Molio sam
ispijene kave
da ne naplate previše
probdjevene sate
jer koliko god
lagao sebe
oni se, ipak,
plaćaju.
Volio sam
možda i previše
sve one sjene
i siluete
sedativa
koje je lakše
prihvatiti
nego živjeti.
Ovisan
klečao sam
koliko god boljelo
uporno tražeći lakši put
koji ne zahtjeva suze,
ne zahtjeva trud.
Odvikavanje je teže
nego se čini,
puno je zamki
u koje mogu pasti.
Vrata su otvorena
i zovu me da odem.
Bol i dalje traje.
Hoću li izdržati
Gestemanske vrtove
ili ostati klečati
ignorirajući očito
rješenje?
Post je objavljen 15.01.2006. u 04:19 sati.