Kao kroz neku maglovitu priču ispričanu
maglovitim, mucavim riječima
dodirujem kontekst izvučen iz mene
kao da sam silovan telepatijom
za neke nastrane i sebične
potrebe. Neprotumačen.
Lomim stolice i pilim grane
na kojima sjedim uživajući
u ono malo trenutaka prije
pada na dno. Mazohist.
Smijem se kao da sam
neprekidno trovan no
trovanje nekad ima smisla
jer neko reče da cilj
opravdava sredstvo.
Glupost.
Sredstva i ciljevi su samo
dobre isprike da spriječim
neke druge ljude da zauzmu
moje drvo. Moju WC-školjku.
Moju intimu.
Strawberry fields,
Too much love ili D-mol.
Izgubio sam putem dvije špekule,
onaj dječački pogled i set pitanja
za milijun neke samo meni
važne valute. Smotan.
Svjetovi se stalno sudaraju
i nema povlačenja, predaje
i tolerancije ega. Naravno,
ako nije vlastiti.
Dodirujem na trenutak sve ovo
u istrgnutom kontekstu shvaćajući
da nisam samo ja obeščašćen
i da se uzajamno pretvaramo
u stup soli za koji nitko
(vjerojatno namjerno)
nije rekao da
toliko peče.
Post je objavljen 15.01.2006. u 17:49 sati.