Koraci su pričali kao ostarjeli bubnjar
što još ima mnogo za dati
nekom čudnom ritmu.
Skrivene tajne napuštenih očiju
u kojima se vidi tuga
kako skida svoje haljine.
Ispričana priča nekoć lijepa tijela
preko kojeg su toliki prošli
nudi se kao list papira.
Davni su dani kad je ruka stisla
neku drugu, topliju ruku.
Davne su noći kada nije morala
baš ništa osim...
... nekakve apstraktne ljubavi.
Koraci su pričali
samo svojim ritmom.
Striptiz tuge i kanonada
pohotnih pogleda dok traži
izgubljenu sebe
u masi.
Ambicije u ambisu
iskorištavanja stoje
same.
Svijest mora stati.
Nakon toliko spoticanja
ona mora konačno
pasti.
Ili ipak... ??
Post je objavljen 19.01.2006. u 12:17 sati.