Jutro je. Još jedno od onih kada se čovjeku ne ustaje i kada bi se radije utopio u pomisli da smo svi mi zajedno tek zrnca prašine na nečijim cipelama u supermodernom ormariću za cipele koji zauzima super malo mjesta i daje nam prostora da lakse otvorimo vrata i ne spotičemo se u vlastitu obuću. Da, mislim na jedan od onakvih ormarića kakve možete kupiti putem tele-prodaje. Dakle, ovo je jedno od jutara kad radije mislim da je svijet zrnce prašine na cipeli koja se nalazi u jednom takvom ormariću. Prema tome, zašto se ustati? Sjetio sam se one analogije kako se čar života nalazi baš u tome da se ujutro imaš zbog čega ustati. Hm, ajmo reći da je tako i zanemariti upornu (koja je ono definicija upornosti, ustrajanje u nečemu bez obzira na sve negativne rezultate i neuspjehe !?) zvonjavnu mobitela koji služe kao budilica i tako se opasno približavaju pospanom bacanju u pitaj boga kad okrečeni zid u maloj sobi studentskog doma. Jutarnji seminari u osam bude čangrizavo raspoloženje koje ovaj put pokušavam riješiti neskafom ili neskesicom kako bi to u Splitu rekli. Jezik je sustav, a u sustavu sve mora biti na svom mjestu. To bi bila jedna od onih netipičnih definicija gramatike, a gramatiku nikad nisam previše volio. Do nedavno. Mijenja se dosta toga pa se mijenja i to. Sklonost prema nečemu ovisi o trudu i vremenu koji utrošiš na to. Jutarnja filozofija miša u posiju završava na tome da se ne budim ipak radi napornih seminara i dosadnih predavanja (a takvima se zaista sva čine u ove jutarnje sate) već se budim radi onih trenutaka koji me ostavljaju bez teksta. Radi takvih uostalom vrijedi i živjeti pa pretpostavljam da gornja analogija možda i ima nekog smisla. :)
p.s. tek toliko mislim da je bolje reći bez teksta nego bez daha jer koji mi klinac vrijedi ako me nešto ostavi bez daha. Mrtav ne mogu uživati u tome, no to je tema za neko drugo prije neskesično jutarnje razmatranje.
Post je objavljen 20.01.2006. u 06:27 sati.