POGLAVLJE DVADESET DEVET
ŠTO JE POŠTOVANO, ŠTO JE ODBAČENO
Već smo se sreli s idejom zaštićivanja ezoteričnog znanja u nekom ‘Tajnom evanđelju’, koje bi se brižljivo čuvalo i držalo za uporabu samo iniciranih u unutrašnjem krugu. Upravo nam ova ideja daje termin “apocrypha” za dokumente izvan “službeno prihvaćenih”, jer je “apocryphon” prvobitno značio “tajnu knjigu”. Međutim, povijest nas je privikla misliti da “Evanđelja” automatski znače “službeno prihvaćena” evanđelja Mateja, Marka, Luke i Ivana. Suvremeni kršćani obično ne shvaćaju da je rano Kršćanstvo eksplodiralo u zbunjujućoj raznolikosti kroz vijekove, sa mnogo zajednica koje su preferirale razne dokumente ili pisale svoje vlastite, osuđujući druge. Mnogi od ovih dokumenata su nestali zbog borbe za vlast među ranim crkvama. Stavljanje većeg broja zajednica pod jedan autoritet značilo je da se mogla utvrditi ortodoksna linija. Oni koji je nisu slijedili mogli su biti označeni kao ‘heretici’ i njihove knjige spaljene. Pobjednici su bili najjači i najsretniji, kao i obično, a ideja da su oni bili “ispravniji” ili “autentičniji” od gubitnika je naivna.
Meni se čini da za one koji se zanimaju za Isusa i rano kršćanstvo najznačajniji nalaz u posljednih pola stoljeća otprilike nisu bili “Svitci sa Mrtvog mora”, iako su dobili najveći publicitet, već otkriće Tominog evanđelja.
Naša kompletna verzija ovog evanđelja zapravo je prijevod na koptski (ranije egipatski) jezik, pronađena u mjestu Nag Hammadi u Gornjem Egiptu, u zimu 1945. godine. Prije toga imali smo samo fragmente na grčkom jeziku. No čak i ti malobrojni fragmenti sadrže razlike u tekstu, što nam ukazuje na to da su ‘urednici’ već radili svoj posao i da je moralo biti u opticaju više različitih verzija ovog evanđelja.
Kako izgleda, evanđelje je bilo sačuvano u Edessi, u Siriji. Mnogi sirijski kršćani su vjerovali da je čovjek odgovoran za ovu zbirku učenja bio Juda Toma, za koga se govorilo da je bio Isusov brat blizanac. (Zanimljivo, meni nije poznato da je ova predaja korištena kao osnov za bilo kakvu spekulativnu izmišljenu priču ili kao ‘objašnjenje’ uskrsnuća – ako su doista bili braća blizanci tko je bio raspet? I tko je viđen kasnije?)
Dokument sadrži na kraju vlastitu identifikaciju kao “Evanđelje po Tomi”, ali je to u biti zbirka izreka, a ne evanđelje u narativnom smislu. Oko jedne trećine ovih izreka imaju paralele u Evanđelju Q: vidjeli smo u ranijim poglavljima da Toma sadrži Isusove izreke i parabole o kraljevstvu sa mnogim paralelama u Novom zavjetu. Jasno je da sadrži sloj autentičnih predaja koje idu unazad do samog Isusa i židovskih mesijanista prije Ustanka. Ima više paralela s Matejem, najžidovskijim od svih kršćanskih evanđelja, nego s bilo kojim drugim. Znanstvenici se slažu da je Toma sačuvao veći broj izreka i parabola u obliku koji je stariji od svojih novozavjetnih paralela, koje su bile filtrirane kroz kulturne ili teološke potrebe pisaca evanđelja u njihovim vlastitim zajednicama. Vidjeli smo nekoliko primjera koji ovo ilustriraju.
Podsjetite se ponovno koliko je ovaj dokument izrazito revolucionaran. Ljudi koji su stajali iza njega, kao i ljudi iza evanđelja Q, bili su očito sljedbenici sljedbenika prvobitnog Isusa iz Nazareta. Nema ni spomena bilo kakvih čuda, nema uskrsnuća, nikakve tvrdnje glede uskrsnuća. Kao i Q, Toma ne spominje mesijanstvo: ovo je opet Isus, ali ne i Krist. Nema nikakve sugestije da je ovaj Isus umro za tuđe grijehe: ovaj Isus je učitelj mudrosti i osobnog izazova. Toma uzima konvencionalnu Isusovu sliku kršćanske crkve, gužva je i odbacuje.
Toma ima drugačiju racionalizaciju nego narativna evanđelja. On nije tu da ispriča priču ili informira čitatelja o situacijama u životu povijesnog Isusa. Nije stvarno tu niti da objašnjava značenje samog Isusa. Treba ga koristiti kao stazu učenja za sljedbenike, od kojih svaki traži svoje vlastito individualno znanje i duhovnu svijest. Tu se ne radi o molitvi i predanosti, nego o meditaciji glede značenja izreka i parabola. Uzmimo ovu parabolu, nama nepoznatu, jer nije viđena u drugim izvorima:
"Isus reče, ‘Očevo kraljevstvo je kao žena koja je nosila krčag pun jela. Dok je išla dugim putem ručica na krčagu se slomila i jelo se prosipalo iza nje cijelim putem. Ona to nije znala; nije uočila problem. Kad je došla kući, spustila je krčag i otkrila da je prazan.’” (Toma, 97)
Ovo izgleda kao čudna priča, koja budi zanimljive i intrigantne odjeke u glavi. Riječ je o kraljevstvu koje zahtijeva promjenu svijesti, i radi se o tome da treba biti potpuno svijestan sada, u sadašnjem trenutku, a ne samo misliti o nekom budućem cilju ili destinaciji. Morate kultivirati svijest kroz cijelo svoje osobno putovanje. Nije dovoljno pokušati dobiti duhovno buđenje kad se stigne u buduće kraljevstvo. Ovu parabolu je lako vidjeti kao onu vrstu priče koju bi mogao ispričati Zen-budistički svećenik sa malim sažaljivim smiješkom na licu.
Najveća tema ovog evanđelja (koju dijeli, da kažemo usput, s još jednim drugim evanđeljem, Evanđeljem po Filipu) jest preobražaj duha putem prevladavanja podjele ili dualiteta u srcu i u duhu. Kratak primjer za ovo, sa zanimljivim odjekom u Pavlovom komentaru da vjera može pomaknuti planinu (I Kor. 13.2), jest ovo:
"Isus reče, ‘Ako se dvojica pomire jedan s drugim u jednoj kući, oni će kazati planini, “Pokreni se odavde”, i ona će se pokrenuti’.” (Toma, 48)
Ovo je u svezi sa temom svijesti koju nalazimo kroz cijelo evanđelje. Toma očekuje od svojih čitatelja ne da ‘vjeruju’, nego da se zavjetuju na trajnu potragu za unutrašnjim značenjem. Očito je da su i iranski i židovski misticizam bili podosta utjecajni u Edessi i njena je blizina bez sumnje doprinijela i naglascima i usmjerenju ovog evanđelja.
Možemo li kvalificirati ili identificirati Tominu zajednicu kao ‘gnostičku’? Možda: znanstvenici se mogu i dalje neslagati u definiranju gnosticizma, ali ono što je bilo zajedničko gnostičkim skupinama izgleda da je bilo postizanje posebnog znanja, a obično i vjerovanja u dualizam – univerzum konflikta između protivničkih sila svjetlosti i mraka.
Budući da Toma smatra da je unutrašnji duhovni preobražaj od središnjeg značenja, ritual se odbacuje kao irelevantan ako je samo vanjski izgled i prazna gesta. Revolucionarni komentari se, prema tome, izriču o židovskim predajama, postu, pravilima o prehrani i obrezivanju.
Vidjeli smo da ovo evanđelje stavlja u prvi plan sadašnje kraljevstvo prije nego buduću apokalipsu. Jasno se suprotstavlja i čak doslovno satirizira stav drugih Isusovih skupina prema očekivanjima glede kraja svijeta i bilo kakvom naglašavanju tobožnje vrijednosti ispunjenja proročanstava:
"Njegovi sljedbenici mu rekoše, ‘Kad će se dogoditi počinak za mrtve i kad će doći novi svijet?’ On im reče, ‘ To što vi tražite već je došlo, ali vi to ne znate.’” (Toma 51)
"Njegovi sljedbenici rekoše mu, ‘Dvadeset i četiri proroka govorili su u Izraelu i svi su oni govorili o tebi’. On im reče, ‘Zaboravili ste živoga koji je u vašoj nazočnosti i govorite o mrtvima.’” (Toma 52)
Treba pretpostaviti da je Tomina skupina osjećala da je Isusova istinska duhovna baština bila iskrivljena i iznevjerena kako od Židova, tako i od kršćana, koji su bili zaokupljeni prorocima iz prošlosti, ili ritualima i politikom u sadašnjosti, ili fantazijama o nadnaravnom suđenju i osveti u budućnosti. Tomini ljudi su umjesto toga vjerovali da je Isusova socijalna poruka dovela do neovisnosti i odvojene samodovoljnosti, a da je njegova duhovna poruka vodila do današnje svijesnosti, do prave svijesti unutar života.
Kakve su implikacije Tomina evanđelja za razumijevanje povijesnog Isusa? Teško je pokušati odmrsiti do koje je mjere sam Isus bio mistik, a do koje su opet mjere posebne skupine sljedbenika selekcionirale učenja prema svojim vlastitim mističkim preferencijama, da bi ih onda razvili i proširili na svojoj mističkoj stazi.
Ja mislim, uzimajući u obzir sve ovo zajedno sa informacijama iz ranijih poglavlja, da možemo identificirati progresiju: od Isusa nematerijalista koji je bio involviran u svijetu do Tomine skupine s kraja prvog stoljeća, koja je ohrabrivala svoje sljedbenike da budu nematerijalisti, ali koji nisu involvirani u svijetu. Oni su možda odbacili kršćanstvo, ali su na kraju završili pravljenjem iste pogreške: preuzimanjem otvorenog kraljevstva od jednog genija i davanjem granica istome, pretvarajući ga u zatvorenu skupinu unutar svijeta autsajdera.
Očito je da su Isusovi učenici bili u stanju koristiti od njega inspiraciju kao svoje temelje i razviti se u veoma različitim pracima. Ovo zasigurno ukazuje na to da je on bio ne samo briljantan, nego ponekad i enigmatičan i dvosmislen. Konfuziju i krivo razumijevanje njegovih učenika možda je Marko kasnije iskoristio za svoje vlastite svrhe, ali bilo bi razumno pretpostaviti da su postojali istinski povijesni korijeni za to.
Mi smo jako sretni što smo pronašli komletno evanđelje sa istinskim korijenima iz prvog stoljeća, evanđelje koje je bilo izgubljeno punih devetnaest stoljeća poslije raspeća. Bilo je ipak jako puno evanđelja, uglavnom kasnijih, sa malo ili nimalo korisnih povijesnih informacija. Na prethodnim stranicama, sreli smo se s evanđeljima Petra, Marije, Filipa. Postojalo je i ‘Evanđelje istine’ (možda se mislilo na druge kojima nije trebalo vjerovati?). Bilo je i evanđelje Egipćana, koje je bilo antiseksualno i mizogeno, koje je cilj Isusov predstavljalo kao uništenje ‘djela žene’.
Druga evanđelja od interesa, koja je vrijedno spomenuti, bila bi ona što su ih koristile zajednice koje su nastavile smatrati sebe Židovima: ona koja bi možda trebalo opisati kao ‘mesijanistička’, kako bi se razlikovala od (bazično poganskih) ‘kršćanskih’, a također i od ‘Isusovih pokreta’ koji su proizveli Q i Tomu, nastalih u židovskom okruženju, ali bez govora o mesijanstvu u svezi sa Isusom.
Ove zajednice i njihove tradicije bile su barem potencijalno opasne za rastuće pogansko kršćanstvo. Mogle bi se opisati kao teološki nezgodne. One nisu bile samo unutar judaizma, nego također i bliske autentičnoj povijesnoj informaciji i porodici samog Isusa. Prema tome, sva su njihova evanđelja na kraju uništena. Jedini citati iz njih koje imamo sačuvani su unutar kritičkih radova protiv hereze iz pera ranih kršćanskih pisaca. Postojala je tendencija da se sve to skupa spominje kao Evanđelje koje koriste Hebreji, ili Evanđelje po Hebrejima, ali mnogi znanstvenici sada vjeruju da su postojala tri zasebna dokumenta.
Evanđelje Nazarenaca (ponekad se alternativno pišu i kao Nazoreanci) predstavljalo je rani prijepis Evanđelja po Mateju iz drugog stoljeća, pri čemu su mnoge pojedinosti bile ‘razjašnjene’, a onda je sve prevedeno na aramejski.
Hebrejsko evanđelje bilo je, kako se čini, neovisno od sinoptičkih evanđelja. Uspostavljalo je autoritet Jakova, pridajući mu vanjski izgled uskrslog Isusa. Kazivalo je za njega da se zakleo postiti sve dok ne ugleda i sam uskrslog Isusa. Kad je netko ekstremno religiozan i osjeća očajničku potrebu da ima viziju, malo gladovanja je obično dobra ideja i iznenađujuće često će donijeti ono što se želi.
Evanđelje Ebionita, poznato jedino po izvatcima koje navodi Epifanije krajem četvrtog stoljeća, čini se da je bilo harmonizirana i redigirana verzija Mateja i Luke (ali sa ispuštanjem priča o rođenju i genealogije). Tvrdilo je da je Isus došao da ukine podnošenje žrtava i, zanimljivo, čak implicira da je i on – ili možda samo Ebioniti – mogao biti vegetarijanac: Isus prigovara konzumiranju pashalnog objeda sa svojim učenicima zato što sadrži meso (žrtvovanog janjeta).
Ebioniti (ili Ebionim, što znači ‘siromašni’) mora da su bili preostali potomci jednog dijela jeruzalemskih mesijanista. Oni su promatrali Isusa kao Novog Mojsija i kao apokaliptičkog Sina Čovječjeg, no iako su prihvaćali Usksrnuće, Ebionim se nisu suglasili ni sa kakvim žrtvenim značenjem njegove smrti. Vjerovali su da je Isus bio rođen od ljudskih roditelja, a ne kao potomak Davidov, koga je Bog odabrao kod rođenja, da bi u tom trenutku bio ‘usvojen’ kao Sin Božji. Osuđivali su Pavla što je odbacio židovski Zakon, kome su oni ostali vjerni. Kako se čini, koristili su alternativnu verziju Djela Apostolskih. Kako bih želio da uspijemo naći jednu kopiju toga!
U drugom stoljeću, Ebioniti su se protivili vjerovanju da je Isus bio božanskog podrijetla i da ga je rodila djevica. Na kraju krajeva, kako bi sljedba koju je vodio njegov vlastiti brat ikada i mogla prihvatiti takvo vjerovanje? Irenej ih je samo osudio kao heretike, ne zapažajući ironiju.
Kao i Eseni – a zanimljivo je da je Kumranska zajednica Svitaka sa Mrtvog mora također rabila za sebe nematerijalističko ime ebionim, siromašni - Ebioniti su prakticirali ritualne kupke i vjerovali da je sadašnji svijet domena Đavla, dok će buduće kraljevstvo biti domena Mesije.
U četvrtom stoljeću, oholoj i dobro organiziranoj Kršćanskoj crkvi ove male sljedbe bile su naprosto ljudi koji su skrenuli od pravovjernosti, pa ih je trebalo ili ignorirati kao trivijalne i nemoćne, ili prokleti i iskorijeniti kao heretike. Ovi ‘heretici’ bili su potomci stvarne crkve Isusa kao Mesije, vođeni prvobitno od Jakova, brata samog Isusa; crkve čijem se moćnom autoritetu čak i apostol Pavao nekada morao podrediti. Borili su se da opstanu i bili zatim pometeni poviješću, nežaljeni ni od koga i bez i najmanje bilješke o njihovim posljednjim danima. Istovremeno je crkva Pavlovih fantzija o Isusu krenula putem sve većeg i većeg jačanja. Isus je rekao, koristeći istu riječ ‘ebionim’, da su siromašni blagoslovljeni i da je njihovo kraljevstvo nebesko, ali ovdje u realnom svijetu njima je pripao samo mrak i zaborav.
U Judeji prvog stoljeća, židovski nacionalizam je preživjeo čak i poslije poraza Prvog Ustanka, miran ali neslomljen. U 132. godini car Hadrijan je pomislio da bi bio u stanju organizirati izgradnju hrama Jupiteru na ruševinama jeruzalemskog Hrama. Čitatelj bi mogao biti mišljenja da je židovsku reakciju bilo moguće predvidjeti, čak ako Hadrijan i nije tako mislio. Ovo je izazvalo izbijanje Drugog Židovskog Ustanka. Vođa otpora bio je Šimun bar-Kochba (što znači ‘ sin zvijezde’). Postariji rabin Akiba proklamirao je da je bar-Kochba taj dugo očekivani Mesija.
Još jedanput Yahve nije slušao. Rimljanima su trebale ovaj put dvije godine da slome ustanak. Donijeli su odluku da su Židovi otišli predaleko i da im se nikada više ne smije dopustiti da izazovu takve neprilike. U 135. godini, Hadrijan je izjavio da je svim Židovima zabranjen ulazak u grad Jeruzalem. Mnogi od njih su napustili Palestinu i Obećanu Zemlju zauvijek, pa je judaizam postao vjera svetih spisa, učenosti i raštrkanih sinagoga. Trebalo je proći osamnaest stoljeća prije nego su se Židovi vratili u Palestinu u nekom značajnijem broju.
Za nestanak židovsko-kršćanskih veza trebalo je nekoliko stoljeća, a odnos između njih je postao složen. Postojalo je službeno istjerivanje kršćana iz sinagoga već u prvom stoljeću, a početkom drugog stoljeća Ignacije je pisao (u pismu Filedelfijcima) da nije moguće govoriti o Isusu Kristu i prakticirati judaizam. Unatoč tome, mnogi su kršćani nastavili održavati tijesne kontakte sa judaizmom, čak i poslije 135. godine. I u Antiohiji, u Siriji, tom legendarnom središtu helenističkog kršćanstva, još i u trećem stoljeću na biskupe je utjecala involviranost sa židovskom teologijom. U četvrtom stoljeću, crkva je našla za potrebno da odvraća vjerne kršćane od nazočnosti pri židovskim obredima i prakticiranja židovskih običaja.
Veoma rano, u Irskoj je uspostavljeno kršćanstvo u židovskom obliku, a tamo su ga donijeli iz Egipta ili Sirije, a ne preko Rima. Originalna keltska crkva bila je u osnovi nazarenska ili ebionitska, mesijanistička prije nego ‘kršćanska’. Tek je u 664. godini Irska postala rimokatolička, kad je Sinod u mjestu Whitby učinkovito zamijenio keltsku crkvu katolicizmom. Prije toga, keltska crkva je bila začuđujuće židovska, slijedeći Mojsijev Zakon, slaveći židovski Sabat i Pashu, žrtvujući životinje u skladu sa židovskim ritualima, izbjegavajući doktrine kao što su Trojstvo i Djevičansko porođenje, još uvijek koristeći židovske svete spise koje je Rim zabranio stoljećima ranije.
Već smo ranije zamijetili privremeno zamračenje Pavlove reputacije, te činjenicu da je nekoliko njegovih Poslanica preživjelo u prerađenom obliku i kao spoj nekoliko različitih prvobitnih pisama. Neke od njih su skupljene u zbirku veoma rano: Klement, četvrti Biskup Rimski, krajem prvog stoljeća, koristio je poslanice Rimljanima, Korinćanima i Efežanima. Ignacije, biskup Antiohije koji je umro 110. godine poslije Krista, pisao je o Pavlu s poštovanjem, priznajući ga očito kao autoritativnu figuru. Međutim, Pavlov najveći zagovornik, koji će ga uzdići čak i do više razine važnosti, bit će Marcion, jedna od najsnažnijih figura drugog stoljeća kršćanstva.
Marcion je bio bogati brodovlasnik, sin biskupa iz Sinope, na Crnom moru. Čitao je hebrejske svete spise i zaključio da je nemilosrdni i zloćudi Bog Starog zavjeta očito inferiorno božanstvo u odnosu na Boga ljubavi i opraštanja kojega je otkrio preko Krista. Očito, ovaj inferiorni bog, stvoritelj svijeta, bio je onaj koji je odgovoran za stvaranje reptila i insekata i cijele te priče o prljavom seksu, plus rođenju. Krist, mislio je Marcion, uveo je potpuno novi poredak stvari i nije mogao imati nikakvog posla sa starim bogom, njegovim svijetom, njegovim Židovima ili njihovom religijom.
Zato je presjekao da su židovski učenici zasigurno sve što se tiče Isusa potpuno krivo razumjeli, misleći da je on Mesija (inferiornog) židovskog Boga. Krist je zato otkrio istinu Pavlu. Pokazatelji toga su tu, u Galaćanima, da su naime židovski kršćani i drugi apostoli bili na krivom putu, s netočnim shvaćanjima. Nadalje, II Kor. 4.4 govori se o ‘bogu ovog svijeta’ koji je zaslijepio oči i duhove nevjernika, čime je, čini se, potvrđena razlika između ovog boga i Kristovog Boga.
Pavao, izjavio je Marcion, bio je jedini pravi apostol. Pavlova nezainteresiranost za povijesnog čovjeka Isusa odvela je Marciona u docetizam. Ova riječ dolazi od grčke riječi za ‘privid’: bila je to doktrina da Isus nije bio rođen u ljudskom tijelu, nego je došao od Boga potpuno odrastao, u fantomskom tijelu koje je samo prividno bilo ljudsko. Pavlov osjećaj za moć zlih utjecaja, dominaciju demonskih snaga, doprinio je (i ne samo kod Marciona) atraktivnosti dualizma, borbe između vrhovnih načela dobra i zla.
Pavao je bio odbacio autoritet Zakona: Marcion je odbacio hebrejske svete spise u potpunosti, zabijajući još jedan klin između kršćana i Židova. Sakupio je Pavlove Poslanice, negdje oko 150. godine, u tzv. ‘Apostolicon’. Ovo je bila zbirka koja je na kraju završila u Novom zavjetu, izuzimajući I i II Timotiju i Titu, koje tu nisu bile uključene. Ta pisma su bila recentno napisana i retrospektivno pripisana Pavlu kao autoru, pa za njih nije bilo dovoljno vremena da postignu široki opticaj i budu prihvaćena kao ‘autentična’. Iako su ta tri pisma napisana od iste osobe, ima niz razloga za zaključak znanstvenika da ih nije napisao Pavao: unutrašnji lingvistički razlozi, zatim ono što je poznato o događajima iz Pavlova života, nesavršena prezentacija Pavlove teologije i referenca na strukturu crkvene organizacije kakva je bila poslije Pavlova vremena. Pored toga, nigdje se ne pojavljuje bilo kakva referenca na bilo koje od onih pisama što su ih napisali drugi crkveni pisci ranije od, recimo, 170. godine poslije Krista.
Marcion je mislio (pogrešno) da je pismo koje mi zovemo Poslanica Efežanima bilo nedostajuće pismo Laodicejcima za koje se zna da ga je napisao Pavao, a koje se i dalje smatra izgubljenim. Riječi ‘u Efezu’ ne pojavljuju se u najstarijim i najpouzdanijim rukopisima, već su dodate poslije Marcionova vremena.
Marcion nije uzeo u obzir da bi se njegovo odbacivanje Starog zavjeta moglo usporediti sa tolikom zaljubljenošću u krov da pomislite kako se možete lišiti temelja. Napravio je spisak onoga što je on mislio da su autentični spisi prave vjere. Marcion je bio taj koji je ovome dao naziv ‘Novi zavjet’, ali on je namjeravao da to potpuno zamijeni, radije nego da samo prati Stari zavjet. Marcion je bio taj koji je crkvi dao ovaj metod povlačenja granica pravovjernosti, nabrajajući spise koje je smatrao svetima i onda napadajući one koji su bili spremni prepirati se s njihovim sadržajem ili prihvatiti neke druge spise kao autoritativne.
Sa arogancijom čovjeka koji je uvjeren da je potpuno u pravu, Marcion se dao na posao prepravljanja Lukinog evanđelja i čak Poslanica njegovog veoma poštovanog Pavla. Sve što se Marcionu nije sviđalo ili što je smatrao neprikladnim, promatrao je kao interpolacije crkvenog krivotvoritelja ili judaizmu naklonjenog urednika, koje zavređuju da budu cenzurirane. Ovo je uključilo, na primjer, pasuse koji su ukazivali na to da je Pavao smatrao židovske svete spise da su došli od Stvarnog Boga Kristova (kao što, naravno, i jest smatrao).
Marcionov otac je bio toliko povrijeđen njegovom teologijom da je ekskomunicirao svog vlastitog sina. Marcion se onda preselio u Rim, gdje je postao utjecajan u ovoj značajnoj crkvi. Na kratko. Kad su otkrivene njegove prave boje, izbile su ogorčene svađe. U i44. godini morao se povući iz crkve i pokrenuti svoju vlastitu sektu, koja je brzo narastala. Kao i Isus, marcionisti su priznavali status ženama, postavljajući ih i za svećenice i biskupe (biskupice?). Navukli su na sebe skandalizirane kritike od ortodoksnih, zato što su dopuštali ženama da sudjeluju u intelektualnim debatama i da izvode egzorcizam.
Marcion je umro oko 160. godine poslije Krista. Crkva ga je osudila kao heretika i svi primjerci njegovih spisa – knjige koja se zvala “Antiteze” – bili su uništeni. Postali su svejedno dovoljno moćni da ih se smatra prijetnjom crkvi i preko dvjesto godina kasnije, sve dok marcionisti nisu podvrgnuti progonu i prisilnom obraćenju. (Bog se kreće na misteriozan način da bi izveo svoja čuda. Jedno od klasičnih opravdanja crkve za postojanje zla na svijetu jest da ljudima treba ostaviti slobodnu volju u donošenju moralnih odluka. Prilično mi je neuhvatljivo gdje je u toj šemi stvari mjesto za prisilna obraćenja.)
Postoji ovdje nešto kao problem. Marcion je bio pronašao (kao i mi) neke krajnje kontroverzne informacije u Pavlovim Poslanicama. Ova osobita beba bila je daleko prevažna da se baci kroz prozor s marcionističkom prljavom vodom. Pavlov status morao se štititi, njegova reputacija odvojiti od hereze i sporova. Konzervativci u crkvi radili su na tome da ga vrate na pozicije respektabilnosti unutar organizacije. Pisci kao što je Polikarp, biskup Smirne sredinom drugog stoljeća, pomogao je da se Pavlove maštovite interpretacije malo razvodne, njegovo odbacivanje Zakona malo racionalizira.
Krajem drugog stoljeća, premda je uspomena na Marciona bila službeno odbačena, Pavlove Poslanice su bile bezopasno prihvaćene kao Sveto pismo, nadahnuto Bogom. U to vrijeme bilo je možda oko dva miliona kršćana u svijetu i oni su već mislili o ‘Petru i Pavlu’ kao prvobitnim velikim apostolima, izjednačenim u zajedničkoj velikoj stvari, kao dva dijela u prvom činu na početku najveće predstave na svijetu. Da nam je crkva sastavljala službenu verziju Bitke kod Waterlooa, moglo bi se desiti da nam na istu stranu stave Wellingtona i Napoleona.
Pavlov vatreni genij nije mogao biti neutraliziran. Njegove Poslanice će nastaviti privlačiti kritike, sporove, duhovnu inspiraciju i reformu, od Svetog Augustina preko Martina Lutera do protestantske reformacije.
Već smo vidjeli da je pitanje autoriteta uvijek bilo osjetljivo i značajno pitanje, od najranijih dana Petra i Marije Magdalene, Jakova i Pavla. Kasnije, kad je nestala središnja kontrola Jeruzalema, druge crkve su morale preuzeti odgovornost za donošenje odluka o ritualu i praksi i prirodi ispravnog vjerovanja. Vođe glavnih crkava ubrzo su postali poznati kao biskupi, od riječi episkopos, što znači ‘nadzornik’. Postoje indikacije o borbi za vlast i sveukupnu kontrolu između biskupa Antiohije, Jeruzalema, Smirne, Aleksandrije i Rima.
Kršćanska crkva je sad bila u procesu kretanja od kulta do institucije. Disciplina je bila od vitalne važnosti, ne samo u moralnom smislu, nego i u smislu podvrgavanja autoritetu. Problemi sa Marcionom i gnosticima naučili su crkvu da je potrebno izaći s nekim metodom demonstriranja autoriteta sa kojim se nije moglo raspravljati, a koji bi mogao kontrirati pretenzijama alternativnog autoriteta onih s drugačijim i neprihvatljivim vjerovanjima. Trebalo je stvoriti ortodoksiju iznad svake rasprave.
Donesena je odluka da je najbolji način da se ovo postigne bio u tome da se njihove tvrdnje čvrsto osnivaju na autoritetu samih prvobitnih apostola, uz tvrdnju da su oni sa svoje strane (uključujući i Pavla) dobili svoj autoritet od Isusa Krista. Vidjeli smo da je ‘Prvo’ Evanđelje pripisano autoru Mateju, skupljaču poreza, a Četvrto Ivanu, sinu Zebedeja. Za Marka je rečeno da je pisao pod autoritetom Petra, a Luka Pavla. Inspiracija Svetog Duha trebala se pouzdano rezervirati za Evanđelja i Poslanice Apostola, kao i za događaje u prošlosti, a uklonjena od nepredvidljivih ‘novih’ pretenzija koje rezultiraju iz sumnjive prakse ‘govorenja na jezicma’.
Premda je Evanđelje Q bilo rana i autentična tradicija – u stvari od neprocjenjive povijesne važnosti – bilo mu je suđeno nestati, jer nije bilo u potpunosti na crti sa zahtjevima crkve. Unatoč tome što je uključivalo mesijaniastičke tvrdnje od i za Isusa, cijeli njegov autoritet bio je u okvirima Isusovih učenja. Ono je impliciralo da vi možda tražite svoje osobno spasenje slijedeći njegova učenja, umjesto da vam se pruži spasenje jednostavno na osnovu vjere da je on umro za vas. Q nije prezentiralo nikakvu značajnu smrt niti uskrslog Mesiju. Nije asistiralo u ohrabrujućoj pokornosti crkvenim vođama, čuvarima učenja o Isusu umjesto njegovih učenja, za koja su bili potrebni biskupi da ih interpretiraju i protumače.
Gigant kasnog drugog stoljeća kršćanstva bio je Irenej, biskup Liona u Francuskoj, spomenut ranije u svezi sa autorstvom trećeg i četvrtog evanđelja. On je imao ogroman utjecaj u etabliranju kršćanske pravovjernosti i poštovanja prema institucijama. On je odredio crtu naslijeđivanja za biskupe Rima i drugdje. Irenej je bio taj koji je inzistirao da u ‘Novom zavjetu’ budu četiri evanđelja, a sam je u velikom djelu ‘Protiv hereze’ definirao što kršćanstvo neće prihvatiti. Bijesno se borio protiv gnostika, govoreći da je njihov dualizam pokušaj da se Jedan Svemoćni Bog podijeli na dva. Znao je da je gnosticizam imao smisao inicijacije ekskluzivne nekolicine, umjesto vjere za obične mase carstva. Umjesto toga, on je zamišljao univerzalnu (‘katoličku’) crkvu. Očito, kraj svijeta je odgođen.
Biskup iz drugog stoljeća u Hijerapolisu, u Maloj Aziji, čovjek po imenu Papija, sakupio je što je mogao više predaja, od bilo koga tko je bio sljedbenik bilo kojega od apostola. Ovo je nesumnjivo bila opasna informacija, pa tako, kao još jedan predmet velikog žaljenja za historičare, njegovo djelo nije sačuvano. Bilo je poznato crkvenom historičaru, biskupu Eusebiju iz Cezareje, koji je komentirao s neodobravanjem ove ezoteričke tradicije i čudnovati karakter nekih od prenešenih parabola i tobožnjih učenja Spasitelja.
Malo kasnije od Papije, Klement iz Aleksandrije je bio još jedan koji je skupio kolekciju predaja što su kružile oko imena raznih apostola, opet notirajući njihov čudni karakter i raznolikost. Klement je postao glava kršćanske zajednice u Aleksandriji 190. godine poslije Krista. Bio je pod utjecajem gnosticizma, a sam je imao važan utjecaj na kršćanstvo time što je uveo grčku filozofiju u kršćansku teologiju.
Euzebije je živio od oko 260. do 340. godine. Diskutirao je o mnogim biblijskim dokumentima i bio prvi čovjek koji će ubrzo uspjeti formirati ‘Novi zavjet’ koji imamo još i danas. Daleko unazad, u drugom stoljeću, crkva je još uvijek imala pred sobom dugi put do utvrđivaja ‘Biblije’. Nema ni govora o konferenciji biskupa u nekoj ranoj fazi, na kojoj bi oni samo sjedili zajedno i dogovarali se koji dokumenti će biti ‘pismo’ i koji će biti službeno neprihvatljivi. Sastavljanje dogovorenog ‘kanona’ (ova riječ doslovno znači štap za mjerenje) prihvatljivih knjiga bilo je dug proces. Mnoge pojedinačne crkve imale su o tome svoje vlastite ideje.
Sirijske crkve u Rososu i čak Antiohiji koristile su neko vrijeme Petrovo evanđelje. Tatijanov Dijatessaron, koji je bio usklađeni sadržaj Četiri evanđelja hramonizirana u jednu priču, nije bio prihvaćen u drugom stoljeću, ali su ga sirijske crkve koristile skoro tri stotine godina. Crkva u Aleksandriji prihvatila je u svoj kanon Pismo Barnabe i dva Pisma Klementa iz Rima.
Bilo je nekog spora oko prihvaćanja čak i Ivanova evanđelja jer se sviđalo gnostičkim skupinma. To je jedini dokument Novog zavjeta – s mogućim izuzetkom nekih osporavanih fragmenata u Evanđelju po Mateju – u kojemu imamo fragmente teksta koji se mogu datirati ranije nego prvi citati iz njega (a koji potječu iz vremena oko 170. godine poslije Krista) u crkvenim spisima. Kad je Ivan jednom bio opće prihvaćen, crkva je ustanovila da je krajnje koristan u podupiranju teoloških poenti u doktrinarnim raspravama.
Djela Apostolska rijetko se citiraju od crkvenih pisaca i mnogi su nastavili da ih odbacuju kao sveto pismo. Bilo je nepoznato na nekim područjima sve do početka petog stoljeća. Meni je ovo malo čudno, pošto je Luka imao u sebi genija da predvidi ujedinjenu i etabliranu crkvu čak i prije nego što se pojavila, a on je poticao njeno stvaranje govoreći svakome da se židovsko kršćanstvo pod Petrom i pogansko kršćanstvo pod Pavlom stopilo u jedno, ne samo savlađujući konflikte između njih, nego i prikladnim zanemarivanjem nekih od izrazitije eksperimentalnih ili mističnih Isusovih sljedbenika. Prihvaćajući Lukinu verziju povijesti ranije, možda je Crkva mogla lakše podići zidove i ostaviti gnostike i skupine kao što je Tomina grupa da se smrzavaju vani na hladnoći.
Knjiga Otkrivenja privukla je mnoge rasprave i kritike. Bizantska crkva je još uvijek izražavala rezerve o njoj krajem sedmog stoljeća. Ovo teško može biti iznenađenje kad je riječ o bombastičnoj fantaziji napisanoj na nekultiviranom grčkom jeziku, od autora koji je mrzio Rimljane jednako kao i Židove. Sa njegovim neuravnoteženim vizijama suda i kažnjavanja, zamišljam da bi Isus, da je ikad sreo autora, vjerojatno odmah pristupio postupku egzorcizma nad njim.
Mnoge rasprave bile su na kraju smirene primjenom načela autoriteta Apostola. Čak i Pisma iz tako ranog perioda i tako autoritativna kao što su ona Barnabe, Ignacija i Klementa iz Rima nisu mogla postati dijelom kanona jer nisu imala (tobožnji) izravni autoritet apostola za sobom, već su bila nekoliko naraštaja daleko od njih. Dokumenti napisani u drugom stoljeću – kao što je zapravo slučaj sa mnogim Pismima iz Novog zavjeta – uspjela su na kraju ući u Sveto pismo pozivajući se na retrospektivni autoritet Petra, Pavla, Jakova ili Jude. Mnoga su od njih bila priznata kao ‘pismo’ tek u četvrtom stoljeću. Neki od ovih dokumenata otkrivaju svoje podrijetlo i motivaciju isticanjem anakronističke tvrdnje da Apostol ohrabruje potporu autoriteta biskupa.
Da bi bila uspješna, crkva je morala biti sposobna obuhvatiti što je moguće više različitih kršćanskih skupina, u okviru nečega što bi se dosta široko moglo opisati kao razum. Morala je integrirati bogatstvo i raznolikost u konvencionalnu ortodoksnost. Smjestila je ne samo propavlovske i temeljito poganske elemente, nego i židovskiji kraj spektra, prihvaćajući Matejevo evanđelje (i pismo što ga je navodno napisao Jakov), a uspjela je i otjerati one sa gnostičkim tendencijama, prihvaćajući Ivana (ali ne i Tomu, koji je kao i Q, odbacio mesijanizam i nije razvio nikakvu narativnu dramu).
Bila je to neka vrsta trika, igra povjerenja. Crkva je sklopila ideološku raznolikost raznih tipova Isusovih sljedbenika u iluziju jedne jedinstvene priče iz različitih uglova gledanja, ‘po’ različitim ’svjedocima’.
Sve što je tada crkva trebala učiniti bilo je malo preslagivanje židovskih spisa. Kršćani su uzeli dokumente koje su Židovi stavili na kraj, poslije Zakona i Proroka – Psalme, Poslovice, Esteru, Danijela, Ezru, Nehemiju, Kronike – i stavila ih u malo drugačiji raspored. Povijest Kronika, te Psalmi i Poslovice stavljeni su ranije u zbirku, prije Proroka. Samo je kršćanska verzija Starog zavjeta završavala sa Prorocima, a posebno sa Malakijom:
"Poslat ću svoga glasnika koji će pripremiti put za mene.” (Mal. 3.1)
Kršćani okrenu list na Novi zavjet i proročanstva kao da smjesta bivaju ispunjena. Glasnik se, naravno, ubrzo pojavljuje u obliku Ivana Krstitelja. Gornji citat iz Malakije ponavlja se kod Mateja u 11.10, Marka 1.2, Luke u 7.27.
Malo manipulacije tu i tamo i sveti dokumenti Židova bivaju organizirani kao očekivanje Isusa, koji glatko uplovljava u Evanđelja. Kršćansko preotimanje sudbine i svetih spisa Izraela bilo je kompletirano.
| < | srpanj, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
...nikad ispričana priča...