U ovoj smo sobi
bez usisivača
stvorili vakuum
da ne znamo kako.
U ovom se svijetu
igram skrivača
i samom sebi
kradem motive
iz pjesme u pjesmu,
iz riječi u riječ.
Dosta je truda.
Umor prejak,
a nisam napravio
ništa.
Upala mišića
od previše snova
lijenosti što ne pušta
djelima potvrdu riječi.
Apaurini, voltareni,
metafore,
pokretne slike
zaglupljuju, kradu
vrijeme.
No svaka krađa
na naplatu dođe
i zatvor
nije uvijek vidljiv.
Lagana pjesma
siluje zvučnik
i otima misli.
Improviziram stihom
kad ne mogu sobom.
kad ne mogu nama.
Gubim smisao
prljava poda
jer Domestos isparava,
gubim sobu i svjetove
u noći bez svjetala,
gubim sebe u ovom
vakuumu karnevala
i gubim nas.
Ne mogu okriviti fašnik.
Ionako stalno izbjegavam
spaliti mostove,
otpuhati sebe
samo što dalje
od atmosfere.
Post je objavljen 30.01.2006. u 20:14 sati.