EPILOG
Mi smo ljudska bića i raspolažemo snagom razuma. I ta nas je snaga razuma dovela daleko. Dobro, mi možemo i pogriješiti, ali ne moramo zbog toga, sa svim sposobnostima koje imamo, kapitulirati pred strahom i dogmom i praznovjerjem, jer ćemo inače umjesto naprijed ići nazad.
Konvencionalno religiozni ljudi obično nemaju nikakvog osjećaja perspektive što se tiče razmjera ovog našeg svemira, niti se žele suočiti s bilo kojom implikacijom koje se tu podrazumijevaju. U vrijeme kad je prvobitno odlučeno da je Jedan Bog, Stvoritelj svih stvari, prije nekoliko tisuća godina ‘odabrao’ Židove, jedno primitivno pustinjsko pleme, svi su narodi vjerovali - prije postanka znanosti - da je Zemlja vjerojatno sedamdeset ili osamdeset posto cijelokupnog stvorenog svijeta. Zvijezde i planeti bili su samo mala svijetla na nebu, uglavljena u baldahinu iznad njihovih glava. I naravno, čovjek je bio, u takvoj općoj slici svih stvari, jako važan.
Pravi razmjeri svemira nemaju doista nikakve veze sa skromnom razinom shvaćanja za koju smo eventualno sposobni. Ljudi zapravo ne razumiju tako veliki broj kao što je milijun. Da ste rođeni u isto vrijeme kad i Isus i da ste trošili jednu funtu dnevno, svakog dana kroz sva stoljeća tamnog Srednjeg vijeka i Renesanse, krstaških ratova, kolonizacije Sjeverne Amerike, Drugog svjetskog rata – ne biste utrošili ni tri četvrtine od jednog milijuna funti. A da ste imali brod koji bi mogao putovati kroz prostor brzinom od milijun milja na sat, bilo bi vam potrebno blizu tri tisuće godina da dođete čak i do najbliže zvijezde. Trebalo bi vam trideset tisuća godina da posjetite jednu od ukupno sto milijardi svih zvijezda koliko ih ima u jednoj jedinoj galaksiji. A galaksije se broje u milijardama.
Ovaj svemir sadrži najmanje milijardu milijardi zvijezda. Oko jedan posto tih zvijezda vjerojatno su slične našem Suncu, a to je deset milijuna milijardi sunaca. Pretpostavimo da toliko malo kao što je jedan posto od ovih sunaca imaju u svom okruženju planete (što je krajnje konzervativna procjena). Hajde da nadalje pretpostavimo da samo jedan posto od ovih planetarnih sustava uključuju svijet prikladan za žive organizme. To nas još uvijek suočava sa deset milijardi planeta sa životom.
I pretpostavimo sad da je na 99 posto tih svijetova život ostao na razini bakterija, to jest da nikada na njima nije razvijena inteligencija. Ovdje smo dosta oštri prema životu, kad uzmemo u obzir što nam je sve poznato o izdržljivosti i fleksibilnosti životnih oblika u surovim uvjetima, itd. Ono što bi nam preostalo jest sto milijardi planeta sa inteligentnim životom. Ovakav svemir bi bezuvjetno mogao sadržavati milijarde religija, koje bi sve tvrdile da su prave. U ovom svemiru, plima i oseka postojanja inteligentnih vrsta, pa i čitavih civilizacija, mogla bi biti poput kretanja valova na nekoj plaži. Nije pravedno da sama ljudska rasa, sa svim svojim dostojanstvenim pretenzijama, bude manja od djelića prašine. Čitava naša galaksija mogla bi nestati u nekoj kozmičkoj kataklizmi, a svemir ne bi bio ni najmanje uzdrman. Bila bi to kap kiše koja pada u Atlantski ocean.
A stvoritelj i nositelj svega ovoga ponekad osjeti da su njegove odgovornosti malo prevelike, pa uzme sebi coffee-break i ode na ćakulu s Mojsijem i Izaijom i Pavlom. Da li se od nas doista očekuje da budemo takva djeca?
Mitovi nisu ‘laži’, njihova je svrha da prenesu duboka značenja. Proistječu iz želje, iz goruće potrebe svijesti da nametne kalupe i red nasumičnosti svemira. Svemir je toliko ravnodušan prema čovjeku da može izgledati kao zločest, a biti znanstveno neobaviješten i još na milosti i nemilosti prirodne katastrofe bilo bi nepodnošljivo. Događaji, sa svom njihovom ravnodušnošću i kaosom, morali su biti dio značenja egzistencije, interakcije između čovjeka i natprirodnih sila. Potpuno odvojeno od potrebe da se nađe dovoljno hrane i drugih problema jednostavnog preživljavanja, narodi antičkog svijeta bili su u potpunosti zaokupljeni pokušajima da shvate i pripitome ove sile.
Međutim, sve je to jako lijepo kad intelektom nastojimo odrediti mjesto mitova. No odavati im preveliko poštovanje, iz naše perspektive, može dovesti i do propusta da se suočimo s implikacijama onoga što govorimo. Evo jednog djelića iz djela ‘O tome što znači biti kršćanin’ što ga je napisao Hans Kueng:
‘Treba imati na umu da istina nije … ekvivalent historijske istine…postoje različiti oblici istine…Novinsko izvješće o putniku koga su napali na putu iz Jeruzalema u Jerihon ostavilo bi nas vjerojatno potpuno hladnima… A s druge strane, izmišljena priča o dobrom Samaritancu na toj istoj cesti odmah nas uzbudi, jer sadrži više istine… istine koje su za nas značajne, relevantne (‘egzistencijalne’) istine…Pitanje o tome što je povijesno točno ili lažno je neadekvatno, nije zanimljivo. Pjesma, parabola ili legenda imaju svoju vlastitu racionalnost. One podvlače, naglašavaju, ističu, daju konkretan oblik: istina koja se priopćava može biti relevantnija od one koju sadrži povijesno izvješće. Biblija je zainteresirana u prvom redu ne za povijesnu istinu, već za istinu koja je relevantna za naše blagostanje, za naše spasenje, za ‘istinu spasenja’.
Dozvolite mi da ovo kažem drugim riječima, na način koji će, priznajem, biti ciničan. ‘Nije uopće važno kakve su to gluposti objektivno, ukoliko to doista nešto znači meni subjektivno’. Mogli biste uporabiti isto opravdanje kad govorite o biografiji svog omiljenog pop pjevača, ili kad objašnjavate značenje filma Ratovi zvijezda. Ovi misaoni procesi nemaju nikakve održive intelektualne veze sa prirodom kozmosa ili egzistencijom Boga, ili životom poslije smrti, ili s tim da li pjevanje himni u kojima se obožava Isus ima više objektivnog smisla od razgovora s duhom Jamesa Deana preko nekog lokalnog medija.
Problem u suvremenom svijetu jest da milijuni ljudi još uvijek misle da su ovi mitovi doslovno i povijesno točni, da bi oni, kad bi imali vremensku mašinu i kamkorder, mogli poći unatrag i snimiti slike tisuća ljudi koji bivaju nahranjeni s košaricom hljebčića i riba, ili Pilata kako pere ruke, ili Noa koji skuplja i uspijeva prehraniti i očuvati po dvoje od svih onih vrsta životinja i zatim ponovno uspostaviti čitavu ljudsku rasu nakon što je Bog, prilično hirovito, ja bih rekao, potopio čitavu planetu (umjesto da samo prevrne Mezopotamiju nekom lokalnom poplavom i da nepoznate kontinente ostavi na miru, ne dirajući ih).
Ako biste pokušali objasniti cijeli ovaj fenomen nekom nepristranom posjetiocu s nekog drugog planeta, to bi doista značilo snažno naglasiti nevjerojatnu apsurdnost održavanja vjere milijuna ljudi u navodna učenja i otkrivenja što ih je Bog učinio Izraelcima. On, stvoritelj svih stvari i svih bića (uključujući i planetu s koje je došao naš vanzemaljski posjetilac), bira Židove da budu njegov narod. Njih kasnije gaze Egipćani i Asirci, Babilonci i Rimljani, pa kršćani, nacisti i Arapi. Postaju najprogonjeniji narod u cijeloj povijesti ljudske rase, s beskrajnim srceparajućim pričama o progonstvu i patnji, beskućništvu, ubijanju, terorizmu i paranoji. Vjera u Boga sama po sebi je jedna stvar, ali ako imate i mrvicu objektivnosti i više od samo tri moždane ćelije, vjera u Boga koji bi uopće ikada mario za ove ljude ili im ikada rekao istinu, naprosto se ne može uzdići ni sa početne lansirne platforme intelekta.
Ja ne prezirem antički svijet. Nije to bio glup svijet. Moja je poenta u tome da je njegova svijest bila potpuno drugačija od naše. Gigantska je pogreška misliti da je moguće presaditi njihove koncepte da zažive u našem svijetu, u svijesti koja je iskusila Darwina i Freuda, industrijsku revoluciju, komparativnu religiju i psihološku analizu; koja zna za istraživanje prirode snova i kultova, vizija i hipnoze, pa onda i zvijezda i mitova i prastarih dokumenata, antropologije i kvantne fizike; u svijetu koji zna što je to zatvorena samoopravdavajuća logika, što su mađioničarski trikovi indijskih gurua, kakve su manipulativne metode regrutacije za kultove i kako se deprogramiraju njihove žrtve; u svijetu koji pokušava razviti rafinirane tehnike za razumijevanje i liječenje šizofrenije i mnogostrukih poremećaja osobnosti, umjesto stavljanja pljuvačke na oči i istjerivanja demona.
Jednostavno, više ne može biti dovoljno nekritički prihvaćati i vjerovati u ono što su pisali i učili ljudi u jednom drugom tipu svijeta. Pa ipak, i dalje se održavaju uvjerenja, na primjer o tobožnjim ‘pretkazanjima’ u Bibliji. Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća čuo sam jednog pripadnika sekte ‘Kristadelfa’ kako govori da se Sadam Husein i Zaljevski rat nalaze u Knjizi Otkrivenja, da je to još jedan znak dolaska posljednjeg vremena, kad će Isus ponovno doći. Šezdesetih godina oni su to isto govorili za Vijetnam, a devedesetih su vjerojatno to isto govorili za Bosnu ili Kosovo.
Takve se spekulacije mogu održavati samo ako niste dovoljno obrazovani u svojoj vlastitoj kulturi, jer bi inače bili svijesni toga da je povijest zatrpana apokaliptičkom histerijom, nizovima i nizovima naraštaja koji su nadolazili jedan za drugim i koji su svi vjerovali da je upravo njihov naraštaj onaj pravi, da će se ovaj put On vratiti i da će Kraljevstvo Božije doći još za njihova životnog vijeka. Jehovini Svjedoci govorili su to za Prvog svjetskog rata, a naši su djedovi i pradjedovi slušali ova ‘pretkazanja’ primjenjena na burske ratove, napoleonske ratove, sedmogodišnji rat, itd. Sjeverna Amerika je u 19. stoljeću bila prepuna toga. Adventisti su pretkazivali Drugi Dolazak za 1843. godinu. Kristadelfi su pošli odatle i u to vrijeme vi ne biste nikako bili u stanju da nekoga od njih uvjerite da će svijet trajati dovoljno dugo da dočeka osamdesete godine ovog stoljeća.
Ja mislim da je tragedija što su ljudi toliko slabi da i dalje imaju potrebu vjerovati u takve stvari, ili vjerovati da ne mogu imati korisne i dobre živote, ispovijedajući svoje vrijednosti i rješavajući probleme, ukoliko istodobno ne bi imali temelj sačinjen od čudnih praznovjerja koja ‘objašnjavaju’ što sve to ‘znači’. Zamislite da se otkrije dnevnik nekog pomorskog časnika napisan 1750. godine, kada su se Englezi i Francuzi dograbili za guše, pa da onda pomislimo kako su riječi i koncepti koji su tamo zapisani takvi da bismo ih mogli dovesti u vezu s političkom aktivnošću u Europskoj zajednici danas; ili da tvrdimo da zato što su se odnosili na bitke i konflikt, pretkazuju nešto glede Drugog svjetskog rata, ili da je spomen nekog broda moguće protumačiti kao ukazivanje na kozmičku kapsulu sa kojom je Neil Armstrong otišao na Mjesec. Ili zamislimo da Crkva inzistira da su 153 ribe spomenute kod Ivana u 21.11 pretkazanje 153 filma koliko ih je stvarno snimio američki glumac John Wayne devetnaest stotina godina kasnije, čime bi se jasno vidjela sposobnost proročanskog predviđanja pisca Evanđelja, koji je na neki način znao da će baš u jednom od tih filmova Wayne igrati centuriona (stotnika) na Kalvariji, koji je posvjedočio božanski karakter Krista. Ovo vrijedi jednako koliko i druga ostvarenja biblijskih proročanstava. Možda bih i ja trebao osnovati neki svoj kult.
Jednom sam razgovarao s nekim fundamentalistom o Drugom Dolasku i općem uskrsnuću. Prigovorio sam da se ovo očekivalo i ranije i da, koliko god dugo čekate, nikada nije moguće ovu doktrinu oboriti. Mislim da je on očekivao da će se ovo desiti 2000. godine. Znao je da se ovo očekivalo i prije 1000. godine. Pitao sam ga bili se moglo dogoditi da to bude 3000. godine i on se složio da bi se doista moglo desiti da to ne bude ranije. Pitao sam ga koliko će Bog očekivati da ljudi čekaju? Možda se to neće dogoditi prije 7000. godine? On je mislio da to nije vjerojatno. Šteta što ne mogu uložiti nešto novaca u opkladu, jer nas tada više neće biti na zemlji da to vidimo.
U stvari, religiozni duh sve racionalizira. Ne bih bio toliko iznenađen da netko vodi isti ovakav razgovor s nekim fundamentalistom i 35.000. godine, da bi mu ovaj odgovorio samo toliko da je tridesetpet tisuća godine samo treptaj u očima vječnog i beskrajnog Boga i da će on doći kad bude za to spreman.
Pa ako fundamentaliste i ostavimo na miru, svuda oko nas je i previše pseudo-fundamentalizma, kršćana koji ostaju potpuno ravnodušni prema otkriću novih dokumenata i prema literarnoj analizi Evanđelja. Obični vjernici koji idu u crkvu, čitaju redovne komentare u lokalnim crkvenim novinama ili redovne priloge u rubrikama kao što je ‘Kršćanski komentar’, koji se pojavljuje svake nedjelje, žive u blaženom nepoznavanju činjenice da je ikad održan Koncil u Nikeji ili da su postojali misterijski kultovi i da je koncept uskrsnuća bio široko prihvaćen i prije nego što se to navodno desilo Isusu. Poštovani predstavnici srednje i radničke klase pjevaju svoje himne i ne znajući za činjenicu da su ‘Matej’ i ‘Luka’ prepravljali ‘Marka’ kad god im je to odgovaralo, osjećajući daleko manje svetog poštovanja od kasnijih kršćana prema pojedinostima tobože neosporive istine. Ljudi krste svoju djecu i tisuću puta ponavljaju ‘Dođi Kraljevstvo Tvoje’ i ne razmišljajući što to uopće znači. Koliko ih je koji nikad nisu bili niti najmanje uznemireni u svom komforu ako bi eventualno bili prisiljeni da se ozbiljno suoče s činjenicom da su stvarni sljedbenici Isusa mrzili Pavla i njegovu doktrinu o univerzalnom Spasitelju, ili s tim da je postojao čitav niz lutajućih židovskih učitelja kojima su se pripisivala čuda i iscjeliteljske sposobnosti, ili s tim da su sljedbenici Ivana Krstitelja hodali naokolo stotinama godina govoreći da je Ivan ustao iz mrtvih, ili s bilo kojom drugom od stotina stvari koje se nalaze u ovoj knjizi i koje znače izazov nerazumnoj upornosti kršćanske tradicije.
Je li ovakav opis pravičan? Jest. Sve to nema veze s mozgom - porodično vjenčanje, uparađeni ritual u nedjelju ujutro, nominalno kršćanska škola u kojoj se nijedan učitelj koji želi sačuvati svoje radno mjesto ne usuđuje svoje učenike upoznati ni sa jednom od ovih informacija. Prema tome, postoji neka vrsta kulturnog dogovora ‘mainstreama’ da se sve to učinkovito zadrži u tajnosti! Kršćanstvo je postalo vjerom Misterije!
Riječ je o udobnom establišmentu, bez hrabrosti da se suoči sa fragilnošću svojih vlastitih stupova nosača. Bilo kakav pokušaj javne kritike i eto vam halabuke i glava koje se kotrljaju. Neki teolog dovede u pitanje doslovnost uskrsnuća i biva odmah izopćen iz Katoličke crkve. (Dobro je što im više ne dozvoljavamo da spaljuju ljude na lomačama.) Neki biskup dovede u pitanje Bezgriješno začeće i tabloidi ga tretiraju kao luđaka i opasnog revolucionara umjesto da u njemu vide razumnog čovjeka. (Premda bi same tabloide možda trebalo opisati kao najbezbožnije čovjekove tvorevine.) U jednom televizijskom programu uporabljen je djelić informacije koji je stručnjacima za Novi Zavjet poznat već desetljećima i gle – slijede bijesna pisma Timesu i jako ugrijane rasprave u TV programima.
Intelektualci i znanstvenici i doktori impresivnih intelektualnih sposobnosti - svi će žrtvovati svoje mogućnosti na oltaru svoje vjere. Uzmite u obzir, kao primjer, tvrdnje i opravdanja što ih iznose pojedini pripadnici liječničke profesije.
Umjesto da odbace probadanje Isusova boka kopljem kao nepovijesno, kao smišljeno ispunjenje proročanstva u Zak. 12.10, oni su pokušavali ‘objasniti’ tobožnje ‘medicinske aspekte’ tvrdnje da je ‘smjesta odatle potekla krv i voda’ (Ivan, 19.34). Vodu je jednom neki kirurg objasnio kao ‘perikardijalnu tečnost’. Problem je u tome što je iz perikardija moguće dobiti samo vrlo tanki izljev tekućine, možda za polovicu naprstka, i što bi bilo nemoguće da to vidi neki svjedok koji se koliko toliko držao podaleko od rimskog vojnika koji je to napravio.
Iznesena je nadalje sugestija da je Isus imao pleuralnu efuziju. Međutim, da biste izvukli tekućinu iz pluća nekog čovjeka, nju je potrebno isisati pod pritiskom, jer se pluća nalaze u stanju podatmosferskog pritiska. Ako nekome probodete bok, tekućina neće izaći van, nego će unutra nahrupiti zrak.
Razmislite također o Lukinom iskazu o Isusovu teškom duševnom stanju neposredno prije uhićenja: ‘Molio je još ozbiljnije, a njegov znoj padao je na zemlju kao velike kapi krvi’ (Luka 22.44). Luka nam kaže da su učenici pozaspali, pa dakle nije bilo svjedoka koji bi mogli uočiti ovo ‘krvavo znojenje’. Sam Isus nije o tome nikome ništa rekao, jer je odmah po tom odvučen na suđenje i egzekuciju. Pa ipak, umjesto da se ovo primi jednostavno kao uzbudljiva literatura, jedan je američki patolog iznio sugestiju da se ovdje moglo raditi o malo poznatom zdravstvenom stanju izazvanom velikim emocionalnim stresom. Zove se hematidroza; stotine sićušnih krvnih sudova ispod kože zbilja eruptiraju u znojne žlijezde, pa se doista može dogoditi da nekoga oblije krvavi znoj.
Takvo primjenjivanje znanja i bezazlene naivnosti nema ništa zajedničko s ‘dokazima’ o tome što se dogodilo Isusu, ili sa ‘povijesnom autentičnošću’ Evanđelja. Ovo je samo dokaz da bez obzira koliko netko može biti inteligentan i visoko kvalificiran, kad je riječ o racionaliziranju vlastite religije, ljudi će vjerojatno biti jednako glupi kao najpriprostiji seljak koji ‘govori jezicima’.
Kad uzmemo u obzir legendu i proročanstva i psihologiju onog vremena, takve sugestije imaju jednako toliko smisla kao kad bismo pozvali fizičara da iznese anomalije vezane za gravitaciju i gustoću vode da nam ‘objasni’ hodanje po vodi, ili meteorologa da nam objasni Smirivanje oluje pozivanjem na neke osobite karakteristike palestinske klime. Sve je ovo vezano za kulturnu inerciju i slaboumnost, a isto tako i za neznanje. Iz straha da ne izgube značenje, ljudi nisu spremni da napuste ono što više ne odgovara. To vam je kao da imate 25-godišnjeg apsolventa koji odbija da ‘izgubi’ svoju vjeru u Djeda Božičnjaka, pa zato izmišlja teoriju malih vilenjaka, ili raspravlja o tome da li on ulazi u sve kuće gdje ostavlja darove putem univerzalnog ključa ili možda suvremene centralno grijane kuće imaju doketistički dimnjak. To je kao da zadužimo ministra prometa da iznese niz teorija koje bi objasnile kako Djedica obiđe svu djecu svijeta u jednoj noći evocirajući flote kamiona i tajne carinske postupke i vremenske niti i jelene otporne na frikciju i oslobođene sile teže, koji vuku saonice uz pomoć ledeno hladne nuklearne fuzije.
Je li neljubazno oduzimati ljudima ono što im daje utjehu? Zašto? Ako sretnete dijete od šest godina koje vjeruje u Djeda Božičnjaka, to je u redu. Ako imate pred sobom 14-godišnjaka koji vjeruje u Djeda, je li ispravno ostaviti ga u ovakvom utješnom vjerovanju? Zar nešto tu nije krivo? Zar ga time ne biste ostavljali u neumjesnoj zabludi, s neadekvatnim informacijama o tome kako funkcionira ovaj svijet, i time spriječavali njegovo sazrijevanje i njegov osobni razvoj?
Ideja da se ljudi ostavljaju s njihovom ‘utjehom’ i da je to dovoljno opravdanje za ovakvo ponašanje ne može se braniti ni filozofski. Vlada koja seljacima daje kruha i igara, ili alternativno nekakvu sofisticiranu tehnologiju za buđenje mašte i kemikalije koje izazivaju osjećaj sreće, doista im pruža utjehu. No ljudi moraju odrasti, preuzeti odgovornost i imati hrabrosti da se suoče sa stvarima. Odrastanje je teško, ali je to prava stvar koju treba napraviti. Ohrabrujući ljude da sakrivaju glave u pijesku mi im onemogućavamo da svoje glave visoko podignu.
Klasično kršćanstvo je bilo u redu za djetinje doba naše kulture. Puno je toga na čemu mu moramo zahvaliti. No sad smo veliki momci i djevojke i dosta je tužno što još uvijek vučemo sa sobom Djeda Božičnjaka iz Nazareta.
Čini se da bi bilo teško osigurati preživljavanje kršćanstva među inteligentnim bićima tako što bi se promijenila njegova priroda, kako bi umjesto praznovjerja dobio simboličke i etičke vrijednosti. Puno je teškoća u zadaći opovrgavanja doslovne istine čudesnih događaja i njenog zamjenjivanja nekakvom manje očitom i dubokom simbolikom, ali poslovi odraslih bića uvijek su složeniji od dječjih stvari. Ako kršćanstvo, zbog svoje nesigurnosti, nastavi inzistirati na doslovnim povijesnim istinama, ono će zaslužiti da bude sve više i više odbacivano, umjesto da stekne sposobnost da ga poštuju i u suvremenom, manje naivnom svijetu.
Pogledajmo tragediju Rimokatoličke crkve, koja – treba pretpostaviti – nije mogla sebi dozvoliti rizik ‘simboliziranja’ vjere. Zamišljam kako oni to vide kao tanku stranu klina, kao filozofsko samoubojstvo. Pa tako i dalje inzistiraju na vječnom djevičanstvu Marije, na uznesenjima, trans-supstancijacijama i nepogrešivosti papa, plivajući protiv struje učenosti, znanosti i društva. Uloga žene u društvu prolazi mimo njih nezapažena i možemo reći da je sam Isus bio daleko tolerantniji prema ženama nego što su to oni. Ideja o osjećaju odgovornosti glede razine populacije (ili njena utjecaja na ekosferu) nema nikakva odraza na njihove izjave o kontroli rađanja. Ideja o priznavanju seksualne aktivnosti izvan jednog braka, ili o priznavanju porasta stope razvoda i smanjenju veličine obitelji čak i u nominalno katoličkim zemljama, nema nikakva utjecaja na njihov razum ili osjećaj sućuti; ona ih samo navodi na to da se ukopavaju na svojim stajalištima i da osuđuju, te time još više doprinose osjećajima krivnje ili vječitom očuvanju nesretnih odnosa i veza. Njima nije važan više njihov vlastiti narod, već jedino njihov vlastiti osjećaj samoodržanja u korist njihove demodirane dogme. Crkva je u stvari izvrnula dušu svog vlastitog osnivača; donijela je odluku da je čovjek ipak stvoren radi subote, a ne obratno.
Jesam li ja suviše ‘mekan’ kad kršćanstvu dopuštam da uđe na stražnja vrata, time što iznosim sugestiju o simboliziranju? Bi li trebalo da se ja sada upletem u tolerantnu i defenzivnu raspravu o prihvatljivosti ‘Krista vjere’ za razliku od ‘Krista povijesti’? Pa ne baš. Meni bi se činilo da bi bilo prilično kukavički ako ne bih bio do kraja pošten u vezi sa ovim. Isus koji živi u vašim srcima i vašem duhu jedino tamo i živi. On ne živi ‘stvarno’ negdje drugo, u mjestu koje se zove nebo. Razgovor s njim u molitvi naprosto je neka vrsta društveno prihvatljive ludosti. Naljepnica na automobilu koja kaže ‘Isus vas voli’ ima upravo toliko smisla kao neka druga koja bi kazala ‘Cezar želi vaše poreze’.
Postoje sada knjige koje su napisali vjernici, pokušavajući da učine nešto glede ogromnog jaza koji postoji između ideja o Kristu vjere i Isusu povijesti. Kako ja to vidim, pokušaj da se one pomire prilično je očajnički. Nije to kao namještanje slomljene kosti koja će zacijeliti. Više to sliči na pokušaj da se ljepilom ponovno sastavi osoba koju je raznijela bomba. Kako može neki autor tvrditi da je moguće apsorbirati pravu povijest svega toga i onda i dalje zadržati neku vrsti ‘pripovijesti o Isusu’ koja bi imala vječnu relevantnost na razini simboličkih značenja? Nikakve ‘pripovijesti’ nije bilo. Postojale su samo zbirke izreka, pregršt simboličkih priča o čudima i jedno tragično raspinjanje na križ; postojala je također mogućnost nekakvog političkog elementa, čak možda i nehotičnog, i postojalo je posthumno kreiranje priče o Pasiji vađenjem nekih napomena u svetim spisima iz njihova konteksta. Postojalo je nametanje značenja jednom životu tvrdnjama o ‘proročanstvima’ i o vizijama koje vjerojatno nitko nije mogao razumjeti. Mi imamo priču o Kršćanstvu, ali mi nemamo priče o Isusu. Priču je stvorio Marko, sa njegovom paranoidnom zavjerom i njegovom mesijanskom tajnom, ili pak Ivan, s njegovim artificijelnim teološkim nadogradnjama.
Vjerovali ili ne, ja ne kažem da morate biti ‘protiv religije’ i ‘za znanost’. Postoje znanstvenici koji su gluhi za tonove i koji nemaju nikakvog osobnog zanimanja za muziku ili ples, ali, koliko ja znam, nikada nije bilo neke kulture koja bi bila bez ikakve muzike i bez ikakvog oblika plesa. Slično tome, zanemarivati važnost vjerskog impulsa znači nepriznavati da nikada nije bilo neke kulture bez religije. Postoje ljudi u svakom naraštaju i u svakoj zemlji koji imaju religiozna ili mistična iskustva, snažno povezana s osjećajem značenja. S tim se treba suočiti. Ali kao kultura mi, umjesto toga, pokušavamo to ignorirati ili odbaciti. Naš sadašnji ‘zapadni’ svijet je nešto najbliže nereligioznoj kulturi u povijesti i umjesto da to bude napredak, to je ogromna greška. Ljudi imaju religiozne osjećaje i iskustva i potrebe, ali ne znaju što drugo da s tim urade, pa se okreću jednoj od uspostavljenih vjera i ovjekovječuju stara praznovjerja, ili potpomažu skupljanju materijalnih milijuna nekom suvremenom guruu, ili se utope u astrologiji ili aurama ili NLO-ima.
Ono protiv čega ja jesam jest glupa religija, a ne nužno sama ideja religije; religija koja nije filozofska, niti profinjena, te koja može preživjeti samo žrtvovanjem zdravog razuma i ostavljanjem ljudi da žive u mraku. Ja sam protiv ideje prosvjetnog sustava koji nema hrabrosti da svoju vlastitu djecu pouči koliko je složena jedna istina koja bi bila dovoljno velika da se uspješno suoči s arheologijom i psihologijom i tekstualnom analizom.
Ova se istina ne pronalazi ‘vjerom’. Brkajući je s ‘povjerenjem’ i pretvarajući vjeru u vrlinu, ljudska vrsta je učinila jednu od najvećih grešaka koje su ikad napravljene. Imati ‘vjeru’ znači nekritički vjerovati u riječ neke druge osobe i bezuvjetno prihvatati njene ili njegove izjave, kakva god bila njihova priroda, kao nešto o čemu nema nikakve rasprave. Sve što je iznad rasprave, bilo što čemu se nemoguće suprotstaviti, mogu već po samoj definiciji stvari uporabiti beskrupulozni ljudi. Možda ste svoju vjeru iskazali nekome tko je nečovječan, zalutao, pohlepan, opasan ili jednostavno obmanut. Vjera koja ne postavlja nikakva pitanja širom otvara vrata eksploatiranju lakovjernih i progonu heretika koji se ne slažu.
Ako vjera služi sama sebi kao opravdanje, onda nema apsolutno nikakvog razloga koji bi se mogao navesti zašto je vjera u riječi svetog Pavla superiorna kao alternativa vjeri u riječi Muhameda, ili Josepha Smitha iz redova mormona, ili velečasnog Sun Mijung Muna, ili ljudi koji su još uvijek u živom sjećanju kao poticatelji topovskih bitaka i opsada u Teksasu i masovnih samoubojstava u Džonstaunu i nervnog plina u podzemnoj željeznici Tokija. Vjera ne pruža nikakvu obranu, nikakvu zaštitu od pogreške i nikakvu mogućnost za razvitak. Vjera nam ne daje samo milosrđe i hodočašća. Daje nam svete ratove i smrtne presude i paljenje knjiga, kao i islamske bombaše samoubojice koji su nositelji skandalozne vjere da će otići u raj kad poubijaju pun autobus nevinih ljudi, samo zato što im je netko rekao da je to tako.
Zašto ljudi prihvaćaju krupne zalogaje kršćanske doktrine? Zato što je jedan čovjek, Pavao, imao jedno veoma snažno iskustvo, pa je onda primijenio urođenu inteligenciju i talenat da to protumači i izrazi riječima koje su bile u skladu s njegovim osobnim i kulturalnim obsesijama. Veliki broj jednostavnih, nekritičkih ljudi povjerovao je da je on bio ‘nadahnut Bogom’ i da je zato ‘govorio istinu’, pa su oni onda to rekli drugim ljudima, koji su to opet rekli drugim ljudima. Imati vjeru značilo je imati povjerenja u njegove riječi. Riječi jednog čovjeka koji je vjerovao u Adama i anđele i zle duhove i koji nije ništa znao o Freudu ili o Budi. Jednog čovjeka koji je bio izvor agonije stotina naraštaja koji su razmišljali o grijehu i krivnji, samo zato što ih je on stavio u određeni kontekst i rekao da ih treba razumjeti na određeni način. Ljudi nisu razgovarali ili raspravljali o njegovim idejama, oni su ih primali sa stahopoštovanjem i patili zbog njih.
Meni se uvijek čini da ljudi koji inzistiraju na svojoj ‘vjeri’ nisu nikad bili poučeni o tome kako treba razmišljati. Oni nikad ne shvaćaju da kod njih ne postoji samo jedan jedini članak vjere (na primjer u uskrsnuće), već da postupaju s pretpostavkom da se cijela stvar drži zajedno kao jedna velike cjelina. A u stvari oni onda moraju učiniti desetke, pa onda stotine međusobno povezanih ‘skokova vjere’, sve dok to sve skupa ne postane smiješno i kozmički apsurdno.Oni moraju imati vjeru da Bog postoji, vjeru da je on razgovarao sa Židovima, da im je rekao istinu, vjeru da su podivljali proroci koji su halucinirali pod pustinjskim suncem razgovarali s Bogom i da su onda ispravno prenijeli njegove riječi, a da su ljudi koji su to zapisali to napravili s potpunom točnošću.
Postoji vjera u koncept Mesije i Sluge Patnika, vjera u Mariju Magdalenu koja je tobože prva otišla ka pravom grobu. Vjera da je Pavao, koji je mislio da je Adamov pad istinita priča, tumačio a) svoje iskustvo i b) imlikacije tog iskustva, posve korektno, tijekom četvrt stoljeća. Vjera suvremenog nefundamentalističkog kršćanina je najfantastičnija od svih, jer selektivno prihvaća Pavlovo inzistiranje na spasenju što ga osigurava Isusova smrt i istovremeno odbacuje Adamov Pad kao dogadjaj koji nema povijesni karakter. Odbija također prihvatiti vjerovanje u zle duhove. Fundamentalisti su barem toliko pristojni da budu dosljedni.
Članak vjere je da bi ‘okajanje grijehova’ moglo značiti nešto u svijetu punom ratova i ubojstava, ili da makar samo i jedan gram smisla može biti u tvrdnji da netko može umrijeti ‘za’ grijehe drugih, iako su poslije te smrti uslijedile stotine naraštaja ljudi koji i dalje trpe nepravdu, trpe zbog zločina i sami ih čine, pretvarajući druge ljude u nevine žrtve, kao da se tobožnja ‘žrtva’ nikada nije desila. Ovaj je čovjek umro za vas? Pa što onda? Da li vas je to ikad zaštitilo od nesretnog slučaja ili bolesti ili zločina? Kakve je - makar koliko male - koristi uopće bilo od toga?
Vjera da su poslije svih naraštaja kršćana bez ‘Biblije’ ljudi koji su odabrali dokumente a) koji će ući u Novi Zavjet i b) one koji će biti uništeni kao heretični, učinili posve ili uglavnom dobar izbor. Vjera da su svi budisti zavedeni ili osuđeni na propast, bez obzira koliko mogu biti dobri ili mudri ili prosvijetljeni. Vjera da se pričama o uskrsnuću Ivana Krstitelja, koje su preživjele stoljećima, uopće ne može vjerovati, dok pričama u Isusovu uskrsnuću može.
Postoji vjera da su farizeji, a ne saduceji bili u pravu glede doktrine o uskrsnuću, unatoč činjenici da su imali iste proroke i istu religiju. Vjera da Bog u određenim trenutcima stavlja van snage zakone fizike i biološke procese. Vjera da nikakav drugi bog ne govori ljudima, pretvarajući se da je Bog i dovodeći ljude u zabludu. Vjera da dolazi smak svijeta. Vjera da prvi ljudi koji su izašli s konceptom ‘otjelovljenja’ nisu jednostavno bili u zabludi ili maštoviti ili uvjetovani kulturom ili psihološki očajni. Vjera da je ne samo trebao doći Mesija, već i to da su praktično svi Židovi dovedeni u zabludu glede njegove prave naravi, umjesto da ih njihov Bog vodi k tome da sve shvate kako treba.
Vjera da je Bog doista ‘dobar’ i da ova ideja uopće nešto znači, da doista postoji nekakav princip pravde u kozmosu na koji se možete pozvati, premda savršeno dobro znate da stare gospođe doživljavaju banditske napade, da silovana djeca vrište u mrklim noćima i da su dobri i pristojni vikari u Božjoj vlastitoj kući izgubili djecu zbog leukemije i raka, dok je s druge strane sudbina kradljivaca automobila i preljubnika da dobijaju glavne zgoditke na nacionalnoj lutriji. Mogli biste jednako tako vjerovati u drugi dolazak Elvisa Presleya.
U taboru kršćanskih vjernika koji se zaklanjaju ogradom znanosti, cijela stvar biva ovjekovječena psihologijom dostojanstvene terminologije. Utisak koji ćete dobiti čitajući teološka i apologetska djela, to jest defenzivne izričaje intelektualnih i pismenih vjernika, jest da u akademskom svijetu nije važno kakve gluposti vi zapravo pričate, respekt ćete automatski dobiti ako rabite impresivne riječi kao što su kerigma ili egzegeza, ako kažete ‘parusija’ umjesto ‘glupo praznovjerje’, te ako se pozovete na ‘antičke autoritete’ umjesto da kažete ‘stari dokumenti puni budalaština’.
Možda nam treba – dosta ironično rečeno – Pavlovo vlastito priznanje potrebe za totalnom promjenom – za emocionalnom i filozofskom revolucijom. Zato što za sobom imamo stoljeća uspostavljene tradicije, nismo dužni da je održavamo bez promjene. Moramo je odbaciti, onako kako je Pavao odbacio Zakon. Mi sad imamo novi svijet i više nam nije potrebna.
Kršćanska Crkva je nadživjela svoju korisnost. Kombinacija većeg razumijevanja psiholoških, kulturnih i znanstvenih procesa, tekstualna i ligvistička analiza i kritika, te povijesno i arheološko istraživanje, nisu samo ‘oslabili’ temelje Kršćanstva. Oni su ga temeljito diskreditirali, otkrivajući da je riječ o kolekciji sujevjerja i grešaka koja ne može sebi naći nikakvo mjesto u prosvijećenoj budućnosti. Kršćanstvo je još uvijek tu, ne zbog bilo kakve svoje unutrašnje vrijednosti, već zbog kulturne težine konvencije i rituala, zbog povijesne inercije. Vrijeme je da se cijela zgrada demontira. Može se održati samo tako da se činjenice, tumačenja i razmišljanja drže daleko od duhova posjetilaca crkve i prosvjećivanja školske djece.
Neki ljudi inzistiraju na tome da nema nikakva moralnog utemeljenja za očuvanje civiliziranog društva ako tu nema nikakve religije. Čak i ako ignoriramo grijeh i licemjerje među pripadnicima Crkve, zar se doista od nas očekuje da imamo tako malo poštovanja za sebe same i jedan za drugoga? Zar smo mi toliko maloumni da ne možemo ohrabriti ljude da utemelje svoje živote na vrijednostima i načelima, bez nade i straha od neke tobožnje nagrade ili kazne poslije smrti? Zar ne bismo mogli poučavati buduće naraštaje o moralu daleko efikasnije ako bismo ga utemeljili na suosjećanju, milosrđu i etičkoj debati, umjesto na ‘otkrivenju’ s kojim nikakva rasprava nije moguća?
Meni se čini da je dosta nesretna okolnost što smo u jednoj veoma ranoj fazi nasljedovanje Isusa pretvorili od teške zadaće u laganu, od izazova samospoznaje i odgovornosti prema unutrašnjoj savjesti do kapitulacije pred vjerom u nadnaravnog Isusa, zbog čega ćemo za uzvrat biti spašeni. Sva vlast onda dolazi od njega, a milosrđe od Boga, umjesto da napor i dobrota dolaze iz naše nutrine.
Isus nije bio velik zato što je bio Bog. Ako ste Bog, i znate sve, i trajete vječno, i ako imate svaku moguću vlast u kozmosu, onda je lako biti dobar. Lako je čak i patiti i umrijeti strašnom smrću, koja je samo treptaj u vječnom životu. Samo je čovjeku teško pod pritiscima i bolima življenja uvijek staviti na prvo mjesto ljubav i opraštanje i druge ljude i samog Boga i nikad ne popustiti pred predsrasudama i agresijom i materijalizmom i sebičnim željama. Kad nemate nikakve vlasti, nikakva statusa, nikakvih materijalnih dobara – što su klasični suvremeni izgovori za zločin – tada je najteže biti iznad svega dobar. Isus je bio velik zato što je bio samo čovjek.
Ako ga gledamo kao Boga, on je onda nešto što mi nikada ne možemo biti niti možemo očekivati da ćemo ga u životu dostići. Ali on je bio samo čovjek i to je veličina čovjeka koju i mi sami možemo dostići, ako samo uznastojimo. Ovo je nešto čime se naša vrsta može ponositi. Ovo je jedan od razloga zašto bismo zaslužili zvijezde.
Tisuću godina od danas, kad se i posljednji primjerak posljednje stranice ovog djela pretvori u prah i kad i vi i ja budemo već odavno zaboravljani, ljudska bića će biti gore negdje, među zvijezdama. Neki će od njih imati Biblije i u redovitim intervalima koji se zovu nedjeljama, neki će od njih činiti stvari i govoriti stvari u spomen na Isusa iz Nazareta.
Da li vas ovo nadahnjuje? Da li vas iritira ili ispunjava očajem? Ili vam se sve to čini smiješnim i zabavnim? Postavite svoja vlastita pitanja. Nađite svoje vlastite odgovore.
ODABRANA BIBLIOGRAFIJA
Ako vas ova tema uopće zanima, čitajte i nekog drugog. Nikad nemojte uzeti riječ jednog čovjeka za bilo što, uključujući i mene. Ja sam konzultirao mnoga djela istražujući i pišući sve ovo, no nalazim da su ova koja slijede osobito važna. Ja sam bez milosti posuđivao od njih, u skladu s čuvenim načelom da je korištenje jednog autora plagijat, ali korištenje čitavog niza autora jest istraživanje. Posve je moguće da se mnogi od autora koji slijede ne bi suglasili s mojim zaključcima i mojim osobnim pogledima, niti bi držali mnogo do ovoga što sam ja napravio od njihova materijala. Što bi pomalo doista bilo nalik na pisce Evanđelja i njihove izvore.
Bez oklijevanja preporučujem djela Granta, Macka, Brandona, Wellsa i Crossana. Nemojte da vas obeshrabre knjige S.G.F. Brandona zbog njihove akademske težine, s citatima i fusnotama na grčkom, hebrejskom, latinskom, njemačkom, francuskom i italijanskom jeziku, pri čemu nam nisu dati nikakvi prijevodi na naš jezik; njegove knjige su zaista vrijedne svakog truda (jednostavno ignorirajte ono što ne razumijete). Nemojte da vas obeshrabre djela G.A. Wellsa zbog toga što je napisao knjigu ‘Da li je Isus uopće postojao?’, jer je to ozbiljno ispitivanje dokaza, a ne neka ekstremistička ili fanatička knjiga.
Također bih vam sugerirao da neke popularnije ili kontroverznije knjige o ovoj temi tretirate s nešto opreza, umjesto da sve ono što kažu uzmete ‘s vjerom’, prije nego što pročitate i druge autore; ovi možda neće biti ‘ozbiljniji’, ali će možda biti manje nemarni u svom istraživanju i nekim svojim izjavama ili pretpostavkama.
The Trial of Jesus S G F Brandon
The Fall of Jerusalem and the Christian Church S G F Brandon
Jesus and the Zealots S G F Brandon
St Luke G B Caird (Pelican New Testament commentaries)
Jesus Humphrey Carpenter
Who Was Jesus? Colin Cross
Jesus: A Revolutionary Biography John Dominic Crossan
The Historical Jesus: the Life of a Mediterranean Jewish Peasant J D Crossan
The Founder of Christianity C H Dodd
The Gospel According to John in the Revised Standard Version Introduction and Commentary by J C Fenton
St Matthew J C Fenton (Pelican New Testament commentaries)
The Roman Siege of Jerusalem Rupert Furneaux
Jesus Michael Grant
St Paul Michael Grant
A History of the Early Church Hans Lietzmann
A Myth of Innocence: Mark and Christian Origins Burton L Mack
The Lost Gospel: The Book of Q and Christian Origins Burton L Mack
The Gospel of Thomas: the Hidden Sayings of Jesus Marvin Meyer
The Complete Gospels: Annotated Scholars Version ed. Robert J Miller
St Mark D E Nineham (Pelican New Testament commentaries)
The Pelican History of the World J M Roberts
Testament John Romer
The Beginnings of Christianity Andrew Welburn
The Historical Evidence for Jesus G A Wells
Jesus A N Wilson
Jesus: The Evidence Ian Wilson
POGLAVLJE TRIDESETO
VELIKAN U SJENCI
Definiranje nekih finijih točaka pravovjernosti odnosno hereze, pored emocija koje su time izazivane, značilo je i to da je neka osoba, u jednom trenutku veoma visokog statusa i utjecaja u Crkvi, mogla u kasnijem periodu biti žestoko napadnuta ili proglašena potpuno neprihvatljivom. Primjeri bi mogli biti gnostički učitelj Valent iz drugog stoljeća, koji je godinama prije odvajanja bio prihvaćen u Crkvi, ili Origen.
Origen je rođen 185. godine. Bio je učenikom Klementa iz Aleksandrije. Kao obrazovan i briljantan znanstvenik u oblasti filozofije i religije, pouke u kršćanstvu davao je u vrijeme kad mu je bilo samo 18 godina. Živio je životom strogog siromaštva i samoodricanja. Kod Mateja je pročitao da ‘postoje eunusi koji su sami sebe takvima napravili radi kraljevstva nebeskog’ (19.12), pa je u tragičnom bezumlju neupitnog vjerskog angažiranja sam sebe lišio muškosti. Učinio je ogroman posao na nekim od najvažnijih temelja ortodoksne teologije i onda je, premda udaran na muke u vrijeme proganjanja kršćana pod Decijem, osuđen kao heretik od nezahvalne Crkve tri stoljeća kasnije.
U početku četvrtog stoljeća, kršćana je bilo više nego Židova. Ne bismo smjeli, međutim, preuveličavati moć ili univerzalno prihvaćanje kršćanstva. Čak i u samoj Antiohiji, godišnja smrt boga Adonisa u četvrtom stoljeću se još uvijek masovno proslavljala.
Često se ponavlja mit da je car Konstantin Veliki proglasio kršćanstvo službenom religijom Rimskog carstva. A on je u stvari samo dopustio da se ono tolerira, umjesto da se progoni, pa je ono koegzistiralo zajedno s kultom Boga Sunca, Sol Invictus (‘Nepobjedivo sunce’). Konstantin je bio taj koji je proglasio dan zatvaranja sudnica na Dan Sunca (Sunday), poslije čega su kršćani pomakli svoj dan odmora sa židovskog sabata na sljedeći dan. Konstantin je bio taj koji je prvi službeno priznao autoritet kršćanskih biskupa 318. godine, ali je sam Konstantin i dalje ostao glavnim svećenikom Nepobjedivog Sunca i nije prešao na kršćanstvo sve dok se nije našao na samrtničkoj postelji 337. godine.
Kult Boga Sunca je bio taj koji je, zajedno sa mitraizmom, proslavljao godišnje ponovno rađanje sunca 25. prosinca – vrijeme u godini kad bi dani postajali dužim. Kršćanstvo je prije toga proslavljalo rođenje Krista 6. siječnja, ali je sada bilo politički prikladnije da se Kristov dan rođenja pomakne i da se blagdan proslavlja u vrijeme kad slave i svi drugi. Nazočnost i utjecaj poganskog obožavanja Sunca nastavili su se dugo poslije toga. Čak i početkom petog stoljeća, papa je još uvijek pokušavao zaustaviti ranojutarnju kongregaciju da krene natraške stepenicama Sv. Petra, kako bi se izbjeglo vrijeđanje Boga Sunca.
Tolerancija koja je data kršćanima pod Konstantinom imala je svoju drugu stranu u sve većim restrkcijama koje su nametane Židovima. Kršćani, baš nikako ne u duhu tolerancije i opraštanja što su ga trebali naslijediti od svog osnivača, koristili su svoj novostečeni utjecaj da potaknu ograničavanje židovskih građanskih prava, jednako kao i progon gnostičkih skupina, konfisciranje njihovih kuća za sastanke i spaljivanje dokumenata malih rubnih skupina koje su označene kao heretičke.
Ako odete u Jeruzalem, možete posjetiti Crkvu Svetog Groba i vidjeti kamenu ploču na koju je navodno bilo položeno Isusovo tijelo. A u stvari, ovo mjesto je pronašao u 336. godini nove ere biskup Makarije iz Jeruzalema. Bila je to špilja ili grob ispod Hrama Venere, koji su Rimljani sagradili poslije 70. godine. Makarije nije imao nkakvog razloga, koji bismo mi mogli nazvati znanstvenim ili arheološkim, za posve arbitrarnu izjavu da bi to morao biti Grob iz vremena prije trista godina. Konstantinova majka, carica Helena, otišla je tamo i ubrzo počela tvrditi da je ‘otkrila’ tri križa (očito Isusov i još dva razbojnika koji su raspeti zajedno s njim), originalnu krunu od trnja i koplje kojim je proboden Isusov bok, te drvenu pločicu iznad autentičnog križa s riječima ‘Isus Nazarećanin, kralj Židova’ na aramejskom, grčkom i latinskom jeziku. Ako je njihova očuvanost bila možda i previše dobra da ne bi izazvala sumnje, uvijek se moglo tvrditi da je riječ o čudu. Pored anticipiranja entuzijastičnog srednjevjekovnog tržišta za lažne svete relikvije, Helena i njeno kršćansko okruženje donijeli su posve neosnovane odluke, koje se i danas nameću turistima, glede lokacije Kalvarije i Vie Dolorose, puta kojim je prošao Isus noseći svoj križ.
Možda je iznenađenje da nitko do sad nije našao riblje kosti i ustvrdio da je to originalna Sveta Riba, koju je nesumnjivo Petar ulovio svojom mrežom u Galilejskom moru, a koju su kršćani još u veoma ranom razdoblju koristili kao svoj simbol. Ovaj znak, koji se i danas koristi, doista podsjeća na ribare koji su prvi počeli slijediti Isusa, ali je on u stvari usvojen zbog toga što na grčkom jeziku inicijali rečenice ‘Isus Hristos, Sin Božji, Spasitelj’, glase Ichthys, što znači ‘riba’ (Iesouz Hristoz Qeou Hioz Soter).
Unatoč pokušajima da se konstruira neko ortodoksno vjerovanje, u vrijeme Konstantina kršćanstvo je i dalje bilo puno raznolikosti, sekti i kultova, te različitih škola mišljenja, koje su se stalno širile. Teolozi su morali kroz mnoge naraštaje sjediti zajedno i s mukom raspravljati o teoretskim implikacijama Pavlovih primjedbi u Poslanicama ili Ivanovih u njegovu Evanđelju. Utrošili su značajnu intelektulnu energiju oko takvih točaka, da bi na kraju ostali potpuno odvojeni od povijesnog Isusa. Bili su u stanju konstruirati nadgradnju fantastične doktrine i ogorčeno se svađati oko toga, ali su u tom procesu mnogi izgubili imaginaciju ili hrabrost da vizualiziraju bilo što tako neposredno i jasno kao što je bio stvarni Isus, koji je morao jesti, znojiti se, i tako dalje. Pogledajte samo ovo, što je napisao Klement iz Aleksandrije:
‘Bilo bi smiješno zamišljati da je tijelo Otkupitelja, da bi postojalo, imalo obične potrebe koje ima čovjek. On je uzimao hranu i jeo samo zato da mi ne bismo počeli naučavati o njemu na doketistički način’.
Već smo se susreli sa doktrinom doketizma o Isusu sa fantomskim tijelom, kako ju je postavio Marcion. Premda je ovo moglo početi sa dosta razumnim shvaćanjem da beskrajni (i savršeno dobri) Bog jednostavno i nije nikad mogao biti otjelovljen u fizičkom tijelu jednoga čovjeka i biti podložan grijesima tijela, njegove implikacije bile su za crkvu krajnje zabrinjavajuće. Doketisti su držali da su Isusove patnje i bol bili iluzorni, s obzirom da bi ovo bilo nespojivo sa Božjom naravi, te da se njegovo Uskrsnuće samo ‘prividno’ dogodilo.
Crkva je, naravno, gledala na doketizam kao na ozbiljnu prijetnju svom postojanju. Patnja i bol i smrt i uskrsnuće Isusa bili su u opasnosti da izgube svako značenje. Pokazatelji ove zabrinutosti sačuvani su u Novom zavjetu:
‘Svaki duh koji priznaje da je Isus Krist došao u tijelu je od Boga; ali bilo koji duh koji neće reći ovo za Isusa nije od Boga nego je duh Antikrista.’ (I Ivan. 4.2-3)
‘Mnogo je varalica u svijetu koji odbijaju priznati da je Isus Krist došao u tijelu. To su prevaranti, to je Antikrist.’ (II Ivan. 7)
Ignacije je također pisao protiv takvih učenja, inzistirajući da je Isus doista bio rođen od ljudske majke, da je kao i svi drugi ovisio o hrani i piću i da su njegove patnje i raspinjanje na križ bili pravi.
U vrijeme Konstantina, razvile su se mnoge rasprave oko pitanja božanstvenosti i ljudskosti Isusa. Je li Isus stvarno bio Bog ili je on istinski i potpuno bio čovjek? U kojem je smislu bio božanstven? – božanski postavljen, božanski usvojen, preegzistentan i vječno božanski, ili drugačiji i inferioran Bogu? Nije postojao nikakav jedinstveni papa koji bi posjedovao autoritet oko takvih pitanja za cijelu crkvu. Biskupi Aleksandrije i Antiohije imali su jednaku moć u svojim regijama koliko i biskup rimski u svojoj.
U pokušaju da raščisti ova pitanja, Konstantin je 325. godine nove ere sazvao Koncil najviših vođa svih kršćanskih crkava. Održan je u Nikeji, koja se danas zove Iznik i nalazi se u sjeverozapadnoj Turskoj. Dvije glavne frakcije predvodili su Arije i Aleksandar. Arije je bio na strani ljudskijeg Isusa, drugačijeg i inferiornog Bogu. Aleksandar je bio na strani potpuno božanskog Isusa, Otjelovljenog Boga. Nastala je vatrena i strastvena debata.
Takve su debate mogle biti dobivene ili izgubljene na pretpostavkama i elokvenciji, na unutarnjim predrasudama i preferencijama, a ne na tome da bi se tvrdnje mogle potkrijepiti na bilo koji značajan način. Važno je također imati na umu da deifikaciju nekog čovjeka rimski car iz četvrtog stoljeća nije promatrao na način kako bi to činio neki politički vođa dvadesetog stoljeća. Konstantin je već bio poduzeo mjere za deifikaciju svog vlastitog oca Konstancija.
Konstantin je bio najviše impresioniran argumentima Aleksandrovog glavnog predstavnika, arhiđakona Atanasija, pa je tako glasovao u njegovu korist. Proglašeno je da je Isus bio ‘pravi Bog od pravoga Boga, rođen a ne stvoren, istobitan kao i Otac koji je stvorio sve stvari’. Prije nego što bilo kome drugome kažu što da vjeruje, kršćani bi morali razmisliti o razlogu zbog kojega je za Isusa rečeno da je božanstven. Nije to bila poruka s neba. Nije to bila ‘istina’. Bila je to politička odluka jednog pragmatičnog, ali sujevjernog čovjeka i političara, koji je morao izabrati jednu ili drugu stranu da bi pokušao zaustaviti rasprave o teoriji. Izbor je učinjen stoljećima poslije Pavla, kad su svi učenici i pisci Evanđelja bili već mrtvi.
Teolozi su odvukli Crkvu u doba Isusa u zemlji čudesa. Jedan od sljedećih značajnih koraka u razvoju bio je kult Djevice Marije. Vidjeli smo dokaze u samim Evanđeljima da je Isus imao braću i sestre. Luka opisuje Isusa kao ‘sina Marije, prvorođenog’, čime očito misli da je bilo i drugih. Mariju su praktično ignorirali stoljećima, ali u seksualno neurotičnoj Crkvi, koja je čak i seks u braku smatrala grijehom, pojavili su se oni koji su počeli o njoj govoriti kao ‘vječnoj djevici’. Kad je jednom Isus bio proglašen božanstvenim, već sljedećeg stoljeća Marija je dobila titulu Theotokos, što znači Bogorodica, te kasnije filozofski dvojbeni opis kao ‘Majka Božja’.
Crkva je posve dobro nastavila živjeti sljedećih osamnaest stoljeća bez smiješne ideje o bezgrešnom začeću, o tome da je Marija bila potpuno slobodna od grijeha od samog trenutka njenog začeća. Možda bi sad trebalo uvesti subdoktrinu koja bi katolicima zabranila da jednoga dana iznesu sugestiju kako je Isusova baka s majčine strane, kao i sve žene, morala trpjeti jutarnje mučnine kad je bila trudna s Marijom. Bezgrešno začeće je proglašeno člankom vjere za sve katolike od pape Pija IX u 1854. godini. Koliko je katolika koji znaju koliko je takva ideja uopće stara? Zašto bi u nju vjerovali?
Zamislite Crkvu Elvisa za dvije tisuće godina kako proklamira svojim sljedbenicima kako moraju prihvatiti da je majka Elvisa Presleya bila muzički nepogrešiva, sa savršenom intonacijom, te da u njenoj nazočnosti nikad nitko nije doživio neskladne tonove. Ovo ima upravo toliko smisla kao bezgrešna i vječno djevičanska Marija, a potkrepljuje je upravo jednaka mjera dokaza. Katolička crkva, kao tvrdoglavo dijete, vrijeđa inteligenciju svojih vlastitih sljedbenika držeći se patetično stupidnosti ove ideje. Natjerana je da je brani prijevarama u svom vlastitom prevođenju biblijskih tekstova. Jeruzalemska Biblija kaže o Josipu i Mariji da ‘iako on nije imao odnos sa njom ona je donijela na svijet sina’ (Mat. 1.25). Nova međunarodna verzija je poštenija prema originalnom grčkom, prevodeći to ovako: ‘Ali on se nije bio sjedinio s njom prije nego što je ona rodila sina’. Ovo naravno znači da jest to učinio poslije. Čak i prvi kršćani, gurajući doktrinu o djevičanskom porođenju za Isusa, nisu mislili da bi mogli promovirati djevičanska porođenja i za Jakova i njegovu ostalu braću i sestre. (Katolička crkva će vam reći, pomalo očajnički, da su ovi bili ili Isusovi ‘rođaci’ ili Josipova djeca iz prethodnog braka.) Isusova majka je bila ljudsko biće kao i moja majka ili vaša ili papina. Najranije krćanske skupine nisu imale osjećaj za povijest. Većina je očekivala kraj svijeta i uspostavu Kraljevstva Božijeg, za nekoliko godina, a ne stoljeća. Nisu vidjeli nikakva smisla u čuvanju povijesnih podataka, ako više nikakve povijesti neće biti. Kao rezultat toga, ima toliko stvari koje mi ne znamo, čak i takav detalj od enormne važnosti kao što je godina Raspeća. Premda je imao dopunske informacije koje su za nas izgubljene, čak je i Euzebije početkom četvrtog stoljeća često citirao izvore koje bismo i mi danas koristili, kao što su Josip ili Irenej i njegovi spisi.
Sama povijest se danas datira, kako treba pretpostaviti, od Isusova rođenja kao godine 1. Ovo je još jedna greška. Suvremeni kalendar je osnovan na kalkulacijama Dionizija Eksiguusa. On je bio redovnik u Rimu, koji je došao u početku s juga Rusije, a živio je otprilike od 500. do 545. godine naše ere. Dionizije je koristio napomene kod Luke, od petnaeste godine vladavine cara Tiberija, da bi za Isusa rekao da je imao (‘oko’) trideset godina, a koristio je rimski kalendar da bi izračunao kako je Isus morao biti rođen 754. godine poslije osnivanja Rima. Nakon što je nekritički prihvatio ukradenu ‘tradiciju’ o Božiću na dan 25. prosinca, izjavio je da je datum Isusova rođenja 25. prosinca 753.
Nažalost, antički kalendari su koristili godine različite dužine, koje su započinjale u različite dane; primjetno je da su mogli biti netočni tijekom bilo kojeg dužeg perioda i da ih je bilo teško međusobno pomiriti. Ako je Isus doista imao 30 godina kad je Luka rekao da je imao, onda se on rodio u godini koju mi danas nazivamo 5. ili 4. godina prije Krista. (Za one koji su odlučni da brane povijesne tvrdnje, na primjer pokolj nevine djece o kojemu inače nema dokaza, ovaj datum rođenja stavio bi njegovo rođenje unutar životnog vijeka Heroda Velikog, koji je umro 4. godine prije Krista. Sjetimo se ipak da nije moguće da istu stvar tumačimo i ovako i onako, kako nam kad odgovara. Isus bi onda imao oko deset godina u vrijeme popisa stanovništva pod Kvirinijem, koji sam Luka koristi kao povod da bi Josipa i Mariju odveo za rođenje u Betlehem.)
No ovo jedva da je ‘kraj’ priče, samo što je previše tih priča i ovdje ih ne možemo sve spomenuti. Postoje priče o obijesti i represiji, zabrani i osudi glumaca i gladijatora i dekorativne odjeće. Kasnije, u ime mudrog i tolerantnog Isusa, ljudi će biti udarani na muke ili eksploatirani, ili će im biti zabranjeno da čitaju novine ili slave rođendane ili da spašavaju živote svoje umiruće djece ako im je za to bila potrebna transfuzija krvi. S druge strane, postoje priče o snazi vjere, o samopožrtvovnosti, o herojskim mučeništvima i preživljavanju pod najgorim uvjetima pred divljačkim progonima careva Nerona, Domicijana, Decija i Dioklecijana.
Međutim, moja je poenta već data. Rast i razvoj kršćanske crkve, kako sam već pokazao, bili su oslonjeni na manipulaciji poviješću, iskrivljavanju istine, praznovjerju i lakovjernosti, kreativnosti i praktičnim mjerama, neosnovanoj teoriji, rivalitetu i moći, te netoleranciji i neurozi. Kad jednom napustimo fascinaciju onih prvih godina i kad krenemo kroz živi pijesak teologije i doktrine, ja možda neću izgubiti zanimanje, ali ću svakako izgubiti strpljenje.
Deifikacija i teologija su automatski doveli do kulturnog ludila. Ako priznate da je netko jeo i pio, onda je neizrečena istina iza svega toga da je sigurno morao i piškiti i kakiti. Netko tko je bio ‘samo čovjek’ mogao je, barem potencijalno, biti optužen za mogućnost da je bio umoran i da je izgubio strpljenje, da je pogriješio, da se morao znojiti, pa i za takve nezamislive i neizrecive stvari da je možda ponekad prdio ili je bio dovoljno ranjiv da osjeti seksualnu želju. Umjesto da bude prihvaćen prema onome kako stvari stoje, kad je Isus jednom pretvoren u Boga ovakve špekulacije su morale biti osuđene kao skandalozna hereza i biti kažnjive ekskomunikacijom, a ako to ne bi bilo dovoljno onda i paljenjem knjiga i mučeništvom.
Što je teologija na kraju krajeva? Teško da ju je moguće poštovati bilo kao umjetnost ili znanost. Sjediti na katedri i pontifikovati o prirodi duše ili o Trojstvu, ili o tome da li je Isus bio preegzistentan te da su preko njega sve stvari stvorene, pa onda o tome što se dešava poslije smrti. Ima nečeg tako potpuno fantastičnog i besmislenog već u samom iznošenju tvrdnji koje se ne osnivaju na apsolutno ničemu osim mašte i pustih želja. Zašto onda ne iznijeti tvrdnje o tome da smo telepatski bombardirani političkim mišjenjima od neke rase inteligentnih, ali zlobnih jestivih biskvita, koja živi u sjenci velikih stijena na planeti Neptunu? Tko će se tome usprotiviti ako niste dužni pokazati na kojoj osnovi sve to stoji? Da li bi nas sam Bog stvorio kao svijesna i inteligentna bića, da bismo zatim bili tako lakovjerni?
Što je sa samim čovjekom Isusom? Bez obzira koliko autentične povijesti mislite da ste iscijedili iz pokazatelja, izgleda da svaka priča ili izreka može biti osporavana ili odbačena uz pomoć neke druge pojedinosti koja čeka u zasjedi u dokumentima, kao neželjeni insekt u presavijenoj posteljini.
Prije nego što sam počeo svoje istraživanje o ovome, iz ono malo što sam znao mislio sam da ‘razumijem’ Isusa – išao je naokolo izgovarajući mudre i suosjećajne izreke, stekao reputaciju kao iscjelitelj i živio u tužnom i pogrešnom uvjerenju da je blizu kraj svijeta. Ali svaki pokušaj da se definira i upakira ovaj fenomen tako da bi mogao biti ‘shvaćen’ jest arogancija i pothvat osuđen na propast. Kršćanstvo je kao golemi neboder sa zlatom u škrinji koja je zakopana u podrumu. Samu zgradu možete ispitati i objasniti i čak razmontirati, ali i kad pronađemo škrinju nemamo pravi ključ za nju.
Isus je bio nevjerojatno zahtjevan, a ipak je promovirao bezgranično opraštanje. Svakome je upućivao izazov, a ipak je svakoga prihvaćao. Bio je visoko spiritualan, ali su ga kritizirali što jede sa društveno odbačenim ljudima. Bio je bez pare, ali bezgranično darežljiv. Nikad se nije ženio, ali su ga žene svuda pratile i volio je djecu. Bio je blag i neagresivan i nikome nije nikada naudio, ali je poslije jednog čina žestokog gnjeva u Hramu osuđen i ubijen kao zločinac i društveno opasan čovjek. Je li doista bio farizej koji je išao naokolo svađajući se s farizejima? Je li bio esen ili ne? Je li bio cinički filozof? Je li bio do srži Židov ili pak univerzalistički mistik, koji je transcendirao doktrinu na isti način kako to čine sufisti u Islamu ili zen svećenici u budizmu? Je li išao naokolo kršeći subotu ili je bio lojalan Zakonu? Je li mislio da bi Židovi morali poštovati zakone o hrani? Je li bio vegetarijanac ili je bio spreman jesti bilo što s bilo kim?
Bio je potpuno nepolitičan, uhićen usred jedne pobune, kralj Židova, čovjek mira koga je slijedio jedan zelot, inspiracija za nacionalistički raspoložene mesijaniste, ili možda zagovornik izolacije i odvajanja od takvih svjetskih briga?
Je li išao u Jeruzalem samo jednom ili više puta? Je li vjerovao da mora odigrati posebnu ulogu ili je vjerovao da je prosto jedan od nas, djece Božje? Je li bio jednostavno pogubljen od Rimljana, ili su zavjeru protiv njega vodili i ubili ga Židovi? Je li bio zanijekan i izdat ili su ga vjerno slijedili sve do progona i mučeništva? Je li zabrinjavao vlasti ili je uglavnom bio izvan njihovih preokupacija? Je li umro uglavnom zbog tragične slučajnosti što je bio u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu ili je pak on sam inicirao nevolju u Hramu? A ako jest, je li to bilo smišljeno i planirano ili spontano i emotivno? Je li to bilo duhovno pročišćenje ili simbolička destrukcija? I je li se radilo o novcu ili o politici ili o žrtvi ili o religiji?
Bio je neobuzdani egzorcist, čudan i težak za razumijevanje, opskuran mistik? Ili je bio učitelj hladne glave, izvanredno zdrav i uravnotežen, dijeleći istinu i mudrost na način koji se sviđao jednostavnim i neobrazovanim ljudima, koristeći svakodnevne priče za seljake i ribare? Bombardirao je ljude proročanstvima o kažnjavanju koje ih čeka od apokaliptičkog Sina Čovječjeg i upozoravao na žurnost pokajanja zbog približavanja kraja svijeta? Ili je živio u vremenski bezgraničnom sadašnjem kraljevstvu i ljudima govorio da se ne brinu za budućnost?
Je li doista potekao iz siromašne i nepoznate seljačke obitelji, ali ipak uz brata koji je stekao moćne i utjecajne prijatelje? Je li doista izgledalo da odbacuje svoju vlastitu porodicu, ali ga je ipak njegov brat naslijedio na vodećem mjestu u njegovu pokretu? Mrtav i živući, čovjek i Bog, poslat da nam pruži spasenje kroz vjeru u značenje njegove smrti – ili izazov za nas da se spasimo sami kroz samospoznaju i značenja njegovih pouka o životu. Nepismen čovjek čije su riječi besmrtne.
Pokušate li povući granice oko njega one će iskliznuti iz vašeg zahvata kao dim. Stoljeća obožavanja i stoljeća istraživanja, pa ipak je misterij ovog čovjeka kao voda koja vam bježi među prstima. Gubi se u izmaglici rubova baš kad vi mislite da vam se samo središte otvara, što vas onda navodi na razmišljanje da svoje gledanje možda niste usredotočili na pravom mjestu. Veći od bilo koje naše prethodne prosudbe, izmiče nam sa osmijehom na licu, kao Velikan u sjenci.
Možda je bio previše toga da bi ga se zatvorilo u granice bilo koje osobe ili tumačenja? Dok sam ispitivao i, kao toliki drugi prije mene, iznova predstavljao njegova učenja, ja se nisam našao ni u kojoj crkvi, ali se jesam zatekao kako uspoređujem i primjenjujem njegove stavove i izreke na događaje u životu i komentare oko mene, što me prisiljavalo da nanovo razmišljam o hipokriziji, autentičnosti, toleranciji i opraštanju.
Je li to funkcija Isusa iz Nazareta, da nas prisiljava da konfrontiramo svoje vrijednosti i prethodna shvaćanja, da bi bio ponovno otkriven kao izazov svijesti i razumijevanju ljudskih bića za ostatak vremena? Je li ovo Bog na djelu, suptilniji nego što sam ja ikada mislio da bi mogao biti? Ili sam ja jednostavno proveo suviše mnogo vremena zadubljen u istraživanje ovog pitanja?
Postavite svoja vlastita pitanja. Nađite svoje vlastite odgovore. Razmislite, ako baš hoćete, da li ovaj savjet dolazi od mene ili vam je preko mene došao od samog Isusa.
POGLAVLJE DVADESET DEVET
ŠTO JE POŠTOVANO, ŠTO JE ODBAČENO
Već smo se sreli s idejom zaštićivanja ezoteričnog znanja u nekom ‘Tajnom evanđelju’, koje bi se brižljivo čuvalo i držalo za uporabu samo iniciranih u unutrašnjem krugu. Upravo nam ova ideja daje termin “apocrypha” za dokumente izvan “službeno prihvaćenih”, jer je “apocryphon” prvobitno značio “tajnu knjigu”. Međutim, povijest nas je privikla misliti da “Evanđelja” automatski znače “službeno prihvaćena” evanđelja Mateja, Marka, Luke i Ivana. Suvremeni kršćani obično ne shvaćaju da je rano Kršćanstvo eksplodiralo u zbunjujućoj raznolikosti kroz vijekove, sa mnogo zajednica koje su preferirale razne dokumente ili pisale svoje vlastite, osuđujući druge. Mnogi od ovih dokumenata su nestali zbog borbe za vlast među ranim crkvama. Stavljanje većeg broja zajednica pod jedan autoritet značilo je da se mogla utvrditi ortodoksna linija. Oni koji je nisu slijedili mogli su biti označeni kao ‘heretici’ i njihove knjige spaljene. Pobjednici su bili najjači i najsretniji, kao i obično, a ideja da su oni bili “ispravniji” ili “autentičniji” od gubitnika je naivna.
Meni se čini da za one koji se zanimaju za Isusa i rano kršćanstvo najznačajniji nalaz u posljednih pola stoljeća otprilike nisu bili “Svitci sa Mrtvog mora”, iako su dobili najveći publicitet, već otkriće Tominog evanđelja.
Naša kompletna verzija ovog evanđelja zapravo je prijevod na koptski (ranije egipatski) jezik, pronađena u mjestu Nag Hammadi u Gornjem Egiptu, u zimu 1945. godine. Prije toga imali smo samo fragmente na grčkom jeziku. No čak i ti malobrojni fragmenti sadrže razlike u tekstu, što nam ukazuje na to da su ‘urednici’ već radili svoj posao i da je moralo biti u opticaju više različitih verzija ovog evanđelja.
Kako izgleda, evanđelje je bilo sačuvano u Edessi, u Siriji. Mnogi sirijski kršćani su vjerovali da je čovjek odgovoran za ovu zbirku učenja bio Juda Toma, za koga se govorilo da je bio Isusov brat blizanac. (Zanimljivo, meni nije poznato da je ova predaja korištena kao osnov za bilo kakvu spekulativnu izmišljenu priču ili kao ‘objašnjenje’ uskrsnuća – ako su doista bili braća blizanci tko je bio raspet? I tko je viđen kasnije?)
Dokument sadrži na kraju vlastitu identifikaciju kao “Evanđelje po Tomi”, ali je to u biti zbirka izreka, a ne evanđelje u narativnom smislu. Oko jedne trećine ovih izreka imaju paralele u Evanđelju Q: vidjeli smo u ranijim poglavljima da Toma sadrži Isusove izreke i parabole o kraljevstvu sa mnogim paralelama u Novom zavjetu. Jasno je da sadrži sloj autentičnih predaja koje idu unazad do samog Isusa i židovskih mesijanista prije Ustanka. Ima više paralela s Matejem, najžidovskijim od svih kršćanskih evanđelja, nego s bilo kojim drugim. Znanstvenici se slažu da je Toma sačuvao veći broj izreka i parabola u obliku koji je stariji od svojih novozavjetnih paralela, koje su bile filtrirane kroz kulturne ili teološke potrebe pisaca evanđelja u njihovim vlastitim zajednicama. Vidjeli smo nekoliko primjera koji ovo ilustriraju.
Podsjetite se ponovno koliko je ovaj dokument izrazito revolucionaran. Ljudi koji su stajali iza njega, kao i ljudi iza evanđelja Q, bili su očito sljedbenici sljedbenika prvobitnog Isusa iz Nazareta. Nema ni spomena bilo kakvih čuda, nema uskrsnuća, nikakve tvrdnje glede uskrsnuća. Kao i Q, Toma ne spominje mesijanstvo: ovo je opet Isus, ali ne i Krist. Nema nikakve sugestije da je ovaj Isus umro za tuđe grijehe: ovaj Isus je učitelj mudrosti i osobnog izazova. Toma uzima konvencionalnu Isusovu sliku kršćanske crkve, gužva je i odbacuje.
Toma ima drugačiju racionalizaciju nego narativna evanđelja. On nije tu da ispriča priču ili informira čitatelja o situacijama u životu povijesnog Isusa. Nije stvarno tu niti da objašnjava značenje samog Isusa. Treba ga koristiti kao stazu učenja za sljedbenike, od kojih svaki traži svoje vlastito individualno znanje i duhovnu svijest. Tu se ne radi o molitvi i predanosti, nego o meditaciji glede značenja izreka i parabola. Uzmimo ovu parabolu, nama nepoznatu, jer nije viđena u drugim izvorima:
"Isus reče, ‘Očevo kraljevstvo je kao žena koja je nosila krčag pun jela. Dok je išla dugim putem ručica na krčagu se slomila i jelo se prosipalo iza nje cijelim putem. Ona to nije znala; nije uočila problem. Kad je došla kući, spustila je krčag i otkrila da je prazan.’” (Toma, 97)
Ovo izgleda kao čudna priča, koja budi zanimljive i intrigantne odjeke u glavi. Riječ je o kraljevstvu koje zahtijeva promjenu svijesti, i radi se o tome da treba biti potpuno svijestan sada, u sadašnjem trenutku, a ne samo misliti o nekom budućem cilju ili destinaciji. Morate kultivirati svijest kroz cijelo svoje osobno putovanje. Nije dovoljno pokušati dobiti duhovno buđenje kad se stigne u buduće kraljevstvo. Ovu parabolu je lako vidjeti kao onu vrstu priče koju bi mogao ispričati Zen-budistički svećenik sa malim sažaljivim smiješkom na licu.
Najveća tema ovog evanđelja (koju dijeli, da kažemo usput, s još jednim drugim evanđeljem, Evanđeljem po Filipu) jest preobražaj duha putem prevladavanja podjele ili dualiteta u srcu i u duhu. Kratak primjer za ovo, sa zanimljivim odjekom u Pavlovom komentaru da vjera može pomaknuti planinu (I Kor. 13.2), jest ovo:
"Isus reče, ‘Ako se dvojica pomire jedan s drugim u jednoj kući, oni će kazati planini, “Pokreni se odavde”, i ona će se pokrenuti’.” (Toma, 48)
Ovo je u svezi sa temom svijesti koju nalazimo kroz cijelo evanđelje. Toma očekuje od svojih čitatelja ne da ‘vjeruju’, nego da se zavjetuju na trajnu potragu za unutrašnjim značenjem. Očito je da su i iranski i židovski misticizam bili podosta utjecajni u Edessi i njena je blizina bez sumnje doprinijela i naglascima i usmjerenju ovog evanđelja.
Možemo li kvalificirati ili identificirati Tominu zajednicu kao ‘gnostičku’? Možda: znanstvenici se mogu i dalje neslagati u definiranju gnosticizma, ali ono što je bilo zajedničko gnostičkim skupinama izgleda da je bilo postizanje posebnog znanja, a obično i vjerovanja u dualizam – univerzum konflikta između protivničkih sila svjetlosti i mraka.
Budući da Toma smatra da je unutrašnji duhovni preobražaj od središnjeg značenja, ritual se odbacuje kao irelevantan ako je samo vanjski izgled i prazna gesta. Revolucionarni komentari se, prema tome, izriču o židovskim predajama, postu, pravilima o prehrani i obrezivanju.
Vidjeli smo da ovo evanđelje stavlja u prvi plan sadašnje kraljevstvo prije nego buduću apokalipsu. Jasno se suprotstavlja i čak doslovno satirizira stav drugih Isusovih skupina prema očekivanjima glede kraja svijeta i bilo kakvom naglašavanju tobožnje vrijednosti ispunjenja proročanstava:
"Njegovi sljedbenici mu rekoše, ‘Kad će se dogoditi počinak za mrtve i kad će doći novi svijet?’ On im reče, ‘ To što vi tražite već je došlo, ali vi to ne znate.’” (Toma 51)
"Njegovi sljedbenici rekoše mu, ‘Dvadeset i četiri proroka govorili su u Izraelu i svi su oni govorili o tebi’. On im reče, ‘Zaboravili ste živoga koji je u vašoj nazočnosti i govorite o mrtvima.’” (Toma 52)
Treba pretpostaviti da je Tomina skupina osjećala da je Isusova istinska duhovna baština bila iskrivljena i iznevjerena kako od Židova, tako i od kršćana, koji su bili zaokupljeni prorocima iz prošlosti, ili ritualima i politikom u sadašnjosti, ili fantazijama o nadnaravnom suđenju i osveti u budućnosti. Tomini ljudi su umjesto toga vjerovali da je Isusova socijalna poruka dovela do neovisnosti i odvojene samodovoljnosti, a da je njegova duhovna poruka vodila do današnje svijesnosti, do prave svijesti unutar života.
Kakve su implikacije Tomina evanđelja za razumijevanje povijesnog Isusa? Teško je pokušati odmrsiti do koje je mjere sam Isus bio mistik, a do koje su opet mjere posebne skupine sljedbenika selekcionirale učenja prema svojim vlastitim mističkim preferencijama, da bi ih onda razvili i proširili na svojoj mističkoj stazi.
Ja mislim, uzimajući u obzir sve ovo zajedno sa informacijama iz ranijih poglavlja, da možemo identificirati progresiju: od Isusa nematerijalista koji je bio involviran u svijetu do Tomine skupine s kraja prvog stoljeća, koja je ohrabrivala svoje sljedbenike da budu nematerijalisti, ali koji nisu involvirani u svijetu. Oni su možda odbacili kršćanstvo, ali su na kraju završili pravljenjem iste pogreške: preuzimanjem otvorenog kraljevstva od jednog genija i davanjem granica istome, pretvarajući ga u zatvorenu skupinu unutar svijeta autsajdera.
Očito je da su Isusovi učenici bili u stanju koristiti od njega inspiraciju kao svoje temelje i razviti se u veoma različitim pracima. Ovo zasigurno ukazuje na to da je on bio ne samo briljantan, nego ponekad i enigmatičan i dvosmislen. Konfuziju i krivo razumijevanje njegovih učenika možda je Marko kasnije iskoristio za svoje vlastite svrhe, ali bilo bi razumno pretpostaviti da su postojali istinski povijesni korijeni za to.
Mi smo jako sretni što smo pronašli komletno evanđelje sa istinskim korijenima iz prvog stoljeća, evanđelje koje je bilo izgubljeno punih devetnaest stoljeća poslije raspeća. Bilo je ipak jako puno evanđelja, uglavnom kasnijih, sa malo ili nimalo korisnih povijesnih informacija. Na prethodnim stranicama, sreli smo se s evanđeljima Petra, Marije, Filipa. Postojalo je i ‘Evanđelje istine’ (možda se mislilo na druge kojima nije trebalo vjerovati?). Bilo je i evanđelje Egipćana, koje je bilo antiseksualno i mizogeno, koje je cilj Isusov predstavljalo kao uništenje ‘djela žene’.
Druga evanđelja od interesa, koja je vrijedno spomenuti, bila bi ona što su ih koristile zajednice koje su nastavile smatrati sebe Židovima: ona koja bi možda trebalo opisati kao ‘mesijanistička’, kako bi se razlikovala od (bazično poganskih) ‘kršćanskih’, a također i od ‘Isusovih pokreta’ koji su proizveli Q i Tomu, nastalih u židovskom okruženju, ali bez govora o mesijanstvu u svezi sa Isusom.
Ove zajednice i njihove tradicije bile su barem potencijalno opasne za rastuće pogansko kršćanstvo. Mogle bi se opisati kao teološki nezgodne. One nisu bile samo unutar judaizma, nego također i bliske autentičnoj povijesnoj informaciji i porodici samog Isusa. Prema tome, sva su njihova evanđelja na kraju uništena. Jedini citati iz njih koje imamo sačuvani su unutar kritičkih radova protiv hereze iz pera ranih kršćanskih pisaca. Postojala je tendencija da se sve to skupa spominje kao Evanđelje koje koriste Hebreji, ili Evanđelje po Hebrejima, ali mnogi znanstvenici sada vjeruju da su postojala tri zasebna dokumenta.
Evanđelje Nazarenaca (ponekad se alternativno pišu i kao Nazoreanci) predstavljalo je rani prijepis Evanđelja po Mateju iz drugog stoljeća, pri čemu su mnoge pojedinosti bile ‘razjašnjene’, a onda je sve prevedeno na aramejski.
Hebrejsko evanđelje bilo je, kako se čini, neovisno od sinoptičkih evanđelja. Uspostavljalo je autoritet Jakova, pridajući mu vanjski izgled uskrslog Isusa. Kazivalo je za njega da se zakleo postiti sve dok ne ugleda i sam uskrslog Isusa. Kad je netko ekstremno religiozan i osjeća očajničku potrebu da ima viziju, malo gladovanja je obično dobra ideja i iznenađujuće često će donijeti ono što se želi.
Evanđelje Ebionita, poznato jedino po izvatcima koje navodi Epifanije krajem četvrtog stoljeća, čini se da je bilo harmonizirana i redigirana verzija Mateja i Luke (ali sa ispuštanjem priča o rođenju i genealogije). Tvrdilo je da je Isus došao da ukine podnošenje žrtava i, zanimljivo, čak implicira da je i on – ili možda samo Ebioniti – mogao biti vegetarijanac: Isus prigovara konzumiranju pashalnog objeda sa svojim učenicima zato što sadrži meso (žrtvovanog janjeta).
Ebioniti (ili Ebionim, što znači ‘siromašni’) mora da su bili preostali potomci jednog dijela jeruzalemskih mesijanista. Oni su promatrali Isusa kao Novog Mojsija i kao apokaliptičkog Sina Čovječjeg, no iako su prihvaćali Usksrnuće, Ebionim se nisu suglasili ni sa kakvim žrtvenim značenjem njegove smrti. Vjerovali su da je Isus bio rođen od ljudskih roditelja, a ne kao potomak Davidov, koga je Bog odabrao kod rođenja, da bi u tom trenutku bio ‘usvojen’ kao Sin Božji. Osuđivali su Pavla što je odbacio židovski Zakon, kome su oni ostali vjerni. Kako se čini, koristili su alternativnu verziju Djela Apostolskih. Kako bih želio da uspijemo naći jednu kopiju toga!
U drugom stoljeću, Ebioniti su se protivili vjerovanju da je Isus bio božanskog podrijetla i da ga je rodila djevica. Na kraju krajeva, kako bi sljedba koju je vodio njegov vlastiti brat ikada i mogla prihvatiti takvo vjerovanje? Irenej ih je samo osudio kao heretike, ne zapažajući ironiju.
Kao i Eseni – a zanimljivo je da je Kumranska zajednica Svitaka sa Mrtvog mora također rabila za sebe nematerijalističko ime ebionim, siromašni - Ebioniti su prakticirali ritualne kupke i vjerovali da je sadašnji svijet domena Đavla, dok će buduće kraljevstvo biti domena Mesije.
U četvrtom stoljeću, oholoj i dobro organiziranoj Kršćanskoj crkvi ove male sljedbe bile su naprosto ljudi koji su skrenuli od pravovjernosti, pa ih je trebalo ili ignorirati kao trivijalne i nemoćne, ili prokleti i iskorijeniti kao heretike. Ovi ‘heretici’ bili su potomci stvarne crkve Isusa kao Mesije, vođeni prvobitno od Jakova, brata samog Isusa; crkve čijem se moćnom autoritetu čak i apostol Pavao nekada morao podrediti. Borili su se da opstanu i bili zatim pometeni poviješću, nežaljeni ni od koga i bez i najmanje bilješke o njihovim posljednjim danima. Istovremeno je crkva Pavlovih fantzija o Isusu krenula putem sve većeg i većeg jačanja. Isus je rekao, koristeći istu riječ ‘ebionim’, da su siromašni blagoslovljeni i da je njihovo kraljevstvo nebesko, ali ovdje u realnom svijetu njima je pripao samo mrak i zaborav.
U Judeji prvog stoljeća, židovski nacionalizam je preživjeo čak i poslije poraza Prvog Ustanka, miran ali neslomljen. U 132. godini car Hadrijan je pomislio da bi bio u stanju organizirati izgradnju hrama Jupiteru na ruševinama jeruzalemskog Hrama. Čitatelj bi mogao biti mišljenja da je židovsku reakciju bilo moguće predvidjeti, čak ako Hadrijan i nije tako mislio. Ovo je izazvalo izbijanje Drugog Židovskog Ustanka. Vođa otpora bio je Šimun bar-Kochba (što znači ‘ sin zvijezde’). Postariji rabin Akiba proklamirao je da je bar-Kochba taj dugo očekivani Mesija.
Još jedanput Yahve nije slušao. Rimljanima su trebale ovaj put dvije godine da slome ustanak. Donijeli su odluku da su Židovi otišli predaleko i da im se nikada više ne smije dopustiti da izazovu takve neprilike. U 135. godini, Hadrijan je izjavio da je svim Židovima zabranjen ulazak u grad Jeruzalem. Mnogi od njih su napustili Palestinu i Obećanu Zemlju zauvijek, pa je judaizam postao vjera svetih spisa, učenosti i raštrkanih sinagoga. Trebalo je proći osamnaest stoljeća prije nego su se Židovi vratili u Palestinu u nekom značajnijem broju.
Za nestanak židovsko-kršćanskih veza trebalo je nekoliko stoljeća, a odnos između njih je postao složen. Postojalo je službeno istjerivanje kršćana iz sinagoga već u prvom stoljeću, a početkom drugog stoljeća Ignacije je pisao (u pismu Filedelfijcima) da nije moguće govoriti o Isusu Kristu i prakticirati judaizam. Unatoč tome, mnogi su kršćani nastavili održavati tijesne kontakte sa judaizmom, čak i poslije 135. godine. I u Antiohiji, u Siriji, tom legendarnom središtu helenističkog kršćanstva, još i u trećem stoljeću na biskupe je utjecala involviranost sa židovskom teologijom. U četvrtom stoljeću, crkva je našla za potrebno da odvraća vjerne kršćane od nazočnosti pri židovskim obredima i prakticiranja židovskih običaja.
Veoma rano, u Irskoj je uspostavljeno kršćanstvo u židovskom obliku, a tamo su ga donijeli iz Egipta ili Sirije, a ne preko Rima. Originalna keltska crkva bila je u osnovi nazarenska ili ebionitska, mesijanistička prije nego ‘kršćanska’. Tek je u 664. godini Irska postala rimokatolička, kad je Sinod u mjestu Whitby učinkovito zamijenio keltsku crkvu katolicizmom. Prije toga, keltska crkva je bila začuđujuće židovska, slijedeći Mojsijev Zakon, slaveći židovski Sabat i Pashu, žrtvujući životinje u skladu sa židovskim ritualima, izbjegavajući doktrine kao što su Trojstvo i Djevičansko porođenje, još uvijek koristeći židovske svete spise koje je Rim zabranio stoljećima ranije.
Već smo ranije zamijetili privremeno zamračenje Pavlove reputacije, te činjenicu da je nekoliko njegovih Poslanica preživjelo u prerađenom obliku i kao spoj nekoliko različitih prvobitnih pisama. Neke od njih su skupljene u zbirku veoma rano: Klement, četvrti Biskup Rimski, krajem prvog stoljeća, koristio je poslanice Rimljanima, Korinćanima i Efežanima. Ignacije, biskup Antiohije koji je umro 110. godine poslije Krista, pisao je o Pavlu s poštovanjem, priznajući ga očito kao autoritativnu figuru. Međutim, Pavlov najveći zagovornik, koji će ga uzdići čak i do više razine važnosti, bit će Marcion, jedna od najsnažnijih figura drugog stoljeća kršćanstva.
Marcion je bio bogati brodovlasnik, sin biskupa iz Sinope, na Crnom moru. Čitao je hebrejske svete spise i zaključio da je nemilosrdni i zloćudi Bog Starog zavjeta očito inferiorno božanstvo u odnosu na Boga ljubavi i opraštanja kojega je otkrio preko Krista. Očito, ovaj inferiorni bog, stvoritelj svijeta, bio je onaj koji je odgovoran za stvaranje reptila i insekata i cijele te priče o prljavom seksu, plus rođenju. Krist, mislio je Marcion, uveo je potpuno novi poredak stvari i nije mogao imati nikakvog posla sa starim bogom, njegovim svijetom, njegovim Židovima ili njihovom religijom.
Zato je presjekao da su židovski učenici zasigurno sve što se tiče Isusa potpuno krivo razumjeli, misleći da je on Mesija (inferiornog) židovskog Boga. Krist je zato otkrio istinu Pavlu. Pokazatelji toga su tu, u Galaćanima, da su naime židovski kršćani i drugi apostoli bili na krivom putu, s netočnim shvaćanjima. Nadalje, II Kor. 4.4 govori se o ‘bogu ovog svijeta’ koji je zaslijepio oči i duhove nevjernika, čime je, čini se, potvrđena razlika između ovog boga i Kristovog Boga.
Pavao, izjavio je Marcion, bio je jedini pravi apostol. Pavlova nezainteresiranost za povijesnog čovjeka Isusa odvela je Marciona u docetizam. Ova riječ dolazi od grčke riječi za ‘privid’: bila je to doktrina da Isus nije bio rođen u ljudskom tijelu, nego je došao od Boga potpuno odrastao, u fantomskom tijelu koje je samo prividno bilo ljudsko. Pavlov osjećaj za moć zlih utjecaja, dominaciju demonskih snaga, doprinio je (i ne samo kod Marciona) atraktivnosti dualizma, borbe između vrhovnih načela dobra i zla.
Pavao je bio odbacio autoritet Zakona: Marcion je odbacio hebrejske svete spise u potpunosti, zabijajući još jedan klin između kršćana i Židova. Sakupio je Pavlove Poslanice, negdje oko 150. godine, u tzv. ‘Apostolicon’. Ovo je bila zbirka koja je na kraju završila u Novom zavjetu, izuzimajući I i II Timotiju i Titu, koje tu nisu bile uključene. Ta pisma su bila recentno napisana i retrospektivno pripisana Pavlu kao autoru, pa za njih nije bilo dovoljno vremena da postignu široki opticaj i budu prihvaćena kao ‘autentična’. Iako su ta tri pisma napisana od iste osobe, ima niz razloga za zaključak znanstvenika da ih nije napisao Pavao: unutrašnji lingvistički razlozi, zatim ono što je poznato o događajima iz Pavlova života, nesavršena prezentacija Pavlove teologije i referenca na strukturu crkvene organizacije kakva je bila poslije Pavlova vremena. Pored toga, nigdje se ne pojavljuje bilo kakva referenca na bilo koje od onih pisama što su ih napisali drugi crkveni pisci ranije od, recimo, 170. godine poslije Krista.
Marcion je mislio (pogrešno) da je pismo koje mi zovemo Poslanica Efežanima bilo nedostajuće pismo Laodicejcima za koje se zna da ga je napisao Pavao, a koje se i dalje smatra izgubljenim. Riječi ‘u Efezu’ ne pojavljuju se u najstarijim i najpouzdanijim rukopisima, već su dodate poslije Marcionova vremena.
Marcion nije uzeo u obzir da bi se njegovo odbacivanje Starog zavjeta moglo usporediti sa tolikom zaljubljenošću u krov da pomislite kako se možete lišiti temelja. Napravio je spisak onoga što je on mislio da su autentični spisi prave vjere. Marcion je bio taj koji je ovome dao naziv ‘Novi zavjet’, ali on je namjeravao da to potpuno zamijeni, radije nego da samo prati Stari zavjet. Marcion je bio taj koji je crkvi dao ovaj metod povlačenja granica pravovjernosti, nabrajajući spise koje je smatrao svetima i onda napadajući one koji su bili spremni prepirati se s njihovim sadržajem ili prihvatiti neke druge spise kao autoritativne.
Sa arogancijom čovjeka koji je uvjeren da je potpuno u pravu, Marcion se dao na posao prepravljanja Lukinog evanđelja i čak Poslanica njegovog veoma poštovanog Pavla. Sve što se Marcionu nije sviđalo ili što je smatrao neprikladnim, promatrao je kao interpolacije crkvenog krivotvoritelja ili judaizmu naklonjenog urednika, koje zavređuju da budu cenzurirane. Ovo je uključilo, na primjer, pasuse koji su ukazivali na to da je Pavao smatrao židovske svete spise da su došli od Stvarnog Boga Kristova (kao što, naravno, i jest smatrao).
Marcionov otac je bio toliko povrijeđen njegovom teologijom da je ekskomunicirao svog vlastitog sina. Marcion se onda preselio u Rim, gdje je postao utjecajan u ovoj značajnoj crkvi. Na kratko. Kad su otkrivene njegove prave boje, izbile su ogorčene svađe. U i44. godini morao se povući iz crkve i pokrenuti svoju vlastitu sektu, koja je brzo narastala. Kao i Isus, marcionisti su priznavali status ženama, postavljajući ih i za svećenice i biskupe (biskupice?). Navukli su na sebe skandalizirane kritike od ortodoksnih, zato što su dopuštali ženama da sudjeluju u intelektualnim debatama i da izvode egzorcizam.
Marcion je umro oko 160. godine poslije Krista. Crkva ga je osudila kao heretika i svi primjerci njegovih spisa – knjige koja se zvala “Antiteze” – bili su uništeni. Postali su svejedno dovoljno moćni da ih se smatra prijetnjom crkvi i preko dvjesto godina kasnije, sve dok marcionisti nisu podvrgnuti progonu i prisilnom obraćenju. (Bog se kreće na misteriozan način da bi izveo svoja čuda. Jedno od klasičnih opravdanja crkve za postojanje zla na svijetu jest da ljudima treba ostaviti slobodnu volju u donošenju moralnih odluka. Prilično mi je neuhvatljivo gdje je u toj šemi stvari mjesto za prisilna obraćenja.)
Postoji ovdje nešto kao problem. Marcion je bio pronašao (kao i mi) neke krajnje kontroverzne informacije u Pavlovim Poslanicama. Ova osobita beba bila je daleko prevažna da se baci kroz prozor s marcionističkom prljavom vodom. Pavlov status morao se štititi, njegova reputacija odvojiti od hereze i sporova. Konzervativci u crkvi radili su na tome da ga vrate na pozicije respektabilnosti unutar organizacije. Pisci kao što je Polikarp, biskup Smirne sredinom drugog stoljeća, pomogao je da se Pavlove maštovite interpretacije malo razvodne, njegovo odbacivanje Zakona malo racionalizira.
Krajem drugog stoljeća, premda je uspomena na Marciona bila službeno odbačena, Pavlove Poslanice su bile bezopasno prihvaćene kao Sveto pismo, nadahnuto Bogom. U to vrijeme bilo je možda oko dva miliona kršćana u svijetu i oni su već mislili o ‘Petru i Pavlu’ kao prvobitnim velikim apostolima, izjednačenim u zajedničkoj velikoj stvari, kao dva dijela u prvom činu na početku najveće predstave na svijetu. Da nam je crkva sastavljala službenu verziju Bitke kod Waterlooa, moglo bi se desiti da nam na istu stranu stave Wellingtona i Napoleona.
Pavlov vatreni genij nije mogao biti neutraliziran. Njegove Poslanice će nastaviti privlačiti kritike, sporove, duhovnu inspiraciju i reformu, od Svetog Augustina preko Martina Lutera do protestantske reformacije.
Već smo vidjeli da je pitanje autoriteta uvijek bilo osjetljivo i značajno pitanje, od najranijih dana Petra i Marije Magdalene, Jakova i Pavla. Kasnije, kad je nestala središnja kontrola Jeruzalema, druge crkve su morale preuzeti odgovornost za donošenje odluka o ritualu i praksi i prirodi ispravnog vjerovanja. Vođe glavnih crkava ubrzo su postali poznati kao biskupi, od riječi episkopos, što znači ‘nadzornik’. Postoje indikacije o borbi za vlast i sveukupnu kontrolu između biskupa Antiohije, Jeruzalema, Smirne, Aleksandrije i Rima.
Kršćanska crkva je sad bila u procesu kretanja od kulta do institucije. Disciplina je bila od vitalne važnosti, ne samo u moralnom smislu, nego i u smislu podvrgavanja autoritetu. Problemi sa Marcionom i gnosticima naučili su crkvu da je potrebno izaći s nekim metodom demonstriranja autoriteta sa kojim se nije moglo raspravljati, a koji bi mogao kontrirati pretenzijama alternativnog autoriteta onih s drugačijim i neprihvatljivim vjerovanjima. Trebalo je stvoriti ortodoksiju iznad svake rasprave.
Donesena je odluka da je najbolji način da se ovo postigne bio u tome da se njihove tvrdnje čvrsto osnivaju na autoritetu samih prvobitnih apostola, uz tvrdnju da su oni sa svoje strane (uključujući i Pavla) dobili svoj autoritet od Isusa Krista. Vidjeli smo da je ‘Prvo’ Evanđelje pripisano autoru Mateju, skupljaču poreza, a Četvrto Ivanu, sinu Zebedeja. Za Marka je rečeno da je pisao pod autoritetom Petra, a Luka Pavla. Inspiracija Svetog Duha trebala se pouzdano rezervirati za Evanđelja i Poslanice Apostola, kao i za događaje u prošlosti, a uklonjena od nepredvidljivih ‘novih’ pretenzija koje rezultiraju iz sumnjive prakse ‘govorenja na jezicma’.
Premda je Evanđelje Q bilo rana i autentična tradicija – u stvari od neprocjenjive povijesne važnosti – bilo mu je suđeno nestati, jer nije bilo u potpunosti na crti sa zahtjevima crkve. Unatoč tome što je uključivalo mesijaniastičke tvrdnje od i za Isusa, cijeli njegov autoritet bio je u okvirima Isusovih učenja. Ono je impliciralo da vi možda tražite svoje osobno spasenje slijedeći njegova učenja, umjesto da vam se pruži spasenje jednostavno na osnovu vjere da je on umro za vas. Q nije prezentiralo nikakvu značajnu smrt niti uskrslog Mesiju. Nije asistiralo u ohrabrujućoj pokornosti crkvenim vođama, čuvarima učenja o Isusu umjesto njegovih učenja, za koja su bili potrebni biskupi da ih interpretiraju i protumače.
Gigant kasnog drugog stoljeća kršćanstva bio je Irenej, biskup Liona u Francuskoj, spomenut ranije u svezi sa autorstvom trećeg i četvrtog evanđelja. On je imao ogroman utjecaj u etabliranju kršćanske pravovjernosti i poštovanja prema institucijama. On je odredio crtu naslijeđivanja za biskupe Rima i drugdje. Irenej je bio taj koji je inzistirao da u ‘Novom zavjetu’ budu četiri evanđelja, a sam je u velikom djelu ‘Protiv hereze’ definirao što kršćanstvo neće prihvatiti. Bijesno se borio protiv gnostika, govoreći da je njihov dualizam pokušaj da se Jedan Svemoćni Bog podijeli na dva. Znao je da je gnosticizam imao smisao inicijacije ekskluzivne nekolicine, umjesto vjere za obične mase carstva. Umjesto toga, on je zamišljao univerzalnu (‘katoličku’) crkvu. Očito, kraj svijeta je odgođen.
Biskup iz drugog stoljeća u Hijerapolisu, u Maloj Aziji, čovjek po imenu Papija, sakupio je što je mogao više predaja, od bilo koga tko je bio sljedbenik bilo kojega od apostola. Ovo je nesumnjivo bila opasna informacija, pa tako, kao još jedan predmet velikog žaljenja za historičare, njegovo djelo nije sačuvano. Bilo je poznato crkvenom historičaru, biskupu Eusebiju iz Cezareje, koji je komentirao s neodobravanjem ove ezoteričke tradicije i čudnovati karakter nekih od prenešenih parabola i tobožnjih učenja Spasitelja.
Malo kasnije od Papije, Klement iz Aleksandrije je bio još jedan koji je skupio kolekciju predaja što su kružile oko imena raznih apostola, opet notirajući njihov čudni karakter i raznolikost. Klement je postao glava kršćanske zajednice u Aleksandriji 190. godine poslije Krista. Bio je pod utjecajem gnosticizma, a sam je imao važan utjecaj na kršćanstvo time što je uveo grčku filozofiju u kršćansku teologiju.
Euzebije je živio od oko 260. do 340. godine. Diskutirao je o mnogim biblijskim dokumentima i bio prvi čovjek koji će ubrzo uspjeti formirati ‘Novi zavjet’ koji imamo još i danas. Daleko unazad, u drugom stoljeću, crkva je još uvijek imala pred sobom dugi put do utvrđivaja ‘Biblije’. Nema ni govora o konferenciji biskupa u nekoj ranoj fazi, na kojoj bi oni samo sjedili zajedno i dogovarali se koji dokumenti će biti ‘pismo’ i koji će biti službeno neprihvatljivi. Sastavljanje dogovorenog ‘kanona’ (ova riječ doslovno znači štap za mjerenje) prihvatljivih knjiga bilo je dug proces. Mnoge pojedinačne crkve imale su o tome svoje vlastite ideje.
Sirijske crkve u Rososu i čak Antiohiji koristile su neko vrijeme Petrovo evanđelje. Tatijanov Dijatessaron, koji je bio usklađeni sadržaj Četiri evanđelja hramonizirana u jednu priču, nije bio prihvaćen u drugom stoljeću, ali su ga sirijske crkve koristile skoro tri stotine godina. Crkva u Aleksandriji prihvatila je u svoj kanon Pismo Barnabe i dva Pisma Klementa iz Rima.
Bilo je nekog spora oko prihvaćanja čak i Ivanova evanđelja jer se sviđalo gnostičkim skupinma. To je jedini dokument Novog zavjeta – s mogućim izuzetkom nekih osporavanih fragmenata u Evanđelju po Mateju – u kojemu imamo fragmente teksta koji se mogu datirati ranije nego prvi citati iz njega (a koji potječu iz vremena oko 170. godine poslije Krista) u crkvenim spisima. Kad je Ivan jednom bio opće prihvaćen, crkva je ustanovila da je krajnje koristan u podupiranju teoloških poenti u doktrinarnim raspravama.
Djela Apostolska rijetko se citiraju od crkvenih pisaca i mnogi su nastavili da ih odbacuju kao sveto pismo. Bilo je nepoznato na nekim područjima sve do početka petog stoljeća. Meni je ovo malo čudno, pošto je Luka imao u sebi genija da predvidi ujedinjenu i etabliranu crkvu čak i prije nego što se pojavila, a on je poticao njeno stvaranje govoreći svakome da se židovsko kršćanstvo pod Petrom i pogansko kršćanstvo pod Pavlom stopilo u jedno, ne samo savlađujući konflikte između njih, nego i prikladnim zanemarivanjem nekih od izrazitije eksperimentalnih ili mističnih Isusovih sljedbenika. Prihvaćajući Lukinu verziju povijesti ranije, možda je Crkva mogla lakše podići zidove i ostaviti gnostike i skupine kao što je Tomina grupa da se smrzavaju vani na hladnoći.
Knjiga Otkrivenja privukla je mnoge rasprave i kritike. Bizantska crkva je još uvijek izražavala rezerve o njoj krajem sedmog stoljeća. Ovo teško može biti iznenađenje kad je riječ o bombastičnoj fantaziji napisanoj na nekultiviranom grčkom jeziku, od autora koji je mrzio Rimljane jednako kao i Židove. Sa njegovim neuravnoteženim vizijama suda i kažnjavanja, zamišljam da bi Isus, da je ikad sreo autora, vjerojatno odmah pristupio postupku egzorcizma nad njim.
Mnoge rasprave bile su na kraju smirene primjenom načela autoriteta Apostola. Čak i Pisma iz tako ranog perioda i tako autoritativna kao što su ona Barnabe, Ignacija i Klementa iz Rima nisu mogla postati dijelom kanona jer nisu imala (tobožnji) izravni autoritet apostola za sobom, već su bila nekoliko naraštaja daleko od njih. Dokumenti napisani u drugom stoljeću – kao što je zapravo slučaj sa mnogim Pismima iz Novog zavjeta – uspjela su na kraju ući u Sveto pismo pozivajući se na retrospektivni autoritet Petra, Pavla, Jakova ili Jude. Mnoga su od njih bila priznata kao ‘pismo’ tek u četvrtom stoljeću. Neki od ovih dokumenata otkrivaju svoje podrijetlo i motivaciju isticanjem anakronističke tvrdnje da Apostol ohrabruje potporu autoriteta biskupa.
Da bi bila uspješna, crkva je morala biti sposobna obuhvatiti što je moguće više različitih kršćanskih skupina, u okviru nečega što bi se dosta široko moglo opisati kao razum. Morala je integrirati bogatstvo i raznolikost u konvencionalnu ortodoksnost. Smjestila je ne samo propavlovske i temeljito poganske elemente, nego i židovskiji kraj spektra, prihvaćajući Matejevo evanđelje (i pismo što ga je navodno napisao Jakov), a uspjela je i otjerati one sa gnostičkim tendencijama, prihvaćajući Ivana (ali ne i Tomu, koji je kao i Q, odbacio mesijanizam i nije razvio nikakvu narativnu dramu).
Bila je to neka vrsta trika, igra povjerenja. Crkva je sklopila ideološku raznolikost raznih tipova Isusovih sljedbenika u iluziju jedne jedinstvene priče iz različitih uglova gledanja, ‘po’ različitim ’svjedocima’.
Sve što je tada crkva trebala učiniti bilo je malo preslagivanje židovskih spisa. Kršćani su uzeli dokumente koje su Židovi stavili na kraj, poslije Zakona i Proroka – Psalme, Poslovice, Esteru, Danijela, Ezru, Nehemiju, Kronike – i stavila ih u malo drugačiji raspored. Povijest Kronika, te Psalmi i Poslovice stavljeni su ranije u zbirku, prije Proroka. Samo je kršćanska verzija Starog zavjeta završavala sa Prorocima, a posebno sa Malakijom:
"Poslat ću svoga glasnika koji će pripremiti put za mene.” (Mal. 3.1)
Kršćani okrenu list na Novi zavjet i proročanstva kao da smjesta bivaju ispunjena. Glasnik se, naravno, ubrzo pojavljuje u obliku Ivana Krstitelja. Gornji citat iz Malakije ponavlja se kod Mateja u 11.10, Marka 1.2, Luke u 7.27.
Malo manipulacije tu i tamo i sveti dokumenti Židova bivaju organizirani kao očekivanje Isusa, koji glatko uplovljava u Evanđelja. Kršćansko preotimanje sudbine i svetih spisa Izraela bilo je kompletirano.
POGLAVLJE DVADESET OSMO
EVANĐELJE PO LAZARU
Evanđelje ‘po Ivanu’ (kako ću ja, naravno, i dalje zvati autora jer je tako lakše i zgodnije) napisano je oko godine 100, možda u Efezu.
Ivan je konzistentno antižidovski nastrojen. U njegovu evanđelju Isus kritizira Židove što ne priznaju da njihovi vlastiti sveti spisi imaju funkciju posvjedočiti o njemu (5.39). Židove također okrivljuje i na drugim mjestima što odbijaju priznati Isusa, unatoč znacima i čudima koja svjedoče o njegovim sposobnostima i statusu (12.37, 15.24).
Ivan objašnjava svojim čitateljima da riječ Mesija znači Krist (1.41), te da se Židovi ne druže sa Samaritancima (4.9). Jasno, ovo Evanđelje nije bilo napisano za neku židovsku zajednicu. Samoga Isusa razdvaja od njegove židovske prošlosti i podrijetla, kad ga prikazuje kako se Židovima obraća riječima ‘vaš Zakon’ (8.17).
Ivan je pripadao nekoj školi mišljenja na ivicama kršćanske teologije. Njegova zajednica, kao i ona koja je proizvela Evanđelje po Tomi, naginjala je gnosticizmu, ali je Ivan preuzimao i ideje bliske i razumljive Grcima. Toma je dao kolekciju izreka, pa se stoga (premda pretendira na autentičnost povijesnog svjedoka) ponešto odvojio od bilo kakve drame ili društvenog konteksta. Glavna struja kršćanstva u razvoju posvetit će daleko veću pozornost Ivanu, jer je preuzeo tradiciju narativnog evanđelja.
Četvrto evanđelje poduzima mnoga smišljena tumačenja i teološki je kompliciranije od sinoptika. Od njih se jako razlikuje i po stilu, a materija je organizirana još ambicioznije nego kod njih. Tu nema priče o djetinjstvu, nego počinje s Ivanom Krstiteljem. Krstitelj, kao što smo vidjeli, nije predstavljen kao realistička ili neovisna povijesna osobnost, nego je potpuno podređen Isusu, definirajući sebe samo u smislu svjedoka da Isus jest Krist.
Unatoč njegovoj kreativnosti, njegovoj teologiji i svoj rafiniranosti i složenosti strukture njegova evanđelja, Ivanova poruka je krajnje jednostavna. Njemu je stalo jedino do vjere u Isusa. Nema čak niti bilo kakvog etičkog učenja o kojemu bi bilo vrijedno govoriti u ovom evanđelju. Sjetite se Markove priče u kojoj mlad čovjek pita Isusa što da radi kako bi baštinio vječni život, a Isus mu odgovara prvo da poštuje sve zapovijedi, a zatim da sve podijeli siromašnima (Marko 10. 17-22). Usporedite to sa ovim pasusom kod Ivana:
"Onda mu oni rekoše, ‘Što moramo uraditi ako hoćemo činiti djela koja Bog želi?’ Isus im dade ovaj odgovor, ‘Evo što znači raditi za Boga: morate vjerovati u onoga koga je on posalo’.” (6. 28-29)
Nema on ovdje vremena ni za kakve besmislice o življenju dobrim životom: sve što treba to je vjera u Isusa.
Ivan vidi Isusa kao ‘Riječ’ Božju, preegzistentnu od početka stvaranja, poslatu na zemlju u ljudskom obliku. On je i dalje podređen Bogu: ‘Otac je veći od mene’ (14.28). Riječ Boga na hebrejskom bila je izraz njegove volje, njegovih zapovijedi: “Rječju Gospodnjom stvorena su nebesa” (Ps. 33.6). Riječ (Logos) za Grke predstavljala je nešto poput reda i značenja stvaranja.
Ivanov Isus ne priča nikakve parabole. On je praktično odvojen od poznatih izreka mudrosti i bilo kakvih ideja o pokajanju ili Božjem kraljevstvu. Za razliku od povijesnog Isusa, čiji smo lik nazreli na drugim mjestima, on izgovara duge, umjetne, mistične govore, o odnosu između Isusa i njegovih sljedbenika i njihova odnosa s Bogom i između njih međusobno u zajedničkoj vjeri.
Ovaj Isus uvijek ima potpunu kontrolu. Kao neki nepogrešivi dalekovidni telepat, prezentiran je kao potuno svjestan, prije bilo kakvog dokaza, svih detalja o drugim ljudima, njihova karaktera ili osobne povijesti, njihove situacije ili namjera (1.47, 2.24-25, 4.16-20, 5.6, 6.6, 6.64, 16.30). Bez sumnje, ova kontrola i svijest treba da prenese ideju božanske moći i znanja. Ivanov Isus može biti veličanstven, ali je također i krut i nehuman.
Ivan jasno stavlja do znanja da je Isus iznad svjetskih briga i bilo kakvih političkih ili nacionalističkih ideja. Baš kao i svjetina koja, nakon čuda s pogačama kruha, želi ‘doći i povesti ga silom i proglasiti kraljem’ (6.15), i Pilat također krivo razumije njegovo tobožnje kraljevstvo kao zemaljsko i političko, ali mu Isus kaže: “Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta” (18.36).
Evanđelje je očito rezultat razmišljanja i vjerovanja Ivana i njegove zajednice, prije nego neki pokušaj da se pojača ili poboljša povijesni spomen. To ima nesretni učinak da vodi ka prezentaciji samim sobom zaokupljenog Isusa, umjesto čovjeka koji je nadahnjivao ljude da ga vole i slijede. Ovaj Isus proglašava sebe, umjesto prirode i zahtjeva kraljevstva: umjesto da upućuje izazov svojim slušateljima da se suoče sami sa sobom, njegova poruka je da se predate vjerovanju u njega. Iz toga će slijediti sve ostalo.
Izreke koje počinju sa ‘Ja sam’, navodno Isusove, karakteristične su za ovo evanđelje.
"'Ja sam Put, Istina i Život. Nitko ne može doći Ocu osim preko mene.”’ (14.6)
Ovim se pojašnjava pravilno vjerovanje. Jedini način čovjekov da stupi u odnos s Bogom jest preko Isusa. Mnoge od drugih izreka tipa ‘Ja sam’ praćene su obećanjima nagrade vjernicima kao uzvrat za vjeru, na primjer “Ja sam vrata” (10.9, što obećava sigurnost); “Ja sam uskrsnuće” (11.25, što obećava vječni život). ‘Vječni život’ je također definiran u 17.3 kao poznavanje Boga i Isusa. U 8.12 Isus kaže “Ja sam svjetlost svijeta” (obećanje iz kojega slijedi da ‘svatko koji mene slijedi neće hodati u mraku; on će imati svjetlost života’).
Ne bi bilo posve korektno vjerovati da ovakve stvari možemo naći samo kod Ivana. Usporedite ovo gore sa ovim što smo našli u Tominom evanđelju:
"Isus reče, ‘Ja sam svjetlo koje pokriva sve stvari. Ja sam sve: od mene je sve proizašlo i sve je doprlo do mene. Rascijepite komad drva, ja sam tamo. Podignite kamen i naći ćete me tamo’.” (Tom. 77)
Koliko god ovo moglo biti duboko i zanimljivo, nešto se izgubilo. Proces pretvaranja originalnog Isusova pokreta u ‘kršćanstvo’ doveo je do defenzivnosti zatvorene skupine koja gleda unutar sebe. Zajednica koja definira svoj identitet nalazi se u postupku razlikovanja sebe od onih drugih u društvu, koji je odbacuju ili potcjenjuju. Ona ne nudi druženje za otvorenim stolom: vjernici lome kruh jedan s drugim, ali ne i sa autsajderima. Ona ne nudi izliječenje i mudrost i ljubav prema svakome. Ivanov Isus ne nudi bezgraničnu ljubav za sve, koja zahtijeva i to da uložite svaki napor da volite čak i svoje neprijatelje: on kaže svojim sljedbenicima samo to da moraju voljeti jedan drugoga, što je mnogo lakše (13.34, 15.12, 15.17).
Veoma je teško raspravljati o materijalima koji su Ivanu služili kao izvor. Više puta je iznesena sugestija da je koristio Marka ili da je koristio Luku ili čak da je koristio Mateja. Postoji također široko rasprostranjeno vjerovanje da nije koristio ni jednoga od njih, nego da je crpio iz zajedničkih predaja. Vidjeli smo da je koristio zbirku priča o čudima, koju je možda našao u ‘Evanđelju znakova’. Što god to bilo, on je sve aranžirao iznova, mnogo toga je napisao iznova, izvukao svoje vlastite poente, na svoj način. Ivan je u većoj mjeri autor nego bilo koji drugi evanđelist. Bilo kakva kolekcija, čuvanje ‘predaja’, sve je to mnogo dublje zakopano u njegovoj vlastitoj kreativnosti i interpretaciji, možda skoro nepovratno.
Svaka indicija o njegovoj uporabi drugih evanđelja stavlja nas na muke, izmiče nam, nagovještaji su tu, ali nikad dovoljni da dovedu do bilo kakvih čvrstih zaključaka. Na primjer, Ivan 6.20 i Marko 6.50, obojica nakon što je Isus nahranio Pet Tisuća, kad Isus hoda po vodi, upotrebljavaju iste riječi: “’To sam ja, ne bojte se’”. Međutim, možda je ovo bilo u prvobitnom lancu čuda ili u Evanđelju Znakova koje su obojica koristili. Ovo prije nego da je Ivan koristio Marka. Jedna druga od ovakvih slabašnih mogućnosti nalazi se na mjestu gdje Ivan u 9.8 upotrebljava neuobičajenu riječ ‘prosjak’, koja se može naći na samo još jednom mjestu u Novom zavjetu, kod Marka u 10.46. No očito je da bi ovo mogla biti obična koincidencija.
Najbolji kandidat za sinoptički utjecaj na Ivana čini se da je Luka, unatoč njihovim velikim razlikama u stilu i psihologiji i detaljima. I kod Luke i kod Ivana žena koja maže Isusa mirisnim uljem maže njegova stopala (Luka 7.36-50; Ivan 12.3-8), dočim kod Mateja i Marka ona maže njegovu glavu (Matej 26.6-13; Marko 14. 3-9). Luka je jedini koji nam osim Ivana kaže da je Juda Iskariot bio inspiriran đavlom (Ivan 13.2; Luka 22.3). Luka i Ivan obojica imaju dva anđela na praznom grobu (Luka 24.4; Ivan 20.12).
Ivan, kao i Luka, nikada ne rabi ime ‘Getsemane’ za mjesto gdje je Isus uhićen. Marko 14 i Matej 26 ovo ime spominju. (Samo Ivan, međutim, opisuje mjesto kao ‘vrt’ /18.1/ i kaže nam da se nalazi u Cedronskoj dolini. Tradicionalni naziv ‘Getsemanski vrt’ je još jedna harmonizacija između evanđelja, koja se ne nalazi u Novom zavjetu, kao ni veći dio Božićne priče.)
Sve ovo čini se da je dovoljno da nas zaintrigira, ali ne i dovoljno da nas uvjeri. Najzanimljivija i fascinantna veza između Ivana i Luke jest čuvena priča o ženi preljubnici, koja je osuđena da bude pogubljena kamenovanjem. (“Ako ima netko među vama koji nije nikada griješio, neka bude prvi koji će baciti kamen na nju”). Ova priča je kod Ivana u stihovima 7. 53-8.11, ali ona je tamo sjela nekako čudno i nelagodno, očito nije od istog autora. Priča je puna Lukina stila i vokabulara, ne sliči na Ivana. Spominju se Maslinska Gora i ‘pismoznnci’, što se ni jedno ni drugo ne može naći na nekom drugom mjestu kod Ivana. Riječ za ‘praskozorje’ ili ‘zoru’ u Ivana 8.2 može se još naći u Novom zavjetu samo kod Luke (Luka 24.1; Djela 5.21).
Nadalje, neki stari rukopisi Luke doista imaju ovu priču u Lukinu evanđelju, poslije Luka 21.38. U nekoj veoma ranoj fazi priča je morala biti izvađena iz Luke ili je redigiranjem izbačena od nekoga tko je smatrao da je previše popustljiva prema grešnicima. Smatrajući je više nego dragocjenim djelićem autentične povijesne tradicije, neki ju je prepisivač/uređivač onda nakalemio Ivanu, vjerojatno kao ilustraciju Ivana 8.15 (“Ne sudite nikome”).
Ivan često koristi tehniku dvosmislenosti, poslije čega slijedi krivo razumijevanje, pa onda razjašnjenje. Prvo, spomene se nešto što se može razumjeti izravno ili se može uporabiti kao metafora kojoj se pridaje neko duhovno značenje. Primjeri su Hram (2.19), voda (4.10), ‘počinak’ koji znači spavanje (1.11), ‘put’ koji znači stazu do nekog mjesta (14.4). Isusove riječi su onda ili shvaćene pogrešno (ili naprosto uzete na prvi pogled, letimično) od strane njegovih slušatelja, bilo da su oni ‘Židovi’ ili učenici.
Isus onda pruža objašnjenje i razumijevanje: u gore navedenim odjeljcima on je mislio na Hram svoga tijela, živu vodu vječnog života, ‘počinak’ koji znači smrt i ‘put’ koji znači Put, duhovnu stazu do Boga preko Isusa.
Sjetite se da ovo nije Isus koji izaziva svoje slušatelje da se suoče sa svojom savješću i svojim predrasudama, dok razmišljaju u sebi o implikacijama parabole. Ovo je Isus kome se prepuštate i koji vam stavlja u ruke dar svih istina i značenja.
Ivan je također jako volio koristiti se ironijom. Možda njegova najsnažnija uporaba ovoga nalazi se u riječima Visokog Svećenika Kajafe, kad Židovi donose odluku da Isusa ubiju:
"'Vi ne vidite da je bolje da jedan čovjek umre za narod nego da cijeli narod bude uništen’.” (11.50)
Naravno, Kajafa ne razumije, kao što čitatelj hoće, da je Isus doista ‘umro za narod’ (što se tiče kršćana); i da ovo neće spriječiti praktično uništenje židovske nacije u 70. godini poslije Krista.
Drugi primjeri Ivanovog korištenja ironije nalaze se u 4.12, 7.42, 7.52 (a ima ih još). Ja osobno nalazim da su dosta nezgrapne. Uzimam u obzir da se nalazim u drugačijoj kulturi od one autorove, s različitim ukusom u stilu i izrazu, ali za mene je ipak malo previše tih prilika u ovom evanđelju kad Židovi kažu nešto sarkastično, na što vjerni kršćanski čitatelj može sebi samozadovoljno čestitati, misleći “Malo je toga ovaj znao”.
Ivan nikada ne spominje saduceje ili zelote (koji su nestali poslije 70. godine). Unatoč tome, i unatoč njegovom jakom antižidovskom raspoloženju, njegovo pozavanje judaizma je duboko. Cijela struktura njegova evanđelja, i priče i dijalog, osnivaju se na ciklusu židovskih blagdana kroz godinu (Pasha, Nova Godina, Tabernakul, Posvećenje i Purim). Ivan ovo koristi kako bi ilustrirao da je Isusov život učinkovito rekreirao judaizam, formirajući temelje Novog Izraela Kršćanstva.
Za razliku od drugih evanđelja, Ivan priopćava da je Isus posjetio Jeruzalem tri puta a ne samo jednom (2.13, 5.1, 7.10). Ivanovo korištenje trogodišnjeg vremenskog razdoblja za njegovo djelovanje je čista paralela praksi u sinagogama, koje rastežu potpuno čitanje Zakona na trogodišnji period. A on je mogao de facto propovijedati bilo koje razdoblje između nekoliko mjeseci i šest ili sedam godina. Ivan, međutim, želi uporabiti i simbol i metaforu i analogiju da bi na svaki mogući način jasno priopćio da je, što se njega tiče, judaizam završio i da je ovdje došla njegova zamjena.
Ivan nije bio samo spreman preurediti povijest da bi izvukao svoje teološke poente – on je smatrao da je to apsolutno potrebno.
Ivanov Isus je Pashalno Jagnje (jagnje koje se žrtvuje za Pashu). Stoga je Ivanu bilo potrebno pomaknuti Raspeće jedan dan unazad u odnosu na sinoptička izvješća, kako bi Isus mogao biti raspet istog dana kad su jagnjad žrtvovana u Hramu. Čak je i zapovijed iz Egzodusa 12.46, “Nemoj slomiti niti jednu kost” žrtvenog jagnjeta primjenjena kao ‘proročanstvo’ za vojnike koji navodno nisu lomili noge raspetom Isusu da bi se smrt ubrzala. Sve ovo je još jače simboliziralo da Novi Izrael Kršćanstva preuzima mjesto starog judaizma.
U skladu s tim, Posljednja Večera nije predstavljena kao pashalni objed, koji je zahtijevao ubijanje životinje, nego kao večernji objed prethodnog dana. No unatoč tome, Ivan ipak otkriva detalje Posljednje Večere koji su uistinu bili karakteristični za pashalni objed, kao na primjer davanje milostinje siromasima (13.29) i umakanje komada kruha u zdjelu (13.26), pošto je pashalni objed uključivao poseban umak za umakanje gorkih trava.
Ovo povijesno preuređivanje Pashe konzistentno je s Ivanovim komentarima o Židovima kad se Isus nalazi unutar Pretorija, pred Pilatom. Židovi ostaju vani (18.28) kako ne bi bili onečišćeni i kako bi mogli blagovati pashalno jagnje. Ivana opet više zanima tehnika nego povijest. Ovdje nam prezentira snažno ironiziranje Židova, koji eto čuvaju ‘čistoću’ za staru (sada zastarjelu) Pashu, dok istovremeno urlaju da se pogubi novi ‘Jaganjac Božji’.
Kod Ivana, značenje žrtve je postalo vrhunsko, a ‘novi zavjet’ je nestao. U stihovima 6.48-58, Euharističko učenje o blagovanju mesa i pijenju krvi radi vječnog života ne sadrži uopće nikakav spomen o židovskom shvaćanju zavjeta.
Drugi krupan događaj koji je Ivan odlučio povijesno dislocirati bilo je Očišćenje hrama. U ovom evanđelju, incident u Hramu nije ono što je izazvalo odlučnost Židova da ubiju Isusa. Umjesto toga, nakon uskrisivanja Lazara – posljednjeg Isusova čuda, pobjede nad smrću – jest tenutak kad oni odlučuju ubiti ga (11.45-54).
Čini se krajnje čudnim što Ivan stavlja incident u Hramu odmah na početak propovjedničkog djelovanja, godinama prije Raspeća. Međutim, njegov cilj jest pokazati da je Isus došao zamijeniti Zakon i, kao vrhunski čin, žrtvovati sebe, kako bi svako žrtvovanje postalo zastarjelo. Isus zbog toga započinje tako što odlazi u središte Zakona i istjeruje ne samo mjenjače novca i prodavače životinja nego i same životinje (2.15) – samo Ivan spominje ovaj posljednji detalj.
Ova epizoda nije stavljena godinama ranije, jer je to bio odvojeni incident (kao što fundamentalisti ponekad sugeriraju). Ivan je znao, unatoč svim ovim literarnim manipulacijama, da je zapravo incident u Hramu bilo ono što je uzrokovalo Raspeće (kao što se spominje i kod Marka u 11.18). Odmah poslije incidenta u Hramu Ivan nam daje citat iz Psalma: “Revnost za tvoju kuću će me proždrijeti” (Ivan 2.17, Psalm 69.9). Psalm 69, kao što smo vidjeli, bio je od kršćana shvaćen kao tekst koji sadrži proročanstvo o patnji i raspeću Isusa. Kod Ivana ova referenca dolazi ispred povezivanja ‘hrama’ s Isusovim tijelom, koje će se podići poslije tri dana (2.20-21). Premda umjetno odvojeno u Ivanovoj narativnoj strukturi, povezanost između incienta u Hramu i Raspeća je sačuvana, bacajući sjenku od samog početka na razvoj cijele ove drame.
Kao zanimljiva ilustracija teškoća kod povijesnog datiranja ovih događaja, Ivan u ovoj sceni prikazuje kako Židovi govore “trebalo je četrdesetšest godina da se izgradi ovo svetilište” (2.20). Pošto je Herod započeo ponovnu izgradnju hrama u 20. godini prije Krista, ovo bi značilo da Ivan stavlja Očišćenje hrama u 26. godinu poslije Krista, ili još točnije na Pashu 27. godine poslije Krista. Ovo je veoma blizu početka upravljanja Poncija Pilata; to je svakako prije smrti Ivana Krstitelja i prije ‘petnaeste godine vladavine Cezara Tiberija”. Da li to znači da se Raspeće dogodilo možda ranije nego što mi mislimo? Ili je Ivan ovo učinio namjerno, postavivši incident na početak trogodišnjeg propovijedničkog djelovanja, što bi onda datiralo Raspeće na Pashu 30. godine poslije Krista? Na ovakva pitanja nije moguće dati zadovoljavajući odgovor.
Postoje indikacije kod Ivana o načinu na koji su priče o Isusu bile sastavljane od njegovih sljedbenika poslije njegove smrti, harmoniziranjem događaja retrospektivno s biblijskim referencama na kreativan i defenzivan način. Nakon ulaska u Jeruzalem na magarčiću, kaže nam se:
"U to vrijeme učenici nisu ovo razumjeli, ali kasnije, nakon što je Isus bio proslavljen, oni su se prisjetili da je ovo bilo zapisano o njemu i da je ovo doista bilo kako su ga oni primili”. (12.16)
Slično tome, nakon Očišćenja hrama, ovo retrospektivno razumijevanje otkriva se u sljedećem:
"Kad je Isus ustao iz mrtvih, njegovi učenici se prisjetiše da je on ovo rekao i oni povjerovaše u spise i riječi koje je on izrekao.” (2.22)
Važnost vjere za one iz kasnijih naraštaja nego što su bili učenici, koji nisu stoga nikad mogli biti očevidci, naglasio je sam uskrli Krist: ”Sretni su oni koji ne vidješe a ipak povjerovaše” (20.29).
Pa ipak, postoje odjeljci koji inzistiraju na dokazima očevidaca, što daje više autoriteta evanđelju. Međutim, ovi odjeljci izgledaju skoro besmisleni kad se stave uz bok artificijelnosti Isusova karaktera i propovijedanja.
Kao što smo primijetili, ovo evanđelje je prvobitno kompletirano sa stihovima 20.31, a poglavlje 21 je dodatak koji je dao pisac s drugačijim stilom. Upravo poglavlje 21 identificira autora kao ‘ljubljenog učenika’ (21.24). Čini se da je posve vjerojatno da su ne samo poglavlje 21, nego i svi odjeljci u kojima se govori o ‘ljubljenom učeniku’ kasniji dodatci prvobitnom evanđelju. On se spominje na Posljednjoj večeri (13.22-25), kod Raspeća (19.25-27) i Praznog groba (20.2-10). Ovo su sve zgode koje se javljaju i u drugim evanđeljima, bez ikakve indikacije o postojanju lika o kome se govori na ovaj način.
Odjeljak o Praznom grobu čita se glatko ako bi poslije stiha 1 odmah došao stih 11. Prilično nespretno ubacivanje stihova 2-10 sukobljava se i sa stihom 18, kad Marija ‘otiđe i kaza učenicima’, jer nitko od drugih nije postojao u sceni kako je prvobitno napisana. Umetanje se može lako objasniti kao još jedan način da se afirmira autoritet Šimuna Petra i ljubljenog učenika na uštrb Marije Magdalene, prvobitnog ‘svjedoka’.
Ovo pitanje autoriteta povezano je i sa ponavljanjem Isusova pitanja u poglavlju 21: “Šimune, sine Jonin, voliš li me?”(21.15.17) Šimun Petar potvrđuje tri puta zaredom. Ovo nije zato što bi Isus nakon uskrsnuća bio malo gluh. Ovo je napisano zato da se precizno kontrira s tri puta, koliko je puta navodno Petar zanijekao Isusa nakon uhićenja, a prije nego je pijetao zakukurikao. Možda se ta priča dobro učvrstila, previše da bi se mogla zanijekati, ali je sada izgledala suviše štetna za Petrovu reputaciju i autoritet.
Vidjeli smo da je rana crkva primjenjivala svoju vlastitu logiku da bi identificirala ljubljenoga učenika s Ivanom, sinom Zebedeja, te tako skopčala naslovne riječi ‘po Ivanu’ upravo sa ovim evanđeljem. Međutim, zamijetite da u poglavlju 11 Lazarove sestre šalju Isusu poruku, “onaj koga si ljubio je bolestan” (11.3). Ovakav opis se kasnije koristi samo za autora evanđelja.
Drugim riječima, autorstvo se stvarno pridavalo samom Lazaru. Autor (dodatka i odjeljaka sa riječima ‘ljubljeni učenik’) zahtijevao je za ovo Evanđelje duhovno razumijevanje najvišeg reda, pošto ga je navodno napisao čovjek koji je prošao kroz posljednji misterij smrti i ponovnog rođenja po Isusu. Evanđelje nas vodi kroz djelovanje Isusa, a onda ovaj učenik, pošto je bio izgradio blisku vezu sa Isusom, ‘umire’ za svijet i dobiva ‘novi život’ od Isusa. U svom novom, duhovno probuđenom stanju, on će moći na pravi način razumjeti značenje kasnijih događaja Pasije, Raspeća i Uskrsnuća.
Suočeni smo još jednom sa mogućnošću da se kod kršćanstva nije nužno radilo toliko o navodnom povijesnom događaju i doslovnom oživljavanju mrtvog tijela, već da je sve to (barem za neke), i smrt i život i podizanje iz mrtvih i ponovno rođenje trebalo shvatiti duhovno i metaforički. Prvi sloj, koji ide unazad do samog Isusa, govorio je o preobražaju svijesti unutar života. Drugi sloj, od njegovih sljedbenika, opet je bio na temu življenja trasnsformiranog života, ali ovaj put kroz vjeru i povjerenje u Isusa.
Ivanovo evanđelje, ili bih možda sad već trebao kazati Evanđelje po Lazaru, očito je od najvećeg interesa na razne načine, uključujući i teološki, kulturalni i strukturalni. Međutim, ja nalazim da je njegovo portretiranje Isusa kao dalekog kozmičkog supermena daleko od atraktivnog. Ja puno više volim Isusa koji liječi opsjednutoga umjesto da osuđuje Židove, Isusa koji je od ljudi očekivao da ne obožavaju nikoga osim jedino Boga, Isusa koji je pružao izazov ljudima da se suoče s ogledalom vlastite duše i pronađu beskrajne rezerve ljubavi i opraštanja čak i usred siromaštva i ugnjetavanja.
GLAVA DVADESET SEDMA
EVANĐELJE MIRENJA I ZABORAVA
Kad se sastavljao Novi zavjet nesumnjivo je imalo smisla da se četiri evanđelja, prividno odvojeni ‘svjedoci’ priče, aranžiraju baš onako kako ih vidimo danas. Matej je postao omiljen i stekao ‘tradiciju’ da je on pisao prvi. Matej, Marko i Luka dijelili su zajedničke karakteristike i ne bi izgledalo umjesno da ih se razdvoji umetanjem stilistički osebujnog i teološki razvijenog evanđelja po Ivanu.
I tako smo na kraju došli do Mateja, Marka, Luke i Ivana, poslije kojih su slijedila Djela Apostolska i onda Pavlove poslanice, itd. Ovaj je aranžman imao nesretni učinak razdvajanja Lukina evanđelja od Djela, iako im je autor isti i stvarno pripadaju zajedno kao dvotomna studija početaka kršćanstva. Oba toma adresirana su na osobu koja se zvala Teofil (Luka 1.3, Djela 1.1), koju nazivaju i ‘Vaša ekselencijo’ kod Luke 1.4, ali nijedan povjesničar nije dosad uspio identificirati tu osobu. Nema sumnje da su se u vrijeme pisanja počela pojavljivati i druga evanđelja, različite kvalitete; Luka sam kaže u svom uvodu da su ‘mnogi drugi pokušali sastaviti izvješća’, pa je on onda ‘odlučio napisati uređeno izvješće’.
Lukino evanđelje ima istinski osjećaj za slabe, siromašne, ugnjetene, grešnike, a učinkovitije je od drugih evanđelista u naglašavanju tona sućuti i milosrđa. Samo kod Luke nalazimo neke od parabola koje su snažan izraz povratka izgubljenog, sućuti i milosrđa, uključujući Izgubljeni novčić (15. 8-10) i osobito čuvene priče o Dobrom Samaritancu (10. 30-37) i Izgubljenom Sinu (15. 11-32). Ove priče dolaze vjerojatno iz izvora “L” koji nije stajao na raspolaganju drugim piscima evanđelja i koji uključuje neke intrigantne i naizgled autentične povijesne detalje.
Ovo ga ne sprječava da bude pun čuda i mirakula kao što smo već do sada naučili očekivati. Sljedeća zgoda pojavljuje se u Markovu evanđelju, prilikom uhićenja Isusa u Getsemanskom vrtu:
"Onda jedan od nazočnih izvuče svoj mač i udari slugu velikog svećenika odsjekavši mu uho.”
Luka nam priča ovo isto, precizirajući da se radilo o desnom uhu, ali onda dodaje čudesno izliječenje po Isusu:
"Ali Isus tada progovori. ‘Pusti!’ reče on. ‘Dosta s tim!’ I dodirnuvši čovjekovo uho izliječi ga.” (Luka 22.50-51)
Matej, koristeći također Marka kao svoj izvor ovdje, čini se da nije znao za ovo sigurno značajno pokazivanje izliječiteljske moći.
Misionarski rad crkve za Luku je krajnje važan. Doista je pravo iznenađenje kad shvatimo da Matej i Marko samo po jedan put rabe riječ ‘apostoli’ (Marko 6.30, Mat. 10.2). Luka je rabi mnogo češće. Ona znači ‘onaj koji je poslat’, od grčkog glagola apesteilen, i ovo je njeno originalno značenje, ne samo jedan od najbližih Isusovih sljedbenika, učenik ili jedan od Dvanaestorice, već jedan koji je poslat na misionarski rad.
Ne možemo biti sigurni da je ovo evanđelje napisano u Antiohiji, ali nema nikakvih dokaza za bolju lokaciju. Povjesničar crkve Euzebije kaže nam da je Luka bio iz Antiohije, ali ovo je nekoliko stoljeća kasnije i moramo bti malo oprezni s predajama koje nam prenosi Euzebije. Jasno je da je morala biti neka tijesna veza između autora Lukina evanđelja i Djela i predaja koje su potekle iz Antiohije, koje zasigurno stoje u pozadini detalja korištenih u Djelima 11.19-30, 13.1-15 i 15. 1-40.
Za razliku od Mateja, Luka se svakako nije obraćao židovskim kršćanima, nego kršćanima poganskog podrijetla koji su cijenili njegov univerzalistički pristup. Mora da je bio daleko odvojen od Mateja jer inače, vjerujemo, ne bi bilo tako čudnih i zbunjujuće širokih razmimoilaženja u njihovim genealogijama, pričama o rođenju i pričama o uskrsnuću. Antiohija i Aleksandrija lako bi mogli biti autorske lokacije za njihova dva evanđelja, jer bi inače bilo mnogo teže objasniti njihove razlike ako je, kao što je netko sugerirao, Matej mogao biti napisan i u Siriji ili blizu Antiohije.
Nema sumnje da je znakovito to što Luka ispušta priču o izliječenju kćeri Sirofeničanke. Ovo je priča iz Marka (7.24-30), u kojoj Isus ponešto preko volje liječi kćer poganke, govoreći da bi “najprije trebala biti nahranjena djeca, jer nije pravedno uzimati hranu djeci i bacati je psima”. Matej je, naravno, prenio takvu židovsku priču, koja je mogla nastati samo u Palestini (Matej 15.21-28). Luka je pisao za zajednicu u kojoj su ‘psi’ preuzeli vjeru, umjesto da budu prezrivo promatrani kao drugorazredni članovi.
Luka je čini se posve spokojan kad otkriva političke čimbenike. Izgleda da ga ne brine, niti mu izgleda pada na pamet kako bi priznanje da je rano kršćanstvo sadržavalo politički element moglo kršćane dovesti u opasnost da skrenu neželjenu pozornost imperijalnih vlati na sebe. Možemo zaključiti jedino to da su u vrijeme i u mjestu gdje je on pisao, Markov strah, nelagoda i brige splasnuli: Lukini kršćani nisu bili u opasnosti da će ih pobrkati ili identificirati kao židovske buntovnike iz prethodnih godina.
Luka slobodno priznaje da je jedan od Isusovih učenika bio Šimun ‘zelot’ (Luka 6.15, Djela 1.13). Jedino se u njegovu evanđelju spominje okrutni čin Pilata, koji je “pomiješao krv Galilejaca sa krvlju njihovih žrtvenih prinosa” (13.1). Ne daje nam nikakve daljnje detalje, možda očekujući da će čitatelji znati o čemu govori, ali nažalost za nas mi nemamo nikakvih drugih pokazatelja iz bilo kojeg izvora o kakvom je događaju riječ.
Luka nije jedini koji nam kaže da je najmanje jedan od učenika bio naoružan u Getsemanskom vrtu – Ivan kaže da je sam Šimun Petar odsjekao sluzi uho (Ivan, 18.10) – ali samo Luka skreće pozornost na njihove mačeve:
"'Ako nemate mač, prodajte svoj ogrtač i kupite si jedan…’ …ovdje sad imamo dva mača’.” (Luka 22.36, 38)
Lukin prikaz suđenja Isusu je iznenađujuće političan. Daje vrlo kratko izvješće o pojavljivanju pred Sinedrijem, da bi se koncentrirao na rimski postupak. Ne spominje ništa o prijetnji Hramu, misleći možda da ove optužbe nisu, čini se, imale nikakva smisla, ili su jednostavno bile nezanimljive njegovim čitateljima, nežidovima iz Palestine. Međutim, optužbe pred Pilatom sve se svode na društvenu ili političku subverziju:
"'Mi sm utvrdili da je ovaj čovjek poticao naš narod na pobunu, protiveći se plaćanju poreza cezaru i tvrdeći da je on Krist, kralj’…’On potpaljuje narod propovijedajući kroz čitavu Judeju…”’
Luka ipak i dalje predstavlja Pilata i Heroda, u suprotnosti sa židovskim vođama, kao one koji su našli da je Isus nevin (23.12-16). Ovo je naravno pogled na nežidovsku verziju događaja. U kasnijoj fazi Luka ovome proturiječi; sačuvao je predaju naslijeđenu od jeruzalemskih mesijanista, da su i Herod i Pilat ispunili proročanstvo da će biti neprijatelji udruženi protiv Isusa, prije nego svjedoci njegove nevinosti (djela 4.25-27).
Luka nam kaže i više nego što misli kad navodi da je tek uskrsli Isus bio u stanju objasniti svojim učenicima sva proročanstva i biblijske spise koji su tobože spominjali njega i patnje Mesije (24.25-27). Doista, tek poslije raspeća, a ne putem višegodišnjeg slušanja raznih proglasa i izjava, njegovi su sljedbenici razradili do u detalje u čemu se ‘moralo’ sastojati njegovo značenje.
Imamo razne reference u cijelom Lukinom tekstu na ‘proročanstva’ Izaije 40-66 (na primjer Luka 4.18 ili 22.37), koja potvrđuju identificiranje Sluge Patnika s Mesijom – što je bila interpretacija Isusa kako su je razumjeli prvobitni mesijanisti. Izuzimajući ovo, međutim, Luka ima malo interesa da čitatelje opterećuje bilo kakvim maštovitim teološkim konceptima. On nije prigrlio ideje kao što je preegzistentnost i on ponešto snizuje ton u temi apokalipse i Posljednjeg suda.
U osnovi, Luka je želio predstaviti Isusa kao velikog učitelja koji je hodao svijetom čineći dobro i koji je uveo nežidove u porodicu Božjeg naroda. Nije bio Lukin stil ili namjera da se suglasi s Pavlovim prenošenjem utiska o katasrofalnom raskidu sa prošlošću i posve novom dinamičnom svijetu. Na protiv, Luka kao da ubacuje Isusa u cijeli kontinuelni niz božanskog autoriteta, od proroka preko Isusa do apsotola i biskupa, kao dio stapanja povijesti i sudbine Izraela sa značenjem i autoritetom kršćanske crkve. Luka je bio hladne glave glede svega toga, ali je bio strašno ambiciozan, pokušavajući omogućiti da se crkva integrira sa rimskim svijetom kao važna i pozitivna snaga.
Doj je Matej reproducirao oko 90 posto Marka, Luka je uzeo samo oko polovice. On nije strukturirao svoje evanđelje s onom organiziranom umjetničkom vještinom kao Matej, pa je pokušaj da otkrijemo kako je izgrađeno i fascinantan i težak. Informacija koja slijedi je, dakle, još uvijek otvorena za diskusiju.
Evanđelje je napisano u dvije ili tri faze. Čini se da je Luka napisao svoj prvi koncept dok još čak nije niti imao na raspolaganju primjerak Marka: dvije trećine Lukina evanđelja dolaze iz drugih izvora, Q i Lukinog posebnog izvora ‘L’, pri čemu ‘L’ daje negdje oko 500 stihova, polovicu evanđelja. Ovog ‘originalnog Luku’, kombinaciju Q i L, znanstvenici koji prihvaćaju ovu hipotezu o sastavu evanđelja nazivaju Proto-Lukom.
Primjerak utjecajnog Marka došao je onda Luki u ruke. Luka je podijelio ono što je želio koristiti u trake materijala koje je umetao u njegov postojeći prvi koncept. Sve do priče o Muci on je, prema tome, imao alternaciju komada iz Marka i dijelova kombiniranog Q/L, koji su mu dali osnovni obris koji nije htio više reorganizirati. Evanđelje stoga završava s čudnom karakteristikom da se eksperti za židovski Zakon zovu pravnici (nomikoi) u Q/L sekcijama , a pismoznanci (grammateis) u sekcijama koje su izvučene iz Marka.
Stvari su, naravno, kompliciranije nego što sada izgleda. Tamo, na primjer, gdje se Lukini izvori preklapaju, on često, ali ne uvijek preferira Q/L umjesto Marka, a također je uključio umetke iz Marka u druge sekcije. Također, on ubacuje svoje vlastite umetke u pasuse iz Marka.
Lukina priča o Pasiji čini se da ima nešto od Marka, što je nakalemljeno na nešto što bi moglo biti neki prvobitni okvir koji nije Markov. S obzirom na značaj Pasije, koja se propovijeda od najranijih dana, jedva da predstavlja neko iznenađenje što se razvila u različite verzije u odvojenim skupinama.
U dugom odjeljku između poglavlja 9 i 19, Luka pravi neku vrstu kompromisa između Markovog narativnog okvira i liste učenja i izreka iz Q. Umjesto Markovog teškim ozračjem opterećenog konačnog Isusova putovanja u susret svojoj sudbini u Jeruzalem, Luka prikazuje dugo i mnogo više relaksirano putovanje, uz umetke u sredini gdje učenici bivaju otposlani na svoje vlastite zadaće (uz njihova izvješća o tome na kraju). Isus čini nekoliko čudesnih ozdravljenja i priča parabole, pri čemu Luka koristi izreke iz Q koje su tijekom cijelog putovanja ubačene kao Isusova učenja priopćena upravo za vrijeme putaovanja.
Iako je Luka bio spreman ispustiti neku izreku iz Marka tamo gdje su se njegovi izvori preklapali i gdje je preferirao, ili već upotrijebio, verziju iz Q, on je svejedno bio često spreman uključiti doslovno istu izreku dva puta u različitom kontekstu. Na primjer, jedan od ovih dubleta jest Luka 14.11 i opet u 18.14 (“Jer svatko tko sebe uzdiže bit će ponižen, a čovjek koji se skromno spušta bit će uzdignut”). Ovo nije iz Marka, ali se nalazi i kod Mateja u 23.12, a izvučeno je iz Q. Rečenica koja je uzeta od Marka u 9.34 javlja se kod Mateja u 18.1, ali Luka je opet koristi dva puta, u 9.46 i 2.24.
Zanimljiva ilustracija teškoća tekstualne analize jest činjenica da kod Luke imamo još devet ovakvih dubleta, koji su čini se rezultat toga da Luka koristi prvu verziju izreke iz Marka, a drugu verziju (koja je obično ista kao kod Mateja) iz Q.
Neki aspekti Lukinog korištenja Marka doista su zanimljivi ili čak čudni. On ublažava ton odbacivanja između Isusa i njegove porodice, ispuštajući Markove riječi (Marko 3.21) o njegovoj rodbini koja je krenula “da ga uzme pod svoje, uvjerena da je izgubio razum”, te ispuštajući također Isusovo pitanje, “Tko su moja majka i moja braća?” prije nego što će kazati, “Moja majka i moja braća su oni koji čuju riječ Božju i praktično je primjenjuju” (Luka 8.19-21; usp. Marko 3.31-35).
Pomalo zabavno, osim za one koji vjeruju u božansku inspiraciju, Luka uopće ne razumije Markovu uporabu izreke o stavljanju novog vina u stare vinske mješine, kao ukazivanje na kontrast između kršćanstva i judaizma. Luka dodaje rečenicu koja potpuno izokreće ovu ideju: “Nitko tko je pio staro vino ne želi novo.’Staro je dobro’ kaže on” (Luka 5.37-39; usp. Marko 2.22). Možda je Lukina crkva bila toliko sigurna u svoj nežidovski kršćanski identitet da nije bilo potrebe pokazivati sklonost prema takvim metodama pravljenja razlike između sebe i judaizma.
Luki se izgleda dopao lik kao što je Baraba kod Marka, ali je bio čini se malo nemaran kad ga je umetao u svoje izvješće o događajima. Ne kaže ništa o bilo kakvom tobožnjem običaju godišnje amnestije za jednog zatvorenika koga odabere narod. Rulja naprosto traži da se pusti Baraba, a Pilat se s tim suglašava bez ikakvog vidljivog opravdanja, čime scena postaje još neuvjerljivija. (Kasniji prepisivači pokušali su ovo ispraviti dodajući još jedan stih, koji po tradiciji nosi oznaku 23-17, gdje se kaže “Od njega se tražilo da oslobodi jednog čovjeka za vrijeme blagdana”).
Vidjeli smo da je Marko sačuvao spomen na Gajev pokušaj da obesveti Hram (Marko, 13.14-19), što su kasnije kršćani pretvorili u proročanstva o uništenju Jeruzalema na kraju pobune. Ova identifikacija s padom Jeruzalema kod Luke je potpuna – on spominje opkoljavanje grada rimskom vojskom (19.43, 21.20). Također, Josip nam govori da su mladi ljudi iz Jeruzalema prodavani u roblje, a Luka govori o ‘ovom narodu’ kojega “vode u ropstvo u sve poganske zemlje” ( 21.40). Najzad, na svom putu prema križu Isus govori tugujućim ženama, “Kćeri Jeruzalema, na plačite zbog mene; plačite radije zbog vas i vaše djece…” (23.28).
Dok Luka čuva spomen na približavanje posljednjih dana (“vidjet će Sina Čovječjeg kako dolazi u moći i velikoj slavi” 21.27; “prije nego prođe ovaj naraštaj sve će se to već dogoditi” 21.32), ipak on preferira razvodniti svako očekivanje brzog kraja svijeta. Uzmite Isusovu izjavu Velikom svećeniku:
"Vidjet ćete Sina Čovječjeg jako sjedi s desne strane Moći i kako dolazi na nebeskim oblacima” (Marko 14.62).
Usporedite to s ovom Lukinom redigiranom verzijom toga stiha:
"Odsad pa dalje Sin Čovječji će sjediti s desne strane Moći Božje” (Lujka 22.69).
Čini se vjerojatnim da je Luka dodao svoje priče o djetinjstvu početku svoje konačne verzije vlastitog evanđelja, nakon što je inkorporirao Marka u Proto-Luku. Početak poglavlja 3 glasi kao da je to originalni početak. On uvodi Ivana Krstitelja kao već odraslog čovjeka, a nakon što je uveo Isusa prilikom njegova krštenja, on daje njegovu genealogiju. Ako je priča o rođenju već bila napisana ranije, čini se da bi bilo logičnije da je genealogiju pridodao priči o rođenju (kao kod Mateja); ali ako je prvi spomen Isusa bio kao već odraslog čovjeka, onda bi genealogija posve prirodno slijedila poslije njegovog uvođenja.
Lukin drugi svezak, Djela Apostolska, istovremeno je dragocjen i beskrajno frustrirajući. Dradocjen je zato što imamo tako malo raspoloživih informacija o najranijim godinama kršćanstva. Luka je barem shvatio da treba napisati povijest crkve, a mora biti da je on imao pristup informacijama o prvobitnim židovskim mesijanistima, koje je možda dobio preko kršćanske zajednice u helenističkom gradu Cezareji.
Međutim, Djela i frustriraju, jer nikada nisu ni napisana kao objektivna povijest. Kao što smo već primijetili, napisana su da odvrate kritike autsajdera, da uklone kontroverze, te da predstave idealiziranu sliku jedinstva tek rođene crkve. To je propaganda prije nego povijest i otprilike jednako objektivna kao neka propagandna kampanja. Svaki žestoki konflikt se diplomatski prešućuje, vodeće osobe su iznova kreirane i svaki iole sporni detalji cenzurirani su do kraja. U Djelima, sporovi se vode bez antagonizma, a rezultat su uvjek zreli i razumni kompromisi.
Djela su gotovo neka vrsta romantične priče, gdje je Pavao ‘heroj’, njegova misija među nežidovima dominantna, od obraćenja do kraja knjige. Priču je trebalo sastaviti s malo povijesti i mnogo imaginacije: govori apoastola, na primjer, jedva da bi bili sačuvani kao Isusove izreke mudrosti, pa je tako Luka morao da ih piše sam. Mesijanistički vođe koriste opravdanja iz proročanstava u govorima okrenutim židovskim kršćanima u Jeruzalemu aramejskog govornog jezika, ali i Petar (1.19-20) – koji spominje aramejski kao ‘njihov jezik’! – i Jakov (15.13) koriste prijevode iz grčke Septuaginte. U oba slučaja ekvivalentni pasusi u originalnim hebrejskim svetim spisima (koji bi se koristili u Jeruzalemu) nisu prikladni.
Dio procesa odvraćanja kritike autsajdera bilo je rješavanje ranog fenomena ekstatičnog ‘govorenja na jezicima’. Čak je i sam Pavao ubrzo izrazio rezerve o ovoj histeričnoj praksi. Poglavlje 14 Prve Poslanice Korinćanima jasno priznaje da je to bilo nerazumljivo brbljanje. Djela, međutim, pretvaraju to u čudesnu sposobnost govorenja na stranim jezicima, tako da se evanđelja mogu propovijedati raznim narodima (2.4-13). Ovo je uz to imalo i prikladni i nužni učinak koji ukazuje na to kako je Bog odobrio širenje riječi i na nežidove.
Djela daju sliku crkve koja izrasta iz epskih tradicija Izraela, gdje isti Bog djeluje kroz proroke i Isusa, a onda kroz učenike i apostola Pavla. Prebacivanje naglaska sa židovskog nacionalizma (Hoćete li vi obnoviti kraljevstvo Izraela?” 1.6) na univerzalizam (“Bit ćete moji svjedoci … do zadnjih kutova zemlje” 1.8) ostvaruje se već na početku uskrsnućem samog Isusa. Djela zatim kreiraju gigantski mit ujedinjene crkve, gdje svatko radi da unaprijedi jednu konzistentnu vjeru. Pavao je prikazan kako je u harmoniji s ostalom kršćanskom zajednicom, u Jeruzalemu i drugdje. Kršćani se također prikazuju kako se famozno slažu sa tim sjajnim dečkima Rimljanima, koji samo ponekad imaju neprilika sa podmuklim Židovima i sinagogama. Poruka je očito bila da su rimski dužnosnici uvijek tolerirali kršćane i da bi stoga trebalo da tako i nastave.
Ovaj napredak kršćanstva, potpomognut božanskom intervencijom kad je potrebno, prikazuje se kako neizbježno ide naprijed. Umjesto da bude ometen unutrašnjim sukobima i kao sve drugo, podložan nezgodama povijesti i osoba, ekspanzija crkve odvija se kao božanski plan.
Nestankom autoriteta jeruzalemske crkve, koja je sada nekoliko godina zaostala za kršćanima, mjesto mesijanista u općoj shemi stvari retrospektivno podešava Luka, bez ikakve ozbiljne opasnosti da će mu netko protusloviti. Luka je stoga u stanju pokazati ih kako su u biti prijateljski naklonjeni i kako podržavaju Pavla. Mesijanisti su dio kršćana prije nego dio ‘Židova’, koji prave neprilike za njih i na kraju dovode Pavla do uhićenja.
U početku, naravno, mesijanisti su jasno prikazani kao Židovi. Molili su u Hramu (2.46) i izbjegavali nečistu hranu (10.14) i druženje s neobrezanima (11.3). Na kraju ‘Židovi’ su prikazani kao oni koje treba okriviti zato što nisu priznali pravi kontinuitet Izraela preko Isusa i što su okrenuli kršćane prema nežidovima, premda su ovi pokušali ostati u granicama judaizma.
Već smo ranije primijetili da je Lukin tretman Jakova bio krajnje evazivan. Pavle i Josip kažu nam da je Jakov bio brat Isusov. U Djelima, Isusova braća se spominju, ali ne i njihova imena (1.14). ‘Jaklov’ koji se spominje u 1.13 je kako izgleda sin Zebedeja. Nakon što je taj Jakov pogubljen (12.2) odjednom se neki drugi Jakov uvodi kao autoritativna osoba (12.17), bez ikakvog objašnjenja o njegovoj prošlosti ili akreditivima. Nema apsolutno nikakve sugestije da je bio u rodbinskim vezama s Isusom. Sljedeći put on se pojavljuje na Jeruzalemskom savjetovanju u poglavlju 15, očito na vodećem položaju. Posljednji put spominje se u 21.18, neposredno prije Pavlovog posljednjeg sudbonosnog dokazivanja svoje ‘lojalnosti’ judaizmu.
Lukina nelagoda glede spominjanja ili objašnjavanja Jakovljevog statusa bila je, kako treba pretpostaviti, dio procesa uklanjanja posebnog autoriteta Jakova i podizanja autoriteta Pavla (za nežidovske kršćanske crkve) u odnosu na Isusove rođake (za židovske mesijaniste).
Lukin negativni stav prema aleksandrijskom kršćanstvu djelimice otkriva činjenica da se ono gotovo uopće ne spominje, iako je to bila velika i moćna crkva. Šuti o njenom podrijetlu, što je bez sumnje razumljivo ako su je osnovali mesijanistički misionari iz Jeruzalema i ako oni nisu podržavali Pavlovu nterpretaciju vjere. Ovo bi također objašnjavalo zašto se Pavao klonio Egipta na svojim misionarskim putovanjima.
Apolon iz Aleksandrije, koji se spominje u 18.24, prikazan je kao netko tko zastupa vidljivo defektno razumijevanje dokrine i kome je potrebno daljnje poučavaje o ispravnom vjerovanju.
‘Jeruzalemsko savjetovanje’ u poglavlju 15 očito je Lukin način da priopći nešto o tradiciji ozbiljne krize u crkvi oko pitanja židovskih načela i poganskih obraćenika. Razlog za sazivanje sastanka naveden je kao potreba da predstavnici iz Judeje priopće crkvi iz Antiohije kako je nužno da se svi oni dadu obrezati i poučiti glede obdržavanja Mojsijevog Zakona. Odluka Savjetovanja, međutim, odnosi se samo na pravila o prehrani i o seksualnoj moralnosti. Činjenica da je obrezivanje bilo tobože jedan od razloga za Savjetovanje, a ipak se nikako ne spominje u njegovim odlukama, podrazumijeva u najmanju ruku da nikakav dogovor nikada stvarno nije postignut oko ovog pitanja.
Savjetovanje je prezentirano kao posve ugodno i prijateljsko. Petar i Jakov su prikazani kako se slažu s Pavlom, dok su zagovaratelji obrezivanja ignorirani kao manjina obraćenih farizeja (15.5-6). Pavao bi bio presretan ispričati kako je takva podrška dobijena na zvaničnom savjetovanju u Jeruzalemu da se to doista ikada dogodilo na taj način. Međutim, vidjeli smo ranije da u drugom poglavlju Pavlove Poslanice Galaćanima ovom sastanku nije dat status Savjetovanja; Pavao se morao boriti za svoj položaj; a oni koji su podupirali obrezivanje i židovska pravila o hrani bili su ljudi koji su predstavljali samog vođu Jakova.
U interesu jedinstva i glatke tranzicije sa starog na novi Izrael, Luka je u nedoumici glede Židova. Ne želi biti previše agresivan prema farizejima (23.9), koji su dijelili njihovo vjerovanje u opće uskrsnuće. On zna da je Pavao tvrdio da je i sam farizej (Fil. 3.5; usp. Djela 26.5). Luka ima poštovanja za velikog farizejskog učitelja Gamaliela (5.34-39), pa prenosi Pavlovu tvrdnju da je odgojen u Jeruzalemu i da je učio kod Gamaliela (22.3). Ovo nije ničim poduprto u bilo kojoj Pavlovoj poslanici i gotovo je sigurno da nije točno.
Može izgledati da su kršćani preoteli Stari zavjet motivirani nekakvim uvjerenjem da su oni Novi Izrael, ali one prve generacije, iako impresionirane ovim velikim djelom, nikada nisu imale stvarno poštovanje prema njegovom kulturnom i povijesnom značaju. Glavni razlog za zadržavanje židovskih svetih spisa postalo je ‘interpretiranje’ raznih ‘proročanstava’ kao referenci o Isusu Mesiji. Ovakav stav je daleko od nečega što bi bilo vrijedno divljenja. Stari zavjet između Boga i Židova postaje odskočna daska za Novi zavjet koji je donijela Isusova smrt, kao da su cijela povijest i tradicije židovskog naroda reducirane na ništa drugo nego niz ključeva za odgonetanje divovske zagonetke, za koju su rješenja patnje, smrt i uskrsnuće Isusa iz Nazareta.
Kad su krenule Pavlove misije, priča u Djelima usredotočuje se na njega, dok se aktivnost jeruzalemske crkve ignorira. Pa ipak, ovo nije Pavao koga poznajemo iz Poslanica koje je napisao. Nema ni traga strastvenim razmimoilaženjima koja nam otkrivaju, na primjer, prva dva poglavlja Poslanice Galaćanima. Nema nikakvog traga individualnosti ili kompleksnosti Pavlovih doktrina.
Imamo samo tanku sjenku njegove teologije. Dobro, treba priznati da Luka nije bio dorastao intelektualnom izazovu borbe sa njenim teškoćama, pa je – lišen dostupnosti Poslanica – Luka (a) razumio malo toga od onoga što je znao, i (b) smišljeno izbjegavao sve što bi bilo kontroverzno. Luka ne govori ništa o raspeću na teološkoj razini. On ga tretira samo kao grešku pravosuđa kod Židova, zato što nisu razumjeli Isusov značaj, kako je otkriven u njihovim vlastitim svetim spisima.
U govoru Kralju Agripi (26.20), Pavao kaže da on zahtijeva dokaz pokajanja kroz djela. Ovo je bilo uravnoteženije gledište Lukine crkve. koje je bilo rezultat utjecaja mesijanističkih učenja. Pravi Pavao je ranije iskliznuo, propovijedajući spasenje od grijeha kroz vjerovanje u Isusa (13.38-39), kroz samu vjeru.
Treba pretpostaviti da Luka nije pročitao nijednu od Pavlovih poslanica, ili barem veći dio nije poznavao. Pa i ako jest pročitao, u Djelima nije bilo mjesta za bilo kakvu izrazitu podjelu, bilo kakvo propovijedanje ‘drugog Evanđelja’ ili ‘drugog Isusa’ (II Kor. 11.4), ili za bilo kakvo negodovanje prema Petru zato što se pokorio Jakovu glede validiteta židovskih pravila o hrani.
Mora biti da je Luka posebno bio neobaviješten o Pavlovom komentaru da je on, čak i tri godine nakon svog obraćenja, “još uvijek bio nepoznat po viđenju Kristovim crkvama u Judeji” (Gal. 1.22). Prema tome, ne možemo prihvatiti ono što nam Djela kažu, da je Pavao bio upleten u progone kršćana u Palestini, ili da je bio involviran u mučeništvu Stjepana. Luki je bilo nužno da Pavao ide u Damask, na izvršenje zadaća proganjanja, jer je Luka, naravno, znao za lokaciju obraćenja, za priču koju je Pavao beskrajno ponavljao gdje god je išao.
Luka je bio čini se neupoznat s time da je Pavao tako često i vehementno negirao praksu i značenje obrezivanja (I Kor. 7.18-19, Gal. 5.6, Kol. 3.11), budući da nam govori da je Pavao naredio obrezivanje Timotija kako se ne bi povrijedili osjećaji lokalnih Židova (16.3). Nema sumnje da je ovo bila priča koju su pustili u opticaj mesijanisti kako bi ilustrirali Pavlovu hipokriziju. Možda je bilo malo naivno od Luke da priču sačuva – ali vi, pošto ste dosad pročitali ono što ste pročitali, biste li bili stvarno iznenađeni ako bi ova priča bila istinita?
Sve što je stvarno ostalo od Pavla u Djelima jest da je bio šampion misionarstva, ljubazan, kooperativan, neumoran.
Na kraju, Pavao je u Rimu, kako se čini u kućnom zatvoru, ali tobože on nastavlja propovijedati evanđelje ‘bez ometanja’. Luki izgleda nije bilo poznato da je Pavlova Poslanica Rimljanima sačuvana. Premda je kršćanstvo očito već bilo uspostavljeno i prije nego što je Pavao tamo stigao, u Djelima lokalni Židovi mu govore da “sve što mi znamo o ovoj sljedbi jest da je javno mnijenje posvuda osuđuje”. Ovo omogućuje Luki da Pavla pretvori u šampiona kršćanstva u srcu imperije, u samom gradu Rimu. On se okreće od skeptičnih Židova prema prijemčivim nežidovima, objašnjavajući kršćanstvo i provodeći dvije godine u stvaranju prosperitetne kršćanske zajdnice. I sve to iz kućnog pritvora!
Luka je sigurno morao znati što se dogodilo Pavlu nakon te ‘dvije godine’ (28.30). Kad je Pavao odlazio iz crkve u Efezu, on im govori da ga više nikad neće vidjeti (20.25, 20.38). Luka je znao da je Pavao izveden pred Sud cara Nerona, jer anđeo govori Pavlu da se ne plaši brodoloma, jer mu je ‘suđeno da se pojavi pred carem” (27.24).
Međutim, Pavlovo uhićenje je bilo organizirano u najmanju ruku sa simpatijama, ako ne i sa izravnom potporom jeruzalemske crkve. Ovo Luka nikad ne bi mogao priznati, jer on je stvarao a ne uništavao jedinstvo crkve. Nadalje, odgovornost Rimljana za pogubljenje Pavla također se nikada nije smjela priznati, jer bi to bilo protiv cijelog duha Lukine prezentacije rimskog toleriranja kršćanstva. Djela su morala završiti ‘u zraku’, jer se ništa više nije moglo kazati.
Cijelo izvješće smišljeno izglađuje i umanjuje gorke svađe i masovna unutrašnja neslaganja koja nam otkrivaju Pavlove Poslanice. Kao što smo vidjeli, problemi se ne mogu potpuno izbrisati, pa tu i tamo oni izbijaju van kroz pukotine osvijetljene našim drugim pokazateljima.
Da su primjerci Pavlovih Poslanica došle Luki u ruke, sa svim njihovim otkrivanjima konflikta i antagonizma, ne bi bilo iznenađenje ako bi Luka bio spreman uništiti ih kao previše kontroverzne. One bi zasigurno demantirale vrijednost velikog dijela njegove vlastite verzije događaja, koja je bila mnogo pogodnija za respektabilnu povijest ‘establishmenta’. On ne bi nikad htio povjerovati da će njegova djela na kraju završiti rame uz rame s Poslanicama, koje proturiječe tolikim njegovim tvrdnjama, u knjizi poštovanih spisa koji su svi prihvaćeni kao božanski inspirirani.
Činjenica da su dakle Pavlove prilično opasne Poslanice bile sačuvane, pa makar i u oštećenom i cenzuriranom obliku, sigurno je dokaz ekstremno velikog poštovanja prema Pavlu. To svakako nije dokaz velikog poštovanja prema logici ili konzistenciji.
GLAVA DVADESET ŠESTA
EVANĐELJE U STARIM VINSKIM MJEŠINAMA
Dok je Pavao krenuo evangelizirati prema zapadu, misionarski napori iz Palestine donijeli su učenja mesijanista u veliki grad Aleksandriju, na egipatskoj obali. Velika većina njihovih obraćenika tamo bili su iz ogromne židovske zajednice, a oni su, kao i jeruzalemska crkva, smatrali sebe Židovima koji se još uvijek pridržavaju Zakona, ali koji su prihvatili Isusa kao Mesiju.
Možete zamisliti probleme, konflikte, duševne boli unutar jedne takve zajednice. Kako vrijeme prolazi, mnogi ortodoksni Židovi ih odbacuju, a oni slušaju o sve većem i većem broju nežidova koji se pridružuju pokretu u drugim dijelovima imperije. Onda su došle vijesti o Buni. U jednom razarujem udarcu za njihovu vjeru i razumijevanje, kao i za bilo kakav osjećaj nacionalističkog ponosa, Jeruzalem biva razoren a Hram uništen od Rimljana. Možda su neki preživjeli pripadnici jeruzalemske crkve, sa svojim ratnim ožiljcima, uspjeli pobjeći u Aleksandriju i tamo naći utočište.
Osjećaji antisemitizma snažno bujaju među nežidovima, pa mesijanisti nisu više sigurni u svoje mjesto u općoj slici stvari, boreći se još uvijek s problemom tumačenja što se dogodilo i što bi ovo moglo značiti za njih i njihovu zajednicu, za njihove odnose s bilo kojom drugom kršćanskom zajednicom. Priče o ponovnom oživljavanju Pavlova učenja i dosljednom odbacivanju Zakona od nežidova jako ih uznemiruju i oni osjećaju potrebu da se tome kontrira.
Evanđelje po Marku se pojavljuje i brzo postaje popularno u kršćanskim zajednicama. Kopije se šire poput šumskog požara i njegov utjecaj mora biti korigiran, pravilna tumačenja treba dati za nedavne događaje, rupe u sjećanju popunjene, a ravnoteža između Izraela, Mojsijevog Zakona i pretenzija i stavova nežidova mora biti ponovno uspostavljena.
Onda kršćani bivaju izbačeni iz sinagoga. Oni, pravi i istinski Izrael, odbačeni od Židova. Koliko je ljudskih drama moralo ostati neispričanima dok su nestajale u magli povijesti.
Ovo je ozračje u kojemu je, u Aleksandriji, sačinjeno Evanđelje po Mateju.
Ova lokacija je razumna pretpostavka prije nego poznata činjenica. Od antičkih rukopisa evanđelja, koji su nađeni u Egiptu, ima više Mateja nego bilo kojega drugog evanđelja. Po svom sadržaju i stilu, čini se da je evanđelje po Mateju napisano za židovsko-kršćansku zajednicu grčkog govornog jezika, koja je bila najznačajnija izvan Jeruzalema, jer je bila crkva Aleksandrije. Nadalje, Matejevo je jedino evanđelje koje govori da je beba Isus izbjegao pokolj tako što je doveden u Egipat, zemlju aleksandrijske crkve.
Marko je reagirao na slom židovske Bune, stavljajući jasno do znanja da su kršćani ne samo odvojeni od Židova nego i politički savršeno sigurni. Matej je stvarno htio protumačiti svojim čitateljima da je uništenje 70. godine bilo božja kazna Židovima zbog odbacivanja i ubijanja Isusa.
Matej je uključio učenja iz Evanđelja Q kako bi ilustrirao da je Isus, po njegovu mišljenju, riječima i djelima proklamirao dolazak nebeskog kraljevstva, a onda pozvao Židove na pokajanje. Većina je to odbila, ali oni koji slijede njegovo učenje, sad su početci Novog Izraela koji će baštiniti kraljevstvo.
Pasus kao što je ovaj koji slijedi može izgledati kao priznavanje priliva nežidova u crkvu i židovskog gubitka onoga što je prvobitno bilo njihova baština:
"Kažem vam da će mnogi doći s istoka i sa zapada da zauzmu svoje mjesto s Abrahamom i Izakom i Jakovom na gozbi u kraljevstvu, a podanici kraljevstva će biti odgurnuti u mrak…” (Mat. 8.11-12)
Međutim, ovaj pasus je iz Q (ima ga i Luka u 13.28-29), pa tako, prije nego izraz stava Mateja i njegove zajednice, možda je njegov izvor u osjećajima odbačenosti skupine Q u Palestini u godinama poslije Isusove smrti, možda odbačenih od farizeja, ali prihvaćenih kod nekih nežidovskih sljedbenika.
Nešto što mnogo više otkriva prirodu Mateja i njegove zajednice jesu pasusi koji su u njegovu evanđelju jedinstveni, bez potpore u bilo kojem drugom dostupnom dokumentu. Jedan primjer jest ogorčenost sljedećeg pasusa, koji nigdje nema paralele:
"Kažem vam dakle da će Božje kraljevstvo biti vama oduzeto i dato narodu koji će dati plodove.” (Mat. 21.43)
Matejevo židovstvo otkriva se na razne načine. On stavlja veći naglasak nego u bilo kojem drugom evanđelju na iznošenje dokaza o ispunjenju proročanstava u židovskim svetim knjigama. Vidjeli smo da Isusa tretira kao novog Mojsija u svojim pričama o Isusovu djetinjstvu, pa se ova tema nastavlja u cijelom evanđelju, sa Propovijedi na Brdu kao uručivanju novog zakona sa planine, kao što je Mojsije donio Deset Zapovijedi sa planine Sinai. I prije svega, u kontrastu s učenjem Pavla, on podupire autoritet židovskog Zakona, premda vjeruje i objašnjava da je Isusovo učenje njegov dovršetak. Pogledajte ova tri stiha:
"Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Došao sam ne da ih ukinem nego da ih dovršim.
Zaista vam kažem, dok ne nestanu nebo i zemlja, ni jedna točka, ni jedan mali potez perom neće nestati iz Zakona dok se njegova svrha ne postigne.
Prema tome, čovjek koji povrijedi čak i najmanju od ovih zapovijedi i uči druge da isto tako čine smatrat će se najmanjim u nebeskom kraljevstvu; ali čovjek koji ih se pridržava i poučava druge smatrat će se velikim u nebeskom kraljevstvu.” (Mat. 5.17-19)
Ovo je mnogo više Matej nego Isus. Bila je izreka u Q koju prenosi Luka u 16.17, “Lakše je nebu i zemlji da nestanu nego da jedan mali potez perom nestane iz Zakona”. Stvarni Isus nije hodao naokolo dajući megalomanske izjave o svojoj osobnoj odgovornosti da dovrši Zakon; Matejev prvi stih gore je Matejeva teologija. On je ubacio izreku iz Q između dvije svoje vlastite izjave. Treći stih gore je također unikatan kod Mateja i podržava Zakon kao bitan. Ovo je dobra indikacija da je pisao za zajednicu u kojoj su bili rođeni Židovi, koji su se i dalje držali Zakona i nakon svoga prihvaćanja Isusa kao Krista i koji bi prihvatili ovo protivljenje protiv učenja Pavlovih sljedbenika.
Premda se Matej osjeća obveznim da sačuva kletve protiv farizeja iz Q – opet, vjerojatno, sa izvorom u Q zajednici poslije Isusove smrti, prije nego da bi to potjecalo od samog Isusa – on također osjeća potrebu da podupre njihov autoritet. Za razliku od kletvi iz 11. poglavlja kod Luke, samo Matej stavlja ispred ovih kletvi sljedeće: “Pismoznanci i farizeji zauzimaju Mojsijevu stolicu. Vi stoga morate raditi što vam oni kažu i slušati ono što vam oni govore…” Međutim, kritiziranje farizejske hipokrizije u preostalom tekstu poglavlja 23 grubo protuslovi ovoj izjavi.
Matejevo židovstvo često se otkriva po načinu kako on prepravlja Marka. Marko je objasnio židovske tradicije pranja ruku svojim čitateljima i onda ustvrdio da je u stvari Isus proglasio svaku hranu čistom (Marko 7.3-4. 7.19). Matej nam prenosi samu priču i Isusovo učenje (Mat. 15.1-20), ali ispušta objašnjavanje židovskih običaja. Očito, njegovim čitateljima to nije bilo potrebno. Također ispušta Markov komentar o zakonima o hrani, jer Matejev Isus je bio tu da ispuni Stari zavjet i njegov Zakon, a ne da ga ukida.
Iznenađuje da je Matej bio čak spreman cenzurirati biblijski citat iz Izaije, na mjestu gdje izgleda kao previše propoganski. Kad je Isus istjerao mjenjače novca iz Hrama, Marko donosi kako on citira Izaiju 56.7,”Moja kuća će se zvati kuća molitve za sve ljude” (ili “sve narode”); u istoj sceni kod Mateja ispušteno je ono “za sve narode” (Mat. 21.13).
Govoreći o bijegu u planine u pasusu o “grozoti pustošenja”, Marko piše, “Molite se da se ovo ne dogodi zimi” (Marko 13.18). Matej dodaje riječi “ili na sabat” (Matej, 24.20). Židovskim Zakonom je bilo zabranjeno da se Židov udalji više od pola milje na sabat, a čini se da je Matej očekivao od svojih čitatelja da ovo pravilo poštuju.
Mateja je razdiralo osjećanje da mora biti dovoljno realan da prihvati široko rasprostranjeno primanje nežidova u crkvu, ali istovremeno i negodovanje zbog njihove neadekvatnosti da zauzmu mjesto koje je zapravo pripadalo Židovima. Ovaj proces je proizveo snažne tenzije i intrigantna protuslovlja unutar samog evanđelja. Upravo Matejevo evanđelje, više nego bilo koje drugo, otkriva stav potisnute netrpeljivosti i čak prezira prema nežidovima.
Matej je taj koji uzima početak jedne Isusove izreke o praštanju nekome tko je napravio nešto što ne valja (Mat. 18.15; usp. Luka 17.3-4), da bi onda dodao da ga, ako on odbije slušati presudu zajednice, treba “tretirati kao poganina ili skupljača poreza”.
Samo Matej tvrdi kako je sam Isus dao prioritet evangelizaciji među Židovima, šaljući učenike van sa instrukcijama da propovijedaju Židovima i izbjegavaju nežidove:
"Ne upućujte se u nežidovske krajeve i ne ulazite u bilo koji samarijski grad; idite radije k izgubljenim ovcama Kuće Izraelove.” (Mat. 10.5-6)
Isus daje upute svojim učenicima kod Marka (6.7-13) i Luke (9.1-6 i 10.1-15), ali nigdje ne uključuje ovu posebnu zapovijed. Matej je taj koji se opet poziva na Isusa, koji je navodno rekao da je “on poslat samo izgubljenim ovcama Kuće Izraelove” u 15.24, dodajući ovu izreku priči iz Marka o nežidovskoj ženi. Ova priča sadrži, kod Marka i kod Mateja, izreku o tome kako je nepravedno uzimati djeci hranu i bacati je psima (Mat. 15.26, Marko 7.27). Budući da su Židovi s prezirom govorili o nežidovima kao o ‘psima’ ili ‘svinjama’, ovakvi pasusi ponovno potežu pitanje kakav je bio stav samoga Isusa prema nežidovima.
Matej je taj koji nam daje riječi o tome da se svete stvari ne smiju profanirati: “Nemojte davati psima ono što je sveto i ne bacajte biserje pred svinje… (7.6). Ovo zvuči (nama) kao nešto što bi govorilo o šokantnom rasizmu. Nije tu riječ o jednostavnom odbacivanju ove izreke kao neautentične i pronađene jedino kod Mateja, jer se ona nalazi i izvan Novog zavjeta u Tominom evanđelju (Izreka 93).
Ja sam i dalje sklon mišljenju da je ova izreka podrijetlom iz ranih mesijanističkih sredina pod vodstvom ortodoksnog Jakova, a ne od samog Isusa. Posve sam svijestan psiholoških opasnosti za nežidovskog pisca koji će lakše prihvatiti ideju o univerzalističkom Isusu nego o Isusu kao židovskom rasistu, pa će odbaciti povijesne pokazatelje na ovaj tobože kavaljerski način. Međutim, društveni kontekst i psihološka konzistentnost moraju se uzeti u obzir kad razmatramo Jakova i Isusa, a i mene samoga. Da li se prezir i netrpeljivost doista dobro slažu s ljubavi prema neprijatelju? Da li bi bilo kakva evangelizacija među nežidovima ikad mogla početi ako je sam Isus to zabranio, ili ako je išao naokolo propovijedajući židovsku ekskluzivnost i superiornost?
Matejevo evanđelje je to, više nego bilo koje drugo, koje čvrsto uspostavlja autoritet Petra, čineći to krucijalnim pitanjem za pretenzije rimskog katolicizma:
"Ti si Petar i na toj stijeni izgradit ću svoju crkvu…Dat ću ti ključeve nebeskog kraljevstva …” (Mat. 16.18-19)
Ovo je jedan od razloga zašto je Matejevo postalo najdraže evanđelje u ranoj crkvi. Drugi razlozi za ovo jesu njegovo izrazito poštovanje Krista, zajedno s integracijom Isusa kao učitelja sa Isusom mučenikom i spasiteljem, a i zbog literarne ljepote i stila ovog evanđelja. Njegov grčki je svakako superioran Markovom, a Matej je imao i tendenciju da ublaži nešto od oštrine evanđelja Q, koju je Luka radije zadržavao bliže originalnom obliku. Evo jednog primjera za ovo:
"Tko dođe k meni a ne mrzi svoga oca, majku, ženu, djecu, braću, sestre, da, i svoj vlastiti život također, taj ne može biti moj učenik.” (Luka 14. 26)
“Tko više voli svog oca ili majku nego mene nije me dostojan. Tko više voli sina ili kćer nije mene dostojan.” (Mat. 10.37)
Prilično je ironična situacija da je nežidovska kršćanska crkva, poštujući teologiju koja dolazi od Pavla, u isto vrijeme snažno prihvatila najžidovskije od svih evanđelja, koje često otkriva svoje protivljenje prema stavovima i učenjima Pavla. Ovo se ne pokazuje samo u njegovu stavu prema židovskom Zakonu:
"U svojim molitvama ne brbljajte kao što čine pogani…” (Mat. 6.7)
Zar to nije spominjanje histeričnoga pentekostalnog stila bogoslužja za koje je poznato da ga održavaju nežidovske crkve pod Pavlom, s njihovim ‘govorenjem na jezicima’, u kontrastu sa formalnim dignitetom židovskog stila moljenja?
"Nisu to oni koji mi kažu, ‘Gospode, Gospode’ koji će ući u nebesko kraljevstvo, nego osoba koja čini volju moga Oca na nebu.” (Mat. 7.21)
"...učite ih da poštuju sve zapovijedi koje sam vam dao.” (Mat. 28.20)
Zar ovo ne pokazuje važnost pokoravanja u odnosu na vjerovanje, u kontrastu s Pavlovim učenjem da Zakon nije važan i da je važna jedino vjera?
Naposljetku, imamo odlučnu kontru prema Pavlovim tvrdnjama da je njegovo otkrivenje bilo s neba i da mesijanisti poučavaju o zastarjelom povijesnom Isusu ‘po tijelu’. Kad Petar kaže “Ti si Krist”, Matej pojačava scenu s nečim što je uzeo od Marka:
"Šimune, sine Jonin, ti si sretan čovjek! Jer to nije tvoje tijelo i krv koji su ti ovo okrili, već moj Otac nebeski.” (Mat. 16.17)
Božanski autoritet, na koji je Pavle pretendirao, tako je prenesen kod Mateja s ‘pogrešne’ tradicijske linije, one nežidovske, na ‘pravu’ liniju - židovsku, kojoj je na čelu Petar. Čak i u svom židovstvu, Matej završava time da postaje slavan univerzalist:
"Idite, dakle, učinite učenicima sve narode; krstite u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.”(Mat. 28.19)
Ovo naravno govori crkva, a ne Isus. Ova trostruka formula, kojoj je bilo suđeno da se razvije u doktrinu o Trojstvu, nije se rabila kod najranijih učenika. Kako nam kažu Djela 2.38, oni su krstili u ime Isusa Krista.
Matejev pristup je veoma apokaliptičan, pun vatre i sumpora. Sviđa mu se fraza ‘kraj vremena’ i govori nam više nego samo jedamput da će Sin Čovječji doći u slavi i dati vječni život i vječnu kaznu, a poslije se više puta vraća na nagrađivanje i kažnjavanje. Fraza ‘bit će jauka i škrgutanja zubima’ pojavila se jednom u Q (kod Luke u 13.28 i Mateja u 8.12), ali Matej se zbilja zakačio za ovu strahotnu slikovnicu i rabi je ponovno i ponovno. Imamo je u 24.51; rabi se u svezi s bacanjem u tamu, u 22.13 i 25.30, ali i u 8.12; i on govori o bacanju u ‘plamteću peć gdje će biti jauka i škrgutanja zubima” u 13.42 i 13.50.
Ja razumijem da je Matej mislio kako je izbor između spasenja i uništenja vitalno važan, ali se pitam koliko je užasa i zaplašivanja kao potporu tome prenio na stoljeća koja su slijedila. Nisam ja jedini kome se ne sviđa ovaj aspekt psihologije religije. Kako možete poučavati ljude o prepuštanju Bogu i kreposnom životu, ispunjenom istinski nesebičnim djelima, životu u kome ne bi trebalo očekivati nikakve nagrade, ako stalno nudite izbor između vječnog blaženstva i sadističkog kažnjavanja? Upisivanje bodova i šibanje ljudi za prekršaje zasigurno bi trebali biti nedostojan prilaz Bogu. Manipulativni prilaz štapa i mrkve mora se gledati kao daleko inferiorniji od dijeljenja i nesebičnosti i, smijem li se usuditi kazati, od pristupa da se pravi život živi iz srca, kako je to predložio Isus iz Nazareta.
Duboko poštovanje prema Isusu pokazuje se u ovom evanđelju na razne načine. Matej je sklon tome da izbaci ono ‘iz Nazareta’ na mjestima gdje je to Marko rabio, i više voli zvati Isusa ‘Gospodinom’. Matej uvodi stvarno obožavanje Isusa, od mudraca koji odaju počast bebi Isusu do naroda koji se klanja ili kleči pred odraslim i kasnije uskrslim Isusom (14.33, 28.9, 28.17). Kad se Isus vratio u rodni grad pa, kao dječak iz te sredine, bio malo potcijenjen, Marko kaže da ‘nije tamo mogao učiniti nikakvo čudo’, ali ublažava ovo zbunjujuće priznanje dodajući, ponešto naivno, da je ‘ipak izliječio nekoliko bolesnih ljudi polažući ruke na njih’ (Marko 6.5). Kad je Matej ponovno gradio tu scenu, u procesu s kojim bismo mi sad već morali biti dobro upoznati, on je ovo promijenio ovako ‘I nije učinio mnogo čuda tamo zbog njihove slabe vjere’ (Mat. 13.58).
Mateju je smetalo i to koje je riječi uporabio Marko u priči o bogatom mladom čovjeku (kome je Isus rekao da proda sve što posjeduje):
"'Dobri učitelju, što moram učiniti da baštinim život vječni?’Isus mu reče, ‘Zašto me zoveš dobrim? Nitko nije dobar već samo Bog.”’ (Marko 10.17-18)
Matej ne bi nikad mogao prenijeti Isusovo nijekanje svoje vlastite dobrote. Pa je ovo bilo pretvoreno u ovo:
"'Učitelju, kakvo dobro djelo moram učiniti da zadobijem vječni život?’ Isus mu reče, ‘Zašto me pitaš što je dobro? Ima samo jedan i samo on koji je dobar.’” (Mat. 19.16-17)
Matej je uložio ogroman trud da svoje materijale uredi za svoje evanđelje, uključujući i to da je, gdje je to smatrao potrebnim, premještao pasuse Markova evanđelja, koje je poznavao izuzetno dobro. Matej je apsorbirao učenja iz Q u narativnu strukturu Marka, razdijelivši je u pet blokova poučavanja, koje je Isus izrekao u raznim fazama priče. Najpoznatiji primjer je takozvana Propovijed na Gori; očito je da ovo nikad nije bila jedna prvobitna propovijed i mi nemamo nikakvog pojma o tome koliko je od toga moglo biti izrečeno na bilo kojem obronku planine. Pet je naravno broj Knjiga Zakona, Pentateucha.
Između rođenja na početku i ponovnog rođenja (uskrsnuća) na kraju, Matej je možda imao namjeru da svoje evanđelje strukturira simetrično. Prvi i posljednji blok učenja, na primjer, slične su dužine i dijele istu opću temu ulaska u nebesko kraljevstvo. Blizu početka, Sotona iskušava Isusa u pustinji tražeći da dokaže da je on Sin Božji (4.3-6); ovo se kao jeka ponavlja i na kraju, kad je Isus na križu, a prolaznici ga izazivaju da dokaže da je Božji sin i spasi sebe silazeći s križa (27.40).
Evo tih pet blokova učenja:
1. Poglavlja 5-7 (Propovijed na Gori): način života koji treba voditi ako želiš ući u nebesko kraljevstvo.
2. Poglavlje 10: upute učenicima.
3. Poglavlje 13: parabole o dolasku kraljevstva.
4. Poglavlje 18: o poniznosti i opraštanju.
5. Poglavlja 23-25: o licemjerstvu i o kraju vremena, posljednjem sudu i dolasku nebeskog kraljevstva.
Kraj svakoga od ovih pet blokova jasno je obilježen komentarom o tome kako je Isus dovršio što je htio reći. Unutar Propovijedi na Gori imamo niz etičkih uputa, a Isus, po Mateju, uvodi u materiju frazama kao što je ova: “Učili ste kako je bilo rečeno…A ja vam kažem ovo… (5.21-48) Teme su, možda, opet smišljeni blok od pet, ubijanje i ljutnja, preljub i požuda, zakletve i vjernost istini, otpor i neosvećivanje, te ljubav i mržnja. Matej, naravno, predstavlja Isusa ne kako protuslovi ili ukida stari Zakon, već kako ga dovršava i ispunjava njegov duh.
Matej raspoređuje čuda u poglavljima 8 i 9 i način kako to čini posebno je poučan, jer nam otkriva koliko se trudio da rasporedi materijal u artističke cjeline. Čini se da je startao selekcijom sljedećih čuda raspršenih duž svih prvih deset poglavlja kod Marka.
1.21-28 Izliječenje opsjednutoga
1.29-31 Punica Šimuna Petra (liječenje groznice)
1.40-45 Izliječenje gubavca
2.1-12 Izliječenje paralitičara
4.35-41 Stišavanje oluje
5.1-20 Izliječenje opsjednutoga (Gadarenske svinje)
5.25-34 Izliječenje žene s hemoragijom
5.22-24, 35-42 Kći dužnosnika podignuta u život
8.22-26 Izliječenje slijepca
10.46-52 Izliječenje slijepca
Ovome je dodao dva čuda iz Q, izliječenje nijemoga (imamo ga i kod Luke u 11.14-15) i izliječenje centurionova sluge (kod Luke u 7.1-10). Ovo mu je dalo jedno čudo koje pokazuje moć nad demonima plus jedanaest izliječenja. Priča o kćeri dužnosnika je ‘uvijena’ u priču o ženi sa hemoragijom, tako da su ove dvije stvarno predstavljene kao jedna zgoda.
Matej se onda vratio na izliječenja slijepaca i demonom opsjednutih ljudi koje je našao kod Marka, mijenjajući zgode, ali čuvajući isti broj izliječenja. Nije koristio Markovu prvu epizodu iz 1.21-28 pa je preradio gadarenske svinje u priču o dva opsjednuta umjesto jednoga. Nije mu se dopadala činjenica da Isusovo izliječenje slijepca u Bethsaidi (Marko 8.22-26) nije funkcioniralo potpuno i odmah, pa je umjesto toga okrenuo Markovo drugo izliječenje slijepca u liječenje dva slijepa čovjeka odjednom.
Umjesto dvanaest zgoda sad je imao ukupno devet. Ove je rasporedio u tri skupine sa po tri demonstracije Isusove moći, pri čemu je svaka skupina završavala referencom na masu svijeta i s kratkim pasusom s po jednom ili dvije izreke.
Koliko god ovo izgledalo savjesno napravljeno, Matej je i dalje posve spreman dodati neka nova čuda, gdje se čini jasnim da nije imao drugog izvora osim Marka. Primjeri za ovo jesu Petrovo hodanje po vodi, kao što je učinio i Isus (14.29); strašni zemljotres kad žene idu obići grob (28.2); smrt Isusa koju prati uskrsavanje mrtvih svetaca koji hodaju ulicama Svetog Grada (27.52-53).
Matej pokazuje čak i preveliki entuzijazam u svojoj odlučnosti da pokaže podudarnost između židovskih svetih spisa i Isusova života. On skoro da nije spreman prenijeti čitateljima ni najslučajniju pojedinost bez dokazivanja da je to još jedan aspekt priče, koju je odavno pretkazao Bog. On kaže da se Isus preselio u Kafarnaum da bi ispunio proročanstvo Izaije (Mat. 4.13-16). Govori nam čak i to da je Isus došao iz Nazareta zato što je jedan prorok tobože rekao, “Zvat će ga Nazarenac”. Nitko nikada nije uspio ući u trag tom ‘proročanstvu’, pa se rodila sumnja da je Matej to sam izmislio.
Matej također pokušava pokazati da je ‘mesijanska tajna’, koju je naslijedio od Marka, opravdana jednim pasusom kod Izaije koji uključuje ove retke, ‘On neće vikati ili derati se, niti će podizati svoj glas na ulicama” (Iza. 42.2). Ovo je toliko isforsirano da bi suvremeni čitatelj trebao stenjati od muke prije nego biti uvjeren u ovo.
Puni pasus kod Izaije citiran je, ponešto netočno, u Mat. 12.18-21. Unatoč svojoj brizi da aranžira veliki dio svog materijala, Matej je možda bio malo previše uvjeren u svoje vlastito poznavanje židovskih svetih spisa, citirajući po sjećanju, umjesto da svoje reference svaki put provjerava. Citat koji se odnosi na Kafarnaum (Mat. 4.15-16) ne slaže se ni sa kojom hebrejskom kopijom Izaije, niti sa grčkom Septuaguintom. U 13.35 on citira Psalm 78.2, ali neki od starijih rukopisa tvrdili su da je ovo iz ‘proroka Izaije’ (kasniji prepisivači su ispravili ovu grešku). U 27.9-10, spominjući trideset srebrnjaka i lončarevo polje za Judu, Matej kaže da je ovo ispunjenje proročanstva kod Jeremije, a u stvari on samo približno prenosi Zahariju 11.12-13, možda zato što je ovo pobrkao sa uspomenama o Jeremiji koji je posjetio lončara (u Jer. Poglavlje 18) i uporabio srebro da kupi polje (Jer. Poglavlje 32).
Jedini evanđelist koji nam govori da je Josip iz Arimateje bio ‘bogat čovjek’ je Matej (27.57) i ovo nije zbog toga što je on posjedovao povijesnu informaciju koja drugima nije bila poznata, nego zato što je to ispunjavalo još jedno proročanstvo. Sluzi Patniku kod Izaije “odrediše ukop…s bogatima” (Iza. 53.9)
Od svih najneprijatnije, pa i šašavo ispunjenje proročanstva jest ulazak Mesije u Jeruzalem. Matej polazi od pretpostavke da se pasus kod Zaharije (9.9) gdje se govori “pravičan je…ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu”, odnosi na dvije životinje (magarcu i mladom magarcu ili tovarčiću) umjesto jedne. Zato on kaže da Isus ulazi u Jeruzalem istovremeno na dvije životinje, kao neki akrobatski jahač iz cirkusa (Mat. 21.1-8).
Matejev izbor i uređivanje parabola otkivaju nam stav židovskih kršćana prema sve većem broju nežidova u crkvi. Naravno, on reproducira parabolu kod Marka o odsutnom zemljoposjedniku čije sluge, pa na kraju i njegov vlastiti sin, bivaju odbačeni i ubijeni od seljaka koji su zakupili zemlju, s rezultatom da se vinograd (Izrael) oduzima njima (Židovima) i daje drugima (kršćanima). Ova parabola postoji kod Tome, kao i kod Marka (Mat. 21.33-43, Marko 12.1-12, Luka 20.9-19, Toma 65-66).
Jedna druga parabola koju potvrđuje Toma, ali se inače u Novom zavjetu može naći samo Mateja, jest parabola o kukolju (Mat. 13.24-30; Toma 57). Ovo je priča, koju smo spominjali i ranije, o kukolju koji je seljakov neprijatelj proširio među dobrim zrnima. Seljak govori svojim slugama da ne čupaju korov, jer bi s njim mogli počupati i dobro klasje; on im govori da će se odvajanje obaviti kod žetve. Lako je zamisliti jeruzalemske mesijaniste kako stvaraju ovu parabolu kao židovsku reakciju na primanje svih nežidova u crkvu. Pada mi napamet da bi ‘neprijatelj’ mogao biti Pavao, prije nego đavo, i da je priča korištena kako bi se židovskim kršćanima reklo da se moraju strpiti glede ovog moralno labavog i duhovno inferiornog ‘kukolja’ u svojoj sredini u tom trenutku, ali da će dobri i zaslužni sigurno biti izdvojeni prilikom ‘žetve’ na Sudnji Dan.
Parabola koja se nalazi samo kod Mateja jest ona o radnicima u vinogradu (20.1-16).Vlasnik zemlje unajmljuje radnike u vinogradu, počinjući u zoru, i pristaje platiti svakome od njih jedan denar (denarius). U različitim trenutcima tijekom dana on izlazi, pronalazi ljude koji ljenčare na tržnici i unajmljuje ih da idu i oni raditi u vinogradu. Na kraju dana, svaki radnik je za plaću dobio jedan denar. Oni koji su radili cijeli dan negoduju na činjenicu da su plaćeni jednako kao i oni koji su unajmljeni oko jedanaest sati; ali vlasnik govori da plaća svakome koliko se pogodio i da je njegova stvar da, ako ga je volja, bude darežljiv s onim što pripada njemu.
Ova parabola vjerojatno govori o samom kršćanstvu, prije nego o nekom Isusovu učenju. Židovi su služili Bogu vjerno kroz dugo vrijeme i židovski kršćani su negodovali što se život vječni u kraljevstvu daje i poganima u posljednji čas. Nežidovi su bili ti koji nisu to zaslužili, jer su ljenčarili na tržnici, pa ih samo milost Božja pripušta u kraljevstvo, a ne neke njihove zasluge.
Parabola koja nam vjerojatno govori o Mateju više od svih drugih jest brutalno revidirana verzija priče o Svadbenoj Gozbi. Ovo je originalna Isusova parabola: Matej ju je uzeo iz Q, a nalazi se i u Tominom evanđelju. Luka je sačuvao vjerojatno nešto mnogo bliže originalu iz Q, jer je njegova verzija bliža duhu Tomine priče (Luka, 14.15-24; Toma 64). Ja sam o ovoj paraboli govorio i ranije, pa smo vidjeli da je, po onome što je izgovorio sam Isus, to bila priča o društvenoj jednakosti, druženju za otvorenim stolom – jedan čovjek, koji priređuje banket, otkriva da, jedan za drugim, pozvani gosti ne mogu doći, pa on šalje svoga slugu van, da dovede bilo koga s ulice.
Luka je sačuvao mnogo od tog osjećaja, ali i on to pretvara u komentar o baštini Izraela, koja prelazi sa Židova na kršćane: ”Kažem vam, nitko od onih koje sam pozvao neće ništa okusiti na mojoj gozbi” (Luka 14.24). Matej ide mnogo dalje. U njegovoj verziji (Mat. 22.1-14), ova zgoda nije samo banket koji priređuje neki čovjek, nego svadbena svečanost za kraljevog sina. Sluge poslate van s pozivnicama nisu samo vraćeni s odbijanjem, nego su i premlaćeni i ubijeni. Kralj je toliko bijesan zbog ovog odbijanja da šalje vojnike da unište ubojice i spale njihov grad. Matej je prema tome inkorporirao u priču referencu na uništenje Jeruzalema, vjerujući očito da će njegovi čitatelji to razumjeti kao proročanstvo samog Isusa.
Matej je zatim dodao još jedan detalj, koji je njegov vlastiti. Kad su jednom svi zamjenski gosti dovedeni s ulice, kralj primjećuje čovjeka koji ne nosi ‘svadbeno odijelo’. Kralj naređuje da se ovaj nesretnik veže i “izbaci u mrak, gdje će biti plača i škrgutanja zubi”. Ovo je, naravno, čudan detalj. Ako su ljudi neočekivano dovučeni s ulice, čini se da bi bilo prilično iznenađenje ako bi bilo koji među njima imao na sebi svadbeno odijelo.
Ovaj gost predstavlja nežidova, neškolovanog o tome kako se postupa po Zakonu. Oni su pozvani neočekivano i spremno su zauzeli mjesta pravih gostiju, Židova, koji su odbili poziv namijenjen njima. Ali Matej vjeruje da nežidovi, kako bi zaslužili prijem u kraljevstvo, moraju biti poučeni o pravilima Zakona, to jest dobiti odgovarajuće svadbeno odijelo.
Samo u Matejevu evanđelju Pilat pere ruke kao formalan znak svoje nevinosti za Isusovu krv. Pilat to ne bi nikad učinio – bio je to židovski običaj (Deut. 21.6-9) i njegovo značenje mogli su dobro razumjeti samo Matejevi židovski čitatelji. Jaka je ironija da upravo ovo, izrazito židovsko evanđelje, kao dio složenog procesa prebacivanja odgovornosti s Rimljana na Židove tako intenzivno izražava židovsku krivnju:
"A ljudi, svi do jednoga, povikaše kao odgovor, “Neka njegova krv padne na nas i na našu djecu!’” (Mat. 27.25)
Te strašne riječi, kolektivno priznanje Židova za ubojstvo Isusa, dobit će božanski autoritet kad budu priznate kao Sveto pismo kršćanske Crkve. Sam Matej je ovo vidio kao još jedno proročanstvo o užasnom uništenju Jeruzalema i Hrama u 70. godini. Što se njega tiče, iako su Židovi bili odbacili Isusa, njihova kazna za to već je pripadala prošlosti. Matej je očekivao kraj svijeta i povratak Isusa. On nije mogao imati pojma da će se ove riječi koristiti kao opravdanje za antisemitizam i okrutno proganjanje kroz stoljeća.
Nakon sloma židovskog ustanka, vladalo je snažno osjećanje da je stara židovska era došla kraju. Matej je mislio da su sljedbenici Krista određeni da naslijede baštinu i sudbinu Izraela. Želio je prihvatiti osnovnu Markovu priču, ali i istaći da Isusovo učenje znači shvaćanje unutrašnjeg duha i najplemenitijih namjera židovskog etičkog kodeksa, kao ispunjenje Mojsijeva Zakona. Zauzeo je prilično individualno i revolucionarno stajalište o Isusu i gotovo ga pretvorio u proširenje ‘establishmenta’. A onda je objasnio uništenje Jeruzalema i Hrama kao božansku kaznu Židovima zbog odbacivanja istinskog Mesije.
Matejeva zajednica i njegovo evanđelje bili su pokušaj da se novo vino kršćanstva sačuva u starim vinskim mješinama židovstva. Tijekom sljedećih nekoliko naraštaja, bez stalnog priliva židovskih obraćenika, nežidovski utjecaj se povećavao, a židovska dominacija smanjivala. Stotinu godina kasnije, Aleksandrija je bila središte jedne od mnogih cvjetajućih kršćanskih zajednica, koja je više voljela da ne gleda unazad na židovsku prošlost. U to vrijeme, njeni nežidovski kršćanski vođe možda nisu više ni znali za nju.
GLAVA DVADESET PETA
POKOLJ NEVINIH
Ljudi odgojeni u kršćanskoj ili nominalno kršćanskoj tradiciji obično su potpuno uvjereni da je stvarno postojala božićna priča, s tri mudraca koji slijede zvijezdu, i pastirima, i nestašicom soba za smještaj u gostionici i bebom Isusom koji je položen u jaslice, i s dramatičnim bjegstvom u Egipat, spašavajući se od pokolja djece po kralju Herodu. Često su jako začuđeni kad im se kaže da imamo zapravo dvije potpuno različite božićne priče.
Matej ima mudrace i darove i zvijezdu i pokolj – ali nema pastira, nema gostionice, nema jaslica.
Luka ima anđela koji se javlja pastirima koji čuvaju svoja stada i (prividno, kao što ćemo vidjeti) prepunu gostionicu i jaslice – ali nema mudraca, nema zvijezde, nema zlata ni tamjana ni mirhe i nema nikakvog pokolja nevinih. Naša božićna priča je koktel dva zagonetno različita izvješća, pisana bez znanja jednog o drugome.
Postoje tri aspekta u izvješćima Mateja i Luke koji su im zajednički: rođenje od djevice; Mesija potječe od Davida; rođenje u Betlehemu. Ova tri koncepta moraju, prema tome, biti naslijeđena i kod jednog i kod drugog; datumski su nastali prije onoga što su Matej i Luka napravili od toga u svojim vlastitim kompozicijama.
Vidjeli smo da se očekivalo kako će Mesija doći iz Betlehema, gdje je zavičaj Davidova oca. Kad je jednom odlučeno da je Isus Mesija, način da se ovo obrani bio bi inzistirati da je on rođen u Betlehemu, u skladu s proročanstvom:
"Ali ti, Betleheme…iz tebe će doći za mene netko tko će vladati nad Izraelom.” (Micah, 5.2)
Matej se poziva na ovo proročanstvo u 2.6. Čini se da on uzima zdravo za gotovo da su Josip i Marija oduvijek živjeli u Betlehemu i da su se preselili u Nazaret tek poslije Isusovog rođenja i bijega u Egipat. (Luka pokazuje da su Josip i Marija već živjeli u Nazaretu, pa mora naći neki izgovor da ih premjesti u Betlehem.) Matej grad zove ‘Betlehem u Judeji’ u 2.1 jer je postojao i drugi Betlehem u Zebulunu (spominje ga Joshua u 19.15).
Ima jedan kratki pasus u Ivanovu evanđelju koji – kako se čini – ukazuje na vrijeme kad tvrdnje o rođenju u Betlehemu još nisu bile iznesene:
"Neki rekoše, ‘On je Krist’, ali drugi rekoše, ‘Zar bi Krist bio iz Galileje? Zar Pisma ne govore da Krist mora biti potomak Davidov i rođen u gradu Betlehemu?” (Ivan 7.41-42)
Na ovo se može gledati na više različitih načina. Možda je doista to iz vremena kad gornje tvrdnje još nisu bile iznesene. Moglo bi biti da je Ivan znao da Isus dolazi iz Nazareta i da nije rođen u Betlehemu, ali je govorio da to nije važno, da se narod vara. Međutim, Ivan je jako sklon ironiji, kao što ćemo vidjeti i kasnije, pa je ovo mogla biti šala među znalačkim čitateljima koji su znali (kao i Ivan) nešto što ovi slučajno nazočni nisu shvaćali, da je, naravno, Isus rođen u Betlehemu.
Markovo evanđelje, koje kao i Ivanovo nema nikakve priče o rođenju, priča kako sam Isus negira da Krist mora biti potomak Davidov (12.35-37). Možda je rana crkva nešto pokušala, a onda joj je dodijalo uvjeravati narod, koji je inzistirao da Galilejac ne bi mogao biti Mesija, pa je odlučila da je lakše tvrditi da je Isus potomak Davidov i da je rođen u Betlehemu.
Luka voli ostaviti utisak nekoga koga treba uzimati ozbiljno kao povjesničara, još od samog uvoda (“odlučio napisati sređeno izvješće”, 1.3). Da bi doveo Josipa i Mariju u Betlehem, tako da se rođenje Isusovo može dogoditi na pravom mjestu, on daje nešto što izgleda kao dobar razlog, ali i kao povijesni kontekst:
"U danima kralja Heroda u Judeji…U to vrijeme imperator August izdao je dekret o popisu svega stanovništva u svijetu…dok je Kvirinije bio upravitelj u Siriji, i svi krenuše u svoj vlastiti grad da budu uneseni u popis. Tako Josip krenu iz grada Nazareta u Galileji i otputova u Judeju u Davidov grad zvan Betlehem, budući da je on bio iz te kuće i porodice, da bi bio unesen u popis zajedno s Marijom, svojom zaručnicom, koja je nosila dijete…” (Luka 1.5, 2.1-5)
Hajde da ispitamo sad prvo kronologiju, a drugo logiku svega ovoga.
Kralj Herod umro je u 4. godini prije Krista, godinama prije nego što je Publije Sulpicije Kvirin postao upraviteljem Sirije. Nije bilo nikakvog općeg popisa stanovništva cijele imperije za vladavine cara Augusta, samo lokalni popis u Judeji. Ovaj lokalni popis u Judeji dogodio se doista tijekom uprave Kvirina, ali je to bilo 6. godine poslije Krista – deset godina nakon što je Herod umro. Ako je, kao što nam Luka govori, Isus imao oko 30 godina kad ga je krstio Ivan Krstitelj, onda bi on bio star oko 8 godina u vrijeme popisa, a ne novorođena beba.
A što se tiče logike situacije, zašto vladina birokracija traži informacije o stanovništvu? Josip nam kaže (u ‘Starinama’) da je svrha ovog popisa bila da se pobroje ljudi prije nametanja poreza. Znamo iz popisnih i poreskih dekreta rimske imperije da je ideja bila registrirati ljude gdje žive i rade, to jest gdje bi mogli biti oporezovani. Možda bi morali vratiti se u mjesto življenja ako su bili odsutni iz bilo kojeg razloga, ali ne tamo gdje su živjeli njihovi pretci. Kralj David je živio tisuću godina prije Isusa. Tisuću godina. Zamislite da netko pokuša skupiti sve ljude koji tobože potječu od Ethelreda Nespremnog da bi se popisali u Londonu sljedećeg mjeseca. Čak i da su Rimljani imali računala, to bi ipak bila vrhunska birokratska mora.
Matej i Luka pružju nam genealogiju (Mat.1.1-17; Luka 3.23-38). I jedan i drugi idu za tragom Josipovih (ne Isusovih) predaka, unazad preko Kralja Davida sve do Abrahama, oca svih Židova. Luka, čiji je interes poganski i univerzalan u usporedbi sa Matejevim židovstvom, traga još i dalje, preko Noe i Metuzalema do “Seta, sina Adamovog, sina Božjeg”. Ove liste predaka uglavnom su podudarne na liniji od Abrahama do Davida, u skladu s imenima iz Starog zavjeta. Nakon ovoga, one se dalje rasturaju na sve strane. Lukina linija se nastavlja preko Davidova sina Natana, dok Matejeva linija ide dalje preko Davidova sina Solomona. Većina imena su poslije toga različita, sve do Josipova oca, koga Matej zove Jakovom a Luka Helijem.
Ne samo da je ovo nekonzistentnost koja nas zbunjuje, već se čini i da je prilično uzaludno tragati za Isusovim pretcima preko Josipa, ako istovremeno želite inzistirati na tome da je Djevica Marija ostala u drugom stanju od Duha Svetoga, pa po tome Josip uopće nije bio njegov otac. Rješenje za ovo jest da je ideja došla od mesijanista, Židova, da se traga za Isusovim pretcima od Davida kroz mušku liniju. Oni su bili posve sretni da gledaju na Isusa kao na ‘sina Božjeg’ na njihov način. I bili bi posve sretni sa čudesnom intervencijom i u procesu rađanja, ali bi očekivali da to bude na liniji drugih čudesnih rođenja u Starom zavjetu: ova su uvijek involvirala Božju akciju u, na primjer, omogućavanju da ranije neplodna žena zatrudni – ali je bez izuzetka proces uvijek involvirao ljudski faktor. Bio je to poganski svijet, sa svojim poganskim polubogovima, koji su dolazili djevičanskim porodima, pa bi to bio Sin, a ne sin Božji.
Luka zapravo koristi obje ideje u svojoj priči o dvostrukom djetinjstvu, izvlačeći i paralele i kontraste između rođenja Ivana Krstitelja (sa božanski potpomognutim, ali ljudskim roditeljima) i rođenja Isusa. Ivanovi roditelji su ostarjeli i bez djece, sve dok im anđel ne kaže da će imati dijete, koje će biti ‘veliko u očima Gospoda’ (1.15). Anđeo koji se pojavljuje Mariji, međutim, kaže joj da će imati dijete s Duhom Svetim i da će on ‘biti velik i zvat će se Sinom Najvišega’ (1.32). Kad se Ivan rodio, radost njegove majke Elizabete ona dijeli sa ‘svojim susjedima i rodbinom’ (1.58). Kad se rodio Isus, anđeo gospodnji se javlja pastirima s novošću o ‘radosti koju treba podijeliti s cijelim narodom’, a onda nailazi ‘velika skupina nebeskih gostiju koji hvale Boga i pjevaju’ (2.10-13). Jasno je u svakoj fazi da je Isus veći od Ivana.
Kršćanski svijet ima tako snažnu sliku o rođenju Isusa, okruženog seoskim životinjama u štali iza gostionice, da ljudi često bivaju jako iznenađeni kad otkriju da ova slika ne dolazi iz evanđelja. Ovo je, iako ne u grčkom originalu, ono što stvarno kaže Luka:
"Dok su bili tamo” (to jest u Betlehemu) “vrijeme je došlo za nju da rodi svoje dijete, i ona rodi sina, svog prvorođenoga. Uvije ga u pelene i položi u jaslice, jer u gostionici nije bilo mjesta za njih.” (Luka 2.6-7)
Ovdje postoje stanovite moguće dvosmislenosti u prijevodu. Luka zapravo kaže da nije bilo topos što znači mjesta u katalumna – što obično znači privremeno sklonište za putnika. Riječ koja je prevedena kao jaslice glasi u grčkom thaten, što bi doista mogla biti kutija za hranjenje kad se rabi u svezi sa životinjama, ali je zapravo značila ‘kolijevku’ kad se govori o dijetetu, a ovdje se ne spominju nikakve životinje. Možda Luka prosto kaže da nije bilo mjesta u svratištu da se stavi beba, pa je tako netko improvizirao donoseći im korito za hranjenje životinja da ga upotrijebe kao kolijevku. On ne kaže da su oni morali spavati u štali i on ne kaže da su oni pokušali smjestiti se u gostionici koja nije imala sobu za njih.
Kod Luke, prvi ljudi kojima je priopćena novost (anđelom) bili su obližnji pastiri. Ovo je važno kao indikacija Lukina tona, jer on ima jaki osjećaj za ponizne i siromašne. Na pastire su s visoka gledali ortodoksni Židovi, jer su zahtjevi njihovog života bili u neskladu sa pedanterijom glede poštivanja vjerskih propisa. Kod Luke, oni su preteče običnog i siromašnog svijeta koji će se kasnije okupljati oko Isusa.
Matej nam daje posve drugačiju dramu. Neki mudri ljudi, magi, dolaze u Jeruzalem sa istoka (2.1).
Ovdje je još jedno iznenađenje, jer nam se ne kaže da su trojica. Ovo je vjerojatno pretpostavka po broju darova koje oni donose, zlata, tamjana i mirhe. Takvi dragocjeni darovi odgovaraju kao poklon nekom kralju, što je Mesija, naravno, trebao da postane. Tu su svakako, kao što bismo sada već trebali pretpostaviti, brojne odgovarajuće reference iz Starog zavjeta o ovim stvarima, na primjer zlato iz Psalma 72.15, mirha iz Psalma 45.8, zlato i tamjan iz Izaije i Pjesme nad pjesmama 3.6.
Mudraci pitaju Heroda gdje mogu naći dijete, budućeg kralja Izraela, pošto su vidjeli njegovu zvijezdu i došli da mu odaju počast. Surovi Herod je navodno osjetio paniku zbog mogućnosti da mu netko uzurpira prijestolje s bebom u rukama, pa im kaže da opet dođu k njemu kad nađu dijete u Betlehemu. Oni slijede zvijezdu i ‘ulaze u kuću’ – nikakve gostionice ili štale ovdje nema – te predaju svoje darove. Pošto su bili ‘upozoreni u snu’ na Heroda, oni odlaze pravo u svoju zemlju natrag (Mat. 2.2-12).
Astrologija, kao i demoni i proročanstva, bili su dio prihvaćene mentalne opreme antičkog svijeta. Bilo je patetičnih pokušaja da se ‘identificira’ zvijezda iznad Betlehema, sa supernovama, položajem planeta, pomrčinama, letećim tanjurima, u dešperatmom pokušaju da se ovaj mit uklopi u realni fizički i povijesni univerzum. Umjesto toga, razmotrimo što se doista događalo. Pošto su kasniji sljedbenici odlučili da je Isus bio tako velika figura, jedan od načina da se ovo izrazi bio bi da se kaže kako je njegovo rođenje bilo popraćeno nebeskim znacima.
Ovi događaji oko njegova rođenja čine doista smiješnim njegovo kasnije tretiranje od članova obitelji. Zašto su pokušali da ga obuzdaju? Zašto su mislili da je lud?Zašto su suseljani mislili da je on ‘samo’ sin tesara, koji diže nos i traži pohvale namećući se kao učitelj? Zato što su do tada Josip i Marija već komotno zaboravili poruke anđela i posjetilaca s istoka?Zar su susjedi u njegovu selu već zaboravili Heroda koji je naredio da se poubijaju sva ona muška djeca?
Koji su pravi korijeni ove priče, pored onih psiholoških? Postoje dva utjecaja koje treba imati na umu, jedan religijski odnosno mitološke tradicije iz Perzije, a drugi povijesni.
‘Mag’ je bio svećenik stare perzijske religije Zoroastrijanizma, koju je u 6. stoljeću prije Krista osnovao Zoroaster (ili Zarathustra). Magi su bili kombinacija svećenika (u smislu čuvara duhovnog znanja i svećeničkih rituala), šamana i astrologa. Dosta impresionirani reputacijom maga zbog njihova astrološkog znanja, neki grčki filozofi, kao Pitagora i Demokrit, hodočastili su do njih i učili zajedno s njima.
Perzijanci su bili ti koji su Židovima, za vrijeme babilonskog egzila, pružili uvid u njihova vjerovanja da su snage dobra u ratu sa snagama zla, ali će na kraju trijumfirati, a onda će mrtvi uskrsnuti i na zemlji će nastati raj. Oni su čak očekivali Drugi Dolazak Zoroastera. Rađanje značajnih ljudi, perzijskih kraljeva i samog Zorostera, uvijek je navodno bilo praćeno padanjem zvijezde ili sijevanjem munje.
Također su razvili tradicije i proročanstva da će u vrijeme približavanja posljednjih dana, princ-spasitelj sići s neba u obliku zvijezde i biti rođen kao kraljevsko dijete u špilji na njihovoj svetoj planini.
Ako se čitatelju čini da ovo interkulturalno povezivanje nije dovoljno uvjerljivo, onda neka razmotri stvarni povijesni utjecaj na Matejevu pruču. Tiridata iz Partije pratio je jedan mag kad je otišao u Rim da oda počast kad je Agripina Mlađa rodila budućeg imperatora Nerona, gdje mu se poklonio kao budućem Gospodu Bogu Mitri. Ovo je bilo 37. godine poslije Krista, nakon Isusova života, ali mnogo godina prije nego je Matej pisao svoje evnđelje. Euharistija nije jedina stvar koju kršćanstvo duguje mitraizmu.
Sjetite se da ideja o djevičanskom porodu nije pala na pamet najranijim mesijanističkim ili kršćanskim skupinama. Ne spominje se u Markovom evanđelju. Ne spominje se u Pavlovima poslanicama, što nije nikakvo iznenađenje, jer on nije pridavao nikakav značaj Isusovu životu, već samo njegovoj smrti i uskrsnuću. Ovo je zbilja ironična situacija, jer ja zamišljam kako je sama ideja o Djevičanskom Porodu izrasla iz Pavlova vlastitog inzistiranja da je Isus bio Sin Božji.
Već sam spomenuo proces božanske selekcije koja je vremenski gurnuta unazad. Pavao je rekao da je Isus postao Sin Božji kad je bio podignut iz mrtvih. Mesijanisti su govorili da su njegov život i učenje također važni, a da je Sin Božji od krštenja. Djevičanski porod, rezultat sjedinjenja boga sa ženom, poznat u poganskom svijetu, bio je sljedeći korak. U vrijeme Ivanova evanđelja, proces je već bio otišao čak i dalje pa je Isus postao preegzistentan. Ivan nije htio koristiti nikakve priče o bebama, jer to ne bi bilo u skladu s ogromnim dostojanstvom njegova nebeskog Isusa. Tvrdnja da je bio preegzistentan bila je dovoljna. Ivan se udaljio od Pavla i krenuo prema gnosticizmu, apsorbirajući povijesnog Isusa usput, ali je ipak krenuo kružno natrag prema Pavlu proizvodeći još jednu kozmičku i neljudsku figuru koju je trebalo obožavati.
Tvrdnje da je Isus bio Sin Božji već su dobile snagu i krenule od suptilnije ideje osobne predanosti i duhovnog usvojenja prema doslovnom odnosu Otac-Sin, bez ikakvog ljudskog oca. Sljedeći korak, u skladu s toliko mnogo drugih tvrdnji o Isusu, bio je da se nađe proročanska potpora među spisima Starog zavjeta. Matej piše sljedeće:
"I sad, sve se ovo dogodilo da bi se ispunile riječi koje je izrekao Gospod preko proroka: ‘Djevica će začeti i roditi sina i zvat će ga Immanuel’, ime koje znači ‘Bog je s nama’. “ (Mat. 1.22-23)
Proročanstvo, istrgnuto iz konteksta kao i obično, dolazi iz Izaije 7.14. Bilo je napisano sredinom osmog stoljeća prije Krista kad je Juda (južno židovsko kraljevstvo) bila napadnuta kombiniranim snagama Izraela (sjevernog kraljevstva) i Sirijaca. Bilo je to proročanstvo o zloj sudbini Kralja Jude Ahaza, zato što je odbio vjerovati Bogu i umjesto toga apelirao na asirskog cara za pomoć. Izaija je stoga rekao da će mlada žena roditi dijete i prije nego to dijete dođe do zrelosti i njegovo kraljevstvo i kraljevstva koja su ga ugrožavala bit će opustošena. Ovo nema nikakve veze s Isusom ili Mesijom.
Također, ovo nije imalo nikakve veze s djevicama. Biblijsko opravdanje djevičanskog poroda oslanja se na grešku u prevođeju. Proročanstvo je uzeto iz Septaguinte, Biblije koju su koristili Židovi u zajednicama koje su govorile grčki. Grčka riječ koja je prevedena kao ‘djevica’ je parthenos. Ovo je značilo mladu ženu zrelu za udaju. To je sadržavalo samo podrazumijevanje djevičanstva. Tek nakon razvoja kršćanske doktrine odlučeno je retrospektivno da parthenos stvarno znači ‘djevica’.
Nadalje, da bismo pokazali koliko je krivo razumijevanje bilo veliko, originalna hebrejska riječ je almah, koja obično zači ‘mlada žena’. Hebrejski doista ima posebnu riječ za djevicu. Riječ almah se koristi na drugim mjestima u Starom zavjetu, uključujući i Genezu, 21.12, gdje je bila prevedena kao ‘djevojka sluškinja’, i u Genezi 20.17, gdje znači ropkinje-konkubine! Iz ovoga se vidi koliko je riječ almah daleko čak i od pretpostavke o djevičanskom stanju.
Doktrina se osvetila kad je kao odgovor protivnika kršćanstva stigla tvrdnja da je stvarni razlog što se za Isusa govori da nema ljudskog oca u želji da se prikrije činjenica da je bio nezakonit. Priča iz kasnog drugog stoljeća govori da je čovjek koji je Mariji napravio dijete bio rimski vojnik po imenu Panthera. To je bilo stvarno ime u to vrijeme, ali je moglo biti i smišljeno ruganje i poigravanje sa rječju parthenos.
Samo u Matejevu evanđelju imamo priču o Pokolju nevine djece. Nakon odlaska mudraca, anđeo se pojavljuje Josipu u snu i kaže mu da uzme Mariju i dijete i krene s njima u Egipat, jer Herod želi dijete ubiti. Oni odlaze i žive u Egiptu do Herodove smrti. Dok su bili odsutni, Herod je dao da se pogube sva muška djeca do dvije godine starosti, u Betlehemu i oko njega, nadajući se, naravno, da će u tom procesu ubiti i dijete čija je sudbina da postane ‘kraljem Židova’.
Kao povijest ovo je strašno, ali kao literatura je sjajno. To je strašna povijest, jer se masakr nije nikada dogodio. Nije zabilježen nigdje. Josip, na primjer, mrzio je Heroda Velikog i ne bi nikada prešutio priču o takvom strašnom pokolju. Krščanski urednici Josipa teško da bi je ispustili također. (Da i ne spominjemo kako nije moguće uskladiti ovaj događaj ni sa rođenjem Isusa niti sa ‘poviješću’ popisa kod Luke, deset godina nakon Herodove smrti).
Matej, kome je ispunjenje proročanstva osobito važno, spominje (2.15, 17-18) jedan pasus kod Jeremije (31.15) o Raheli koja oplakuje svoju djecu – ona je zapravo plakala zbog prognanika jer su odvođeni u ropstvo u Babilon – a i na jedan pasus kod Hosee (11.1): “Pozvao sam svoga sina iz Egipta”, koji se doista odnosi na Boga koji zove svoga sina Izraela u vrijeme Egzodusa.
Ne možemo ovo odbaciti kao naprosto još jedan primjer događaja koji se prepravljaju da bi se uštimali sa proročanstvima, jer time ne bismo priznavali vrijednost Matejeva djela. Matej je izvlačio iz priče o Egzodusu i koristio paralele i ironične obrate, da bi izgradio svoj ključni koncept da je Isus bio novi Mojsije i dovršetak židovskog Zakona.
U prva dva poglavlja Egzodusa, faraon naređuje da samo djevojčice koje rode hebrejske žene mogu živjeti, a dječaci moraju biti pobijeni i bačeni u rijeku. Beba Mojsije je skriven, a onda stavljen u košaricu između stabljika trstike na rijeci Nilu, odakle ga spašava faraonova kći. U konačnici, on izvodi svoj narod iz ropstva i vodi ga u Obećanu Zemlju.
Nikakav razlog nije naveden u Egzodusu za ubijanje muške djece, ali u prvom stoljeću bilo je proširenih popularnih verzija biblijskih priča. Josip nam govori (u ‘Starinama’) da je tada kurentna ‘cijela’ priča bila da su pismoznanci prorokovali egipatskom vladaru da će dijete koje će se roditi među Izraelcima ‘povrijediti suverenitet Egipta i podići Izraelce kad bude u zreloj dobi’. To je bio razlog zašto je naređeno ubijanje.
Matej je svojim čitateljima pružao odjek priče iz Egzodusa: opet jedan kralj naručuje masakr i pokušava ubiti muško dijete koje će odrasti kao budući vođa. I opet, on će pobjeći. Ali tamo gdje je neprijatelj u originalnoj priči poganski kralj, ovaj put je to židovski kralj, i dok će Mojsije morati pobjeći iz Egipta, Isus mora pobjeći u Egipat – da bi našao pribježište u poganskoj zemlji. Židovski kralj Herod će čitati židovske svete spise (da bi okrio rođenje u Betlehemu), ali će odbaciti Isusa, dok će mudri ljudi iz poganske zemlje čitati u zvijezdama i prihvatiti ga. I naposljetku, možda, tamo gdje je Mojsije spasio svoj narod iz ropstva, Isus će ga spasiti od njihovih grijeha.
Imamo u ovoj ironičnoj priči i napetosti i dirljive istinske drame unutar kršćanstva, koje polaže pravo na židovske svete spise i židovsku sudbinu, ali ga odbacuju u sinagogama, da bi dom našlo među poganima.
Nije bilo pokolja i nije bilo bijega u Egipat. Sve su to literarni efekti. Nije bilo djevičanskog poroda, nikakve štalice, nikakve zvijezde. Ovo smo već rekli i ranije.
U prvom stoljeću, božanstvo i čuda pripisivali su se mnogim ljudima. Ne moramo prihvatiti bilo koji od ovih zahtjeva kao istinit; to su samo pokazatelji o tome kakva je to kultura bila. Ostaju samo dvije stvari, iako je u to teško vjerovati.
Jedna od njih je inzistiranje običnih suvremenih kršćana na ‘jednostavnom’ vjerovanju da je Isus bio božanska osoba, doista ‘Sin Božji’; čak i kad im se kaže o svim drugim pretenzijama i kad oni to odbace, čak i ako su spremnni misliti o prirodi misaonog procesa kod ljudi koji su propovijedali i pričali priče i pisali evanđelja i postavljali tvrdnje.
Imajući na umu da su pretenzije na božanstvo općenito postavljali rimski carevi u glavnim gradovima, druga stvar u koju je teško vjerovati jest da su slične pretenzije u zabiti Palestine istaknute za seljačkog propovijednika bez pare u džepu. Taj je doista morao biti nešto.
| < | srpanj, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
...nikad ispričana priča...