Šetam svoje šetnje
bez nogu i ruku,
tijelo korača
putevima bez uma.
Kakvi su to koraci
i da li se čuju?
Ispijam svjetlo
naiskap pohlepno
sišući u sebe zadnju kap.
Zaboravih da duga
ne nastaje svaki put
kada razlomiš iluzije
da bi došao do istine.
Pomirenje nije uvijek moguće
ma koliko se komadi pokušali
iznova sastaviti.
Šetam svoje šetnje
baz nogu i ruku
nastojeći promijeniti
ono što se ne da.
Pokušavam
susresti izgubljeno,
no nalazim se između dva otkucaja
izgubljena i nađena smisla
i zaista ne znam
što da odaberem.
Duga ipak
ovisi o kutu
pod kojim se lomim.
Post je objavljen 14.01.2006. u 17:56 sati.