju svijet,
zadnju skriptu za preokret.
gadi mi se perspektiva
no izbori su kratak
fitilj na živcima.

jutarnja kava otvara obzore
koje snovi ne vide
ali nemam rezerve tolerancije
za ograničene poglede
tipa "samo tako dalje
zgazi sve ostale".
kretenski je osjećaj
kako sve odlazi k vragu
u sve manje vremena
da tamo odem i ja...
No, vrag pleše
tango s depresijom
i lažnim prijateljstvima
nudeći put popločen
samo praznim čašama.
i hodanje po staklu
reže stopala
pa ne mogu čvrsto stati
Ostajem zaštićen mislima
koje možda nešto
još mogu dati.

Budan vidim
horor film
neke čudne uloge,
opet je kava
krivac za sve
u ovom filmu
groteske.

utorak, 24.01.2006.

ATLANTIDA

Odletjela je
napravivši zvijezdu
nekoliko puta
u neku svoju povijest
kojoj samo ona zna
početke i krajeve.
Spavala je kao dijete
u malenoj kolijevci
čekajući posebnosti
da je bude.
Trozub ideje
u rukama nježnim
kao zavjesa kojom
sunce vježba snagu
prodire sve dublje
u ispraznost.

Vakuum.

Reveri ukrašeni
suhim križevima
zaboravljenih stihova
bez konteksta i imena
spremaju tužbu
za konačan sud
senilnom,
sebičnom
pjesniku u pokušaju.

Svi se nalaze tamo
pred vratima ostvarenja.
Pravde mora biti
i nemarnost prije ili kasnije
dolazi na naplatu.

Novi će dan
ugledati još jedan
suhi križ i nešto suza,
a mene neće biti
da ih obrišem.

Atlantida,
kao kontinent
potonulih stihova
bez konteksta i imena,
odletjelih u neku svoju povijest.
bez početka i krajeva,
napravi zvijezdu.

Trozubu ideje
i zavjesi
inspiracije.

ponedjeljak, 23.01.2006.

TAMO DOLJE

Tamo dolje
mrtvi kanarinci
sivih boja
ne vide micu-macu.
Tamo dolje
krije se pjesma
spora kao vrijeme,
kao noć
i kao grijeh.
Tamo dolje
zakopaše maštu
i okrenuše svijet.
Žena pije
samozadovoljstvo
vlastita dekoltea
nesvjesna da postaje
groteska.
Igrokaz kreatura
čudna stripa,
dodatka glavnoj priči.

Traper Keri ili slično...

Užas na dopustu
i smijurija na radnom mjestu.
Tamo dolje
oko nas
potrganoj korici
ne vidi se kraj.

subota, 21.01.2006.

I REČE GAVRAN...

... NIKAD više. Zanimljivo je čuti graktanje u vlastitoj glavi kako opominje opetovanom pjesmom. Gradnja piramida nije laka i Afrika je još uvijek daleko. Koliko god glumio ljudskost Marlow je još uvijek jedan od najupečatljivijih likova literature. Srce tame. Apokalipsa danas. Pretjerujem. Niti je srce toliko tamno, niti će uslijediti apokalipsa. Konrad i Poe su dobro znali da NIKAD ostaje u našoj glavi koja ima malo veze sa stvarnošću. Sagrađeni svjetovi u oblacima, (kako piše na jednom portalu s poezijom)ipak, su daleko ljepši od ruševina koje imamo na Zemlji.
Bijasmo dvojica na istim putevima jedno kratko vrijeme, no zaboravismo sve što je još Albert rekao o njegovoj relativnosti. Bijasmo dvojica zajedno kao odrazi u ogledalu, no zaboravismo da svako ogledalo može biti razbijeno i jednom takvo donosi sedam godina nesreće. Stajao je pred faksom kao da je ispao iz nijemog filma u vlastitoj režiji i naši su svjetovi barem nakratko bili isti. No, koliko god paralelni bili svjetovi se ipak, prije ili kasnije, raziđu. Dim cigarete ili zavjesa iluzije se briše. E, stari gavrane što uvijek iznova grakćeš nisi li čuo Freddijev glas kako osjeća da su mu svi lagali o odrastanju i boli koje ono sa sobom donosi? Apstraktni su putevi vezanja za ljude i nekada su čvorovi labaviji nego što bismo možda htjeli. Kada konačno Aleksandar (kojeg ima svatko od nas ponaosob) razreže taj gordijski čvor tad smo najgrublje prizemljeni kao da nismo ništa naučili od mitskih letača. Stremimo tada ka piramidama kao nekom savršenstvu, no ono nikad ne može biti potpuno. Jer, nitko nikada nije sagradio piramidu sam.

Kolo sreće uokoli
vrteći se ne pristaje.
Ko bi gori, sad je doli
a ko doli, gori ustaje.

Gudulićevi stihovi pjeva o Osmanu jasno govore o ljudskoj prirodi. Koliko god zeznuta ona bila. Prolazi u druge dimenzije se ne mogu otvoriti po želji. Otvaraju se ili kad je vrijeme za to ili se ne otvore nikad. Treba se pomiriti sa sudbinom i tješit se kako negdje u nekom paralelnom svemiru postoji prostor-vrijeme gdje su čvorovi još vezani i gdje se putevi nisu razišli ni ogledala razbila. No, u takve svemire ja nemam pristupa. Nakon još jednog bezuspješna pokušaja gradnje piramide shvaćam da je najbolji i najzdraviji način da se krene dalje sve to prepustiti vremenu koliko god ono relativno bilo. Ljutnja i razočaranje kratko idu ruku pod ruku. Za njima dolaze gavran i realnost u svom korskom:
NIKAD VIŠE. Dosadni kakvi jesu nikad ne bi prestali u tom stalnom

nikad više, - neću pustiti kamere da snime kadrove tuđih filmova.
nikad više... - neću odustati dok ne napravim vlastita ogledala u raznim bojama

Duge i oprosta. Barem prema samom sebi. A to je najbitnije, zar ne?

petak, 20.01.2006.

MIŠ IZ POSIJ...

Jutro je. Još jedno od onih kada se čovjeku ne ustaje i kada bi se radije utopio u pomisli da smo svi mi zajedno tek zrnca prašine na nečijim cipelama u supermodernom ormariću za cipele koji zauzima super malo mjesta i daje nam prostora da lakse otvorimo vrata i ne spotičemo se u vlastitu obuću. Da, mislim na jedan od onakvih ormarića kakve možete kupiti putem tele-prodaje. Dakle, ovo je jedno od jutara kad radije mislim da je svijet zrnce prašine na cipeli koja se nalazi u jednom takvom ormariću. Prema tome, zašto se ustati? Sjetio sam se one analogije kako se čar života nalazi baš u tome da se ujutro imaš zbog čega ustati. Hm, ajmo reći da je tako i zanemariti upornu (koja je ono definicija upornosti, ustrajanje u nečemu bez obzira na sve negativne rezultate i neuspjehe !?) zvonjavnu mobitela koji služe kao budilica i tako se opasno približavaju pospanom bacanju u pitaj boga kad okrečeni zid u maloj sobi studentskog doma. Jutarnji seminari u osam bude čangrizavo raspoloženje koje ovaj put pokušavam riješiti neskafom ili neskesicom kako bi to u Splitu rekli. Jezik je sustav, a u sustavu sve mora biti na svom mjestu. To bi bila jedna od onih netipičnih definicija gramatike, a gramatiku nikad nisam previše volio. Do nedavno. Mijenja se dosta toga pa se mijenja i to. Sklonost prema nečemu ovisi o trudu i vremenu koji utrošiš na to. Jutarnja filozofija miša u posiju završava na tome da se ne budim ipak radi napornih seminara i dosadnih predavanja (a takvima se zaista sva čine u ove jutarnje sate) već se budim radi onih trenutaka koji me ostavljaju bez teksta. Radi takvih uostalom vrijedi i živjeti pa pretpostavljam da gornja analogija možda i ima nekog smisla. :)

p.s. tek toliko mislim da je bolje reći bez teksta nego bez daha jer koji mi klinac vrijedi ako me nešto ostavi bez daha. Mrtav ne mogu uživati u tome, no to je tema za neko drugo prije neskesično jutarnje razmatranje.

četvrtak, 19.01.2006.

ispričani koraci

Koraci su pričali kao ostarjeli bubnjar
što još ima mnogo za dati
nekom čudnom ritmu.

Skrivene tajne napuštenih očiju
u kojima se vidi tuga
kako skida svoje haljine.
Ispričana priča nekoć lijepa tijela
preko kojeg su toliki prošli
nudi se kao list papira.

Davni su dani kad je ruka stisla
neku drugu, topliju ruku.
Davne su noći kada nije morala
baš ništa osim...
... nekakve apstraktne ljubavi.

Koraci su pričali
samo svojim ritmom.
Striptiz tuge i kanonada
pohotnih pogleda dok traži
izgubljenu sebe
u masi.

Ambicije u ambisu
iskorištavanja stoje
same.

Svijest mora stati.
Nakon toliko spoticanja
ona mora konačno
pasti.

Ili ipak... ??

srijeda, 18.01.2006.

NIŠTAVILO KREATIVNOSTI

Nije lako smatrati se drugačijim od drugih. Ne radi karaktera ili svojih kvaliteta, već radi objektivne različitosti koja proizlazi iz fizičke razlike jer si, kako to neki drugi ljudi vole reći, invalid. Jer si nevidljiv kada u kolicima staneš ispred bankovna šaltera i tako stojiš sve dok netko ne upozori čangrizavu bankovnu činovnicu na tebe. Nije lako kada slijep čekaš tramvaj na ulici, a da ti nitko ne želi reći koji je to broj upravo stao. Nije lako. Zato zatvoriti se u neki svoj poluproziran, želatinasti svijet postaje sve lakše. Nekad u životu treba ići stepenicama da bi se moglo hodati, ali lakše je odabrati lift. Vidim li kako popuštaju mehanizmi lifta koji sam odabrah ili ga samo treba podmazati? Ne, neke stvari nitko neće učiniti umjesto mene i koliko god se trudio podmazati lift on će uvijek ostati lift. Da bih osvojio medalju na ovoj olimpijadi sa samim sobom moram odabrati stepenice jer pozlaćeno smeće koje ću dobiti čak i ako lift izdrži nikad nije dovoljno sjajno. Slatko ispečena torta stoji ispred mene. Strah mi je narezati jer znam da ću se osjećati kao da iz Boticcelijeve Venere izrezujem ljepotu. No, opet Miller reče kako je pička ništavilo kreativnosti i da se sve gubi u njoj. Dodao bih kvareći zasigurno tako njegovu poantu da je svaka prava ili metaforička pička tek termin, za neke, prevulgaran da bi ga upotrijebili. Nešto što se treba izrezati iz postojanja koliko god se to vandalskim činilo. Da, neka nam pičke koje se i dalje voze u liftu predvođene sa mnom prestanu zagorčavati život i nek se odsele. Neka poslušaju Balaševića i otiđu u Honduras. Zajedno sa mnom. Nije lako smatrati se drugačijim od drugih. Nije lako pogledati se u ogledalo, zaboraviti odgoj i dobre manire i priznati da si - pička. Punim gasom stisnuti život da zavrišti kao žena i krenuti dalje. Krenuti dalje ponosan na to što si imao snage pogledati se u oči, suočiti se sa samim sobom i priznati ono što jesi. Na vrhu stepenica se osvrćem i mislim na onu općepoznatu: Nije zlato sve što sja. Šeretski smješak i zahvala Bogu što mi je podario mogućnost razmišljanja i tako me primio za podstanara. Hvala Ti no ovom ništavilu kreativnosti kakvim si me stvorio. :)

nedjelja, 15.01.2006.

IZGUBLJENOM PRIJATELJSTVU

Kao kroz neku maglovitu priču ispričanu
maglovitim, mucavim riječima
dodirujem kontekst izvučen iz mene
kao da sam silovan telepatijom
za neke nastrane i sebične
potrebe. Neprotumačen.
Lomim stolice i pilim grane
na kojima sjedim uživajući
u ono malo trenutaka prije
pada na dno. Mazohist.
Smijem se kao da sam
neprekidno trovan no
trovanje nekad ima smisla
jer neko reče da cilj
opravdava sredstvo.

Glupost.

Sredstva i ciljevi su samo
dobre isprike da spriječim
neke druge ljude da zauzmu
moje drvo. Moju WC-školjku.
Moju intimu.
Strawberry fields,
Too much love ili D-mol.

Izgubio sam putem dvije špekule,
onaj dječački pogled i set pitanja
za milijun neke samo meni
važne valute. Smotan.
Svjetovi se stalno sudaraju
i nema povlačenja, predaje
i tolerancije ega. Naravno,
ako nije vlastiti.

Dodirujem na trenutak sve ovo
u istrgnutom kontekstu shvaćajući
da nisam samo ja obeščašćen
i da se uzajamno pretvaramo
u stup soli za koji nitko
(vjerojatno namjerno)
nije rekao da

toliko peče.

RASKRIŽJE

Molio sam
ispijene kave
da ne naplate previše
probdjevene sate
jer koliko god
lagao sebe
oni se, ipak,
plaćaju.

Volio sam
možda i previše
sve one sjene
i siluete
sedativa
koje je lakše
prihvatiti
nego živjeti.

Ovisan
klečao sam
koliko god boljelo
uporno tražeći lakši put
koji ne zahtjeva suze,
ne zahtjeva trud.

Odvikavanje je teže
nego se čini,
puno je zamki
u koje mogu pasti.

Vrata su otvorena
i zovu me da odem.

Bol i dalje traje.

Hoću li izdržati
Gestemanske vrtove
ili ostati klečati
ignorirajući očito
rješenje?

subota, 14.01.2006.

POTRAGA

Šetam svoje šetnje
bez nogu i ruku,
tijelo korača
putevima bez uma.

Kakvi su to koraci
i da li se čuju?

Ispijam svjetlo
naiskap pohlepno
sišući u sebe zadnju kap.
Zaboravih da duga
ne nastaje svaki put
kada razlomiš iluzije
da bi došao do istine.
Pomirenje nije uvijek moguće
ma koliko se komadi pokušali
iznova sastaviti.
Šetam svoje šetnje
baz nogu i ruku
nastojeći promijeniti
ono što se ne da.

Pokušavam
susresti izgubljeno,
no nalazim se između dva otkucaja
izgubljena i nađena smisla
i zaista ne znam
što da odaberem.

Duga ipak
ovisi o kutu
pod kojim se lomim.

subota, 07.01.2006.

Pseća dramatika

Trčali smo zajedno loveći automobile zadimljenom cestom.
Mahala si repom gutajući prašinu zajedno sa mnom.
Tražili smo iste kosti da ih zajedno zakopamo,
pili smo iz iste školjke kad nismo imali drugog izlaza
koliko god nam to bilo odbojno.
Nisi tražila puno
i skupa sa mnom si se smijala
onim čudnim stvorenjima što nikad
hladnoću i glad nisu osjetila.
Njihovi luckasti kaputići
i mirisna dlaka
bili su predmetom sprdnje
i rekosmo da nikada nećemo biti takvi.
Nikad kao oni.
Zaboravili smo u svojoj tuposti
da nikad ne ovisi o nama.
Nikad stoji samo
i za inat se demantira.
Vezan sam lancem
jer me smatraju opasnim
za svoje konvencionalne potrebe.
Ti si dama i smiješ se podižući gornju usnu
kada to od tebe zatraže,
a meni ne daju ni podići nogu,
ni lajati na mjesec.
Ti si dama a ja propalica
koju treba uspavati
i tvoja djeca danas nose
iste one luckaste kaputiće,
šeširiće i mašne
kojima smo se nekad smijali.
Bahati su i bezobrazni
i nikad hladnoću i glad
nisu upoznali.
Oblizuju njuške
dok ja još čuvam
neke iste kosti
koje smo zajedno
kopali.
Neće me više biti
kad ne budeš nalazila smisao
u svima kojima su te vodili.
Ja pas
a oni frikovi.
Meni čista savjest,
a tebi otpatci
i cvilež
u potaji.

četvrtak, 05.01.2006.

Reciklaža

Smijeh.
Pahulja igra podmuklu igru
uvijek iznova tražeći
aplauz.

Smijeh.
Kiša, sunce
i iluzije zatrpane glupošću
preuveličavanja posebnosti.
Vukodlaci i zombiji
potpomognuti pijunima
što nikada neće
postati kraljice.

Smijeh
ironično svira
Beethovenovu sedmu
uvijek iznova.

Nož.
Kopa oči što posvuda gledaju
gola tijela i mlohave misli
ispijenih perverzija
čistoga morala.

Krv.
Ukusna, ljepljiva i sama
magija samoobmane
od hladnoće osjećaja
precijenjenog sebe
kao glavna lika
vlastitog SF-a.

srijeda, 04.01.2006.

Stojim
uzdignute ruke
ne želeći podići prašinu
jer osjećaji ne znače
pišljiva boba.

Svijet ima ružičaste naočale
koje mu odgovaraju
zato što je viđenje laž,
a istina ludost.

Nema kipa slobode
u mom poremećenu umu
ruka nije fašizam.

Zaborav ljubavi,
zaborav emocija,
zaborav svijesti.

Gdje smo mi
u realnosti svijeta
lažemo sami sebe?

Aslan ipak postoji
no svi se bojimo istine
i proljeća u zimi
koju stvorismo sami.

Uzdignute ruke
rađamo ideje
koliko to god nekima
bilo mrsko.

Kip ideje
stoji u erekciji uma
usprkos svim lažima
koje ga nastoje
srušiti.

Viagra
realnosti.
Svijet
karikature.

<	siječanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

sve ono što ne veže za zemlju ili Zemlju nego me pušta da letim, bez obzira zanimalo to nekog ili ne.


Ukoliko imaš više za reći (mail)

Pišem filmske recenzije na engleskom jeziku na adresi ScreenBlabs

some things that should be seen

lotos
Podrumi samoće
Vodič kroz kulturne znamenitosti
Mirisni tragovi u meni
WOULD YOU SETTLE 4 A WASTED LIFE?
UNDER THE PINK