... NIKAD više. Zanimljivo je čuti graktanje u vlastitoj glavi kako opominje opetovanom pjesmom. Gradnja piramida nije laka i Afrika je još uvijek daleko. Koliko god glumio ljudskost Marlow je još uvijek jedan od najupečatljivijih likova literature. Srce tame. Apokalipsa danas. Pretjerujem. Niti je srce toliko tamno, niti će uslijediti apokalipsa. Konrad i Poe su dobro znali da NIKAD ostaje u našoj glavi koja ima malo veze sa stvarnošću. Sagrađeni svjetovi u oblacima, (kako piše na jednom portalu s poezijom)ipak, su daleko ljepši od ruševina koje imamo na Zemlji.
Bijasmo dvojica na istim putevima jedno kratko vrijeme, no zaboravismo sve što je još Albert rekao o njegovoj relativnosti. Bijasmo dvojica zajedno kao odrazi u ogledalu, no zaboravismo da svako ogledalo može biti razbijeno i jednom takvo donosi sedam godina nesreće. Stajao je pred faksom kao da je ispao iz nijemog filma u vlastitoj režiji i naši su svjetovi barem nakratko bili isti. No, koliko god paralelni bili svjetovi se ipak, prije ili kasnije, raziđu. Dim cigarete ili zavjesa iluzije se briše. E, stari gavrane što uvijek iznova grakćeš nisi li čuo Freddijev glas kako osjeća da su mu svi lagali o odrastanju i boli koje ono sa sobom donosi? Apstraktni su putevi vezanja za ljude i nekada su čvorovi labaviji nego što bismo možda htjeli. Kada konačno Aleksandar (kojeg ima svatko od nas ponaosob) razreže taj gordijski čvor tad smo najgrublje prizemljeni kao da nismo ništa naučili od mitskih letača. Stremimo tada ka piramidama kao nekom savršenstvu, no ono nikad ne može biti potpuno. Jer, nitko nikada nije sagradio piramidu sam.
Kolo sreće uokoli
vrteći se ne pristaje.
Ko bi gori, sad je doli
a ko doli, gori ustaje.
Gudulićevi stihovi pjeva o Osmanu jasno govore o ljudskoj prirodi. Koliko god zeznuta ona bila. Prolazi u druge dimenzije se ne mogu otvoriti po želji. Otvaraju se ili kad je vrijeme za to ili se ne otvore nikad. Treba se pomiriti sa sudbinom i tješit se kako negdje u nekom paralelnom svemiru postoji prostor-vrijeme gdje su čvorovi još vezani i gdje se putevi nisu razišli ni ogledala razbila. No, u takve svemire ja nemam pristupa. Nakon još jednog bezuspješna pokušaja gradnje piramide shvaćam da je najbolji i najzdraviji način da se krene dalje sve to prepustiti vremenu koliko god ono relativno bilo. Ljutnja i razočaranje kratko idu ruku pod ruku. Za njima dolaze gavran i realnost u svom korskom:
NIKAD VIŠE. Dosadni kakvi jesu nikad ne bi prestali u tom stalnom
nikad više, - neću pustiti kamere da snime kadrove tuđih filmova.
nikad više... - neću odustati dok ne napravim vlastita ogledala u raznim bojama
Duge i oprosta. Barem prema samom sebi. A to je najbitnije, zar ne?
Post je objavljen 21.01.2006. u 02:29 sati.