Marketing
MOJA MEĐUVREMENA
Mislim da nikad neću priznati i reći koliko mi nedostaje onakva večer sa prigušenim svjetlima u studentskoj sobi. Mislim da moja slika dodaje neke nove boje kad se sjetim studentskih početaka i krajeva. I međuvremena. U šetnjama dalekim, a tako bliskim gradom ispod kojeg viđam neke duše što se čine izgubljenima ili možda samo nedohvatnima, gledam neke kipove što stoje kao da su zaustavljeni u vremenu i kao da ih je vrijeme prigrlilo u neku svoju stalnost i neodređenost. Nekako, uvijek završim u centru gdje me uvijek onaj ban premrko gleda pa se nastojim skloniti iza sunca u Bogovićevoj ili zastanem da kratko popričam s Tinovim kipom... „Ne boj se, nisi sam. Ima i drugih nego ti...” Prati me osmijeh i čudni pogledi još čudnijih ljudi što si bez nekog sasvim dobra razloga zamisliše vlastitu normalnost. Usporen hod na četiri noge moja je prednost, jer tako vidim sve više i sve bolje neku unutarnju praznost dok Zagreb i dalje tone u moje snove. Snove u kojima vidim kako se divim njemu u nekoj zanijekanoj ljubavi jer teško je priznati da se volimo. Previše smo obojica tvrdoglavi. Zagreb i ja imamo slične karakterne osobine i ne volimo čekati ili barem tako mislim. Ipak, nema težine i žurbe u našim osjećajima. Usprkos samoći, koju možda zaista osjećam, a možda se samo prisiljavam, pjevušim si tu i tamo koji stih no prečesto ga zaboravim dok neki čudan tramvaj ne stane i ne vrati me do Cvjetnog naselja jer – previše bole noge. Prelijen sam da se šetam i sjednem ponekad na klupe gdje je nekad sjedila jedna žena koja me, možda bez da sam htio priznati ipak voljela. Ne tužim se, samo konstatiram da je više nema. Priznati da je, ležati s njom u krevetu pri prigušenim svjetlima studentske sobe sa jazzom što svira i u glavi i sa zvučnika bilo sasvim dosta i previše da zaustavim taj trenutak. What a difference a day makes... Sad je soba prazna i sa zvučnika ne svira ništa. Bilo bi prebolno da se sjetim. Ne želim prolaziti ispod slavoluka ispod kojih nekad maštasmo da ćemo proći zajedno. Mijenjaju se temperature izvana i iznutra – u meni. Trenutačno gorim i više nego što bih trebao i ruke mi se tresu kao u nekom deliriju. Za trenutak ili dva bit ću hladan barem prividom i moći ćete čuti moje štake kako lupaju ritmom ovih riječi. Vrijeme ne otvara svoja vrata da me prigrli sebi, ne želi me za ljubavnika jer bi u tom slučaju izgubilo najdražu igračku. Idem dalje glasnim koracima tako da me se čuje kako dolazim. Dedićev Amigo i sastajanje pred pornografskim kinom uzimam za svoju metaforu ljudskosti. Zar nije sve na neki način pornografija, a svaki od nas svoje kino? Koračam glasno. Tako da me mogu izbjeći dojučerašnji prijatelji. Tako da sasvim mirno mogu okrenuti leđa i zakasniti na dogovor pa da znam da nije slučajno, Život je kratak i ljubavi i prijateljstva traju duže od njega. Nadam se da ćemo se jednom morati sresti, ako ništa drugo na onoj strani restorana, na naplati računa. Bez obzira na sve nadam se da ću imati za posudbu ako mu slučajno pofali, a za mene svejedno nije važno jer ja dajem ovo malo misli svima i svoju pornografiju dijelim besplatno. Valjda će se netko sjetiti ako ne budem imao platiti ovu večeru što nam se servira na tanjuru. Bude se opet neki vampiri i ini demoni kakve ne viđam često, dapače gotovo nikad. Dan je, nije noć, i kažem im da bi se trebali vratiti da ih sunce ne spali, no toliko puta sam se sam skrio iza njega tako da mi riječi u licemjernosti gube smisao. Nekako izranjam iz sveg tog besmisla i gordijskog čvora riječi bez dnevnog svijetla i shvaćam da žalim što na vrijeme nisam uhvatio trenutak kad sam ostavljen bez riječi. Želim naći neku klupu na koju oboje možemo sjesti da zasviramo neku vlastitu glazbu; da ti raskopčam nepotrebnu odjeću i da moj jezik počine od besmislenih riječi na tvojim grudima; da se upozna sa nečim većim od riječi i ljudskijim od filozofije; da ruke prestanu tvrdoglavo stiskati štake pa da se odmore na tvojim grudima dok klizim sve niže i sve dublje u tvoje neke dubine što ih žedan želim ispiti; da dopustiš da usišem tvoje usne umjesto ovog vrča suza i vrtoglavice... Vraćam se iz ovih slika koje se nisu dogodile i mislim da oboje znamo zašto. Ne boj se! Nisi sama... Parafraziranje mi je uvijek dobro išlo, a pogotovo kad se nastojim opravdati pred sobom. Glupo je pokušat se naći na istoj stazi, jer kad se opet sretnemo ti više nećeš biti ti, a ja više neću biti ja. What a difference a day makes. Poletjet ćeš iz mojih misli u let, ali ne preblizu suncu. Ostat ću sam u svojim šetnjama gradom koji je previše tvrdoglav da bi priznao da se volimo, a ja sam previše tvrdoglav da napravim prvi korak. On i ja i ja i ti... Ponovno parafraziram. Ovaj put Dečaka iz vode što ima trag pod levom miškom... Nedostaju mi trenuci dok smo čvrsto stajali u zagrljaju spremni da zaplovimo i pozdravimo trulu stvarnost prepunu prolaznih zvjezdica i instant kava koje se ispijaju na hektolitre spremni da nas zaskoče i zaglupe kad god im to dozvolimo. Naše priče imaju tisuće početaka i krajeva. I međuvremena. Ovo je samo jedna od njih. As time goes by...
Post je objavljen 31.01.2006. u 11:42 sati.