GLAVA DRUGA
OD GRKA DO RIMLJANA
Proroci su nastavili da se pojavljuju: Ezra, Nehemija, Hagai, Zaharija, Malahija. Nisu bili veliki kao raniji proroci pa je doba proročanstava zapravo polako nestalo. “Novi Judaizam” prognanika koji su se vratili postao je dominantni oblik religije.
Ovo se nije dogodilo bez problema. Samarija, prema sjeveru, bila je dio prvobitnog kraljevstva Izraela. Oni nisu namjeravali priznati da se istinski Izrael može ispravno predstavljati s onim što je ostalo od Judeje i masom novostvorenih ideja donesenih iz Babilona. Po mišljenju Samarijanaca, ovi ljudi su izgubili iz vida ono što je bilo dato od boga samo izabranom narodu. Samarijanci odbaciše autoritet svih dokumenata osimTore. Glavna struja Židova odlučila se na ostracizam prema njima. Na kraju Samarijanci se povukoše u cjelini od bogoštovlja u Jeruzalemu i sagradiše svoj vlastiti hram na vrhu brda Gerizim, u srcu Samarije.
Njihovi odnosi sa drugim Židovima ostadoše stoljećima puni ogorčenosti. Priča o ‘dobrom Samarijancu’ ispričana židovskim slušateljima zasigurno je imala znatan emocionalni i dramatični učinak, ali i nešto više onog značenja njenog sadržaju koji može razumjeti i dobro prihvatiti čak i suvremeni slušatelj.
Iako Židovi još uvijek nisu bili nezavisni, perzijska dominacija bila je u najmanju ruku benevolentna. Dva stoljeća kasnije, Darije iz Perzije poražen je u bitci kod Ise od Aleksandra Velikog, i tako su Perzijanci zbačeni.
Umjesno je na ovom mjestu objasniti ponešto o širenju grčke kulture i utjecaja i neke od učinaka toga na Židove. Treba imati na umu, ipak, da ih to nije dovelo u neku vrstu prosvijećenog perioda mira. Aleksandar je umro 323. godine prije Krista i tada je počela borba za vlast između dviju dinastija Mezopotamije između dviju dinastija koje su se smatrale njegovim nasljednicima: Seleukida iz Mezopotamije i Ptolomejevića iz Egipta. Doista, kroz sljedeća tri stoljeća više od dvije stotine ratnih pohoda prošlo je preko nesretne Palestine, i to su uglavnom bile egipatske i sirijske vojske.
U međuvremenu, jezik poslovanja i jezik međunarodne diplomacije postao je grčki. Ako niste bili helenist, bili ste barbarin. Ljudi sa sredstvima i statusom okruživali su se klasičnom grčkom umjetnošću. Grčki doseljenici osnivali su gradove u Palestini, a židovske zajednice raširile su se van, diljem cijelog grčkog svijeta
Židovi su s oduševljenjem sudjelovali u grčkom svijetu na svim razinama, od trgovaca i obrtnika u gradovima do seljaka i seoskih radnika na selima. Bili su također i vojnici: oni su činili židovske pukovnije u armijama Egipta, Aleksandra i Seleukida.
U ovoj fazi povijesti, Židovi nisu bili nikakva vrsta progonjene manjine. Njihove zajednice mogle su postati velike i prosperitetne. U Miletu, blizu Efeza, neka od najboljih sjedišta u javnim kazalištima bila su rezervirana za Židove. Židovi su se smjestili u Aleksandriji, velikoj egipatskoj luci koja je dobila ime po Aleksandru Velikom, negdje oko 300. godine prije Krista. U vrijeme kad je rođen Isus, bilo je oko 300 sinagoga u Aleksandriji i možda oko četvrtine stanovništva u gradu koji su bili Židovi; bilo je više Židova koji su živjeli tamo (i sa grčkim kao govornim jezikom) nego Židova koji su živjeli u Jeruzalemu.
Poenta je bila u tome što je, kao i većina antičkog svijeta, helenističko društvo bilo tolerantno prema narodima koji su imali drugačije bogove i drugačije ideje. Kršćani su bili ti koji su, kasnije, stvarno razvili proganjanje heretika u društvenu politiku. Obrazovani Grci su znali da mogu debatirati sa obrazovanim Židovima o apstraktnim filozofskim konceptima. Prema tome, premda su Židovi bili barbari, zasluživali su poštovanje kao barbari drugačije vrste. Priznavalo se da ovi ljudi moraju biti prihvaćeni, zajedno s njihovom odanošću svojoj beskompromisnoj vjeri i njihovim odbijanjem da rade na svoj subotnji dan; također se priznavalo da njih nije moguće prisiliti da sudjeluju u bilo kakvim ritualima koji bi involvirali obožavanje ili prinošenje žrtava bilo kome ljudskom biću kao da je bog, pa makar to bili carevi ili kraljevi.
Židovski su spisi prevedeni na grčki najprije u Aleksandriji, oko 250. godine prije Krista. Postojala je legenda da su za to bila potrebna 72 školovana čovjeka, koji su uz pomoć božanskog nadahnuća radili okruglo 72 dana, da bi onda otkrili da su svi prijevodi (njih 72) identični. Skupina od 72 školovana čovjeka trebala je biti sastavljena od po 6 ljudi iz svakog od legendarnih 12 izraelskih plemena, unatoč činjenici da su ostatci 10 od ovih plemena bili izgubljeni u povijesti, kad su Asirci uništili Izrael pet vjekova ranije. Ovaj prijevod je nazvan ‘Septuaginta’, Knjiga Sedamdesetorice (što je čini se bilo dovoljno blizu).
Upravo je ovaj grčki prijevod ušao u upotrebu kod prvih kršćana, radije nego originalni dokumenti na hebrejskom. Sve do 4. stoljeća poslije Krista, Septuaginta je bila jedina verzija Starog zavjeta koja se rabila u kršćanskoj Crkvi.
Postojale su i napetosti unutar judaizma, koje su na kraju morale eksplodirati. Kako su prolazili naraštaji, njihova Sveta zemlja ostajala je pod vlašću ovog ili onog stranog režima. Jahve se nikad nije sjetio da ispuni na neki način svoj dio zavjeta, ali znate koliko je narod razuman: oni su jednostavno znali da će on to učiniti. Prije ili kasnije izaći će njihov broj i oni će postati nezavisni i trijumfirati.
Prvu veliku eksploziju inicirao je helenistički kralj seleukidske dinastije, sirijski tiranin Antiohije IV Epifan, koji je vladao od 175. do 163. godine prije Krista. On je donio odluku da ako se želi doći do univerzalnog helenističkog pristupa religiji, onda osobitosti judaizma nije moguće više tolerirati. Aktivno i divljački počeo ih je proganjati i iskorjenjivati.
Antiohije je objavio aboliciju subotnjeg dana odmora i zabranu obrezivanja. Počeo je uništavati židovske spise i ljudi uhvaćeni da žive po pravilima Tore živi su spaljivani.
“Žene koje su obrezale svoju djecu bile su ubijene…s djecom obješenom oko njihova vrata.” (I Mak. 1.60,61)
U 167. godini prije Krista obeščašćen je sam jeruzalemski Hram. On je inicirao prinošenje svinja kao žrtava na oltarima hrama – nečistih životinja za Židove – i pokušao prisiliti obične Židove da čine to isto. Ako bi se opirali, bili su ubijeni. Antiohije je zatim počinio vrhunac užasa, krajnju uvredu njihovome Bogu, postavljaući kip Zeusa, kralja grčkih bogova, na pijedestal u hramu.
Jedan od židovskih odgovora na ovo bio je naravno žestoki otpor, o čemu ću još nešto kazati kasnije. Drugi odgovor bilo je pisanje Knjige Danijelove. Nestanak ere proroka žalili su mnogi i ova je knjiga napisana kao da je do toga došlo tijekom babilonskog egzila, 500 godina ranije. Ovo je pomoglo da joj da veći autoritet nego drugim vizionarskim i apokaliptičkim spisima. Ovi su se i dalje pojavljivali, ali se na kraju uvidjelo da nemaju dovoljan kvalitet da bi bili uključeni u dokumente koji su prihvaćeni kao ‘sveti spisi’.
Možda je izravno kritiziranje režima bilo suviše opasno dok je pisan ‘Danijel’, pa je zato autor predstavio Antiohija kao Nabukodonozora, kralja Babilona, a tadašnje židovske nevolje pod Seleukidima bile su jedva tanko prekrivene pričama o ugnjetavanju u Babilonu.
Knjiga Danijelova govori u drugom poglavlju o stijeni koja uništava moćnu statuu; u poglavlju 3 o trojici Židova, Šadrahu, Mešahu i Abednegu koji su, kao dobri Židovi, lojalni svome Bogu, odbili obožavati zlatni kip; i koji su od kralja bačeni u pećnicu, ali su neozlijeđeni spašeni čudesnom silom Božjom. U poglavlju 6, sam je Danijel bačen u lavlje leglo zato što je nastavio moliti se svome Bogu umjesto kralju. Snaga Božja, naravno, spašava i njega.
U poglavlju 7 Danijel dobija snažne vizije u svojim snovima. Vidi četiri velike životinje, koje predstavljaju političke sile svijeta (babilonsku, medejsku, perzijsku i grčku), sve pokorene ili uništene na kraju od ‘Starca dana’ tj. samog Boga. Poruka je bila jasna. Vjerujte u svog Boga i bit ćete spašeni.
Neke od važnih ideja i koncepata koje rabi Danijel vuku podrijetlo od velikih proroka iz egzila, Ezekijela i Isaije. Pogani, nežidovi, bit će poniženi a Židovi uzdignuti; svima će se suditi; sadašnji svjetski poredak doći će svome kraju, a stranu dominaciju i bijedu zamijenit će vladavina Božjeg izabranog naroda. Sve je ovo stavio u fokus Danijel. Bijeda i ugnjetavanje postoje svuda, ali Danijel je rekao ‘Nemojte očajavati. Ne obraćajte pozornost na sva mrtva tijela u realnom svijetu. Bog je svemoguć i on će intervenirati da Židovi dobiju sve što im treba.
U poglavlju 2 on piše: “Bog na nebesima uspostavit će kraljevstvo koje nikad neće biti srušeno… Ono će uništiti sva ona kraljevstva i učiniti im kraj, ali ono samo će trajati zauvijek.” (Dan. 2.44). U poglavlju 7 pisao je o svojoj konačnoj viziji ovako:
“Tamo preda mnom stajaše jedan nalik sinu čovječjem, dolazeći na nebeskim oblacima. On priđe Starcu dana i bude doveden u njegovu nazočnost. Dat mu je autoritet, slava i suverena vlast; svi narodi, nacije i ljudi svakog jezika obožavali su ga. Njegova vlast je vječna vlast koja neće proći i njegovo kraljevstvo je ono koje nikad neće biti uništeno.” (Dan.7.14)
U ovoj fazi nećemo pridavat preveliku pozornot frazi ‘sin čovječji’. Bio je to samo još jedan način da se kaže ‘čovjek’, neka vrsta židovskog kolokvijalizma u dosta raširenoj uporabi. Fraza se pojavljivala mnogo češće u Knjizi Ezekijelovoj a da pri tom nije bila shvaćana kao neka vrsta titule ili nešto što ima bilo kakvu osobitu važnost. Samo Danijelovo sedmo poglavlje daje tumačenje ove vizije i očito je da je sin čovječji naprosto zamišljen kao kolektivni predstavnik židovske zajednice koji će na kraju zavladati svijetom. Kasnije, međutim, koncept je protumačen kao individualni spasitelj, čije će pojavljivanje najaviti kraj svijeta i oslobođenje Židova.
Priče i vizije u Knjizi Danijelovoj ne samo da su ojačale ideju povijesti kao procesa ka jednom definitivnom kraju, uz inauguraciju Kraljevstva Božjeg; trebali su biti izvor inspiracije i hrabrosti pod uvjetima nedaća i ugnjetavanja za naraštaje Židova i kasnije kršćana.
Međutim, čak i prije nego što je Danijelov dokument bio kompletiran, užas i blasfemija pod Antiohijem nisu se više mogli trpjeti. Jedan stari svećenik, imenom Matatije vidio je kolegu Židova kako se priprema podnijeti žrtvu Zeusu u Jahvinom hramu. U izljevu gnjeva i gađenja Matatije ga je ubio. Ovo je bio katalizator; Židovi su ustali na bunu a rukovođenje borbom preuzeli su pet sinova Matatije.
Porodica Matatije nazvana je Hašmonejcima prema imenu davnog pretka Matatije Hašmona, ali je dinastija postala slavnom pod imenom Makabejaca. Ovo zato što je prvi vođa, njegov sin Juda bio veliki borac pa je dobio ime Makabej, što znači Čekić. Oko tri godine poslije izbijanja otpora Juda i njegov brat Šimun predvodili su trijumfalnu židovsku masu u Hram radi njegova čišćenja od poganskog onečišćenja i ponovnog posvećivanja službi Jedinom Pravom Bogu.
U 161. godini prije Krista, poslje Judine smrti, vodstvo je prešlo na njegova brata Jonatana, koji je čak od Sirijaca prihvaćen kao guverner Judeje. Ovo nije bilo dovoljno Židovima, pa su na kraju potpuno izbacili Sirijce i dobili potpunu neovisnost pod Šimunom, koji je vladao između 142. i 134. godine prije Krista.
Oni su uspostavili svoju vlastitu neovisnu državu Judeju i počeli uživati u svojoj političkoj slobodi. Činilo se da je Bog opet okrenuo svoje lice njima i na valu evagelističkog entuzijazma oni krenuše proširivati svoje granice i pokušavati da ponovno izgrade nešto nalik na stari Izrael iz dana Kralja Davida. Anektirali su susjedne teritorije Galileje i Idumeje obraćajući ih silom na judaizam – nije bilo šale za muškarce koji nisu htjeli biti obrezani.
Nezavisna Judeja trajala je oko sto godina. Ali je tada već makabejska dinastija degenerirala u svađalačku porodicu nesposobnu da riješi čak i svoje unutrašnje probleme. Oko 64. godine prije Krista zemlja je faktično bila u stanju građanskog rata, a snaga Rimljana je sve više rasla. Rimski general Pompej pokorio je te godine Siriju. On je bio više nego samo zainteresiran za stratešku lokaciju Palestine, kao spone između Egipta i Sirije s carstvom Parćana prema istoku. Rimska intervencija je postala neizbježna.
U 63. godini prije Krista Pompejeva vojska umarširala je u Jeruzalem. Naišli su na ozbiljan otpor samo u hramu. On je otkrio da je subota, kao Sabbath, bila dobar dan za napad na Židove. Njima nije bilo dopušteno raditi na taj dan, a ‘rad’ je uključivao i obranu zidova grada. Bilo im je dopušteno, ali u krajnjoj nuždi, samo braniti svoju vlastitu osobu.
Pompej je bio zaintrigiran tom čudnom religijom. Ustanovio je da je ulazak u najdublje unutrašnje svetilište hrama, najsvetije od svetoga, bio zabranjen svima osim židovskom Visokom svećeniku (a čak je i njemu ulazak bio dopušten samo jedanput godišnje, na Dan okajanja). Pompej je poželio da ovo vidi sam svojim očima, na najveći užas Židova. Bio je začuđen kad je otkrio da je riječ o maloj praznoj sobi, bez ikakvog idola, bilo ikakvog natpisa, čak i bez prozora. Nije se mogla ni zamisliti prikladnija posveta sofisticiranoj koncepciji nevidljiva božanstva. U tome je ležao dio snage judaizma: skulptura može biti razbijena, unakažena, ukradena, ali ne i ideja o nevidljivom i neograničenom Bogu.
U početku, Rimljani su zadržali u svojim rukama konačnu kontrolu, ali su diplomatski ostali u pozadini, operirajući preko svojih lokalnih marionetskih vladara. Ovo je funkcioniralo dobro neko vrijeme. Lokalni vladar od 37. godine prije Krista bio je Herod I, Idumejac kome je dopušteno rabiti titulu ‘kralja’ i koji je sam za sebe pridodao da je Herod Veliki.
Herod je bio vrsta karaktera kakvu je svijet vidio na položajima vlasti u isuviše mnogo prilika, sve do današnjih dana. Bio je okrutan, paranoičan, egoističan, sumnjičav, pun sebe, ambiciozan i krajnje bezobziran. Okružio se tajnom policijom i špijunima i likvidirao bilo koga tko mu se učinio opasnim za njega.
Herod se polako uspuzao do autoriteta i utjecaja u hašmonejskoj porodici oženivši se princezom Marijamne. Godinama kasnije on će je ubiti u napadu luđačke ljubomore. Zatim će se ženiti još devet puta anticipirajući poglede na ženidbu nekih holivudskih starova za toliko stoljeća.
Paranoja često opravdava svoje postojanje atraktivnom intrigom. Herod će kasnije biti odgovoran za naredbu da se zadave Aleksandar i Aristobul, njegova dva vlastita sina koje je imao sa Marijamne. Čak i na svojoj samrtnoj postelji naredio je egzekuciju svog najstarijeg preostalog sina Antipatera, jer da je kovao planove protiv njega. Nemojte suviše žaliti za Antipaterom; njegove bezobzirne borbe da osigura kako će on naslijediti oca uključivale su i organiziranje ubojstava sve svoje polubraće.
Rimljani su došli do uvjerenja da je Herod bio pouzdan, učinkovit i jak, baš onakva vrsta vladara kakva je bila potrebna u jednoj zemlji koja je imala znatnu strategijsku važnost. Herod je mislio da je jednostavno realistički za Židove da se pomire s činjenicom da, sviđalo se to njima ili ne, njihova budućnost leži u heleniziranom društvu rimskog carstva. Tvrdio je za sebe da je i on Židov, ali su ga Židovi mrzili od samog početka, zbog njegove moralne hipokrizije i bezobzirnosti, njegovih poganskih ukusa i unapređivanja rimskih i helenističkih projekata.
Herod je svakako efikasno završavao poslove. Izgradio je niz tvrđava da bi zaštitio svoje istočne granice, uključujući i stjenovito utvrđenje Masadu na uzvisini blizu zapadne obale Mrtvog mora. Izgradio je novi administrativni glavni grad na mediteranskoj obali, Cezareju, ali su ga Židovi mrzili što ga je snabdjeo poganskim hramovima za rimske vjerske potrebe.
Nema sumnje da je Herod imao niz pomiješanih motiva za svoj najveći projekt, a to je bila ponovna izgradnja jeruzalemskog Hrama. Želio se dopasti svojim podanicima, pokušati da njihovo neprijateljstvo petvori u simpatiju, ali je također želio i spomenik za potomstvo, slavnu građevinu zbog koje bi uspomena na Heroda Velikog živjela vječito.
Pobrinuo se da zgrada hrama bude sjajnija i veća od bilo koje prethodne. Radovi su počeli 20. godine prije Krista, ali projekat je bio takvih razmjera da je puno godina nadživio samog Heroda. Tisuće radnika i obrtnika ostale su na poslu sve do njegova dovšetka u 64. godini poslije Krista, osamdeset i četiri godine kasnije.
Ako vas riječ ‘hram’ navodi da pomišljate na nešto slično crkvi ili katedrali, pomalo je teško zamisliti veličinu ove građevine, s njenim moćnim zidovima i masivnim vratima. Hram je stajao na platformi koja je bila napravljena od ogromnih kamenih blokova; Herod je udvostručio veličinu ove platfome, pa je ova nova bila više od 400 metara duga, a široka oko 300 metara. Sve što je ostalo od prvobitnog Solomonovog hrama bilo je Unutrašnje svetilište, koje je sadržavalo i Najsvetije od Svetog. Devet velikih vrata trebalo je proći od Unutrašnjeg svetilišta do vanjskog dvorišta. Iza njega nalazilo se Dvorište s Oltarom za Žrtve Paljenice, gdje su svećenici nadzirali žrtvovanje životinja i ptica. Pokušavajući zadovoljiti i Rimljane kao i Židove, Herod je dao podići zlatnog orla, simbol rimske imperijalne moći, iznad hrama. Židovi su ga i zbog toga mrzili i bijesno prigovarali.
Ogromna radna snaga sudjelovala je u održavanju hrama i vršenju vjerskih rituala. Iako je samo nekoliko desetaka od ovih moglo biti na dužnosti u isto vrijeme, bilo je na tisuće svećenika i levita, svećeničkih slugu, koji su se starali za administraciju i organizaciju hrama. Ovi položaji bili su u velikoj mjeri nasljedni; mnogi svećenici živjeli su od svog vlastitog obrta i mogli su biti pozvani na čast hramske dužnosti jednom ili dva puta u tijeku života. Nihovi potomci se još uvijek nalaze među nama pod imenom Cohen. Hram je imao vlastitu policiju za održavanje reda. Kapetan policije Sagan bio je po rangu drugi iza Velikog Svećenika i uvijek iz iste porodice.
Herod nije uspio pridobiti Židove. Nije im se nikako sviđala situacija u kojoj su se nalazili, niti su slutili da će sljedeće situacija biti još gora. Sada je barem njihov vladar bio nominalno Židov, a ne poganski guverner koji će predstavljati rimskog cara, tvrditi za sebe da ima i sam božanski status i očekivati od njih da mu kao bogu plaćaju danak. Porezi koje su plaćali Herodu ipak su išli u korist podupiranja židovske nacionalne države, a ne neke strane imperije. U najmanju ruku, nisu na svojim ulicama morali gledati poganske vojnike sa zastavama kojima se naglašavala moć Rima i koje bi ih stalno podsjećale da su mu kao Židovi podložni.
Herod Veliki umro je u proljeće 4. godine prije Krista. Nije dočekao proslavu blagdana Pashe te godine, niti da vidi svoj dragi hram kao mjesto masakra.
Pasha je bila godišnji blagdan kojim se svakog proljeća proslavljalo oslobođenje Židova iz ropstva u Egiptu i njihova odlaska pod Mojsijem da preuzmu Obećanu zemlju. Bila je to opasna, potencijalno eksplozivna situacija. Kao prvo, trebalo je da se proslavlja u samom Jeruzalemu, sa žrtrvama koje su morale biti prinesene u hramu, pa je zato svake godine mnogo tisuća Židova dolazilo u grad. U to vrijeme, redovno stanovništvo Jeruzalema naraslo bi sa oko 50.000 na oko 170.000, možda i više. Drugo, svo to stanovištvo bilo je koncentrirano u tom prostoru, u zemlji pod rimskom vlašću, da bi proslavilo svoje oslobođenje od Egipćana, druge skupine isto takvih stranih gospodara
Toga travnja, kratko vrijeme poslije Herodove smrti, njegov sin Arhelaj morao je usmjeriti svoju vojsku protiv buntovne mase u hramu, pa je tom prilikom pobijeno na stotine ljudi. Bio je ovo samo početak sljedećeg vala nacionalističkih osjećaja među Židovima. On je oduvijek postojao ispod površine, ne baš duboko prikriven, a sad je omrznuti Herod bio mrtav. Oni su željeli da se vrate slavni dani Makabejaca; željeli su biti oslobođeni vladavine bilo kojeg gospodara osim svoga Boga.
Arhelaj je, međutim, zajedno s većinom ostalih preživjelih pripadnika Herodove porodice, spakovao svoje kovčege i otišao u Rim apelirati osobno na cara Augusta. Svi ovi članovi porodice namjeravali su braniti svoje vlastite interese i vidjeti što mogu učiniti da bi osigurali što je moguće više od očeva nasljeđa.
Privremeni carski upravitelj Sabin pristigao je u Jeruzalem da održi red. Židovi mu rekoše da ode, izjavljujući da će oni opet biti nezavisni. Izbile su borbe, ne samo u Jeruzalemu nego i u drugim dijelovima zemlje. Vođe tri različite skupine pobunjenika već su sebe proglasili Mesijama, kraljevima Izraela.
Situacija je bila dovoljno ozbiljna da se zatraži intervencija Kvintilija Vara, legata Sirije. Dvije legije pod njegovim zapovjedništvom ugušile su ustanke i raspršile pobunjenike. Var je poduzeo divljačke represalije da bi obeshrabrio stanovništvo od poduzimanja bilo kakvih daljnjih neprilika. Dvije tisuće židovskih buntovnika je pohvatano i raspeto na križ.
Car August, čiji je prastric bio Julije Cezar, vladao je od 31. godine prije Krista do 14. godine poslije Krista. Odbacio je Herodovu želju da ga sin Arhelaj nasljedi kao kralj. Podijelio je kraljevstvo između Herodovih preživjelih sinova kao prinčeva. Filip je imenovan za tetrarha sjevernoistočnih krajeva, gdje je vladao 30 godina, kao popularan vladar. Arhelaj je postavljen za etnarha središnjeg dijela Judeje, sa Jeruzalemm kao glavnim gradom, te Samarije i Idumeje. Njihov brat Herod Antipa posato je tetrarh nad Galilejom na sjeveru i Perejom na istoku.
Herod Antipa održao je svoj položaj nad Galilejom 33 godine. Iz političkih razloga oženio se kćerju svog susjeda, kralja Nabateje Aretasa. Kasnije se zaljubio u Herodijadu, ženu svog vlastitog polubrata, pa ju je nagovorio da pobjegne i uda se za njega, odbacujući svoju vlastitu ženu. Na kraju su neprilike koje je izazvala ova ženidba dovele do vojnog konlikta, pa je car Kaligula otjerao Antipasa u izgnanstvo. Antipas je umro u Lionu u 39. godini poslije Krista.
Arhelaj se pokazao kao nesposoban vladar Judeje. Njegovi su se podanici žalili na njega, pa je izaslanstvo vodećih Židova i Samarijanaca otišlo u Rim da zamole cara Augusta da ga smijeni. Arhelaj je smijenjen u 6. godini poslije Krista i otjeran u progonstvo u Galiju. Judeja je pretvorena u rimsku provinciju pod upravom prefekta (kasnije poznatog pod nazivom prokurator). Ako bi neprilike ponovno izbile prefekt je mogao pozvati vojnu pomoć od sirjskog legata.
Unatoč njihovu ogromnom uspjehu u upravljanju velikim carstvom, Rimljani su uvijek imali teškoća u odnosima sa Židovima. Oni sami bili su tolerantni prema raznim kultovima i vjerskim uvjerenjima, ali Rimljani nisu stvarno razumjeli tvrdoglavost Židova što se tako striktno pridržavaju vlastitih običaja i predaja. Napravili su značajne koncesije pema židovskoj vjerskoj osjetljivosti, u interesu postizaja njihove mirne suradnje i pokornosti. Dali su im veliku vlast u njihovim unutrašnjim pitanjima, pa su čak dopustili i kompromis glede podnošenja svakodnevnih žrtava, za zdravlje, a ne više u čast cara.
Ne bi im to donijelo ništa dobroga čak i da je rimsko carstvo trajalo još tisuću godina. Vladavina Rima nije bila vladavina Boga, pa jednostavno nije mogla biti prihvaćena od Izabranog naroda, nikad.
Većina pobunjenika koji su Rimljanima stvarali neprilike dolazila je, kako se činilo, iz Galileje, sjeverno od Judeje, prije nego iz same Judeje. Galileja, oblast kojom je upravljao Herod Antipas, bila je u znatnoj mjeri nezavisna, s daleko manje rimske nazočnosti nego oko Jeruzalema. Cijela ova pokrajina bila je duga oko 50 milja, a široka 25 milja. Njen glavni grad zvao se Sefora, mali grad koji je bio više grčki nego židovski, smješten zapadno od ‘galilejskog mora’. Ovo more je bilo veličine samo 13 sa 8 milja, a zvali su ga i Tiberijadsko jezero. Rijeka Jordan tekla je južno, preko jezera. S velikim jezerom, dobrom klimom i veoma plodnim tlom, ekonomija ove pokrajine bila je očekivano bazirana na ribarstvu i poljoprivredi.
Zvanično se pretpostavljalo da je Galileja židovska, ali stvarno polovina stanovništva, stotine tisuća žitelja, možda uopće nije bila židovska. Tisuću godina ranije, Galileja je doista bila dio Davidova kraljevstva, ali kad se kraljevstvo podijelilo Galileja je postala dijelom sjeverne države, prvobitnog Izraela. Kad su Asirci zauzeli ovu teritoriju u 8. stoljeću prije Krista, rastjerujući mnoge Izraelićane preko cijele imperije, preostali stanovnici su izgubili svaki integrirajući osjećaj o svom prvobitnom nacionalnom i vjerskom identitetu. Većina ih je prestala obožavati Jahvu i okrenula se Baalu ili drugim plemenskim bogovima. Tek stoljećima kasnije ta je zemlja bila prisilno ‘judaizirana’, a politički pripojena Judeji, te zvanično proglašena židovskom. Ovo se dogodilo pri samom kraju 2. stoljeća prije Krista, kad su hašmonejci krenuli, puni entuzijazma, proširivati svoju teritoriju pod vladavinom Ivana Hirkanusa Prvog. Hirkanus, koji je vladao od 134. do 104. godine prije Krista, bio je sin Šimuna, brata Jude Makabejca.
Faktično, u Isusovo vrijeme, Galileja je bila u velikoj mjeri kozmopolitsko mjesto, puno pogana, prepuno žitelja mješovite krvi – Egipćana, Arapa, Židova. Grka, Sirijaca, Perzijanaca. Ortodoksni Židovi Judeje imali su prilično prezriv stav prema ideji da je Galileja ‘židovska’. Govorili su o njoj kao o ‘Galileji pogana’, što je fraza koju je upotrijebio Isaija u 9.1, a citira je u Novom zavjetu Matej u 4.15.
Prezir striktnijih i više snobovski nastrojenih Židova bio je opravdavan ili izražavan na mnogobrojne načine. Pored recentnog ‘obraćenja’ Galilejaca, koje naravno veliki broj stanovnika nije bio sklon shvatiti ozbiljno, njihovi neprekidni kontakti sa nežidovima značili su da bi bilo nepraktično za mnoge Galilejce da puno zanovijetaju oko održavanja ritualne čistoće. Slično tome, mnogi među njima bili su nemarni u poštovanju drugih vjerskih zahtjeva, kao što su one glede hrane. ‘Pravi’ Židovi Judeje smatrali su za njih da su prilično beznadan slučaj, vjerski ignoranti, dosta gruba i prosta čeljad, ljudi koje se može gledati samo s prezirom i smjehom. Sjetite se automatske nevjerice izražene na drugim mjestima u Novom zavjetu:
“Pogledajte u nju i vidjet ćete da prorok ne dolazi iz Galilje.” (Ivan 7.52)
Galilejcima su se također rugali zbog grubog regionalnog akcenta s kojim su govorili aramejski. Ovo je nekad bio jezik perzijskog carstva i lokalni žitelji su nastavili govoriti njime sve od tih vremena. To je bio jezik kojim je svakodnevno govorio Isus. Ime ‘Lazar’ koje se pojavljuje u Evanđeljima Novog zavjeta u glavi 16 kod Luke i glavi 11 kod Ivana, u osnovi je bilo ekvivalent galilejskog imena Eleazar, sa ispuštenim slovom na početku – kao kad Englezi kažu Ari umjesto Harold.
Neki galilejski Židovi reagirali su na sve ovo tako što su postali ekstremno militantni u svojem židovstvu, pa je riječ ‘Galilejac’ postala također sinonim za ‘buntovnika’. Smatrajući Judejce veoma, pa i previše pasivnim, oni su silazili u Jeruzalem da izazovu neprilike, potičući stanovnike da ustanu protiv Rimljana i potvrde svoju nezavisnost. Ako bi izbjegli uhićenje, sakrili bi se u planinskom dijelu Gornje Galileje, blizu i dalje od Kafarnauma, ili bi jednostavno ponovno nestali u masi lokalnih žitelja. Ako ne bi uspjeli, bivali bi nemilosrdno kažnjeni, a kolovođe obično raspete na križ.
Pošto je stavio Judeju i Samariju pod izravnu rimsku upravu u 6. godini poslije Krista, August je naredio Sulpiciju Kviriniju (novom legatu Sirije) da izvrši popis stanovništva. Nije to učinio zato što bi ga zanimalo da za historičare zabilježi broj žitelja, već je želio znati koliki su ekonomski resursi, kako bi procijenio visinu poreza koje može ubrati. Kvirinije je to trebao uraditi uz pomoć prefekta Koponija, koji je u to vrijeme postavljen za guvernera Judeje.
Jedan Galilejac, imenom Juda, rekao je da je ovaj popis početak ropstva. Optužio je svoje zemljake za kukavičluk što pristaju plaćati poreze caru i pozvao Židove širom zemlje da se dignu i ponovno uspostave vladavinu Boga. Također je rekao da će Bog, ako ne budu štedjeli svoje napore, sigurno priteći u pomoć.
Beskompromisni borbeni patriotizam bio je ovoj porodici u krvi. Hezekija, otac Judin, osuđen je na smrt od Heroda zbog antirimske djelatnosti. I Hezekija i Juda su tvrdili (ili su to za njih tvrdili njihove pristalice) da su Mesije-kraljevi. Juda se prvi put pojavio za vrijeme neprilika nakon smrti Heroda Velikog u 4. godini prije Krista, kad su on i njegovi ljudi napali kraljevsku palaču u Sefori i prigrabili svo oružje koje je tamo bilo pohranjeno. Judini sinovi Jakov i Šimun doživjeli su sudbinu da budu raspeti na križ za slične aktivnosti, nekih pedeset godina kasnije.
Najveći dio naših informacija o Judi dolazi nam od židovskog povjesničara Josipa, ali je ovaj Juda kratko spomenut i u Novom zavjetu:
“…Juda Galilejac pojavio se u danima popisa i predvodio masu ljudi u pobuni. On je također ubijen, a sve njegove pristalice su bile razbijene.” (Djela 5.37)
Poraz nije značio kraj njihove borbe. Judini sinovi i njihovi pristalice pobjegli su u brda. Pokret otpora se nastavio, s redovitim gerilskim aktivnostima protiv Rimljana i protiv Židova koje su smatrali kolaboracionistima. Pobunjenicima je trebalo ime pod kojim će biti poznati. U Knjizi brojeva ima priča o Pinhasu, koji je zabio koplje kroz tijelo jednog Židova i njegove strane ljubavnice, u vrijeme kad su strankinje bile okrivljavane da zavode Izraelce da se udalje od Jahve i potiču ih da žrtve prinose drugim bogovima.
Borci za slobodu uzeše sebi ime Kanna’im – oni koji su revni, na grčkom Zelotes, na našem jeziku zeloti. Vlada ih je zvala razbojnicima.
Što se zelota tiče, lojalnost i stav Židova mogao se provjeriti na pitanju da li su spremni plaćati rimske poreze, plaćati namete poganskom caru koji je za sebe tvrdio da je bog. Takvo pokoravanje oni su smatrali ozbiljnom uvredom Jahvi, kao i kukavičkim ponašanjem. Goruće pitanje je postalo pitanje jeste li spremni dati ‘caru carevo’.
Još jedna karakteristika lokalne kulture bili su sveti ljudi. Kao lutajući gurui i ‘dobri ljudi’ koje srećemo i danas u indijskim selima, ovi su bili liječitelji i širitelji narodne mudrosti i filozofije, djelujući kao egzorcisti i s reputacijom čudotvoraca. Bili su to siromašni ljudi sa veoma strogim načinom života. Ni izdaleka slični zvaničnim svećenicima iz Jeruzalema, oni su tvrdili da sami imaju veoma intiman odnos s bogom, kao što je bio slučaj i sa prorocima prošlosti. Njihov ‘Zakon’ je bio bliži zemlji i jedini rituali koji su im bili zanimljivi bili su rituali istjerivanja duhova. Njihova manje kritična i manje birokratska religija bila je daleko pristupačnija i popularnija kod običnih ljudi.
Jedan od njih, imenom Honi, imao je po vjerovanju vlast nad kišom i vjetrovima. Drugi, Hanina ben Dosa, rođen je oko 20. godine prije Krista u blizini Sefore, oko deset milja sjeverno od sela Nazareta. Za njega se govorilo da je čuo nebeski glas koji ga je proglasio sinom Božijim. Bio je ponat kao izliječitelj i tvrdilo se da je jednom prilikom izliječo bolesnog dječaka iz daljine, bez potrebe da ide k njemu i vidi ga osobno. Mnogi ljudi razmišljali su i nagađali nisu li ovi sveti ljudi toga doba reinkarnacije proroka Ilije, jer se raširilo popularno vjerovanje u narodu da će se on ponovno pojaviti kao prvi znak dolaska Kraljevstva Božjeg.
Eto to su bile predaje i tradicije u zemlji u kojoj će odrasti dječak po imenu Isus. Seljaci i ribari, narod sa raznolikim rasnim podrijetlom, Židovi koje samouvjerena elita u Jeruzalemu nije smatrala za posve punovrijedne. Žestoka vjerska lojalnost koju su pokazivali lokalni heroji, mučenici koji su to postali jer su imali hrabrosti da smatraju osobnom dužnošću ustati protiv strane vladavine. Uobičajeno je bilo da često neki lokalni čovjek bude proglašen Mesijom. Strašna ironija, možda, dječačkog heroja koji se zvao Juda. Nalazimo tu – gle čuda – i lutajuće narodne mudrace kojima su lakovjerni vjerovali, u vrijeme kad nije bilo nikakvog znanstvenog obrazovanja ili razumijevanja u suvremenom smislu, da imaju i moć činiti čuda.
GLAVA PRVA
HEBREJI I ŽIDOVI
Prije nego što je nastala Biblija, prije nego što je postojao bilo kakav narod koji je sebe nazivao Židovima, postojali su Hebreji. Ime u originalu glasi habiru, što znači ‘lutalac’. Bili su to nomadi, koji su lutali trgovačkim putovima antičkog Srednjeg Istoka. Mi sad govorimo o ‘semitskim’ narodima, ali u egipatskim spisima od prije trideset stoljeća, naziv habiru nije imao nikakve veze s rasom. Baš kao što se naziv ‘seljak’ može upotrijebiti za kineskog seljaka ili francuskog seljaka, ‘lutalac’ ili ‘putnik’ je samo opisna riječ. Riječ se može rabiti i u prezrivom smislu, jer su stalno naseljeni ljudi često gledali sumnjičavo na habiru, kao što engleski seljaci često gledaju na cigane kao na potencijalnu opasnost. Mnogi od ovih putnika išli su lukom koji je poznat pod imenom Plodni polumjesec. Da biste danas putovali ovim lukom, startali biste u južnom Iraku, išli duž rijeke Eufrat sjever-zapad do Sirije, a onda silazili dolje kroz Libanon i Izrael do Sinajskog poluotoka i sjevernog Egipta.
Osamnaest vijekova prije Isusa, najveći dio ovog puta prešao je čovjek koji se zvao Abraham. Krenuo je od antičkog grada Ur u Babilonu. Ur je podignut stoljećima ranije, kad je to isto područje bilo poznato kao Sumer, sjedište najranije danas poznate civilizacije. Prošavši kroz sjevernu Arabiju, južno od Asirije, njegov ga je put dalje vodio ka sjeveru do Harana u sjevernoj Mezopotamiji, a zatim južno, vjerojatno kroz Feniciju, do zemlje koja je bila poznata kao Kanaan.
Upravo su potomci porodice ovog čovjeka postali kulturna i vjerska skupina, o kojoj mi danas govorimo kao o ‘Hebrejima’. Nekoliko naraštaja poslije Abrahama, pokrenuta glađu, iz Kanaana se jedna skupina predvođena Josipom spustila do Egipta. Josipov otac Jakov, koji se najprije zvao ‘Izrael’ (što znači ‘on se bori s Bogom’), dao je potomcima ime i oni su nazvani Izraelićani.
Tekstovi onoga što kršćani zovu Starim zavjetom – koji nisu zapisani ranije od možda osam stoljeća kasnije – govore nam da je Josipu dat visoki status i autoritet u službi faraona. Ovdje možda ima i malo pretjerivanja, budući da je ponos jedne relativno beznačajne skupine stranaca vjerojatno prenaglasio neke povoljne detalje, prenoseći od usta do usta razne priče kroz više naraštaja.
Kakvi god da su mogli bili Josipov status i povlastice, kad je na vlast došao novi faraon, njegov pozitivan stav postao je stvar prošlosti. Izraelićni su postali robovi.
Nakon što nam je ovo rečeno, veliki dio ranijih dijelova Starog zavjeta pokazuje nam zatim dominaciju jedne silno značajne osobe, Mojsija, velikog vođe koji je Izraelićane poveo iz ropstva u Egiptu i vratio ih u Kanaan. Imamo tu čuvenu priču o djetešcu u košari među trskom, koja je spasila od utapanja izralskog dječačića kako je to naredio faraon. Međutim, ovo je samo priča koju su Hebreji ukrali i time otkrili svoje daleko mezopotamsko podrijetlo. Priča je prvobitno ispričana za kralja Sargona, koji je osnovao kraljevstvo Akkad, sjeverno od Sumera, u godini otprilike 2300 prije Krista. Za njega se pričalo da ga je podigao i odgojio vrtlar, koji je pronašao njegovu kolijevku kako plovi rijekom Eufrat. Hebreji su kopirali čak pojedinost da je košara bila obložena smolom (Egzodus 2.3). Ova pojedinost nije se mogla dugo održati: smola je bila sasvim običan proizvod u Mezopotamiji, ali bi bila rijetka u starom Egiptu.
Zanimljivo je i to da je Mojsije egipatsko ime. Ime Ramzes, na primjer, lingvistički je isto ime, samo što ima prefiks koji označava boga sunca Ra. Mojsije je bio tako velika figura da su istina o njegovoj ulozi i njegov karakter za nas zauvijek izgubljeni. U vrijeme kad je priča o njemu bila zapisana, povijesni Mojsije je bio potpuno prigušen mitovima – dovođenje kuge na Egipćane, pretvaranje štapa u zmiju, razdvajanje voda Crvenog mora, život do starosti od 120 godina, te vođenje intimnih razgovora sa samim Bogom.
Bilo bi de facto jako teško, da ne kažemo i nerazumno, reći išta više o povijesti Hebreja i istovremeno pokušati iz svega toga izostaviti koncept Boga. Predložiti razdvajanje ‘religije’ i ‘povijesti’ u suvremenom konceptualnom smislu za njih bi bilo besmisleno. Što se njih tiče, Bog je djelovao u svjetskim događajima, a oni su bili njegov narod. Za Abrahama je rečeno da je emigrirao iz Mezopotamije u Kanaan, jer mu je tako naredio Bog. Izraelićani su bili oslobođeni od ropstva u Egiptu zahvaljujući Božjoj moći koja je djelovala preko njegova sluge Mojsija.
Za Mojsija se govorilo da je donio Božje zakone, uključujući tu i Deset zapovjedi iz Egzodusa, poglavlje 20, sišavši s Planine Sinaj. Ovo je još jedna priča koju su Hebreji pokrali iz svojih početaka u kulturi Mezopotamije.
Upotrebljavam riječ ‘ukrali’ namjerno – ne da bih bio negativan, nego da poduprem neke čitatelje da postanu objektivniji. Upotrijebit sam mogao manje emotivni termin, mogao sam pričati priču o tome kako su ‘apsorbirali’ ili ‘prilagodili’. Međutim u zapadnim društvima često postoji pretjerano poštovanje Biblije. To je zbirka starih dokumenata, ali se ona široko i nekritički promatra kao točnija i vjerodostojnija od priča i dokumenata koji dolaze iz drugih kultura. Prihvatljivo je smatrati takve druge kulturne tradicije kao ‘mitološke’, kao izraz primitivnih naroda koji su se grčevito trudili da shvate svoje mjesto u svemiru; ali čak i nekršćani su skloni vjerovati da je nešto što je u Bibliji na neki način autentičnije ili ‘historičnije’.
Pa dobro, koji su korijeni priče o brdu Sinaju i Deset zapovijedi? U 18. stoljeću prije Krista Kralj Hammurabi u Babilonu prikazan je kako prima svoje zakone od Boga na vrhu zigurata, hrama u obliku planine u ravnicama Mezopotamije. Ovo nije slučajna sličnost sa pričom iz nekog dalekog dijela svijeta kao što bi bila recimo Kina. Razumno je vjerovati da je sličnost ove mnogo starije u najmanju ruku utjecala na stvaranje priča o Mojsiju.
Pored ovoga, struktura i sadržaj velikog dijela zakona u Starom zavjetu, koji se sastoji od mnogo toga više nego što su samo Deset zapovijedi, često su veoma slični pisanim zakonskim tekstovima starih Sumerana. Međutim, čini se da i dalje postoji nešto posebno vezano za Stari zavjet. Dok sumeranski zakoni stavljaju naglasak na zaštitu svojine, Mojsijevi zakoni daju veći značaj držanju čovjeka i njegovu ponašanju. Oni govore čovjeku kako živjeti, kako se ponašati prema svom susjedu, kako voditi računa o udovicama i sirotinji.
Narodu Izraela je rečeno da su obavezni pokoravati se Božjim zapovjedima, ali ovo nije bila samo jedna naredba. Rečeno im je također da je to samo jedna strana sporazuma, Zavjeta. Za uzvrat za njihovu pokornost i vjernost, Bog će ih nagraditi. On će im pomoći da se suprotstave svojim neprijateljima; on će odnijeti bolesti i neplodnost; i on će ih naseliti u zemlji koju je obećao Abrahamu.
Ova ideja o zavjetu s Bogom je zamisao velikog genija, to je jedna od najvećh ideja svih vremena. Vjerojatno je došla od samog Mojsija. Ja ovdje nisam ciničan i ne optužujem ga da je “smišljeno stvorio” ovu ideju u nekom manipulativnom smislu. Ovo bi bilo naivno projiciranje suvremenog misaonog procesa na antički svijet. U tom svijetu genij nije morao imati ništa od naših koncepata, koji bi mu omogućili svijesne i podsvijesne procese ili kako da razlikuje nesvijesnu kreativnost i snove od glasova ili poruka ‘od Boga’.
Ideja o zavjetu dala je Hebrejima a možda i čovječanstvu stvari od velike vrijednosti. Umjesto da budu jedostavno bespomoćne žrtve okolnosti, ona ih je učila da do izvjesnog stupnja njihova sudbina leži u njihovim vlastitim rukama. Kao neki primitivni oblik neuro-lingvističkog programiranja, govorila im je da će ako čine prave stvari dobiti poželjne rezultate.
Hebreji su imali ponosa. Bog je stvorio čovjeka po svojoj vlastitoj slici i prilici, nadmoćnog u odnosu na sva druga stvorenja. U učenjima koja se pripisuju Bogu, oni su osim toga imali kao od kamena isklesanu čvrstu podlogu za sve što je pravično i pravedno. Bilo koji ljudski autoriteti, čak i kraljevi, neće više nikada u budućnosti biti u stanju da rade sve što im padne na pamet. Bilo koji zakoni stvoreni od čovjeka, svako ponašanje ljudi, mogli su biti prosuđivani prema ovim posljednjim standardima, mogli su biti testirani da bi se vidjelo da li odražavaju volju Boga.
S druge strane, Zavjet ojačava religiozno razmišljanje svojom zatvorenom logikom koja nikada ne može izgubiti neki spor. Ako je kralj David bio briljantno uspješan, to je očito bila posljedica moći Božje. Ako bi došlo do drastičnog pada u sretnoj sudbini Hebreja, to bi bilo zbog toga što su bili nepokorni i Bog je pokazao ustezanje u dijeljenju za njih povoljnijih karata. Ovo izgleda prilično glatko i jasno, do neke mjere izbjegava “problem zla”, oko kojega će se do agonije mučiti kasniji naraštaji kršćana, da naime Bog ne može biti svemoguć ako nije sposoban spriječiti zlo; ali ako jest sposoban intervenirati, ali odlučuje da to ipak ne uradi, onda zasigurno nije dobar. Stari hebrejski Bog je bio tvrđi, još nije bio postao Bog ljubavi.
Druga veoma snažna karakteristika hebrejskih priča jest osjećaj nezadovoljstva sa sadašnjicom. Postoji čežnja za onim što je izgubljeno i ne može više nikada biti vraćeno, te očekivanje bolje sutrašnjice. U prošlosti uvijek postoji Edenski vrt, a ispred Obećana zemlja. Mi smo u ropstvu, u progonsvu, krivi smo; izgubili smo svoju domovinu, zaslužujemo trpjeti zbog našeg grijeha i nepokornosti, ali pred nama je Kraljevstvo Božije. Moglo bi se tvrditi da nam je ovo dalo našu suvremenu kulturu, ali nema sumnje da plaćamo cijenu za nju. Možda naše mogućnosti znanstvenog i tehnološkog napretka i društvenog razvoja ne bi mogle nikad biti stvorene s korijenima u nekoj od velikih istočnjačkih religija, hinduizma, budizma, taoizma, u čijoj mudrosti leži fatalističko razumijevanje da je Sadašnjost jedina realnost koju ćemo ikada imati.
Koliko god bili duboki njihovi kasniji efekti na globalnu kulturu, ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da ovi rani Hebreji nisu bili visoko sofisticirani filozofi, ili teolozi s crvenim telefonom za vezu sa Jedinim Svemoćnim Bogom. Bili su primitivno pleme, jedno od mnogih, koji su svi imali svoje bogove. Njihov ritual s obrezivanjem sve muške djece mogao je lako biti zamjena za ljudske žrtve koje su se prinosile u daljoj barbarskoj prošlosti.
Oni su vjerovali u mnoge bogove kroz dugu prošlost, čak i onda kad im je rečeno da moraju obožavati samo jednoga. Pogledajte upravo prvu od Deset zapovijedi: “Nećeš imati drugih bogova osim mene.” (Egz. 20.3)
Očigledno, postojanje drugih bogova nije u to vrijeme dovođeno u sumnju – samo pravo da se obožavaju. Stoljećima kasnije, čak i kad je njihovo vjersko razmišljanje bilo razvijenije i kad se počelo raspravljati i argumentirati da je njihov Bog bio jedini Bog (a ne samo jedna alternativa), prorok Jeremija je digao glas optužujući:
"O Judejo, ti imaš toliko bogova koliko imaš gradova, a oltari koje si postavila da pališ tamjan tom sramnom bogu Baalu toliko su brojni kao ulice Jeruzalema." (Jer. 11.13)
Međutim, hebrejski kult je u ranoj fazi usvojio dva originalna i značajna obilježja. Ona su kasnijim misliocima pružila snažan temelj da nadiđu ideju lokalnih i plemenskih božanstava kako bi mogli početi razmišljati u pravcu jednog univerzalnog Boga.
Ova obilježja su bila da je njihov bog bio nevidljiv i da je njegovo ime bilo toliko sveto da se nikada nije smjelo izgovoriti. Ovaj bog nije bio samo žestok i ljubomoran i svemoćan; on nije mogao biti ograničen bilo kojom vrstom umjetničkog ili skulpturalnog predstavljanja. Zato je bilo zabranjeno izrađivati bilo kakve njegove slike, jer je tako bilo lakše razmišljati o njemu kao nekome tko nema ni granice ni lokacije.
Sveto ime Bog predstavljeno je u hebrejskim svetim spisima sa četiri slova koja su odgovarala glasovima JHVH ili YHWH (što se nazivalo u grčkom Tetragrammaton). Ovo se vjerojatno izgovaralo kao ‘Jahve’ u hebrejskom. Kažem vjerojatno jer stvarni izgovor, pošto je bio zabranjen, nije došao do nas. Kad su čitali svoje tekstove oni bi termin zamijenili rječju ‘Gospodin’ ili ‘Bog’, radije nego da počine strašni grijeh izgovaranja svetog imena. U elizabetanskoj Engleskoj oni su uzeli samoglasnike iz ‘Adonai’ (‘Gospodin’) i umetnuli ih među suglasnike JHVH i tako nam ostavili nepravilni izgovor ‘Jehova’.
Kad se sad vratimo priči o Mojsiju, problem sa izvođenjem Izraelićana iz ropstva i priopćenjem da mogu imati Kanaan bio je u tome da ova zemlja meda i mlijeka nije jednostavno tamo stajala, lišena stanovnika, i samo čekala da oni stignu. Jahvi nije palo na pamet da mirno popriča sa lokalnim stanovnicima i predloži im da spakuju svoje kofere i emigriraju. Posve je vjerojatno da su Hebreji sklopili savez s drugim nomadskim plemenima kako bi zemlju osvojili. Borbe su počele pod Mojsijem i nastavile se pod Jošuom kad je Mojsije umro. Postoje arheološki pokazatelji o uništavanju gradova Kanaana u 13. stoljeću prije Krista (a isto tako naravno i priče iz Starog zavjeta).
Napadajući Hebreji bili su kulturno primitivniji od Kanaanaca. Kopirali su njihovu građevinsku tehniku i preuzeli njihovo pismo. Velika množina bogova, te uvezeni Jahve koji se takmičio sa već postojećim bogovima stvorili su naraštaje i naraštaje vjerskih konflikata. Ovi drugi bogovi duboko su ukorijenjeni u hebrejsku tradiciju. Posve neovisno od biblijskih spominjanja (kao gore) kanaanskog boga Baala (što također znači Gospodin), planina Cion je kanaanski izraz za ‘sjedište boga’, pa čak i takve naizgled temeljito ‘židovske’ riječi i imena kao Solomon i Jeruzalem sadrže ime ‘Solom’ – što je kanaanska riječ za boga večernje zvijezde.
Sljedeći problem doseljenika bila je invazija Filistinaca, koji su možda prvobitno došli sa Krete. Oni su bili strašan protivnik i na cijelo to područje ostavili su dovoljno snažan pečat da mi još i danas možemo o njemu govoriti njihovim imenom, ‘Palestina’. Filistinci su imali superiorno oružje i tehnologiju i upravo su od njih Hebreji naučili kako koristiti željezo. Hebrejske riječi za ‘šljem’ i ‘nož’, na primjer, imaju filistinske korijene.
Izgleda da stare plemenske politike nisu bile na visini zadatka jedne takve invazije, pa je ovaj izazov naveo Hebreje da traže ne samo pomoć od Feničana nego i vodstvo vojnih kraljeva. Prva dva kralja bili su Saul i njegov nasljednik David. Filistinci, poraženi nakon velikog krvoprolića, bili su velikim dijelom apsorbirani u Davidovo kraljevstvo oko 1000. godine prije Krista. U Davidovo vrijeme grad Jeruzalem je postao glavnim gradom kraljevsta Izraela.
Jedna hebrejska država pod kraljem koji je bio toliko uspješan i obožavan kao David - ova stvarnost neće trajati, ali će vizija proganjati židovsku maštu stoljećima, kao još jedan san o izgubljenom idealu. Ipak, Davidovi uspjesi bili su nadmašeni uspjesima njegova sina i nasljednika Solomona. Solomon je bio kralj osvajanja i vojnih ekspedicija, čovjek energične vizije s međunarodim statusom u vremenima prosperiteta.
Solomon je inicirao izgradnju prvog velikog Hrama Bogu u Jeruzalemu. Izgrađen je negdje oko 959. godine prije Krista na brdu Morijah na sjeveroistočnoj strani grada, nasuprot Maslinskom brdu. Solomonov Hram će ostati nedirnut tristo i više godina.
Kad je Solomon umro 935. godine prije Krista židovska se država raspala na dva dijela. Sjeverno kraljevstvo s glavnim gradom Samarijom postalo je poznato kao Izrael. Jeruzalem i Hram sada su pripali južnom kraljevstvu Judeji.
Početak ere hebrejskih kraljeva bio je također i početk ere proroka. Prorok je nesretan termin, jer ga mi povezujemo sa predviđanjem budućnosti. U hebrejskom se oni zovu nabi’im što znači ljudi koji govore u Božije ime. Daleko od toga da budu ‘svećenici’ neke autorizirane religiozne organizacije, oni su često mogli biti neobrazovani seljaci. Uvjereni da kralj ili narod čine nešto pogrešno, udaljavajući se od Jahvinih zapovijedi ili slijedeći poganske bogove, ovi zastrašujući propovjednici preuzimali su ulogu koja je istovremeno bila vjerska, moralna i politička.
To je zapanjujuće hrabar koncept. Ukoliko su bili u stanju uvjeriti narod, vjerojatno kroz kombinaciju osobnog uvjerenja i snažne osobnosti, da kroz njih govori Bog, običan seljak mogao je osuditi moralne propuste i kritizirati monarha, bez straha da će mu zbog njegove smjelosti biti odsječena glava.
Važnost njihove uloge bila je tolika da ništa što bi se moglo kazati o tome ne bi bilo pretjerano. Prvi hebrejski kraljevi, Saul i David bili su zapravo ‘pomazani’ od strane proroka Samuela. Oni su dokazali da ih je izabrao Bog, ali je to značilo također da su oni i dalje podložni njegovoj volji. Kralj je prema postojećem uvjerenju bio ‘pomazan’ od Boga ili na hebrejskom, bio je Meshiah ili Mesija.
Napadajući društvenu nepravdu, proklamirajući etičke i moralne standarde, upozoravajući na pogubnost neposlušnosti, proroci su imali središnju važnost u evoluciji kulta Jahve. Oni su davali osjećaj nade za budućnost i jačali osjećaj nacionalnog identiteta. Imali su stožerno mjesto u razvitku oštrog i primitivnog plemenskog boga u Boga koji je bio i milostiv i pravedan, koji je bio moralno zahtjevan, ali i voljan prihvatiti grješnika koji se pokajao.
Poslije Samuela, sljedeći veliki prorok bio je Ilija kome se, kao i svim velikim figurama onog doba, pripisivala sposobost da čini čuda. On je bio kritičan prema Ahabu, kralju Izraela koji se obratio na obožavanje Baala. Za Iliju se govorilo da je nestao na nebu u vatrenoj kočiji koju je nosio uraganski vjetar.
Uspon jake hebrejske države bio je moguć jedino u vrijeme opadanja velike imperijalne sile Egipta i drugih na Srednjem Istoku, koje bi se inače zasigurno odlučile da se umiješaju u njihove teritorijalne ambicije I da tim područjem same zavladaju. Tijekom vremena, druge imperije su se podizale i osvajale. Prvi su bili Asirci, koji su uništili Izrael u 721. godini prije Krista, deportirajući tisuće Hebreja i raspršujući ih daleko, uzduž i poprijeko preko svojeg carstva.
Judeja je ostavljena nedirnuta, čini se zato što je Asirci nisu dovoljno željeli niti su je se plašili. Njihov predah nadživio je i samo asirsko carstvo, ali su ih zato napali njihovi imperijalni nasljednici Babilonci. Hebreji su se pobunili protiv njihove dominacije, ali su u 587. godini prije Krista babilonske vojske srušile do temelja zidine Jeruzalema i sam Hram.
Babilonski kralj Nabukodonozor, koji je vladao od 604. do 562. godine prije Krista, kopirao je asirsku tehniku konsolidacije osvajanja masovnim premještanjem pokorenih naroda. Tisuće Hebreja odvedene su u Babilon, šest stotina milja daleko od njihove domovine. To je bila velika disperzija ili (na grčkom jeziku) dijaspora. Iskustva i stavovi ovog naroda za vrijeme velikog egzila bili su krucijalni u formiranju religije judaizma iz Jahvinog kulta. Tek od toga vremena njih se prvi put naziva ‘Židovima’, narodom Judeje. Samo ime znači ‘hvaliti’:
"..kad je rodila sina rekla je, 'Ovog puta ću hvaliti Gospoda.' I tako mu dade ime Judah ..."(Gen. 29.35)
Proroci su odigrali vitalnu ulogu u očuvanju narodnog zajedništva i u objašnjavanju značenja događaja. Ezekijel im je rekao da će, ako su odlučni u razumijevanju i poštivanju volje Božje, Bog popraviti njihovu sudbinu. Kao što je Izrael bio oslobođen iz Ura i Egipta, bit će isto tako oslobođen iz Babilona. Bog je dovoljno moćan da učini ono što god želi. Oni će se vratiti u Jeruzalem, a njihov Hram će biti ponovno sagrađen. Zavjet će biti obnovljen; on će biti njihov Bog a oni će biti njegov narod.
Još važniji u našoj priči o prorocima jest jedan čije nam ime čak nije ni poznato. Znanstvenici nam kažu da posljednjih 26 poglavlja Knjige Izaijine nisu bili dio originalnog dokumenta, već su bili pridodati kasnije. Oni se stoga pozivaju na proroka koji je odgovoran za ova proglašenja kao na Deutero-Izaija, odnosno Drugi Izaija. Mi ćemo se vratiti na ove spise zato što su bili od velikog značaja za rane kršćane stoljećima kasnije, ali njihov početni značaj bio je u pružanju utjehe i ohrabrenja Židovima kad im je rekao da ne očajavaju, jer je njima obećana slavna budućnost.
Postoji obično osjećaj ekskluzivnosti ili odvojenosti u velikim religijama – oni imaju istinu, drugi ne. U stvarnosti, nema niti jedne koja bi bila istinski odvojena od vanjskih utjecaja. Negdje u to vrijeme, unatoč stavu u teoriji da se odbacuje bilo što, a zapravo sve što vuče podrijetlo od poganskih bogova, judaizam se mijenjao, postajao nešto što nikada ranije nije bio. Novi vjerski koncepti apsorbirani su iz njihove okoline. Iz perzijske vjere Zaratustre njihovu imaginaciju je zarobila uzbudljiva ideja o božanskom sudu, o raju i paklu i o kozmičkom ratu između sila svjetlosti i sila mraka.
Kod većine primitivnih naroda, rituali njihove religije bili su usredotočeni oko svetih mjesta, ponekad sa statuama ili slikama bogova. Posve je točno da su u Jeruzalemu Židovi imali nekad Hram i svećenstvo. Pa ipak, nikad nisu dopustili slike Jahve, a pošto su došli do uvjerenja da je on ne samo nevidjiv, nego i univerzalan, bili su oslobođeni restrikcija lokaliteta. Ako je Bog svugdje nazočan mogli su mu se moliti bilo gdje. Baš kao što je koncept samog judaizma sada postao idealom, prije nego političkim entitetom ili jednostavno jednim mjestom, tako i judaizam može postojati u srcu i u duši gdje god se nalazi jedan Židov.
Babilonski Židovi ustanovili su instituciju sinagoge. Svećenik im nije bio potreban; sve što su trebali bilo je deset odraslih Židova muškaraca i neka prostorija koja bi služila kao mjesto susreta. Sinagoga je postala toliko važna kao žarište života židovske zajednice u helenističkom (grčkom) svijetu kasnijih stoljeća da mi danas poznajemo ovu instituciju po njenom grčkom imenu, a ne nekoj hebrejskoj riječi. Ona jednostavno znači ‘okupljanje’ i prvobitno se odnosila na samu skupinu. Trebalo je proći nekoliko stoljeća da bi se termin počeo primjenjivati na zgradu u kojoj se okupljanje događalo.
Sinagoga bi se okupila radi molitve i pobožnosti na subotnji dan, njihov tradicionalni sedmični dan odmora od rada. Oni bi tu raspravljali i uređivali pitanja zajednice, kao što je pomoć onima koji su se našli u nesretnim okolnostima, a obavljali su i rituale vjenčanja i obrezanja.
Možda najvažnije od svega, sinagoga je postala središte za učenje i instruktažu u tradicijama i predajama njihova naroda. Ne samo da su time održavali i jačali svoje osjećanje narodnog identiteta, već ih je to još više okretalo u narod koji poštuje zakon i tekstove. Ako su morali ponovno pridobiti moć i odobravanje od Boga i steći obećanu budućnost, onda je od vitalnog značenja bilo proučavati u svim pojedinostima što je sve bilo rečeno o Božjim zahtjevima i poštivati zakone precizno i savjesno. Najvještiji učitelji postali su poznati kao pismoznanci odnosno doktori Zakona.
Daleko od kuće, izgnanici su se dali na posao ništa manje nego da kreiraju ultimativnu literaturu, ne samo o povijesti Židova, već i o svemu što im je Bog otkrio o svojoj prirodi i namjerama, te o svemu što od njih želi da učine. Njihova povijest, njihova poezija i njihova vjerovanja, od čega je veliki dio prenesen do njih usmenim putem tijekom stoljeća, sada su redigirani, popravljeni i kombinirani u svete tekstove.
U kasnijoj fazi, ideja o ‘redigiranju’ dijela ‘Biblije’ bila bi potpuno neprihvatljiva pravom vjerniku. U ovoj fazi Biblije nije niti bilo, već samo sve veća kolekcija odvojenih dokumenata. ‘Stari zavjet’ neće biti kompletiran i sastavljen za još približno četiri stotine godina. Do tog vremena, vitalnost i kreativnost u pisanju za vrijeme egzila smatrani su božanskom inspiracijom, pa su tekstovi postali sveti spisi, nepromjenljiva riječ Božja.
Primijetili smo ranije da su pričaoci priča Srednjeg Istoka imali običaj apsorbirati pričice iz svoje okoline. Emocionalni utjecaj ili značenje i važnost priče bili su važni razlozi da se una upotrijebi, a ne neki suvremeni kritički osjećaj povijesne autentičnosti. Do tog vremena, Židovi su imali bogatu povijest i mnogo priča i predaja iz kojih su mogli crpiti. Zapisali su dvije različite legende o stvaranju svijeta, koje se danas nalaze u glavama 1 i 2 Geneze. Oni su nam dali priči o Edenskom vrtu i o Noevoj korablji, obje priče potekle iz jezika ili uvjeta Mezopotamije. ‘Eden’ je sumeranska riječ za ‘ravnicu’ i vjerojatno se prvobitno odnosila na ravne površine između Eufrata i Tigrisa; to je ono isto područje koje je bilo podložno mnogim strašnim poplavama, kad bi se te dvije rijeke izlile iz svojih korita. Primitivnom lokalnom stanovništvu to bi izgledalo kao potapanje svijeta i gnjev Božji, unatoč tome što ovakve nesreće nisu imale nikakva utjecaja na druge narode samo stotinjak kilometara dalje.
Analiza književnog stila otkrila je jedinstvo između stanovitih knjiga Starog zavjeta. Znanstvenici mogu reći da je ista skupina autora i urednika radila na prve četiri knjige, Genezi, Egzodusu, Levitima i Brojevima. Druga skupina koja se može prepoznati kao ista grupa okupila se oko Deuteronomija, Jošue i Kraljeva; a sljedeći trotomni set sastoji se od knjiga Kronike, Ezra i Nehemija.
Uzeti zajedno, sveti tekstovi postali su poznati kao Zakon i Proroci. Deuteronomij razdvojen je kasnije od druga dva toma iz svoje ‘kolekcije’ i pridodat prvim četirima knjigama. Ovih pet knjiga zajedno postali su poznati na hebrejskom kao Tora, a kasnije na grčkom kao Pentateuch (Petoknjižje). ‘Tora’ je prvobitno značila nauk dobiven putem božanskog otkrivenja, ali se obično prevodi kao ‘Zakon’. Autorstvo Tore tradicionalno se pripisuje samom Mojsiju, unatoč činjenici da Deuteronomij govori o njegovoj smrti i pogrebu.
Uobičajena praksa u antičkom svijetu bila je da pravi autor ostane nevidljiv, a da spis dobije autoritet tvrdnjom da je potekao od neke velike povijesne ili legendarne osobe. Slično tome, autorstvo Psalama pripisano je samom Kralju Davidu. Ova praksa – bit će potrebno da to zapamtimo – bila je i dalje u upotrebi kad su pisani dokumenti Novog zavjeta.
Spisi izvan Tore nazivali su se zbirno Proroci, premda su se sastojali ne samo od priča i proglasa takvih proroka kao što su bili Izaija i Jeremija, nego i od povijesnih dokumenata :Jošua, Sudci, Samuel i Kraljevi. Pet tomova Zakona kompletirano je ubrzo nakon povratka iz progonstva, ali drugi dokumenti su pisani i dalje.
Svi aspekti svakodnevnog života Židova bili su, kako se vjerovalo, određeni Zakonom. Generacije pismoznanaca bile su uključene u intenzivnom proučavanju spisa, rješavanju bilo kakvih protuslovlja, objašnjavanju načina primjene u posebnim situacijama, tumačenju Božjih zahtjeva. Suvremeni zakonski sustav imat će značenje riječi zakonodavstva, Statuta, primjenjenih kroz tumačenje eksperata u formulaciji presuda koje će tvoriti presedane u običajnom pravu. Slično tome, doktori Zakona bi debatirali o značenjima i dolazili do pouka koje bi trebalo prenositi njihovim učenicima. Vremenom se došlo do vjerovanja da je ova oralna tradicija išla daleko unazad kroz naraštaje učitelja i učenika sve do samog Mojsija.
U najranijim predajama, Zakon je bio strog i zahtjevan. Bilo je puno zlodjela koja su tražila osudu na smrt. “Svatko tko prokune svoga oca ili majku mora biti osuđen na smrt”, kaže nam se u Egzodusu 21.17. “Tvrdoglav i buntovan sin koji se ne pokorava svome ocu i majci i neće da ih sluša kad ga uče redu” treba biti kamenovan do smrti od ljudi iz grada, prema Deuteronomiju 21.18.21.
Pa ipak, ovo je bio također i zakon društvene odgovornosti, pravde i milosti; zakon koji je, unatoč svojoj strogosti, sadržavao i toleranciju i sjeme ljubavi, ne samo prema vlastitom susjedu, nego čak i prema neprijatelju:
"Ako naiđete na vola ili magarca vašeg neprijatelja kako luta naokolo, svakako ga odvedite natrag njemu." (Ex. 23.4)
"Nemoj ugnjetavati stranca; ti sam znaš kako je to ojećati se strancem, jer ste u Egiptu bili stranci." (Ex. 23.9)
"Ako j tvoj neprijatelj gladan, daj mu hrane da jede; ako je žedan, daj mu vode da pije." (Poslovice 25.21)
Kao što su Asirci predali svoje mjesto Babiloncima, tako su i Babilonci sa svoje strane popustili pred agresivnim Perzijancima pod Kraljem Kirom Velikim. Babilon je pao 539. godine prije Krista. Judeja je postala perzijskom provincijomm, a Kir je postavio upravitelja, Šešbazara, da tamo upravlja. Kir je također dopustio izgnanom narodu da se vrati u svoju domovinu. Izgnani Židovi vratili su se kući u Jeruzalem. Kir je čak izdao naredbu da se Hram ponovno izgradi.
Predvođeni Zerubabelom, unukom posljednjeg kralja Judeje Jehojakina, Židovi su za svoju sudbinu mogli zahvaliti samo Bogu. Kralj Kir, osloboditelj, predstavljen je u Deutero-Izaiji kao instrument Gospodina, kao njegov ‘pomazanik’ (Izaija 45.1). Kir – koji čak nije ni bio Židov - bio je ‘Mesija’. Tek će jedna kasnija generacija početi ovaj termin rezervirati za potomka Davidova i vođu Židova.
Poštovani čitatelji,
Ovo što slijedi (ili bolje što će slijediti, poglavlje po poglavlje, ako mi urednik ovog bloga to omogući) prijevod je knjige THE FALLIBLE GOSPELS, koja se jedne noći surfanja pojavila na mom ekranu i koju sam bez poteškoća odmah downloadirao (kako se to sad govori) u cjelosti, jer mi se učinila više nego zanimljivom i zato što je u punom skladu s mojim 35-godišnjim živim zanimanjem za temu tzv. ‘povijesnog Isusa’, pa i aktivnim bavljenjem tom temom. Spomenut ću samo kratko da sam do danas preveo tri knjige o povijesnom Isusu, sve od istog autora (S.G.F. Brandona) i sve već objavljene od raznih naših izdavača (Profil 2 knjige, Stari grad 1 knjiga.)
Autor ove knjige se nije potpisao, pojavila se na ekranu bez ikakve indikacije tko je knjigu napisao, ali je bilo očito da spada u tzv. free software, jer nikakvog protivljenja downloadingu nije bilo, niti bilo kakvog uvjetovanja. Onako kao što danas možete naći na Internetu originalni tekst Renanova ‘Isusova života’ i kojekakvih drugih vrijednih knjiga, sve ‘na izvolite’. Možda je još zanimljivije da je u međuvremenu knjiga nestala s Interneta – poslije je više nikad nisam mogao naći, nikakav Google mi više nije mogao pomoći. Niti sam ikada saznao tko je autor, iako sam se obratio i nekim američkim prijateljima da mi malo to istraže.Pretpostavljam da je skinuta s Interneta. Zašto, ne znam, možda ćete vi saznati, budete li imali strpljenja da je ovdje, barem djelomice, pročitate.
Odlučio sam se opet na prevodjenje, iako sam sebi rekao No more, jer više nemam snage boriti se s izdavačima, koji mi govore da knjige o Isusu ne idu, slabo se prodaju, Hrvati neće da čitaju. I ne zanima me novac, tj. zanima me itekako, ali mi nije u prvom planu, niti želim više ikoga moliti da mi objavljuje knjige koje volim i smatram važnima. Uostalom, sjetite se, upućujući svoje učenike na zadaću, Isus im je rekao, otprilike: ‘besplatno ste dobili, besplatno i dajte’. Od Interneta dobio, Internetu ću je i vratiti, ali prevedenu na hrvatski jezik.
I evo te knjige. U originalu se zove The Fallible Gospels, što je malo teško prevesti sa engleskog, jer hrvatski jezik ima izraz ‘nepogrešivost’ (na primjer nepogrešivost pape) ali nema za pogrešivost, može samo nešto opisno: koji može pogriješiti, I Evandjelja mogu griješiti, itd. Poslije raznih varijanti, koje sam sve redom odbacio, jer nisu pogađale ‘u sridu’, palo mi je napamet da bi ‘srida’ bila baš ovo kako sam stavio: Evandjelja nisu Sveto pismo.
Pa eto, gospodo i gospari (što bi rekli Dubrovčani) : Služite se!
Oto Lukačević
EVANĐELJA NISU SVETO PISMO Razumne opservacije o podrijetlu kršćanstva
UVOD
Često se smatra da su suvremena zapadna društva znanstvena, materijalistička i nereligiozna, odnosno ‘post-kršćanska’. Pa ipak, ideje i stanovišta i zakoni i socijalne službe bili bi nezamislivo drugačiji da nikad nije bilo kršćanstva. Unatoč njegovu ogromnome kulturološkom značenju, velika većina ljudi u ovome kršćanstvom zadojenom društvu – uključujući tu i one koji su religiozni i one koji to nisu - uopće ništa ne zna o tome kako je ono nastalo. Od rođenja pa do smrti, oni ostaju bez ikakvih saznanja o vjerskom, psihološkom i političkom okruženju u kojemu je cijela stvar započela.
Kao povijest, podrijetlo kršćanstva se ne uči u školama i posve sigurno ne uči se ni u crkvama. Izazvalo bi to neprilike: smatra se suviše opasnim ili suviše kontroverznim ili previše uznemirujućim. Stav koji običan vjernik, koji redovno ide u crkvu, ima prema povijesti svoje religije, jest prostodušno povjerenje u istinu i stvarnost priča i priopćenja što ih je čuo još u djetinjstvu. Sigurno je da ima puno ljudi koji misle kako je ‘posve dobro poznato’ da je Isus rođen 25. prosinca 1. godine, kao da bismo mogli otići na put do parohijskog registra u Betlehemu i naći da je tamo uneseno rođenje sina gospodina i gospođe Krist.
Postoje mnoge knjige na ovu temu, ali one obično imaju neke svoje posebne ciljeve. Ponekad ih pišu da bi se uvjerio ili umirio čitatelj kako je posve u redu biti kršćaninom s jednostavnim vjerovanjem. Evanđelja se predstavljaju, ako ne baš kao nešto što je izdiktirao sam Bog, onda svakako kao u osnovi pouzdana i konzistentna štiva. Prigovorima i nedosljednostima se ne dozvoljava ubacivanje ili im se čak ne dopušta niti toliko da budu razumno saslušana.
Neke od tih knjiga napisali su ogorčeni bivši vjernici, koji su izgubili svoju vjeru i koji negoduju što su – kako se čini – izgubili tolike godine svoga života kao redovnici ili redovnice. Ili možda žele da iznesu neku osobitu teoriju, na primjer da je Isus bio politički terorist, ili da je Isus bio psihotični iscjelitelj putem vjere, ili da Isus nije nikada ni postojao, ili da je skinut s križa dok je još bio živ i da je onda otišao u Indiju ili u Glastonbury ili da sada vodi školu borilačkih vještina na jugu Francuske zajedno sa Bruceom Leejem, a da su njegovu smrt lažno izveli vitezovi templari.
U nekim knjigama se raspravlja o datiranju i načinu izrade Evanđelja ili o nekim posebnim zaključcima suvremene znanosti o Novom zavjetu. Ponekad je jednostavna vjera lukavo prikrivena dosjetkama znanosti, predrasude odjevene u ruho razuma. Ponekad je problem u tome da je jedno izolirano područje proučavanja, kao što je literatura iz neke posebne zajednice u nekoj posebnoj zemlji, ili datiranje nekih fragmenata papirusa, ponešto odmaknuto od svog pravog mjesta u ukupnoj perspektivi. Tada je moguće to upotrijebiti kao osnovicu za tvrdnje kojima se pokušava preskočiti neke druge dijelove zagonetke, kao što su društveni i politički kontekst, ili psihološki i kulturološki aspekti, tako da to više nije uklopljeno u ono što je duga i detaljna analiza već otkrila o konstrukciji Evanđelja. Knjiga koja je iz toga proistekla može onda, kako je njoj zgodno, propustiti da spomene kako bi se njene tvrdnje mogle pomiriti sa pokazateljima iz autentičnih Pavlovih Poslanica, ili kako riješiti konflikte s drugim Evanđeljima, ili kako to da smo očito u stanju otkriti stanovite motive u, recimo, djelima autora Mateja i Luke, te implikacije koje iz njih proistječu.
Činjenica da se sve mora držati zajedno u stvarnom svijetu često biva zgažena pod nogama stampeda onih kršćana koji su uplašeni ili potpuno zbunjeni rezultatima znanosti. Umjesto ispitivanja temelja svoje vjere i istraživanja samih rezultata znanosti i razumnog razgovora o njima, oni reagiraju kao mačke koje smo stjerali u kut i koje samo svijaju i podižu leđa i frkću. Postoje i oni koji rabe riječi i ponekad ih rabe baš dobro, ali koji krivo misle da reagiraju intelektualno, a u stvari daju maha svojim instinktima i emocijama. Oni mogu kritizirati prave znanstvenike da tobože preskaču dokaze svojim teorijama, ali umjesto da se uhvate u koštac sa znanošću i nešto od toga nauče, sva rafiniranost njihovih gledišta stečena je prije mnogo godina u nedjeljnoj školi. Drže se demodiranog stava i mišljenja koje je već odavno umrlo, kao radnici po kancelarijama sedamdesetih godina koji su se odupirali uvođenju kompjutoriziranih postupaka želeći sačuvati svoju staru kancelarijsku rutinu.
Za svoju potporu, takvi autori mogu koristiti kombinaciju istinske i fascinantne znanstvenosti, sumnjive legende (bez da nužno izraze svoje rezerve u pogledu njih), te citate drugih autora. Ponekad ovi citirani izvori nisu ljudi koji su se uhvatili u koštac sa biblijskom znanošću, već ‘imena’, možda dramski pisci ili TV ličnosti – ljudi koji jednostavno učinkovito uzvraćaju udarce onima koji napadaju njihovu vjeru. Implikacija je u tome da zato što su rječiti i imaju slavu ili dobru reputaciju, čak u oblastima koje su potpuno udaljene od povijesti ili biblijske znanosti, njihova mišljenja u ovoj oblasti bivaju prihvaćena kao da su važeća.
Završit ćemo s knjigama na policama knjižara koje su stvarno kripto-fundamentalističke i pseudo-znanstvene, od autora i za čitatelje kojima je očajnički potrebna Biblija njihova djetinjstva; Biblija koja nije zakopana ispod konfuznih i složenih i realističkih činjenica, već se može čitati kao ‘istina’. Ovakvi autori bi tako rado htjeli da svi mi prihvatimo kako su svi ovi fantastični autori zapravo klepetala i da svi mi doista možemo ponovno doći do toga da prihvatimo pisce Evanđelja kao objektivne očevidce a ne propovjednike, kao novinare, a ne urednike i autore. Možda bi bilo dobro da ovakvi odustanu od osobnog računala i da se za pisanje svojih budućih knjiga vrate na guščje pero.
Tada bi mogli istupati s nekim promašenim i intelektualno klimavim usporedbama između, recimo, varijacija u Evanđeljima i suvremenog izvješćivanja o nekom događaju, u različitim verzijama raznih listova. Sugestija je ovdje u tome da bi se analiza Novog zavjeta mogla usporediti s nekim arheologom kroz dvije tisuće godina, koji bi pokušavao tvrditi da je Times koristio Daily Express kao izvorni dokument, ili da su oba imala neki zajednički pisani izvor, pored golih činjenica. I sve ovo unatoč činjenici da su ova novinska izvješća različita ‘svjedočanstva’ o nekoj stvari u vijestima koja nema nikakvih implikacija za religiju ili vjerovanje, nikakvih pretenzija prema čudesima ili suspendiranju prirodnih zakona, te nikakve veze s rivalitetom oko autoriteta među različitim skupinama novinara koji bi tvrdili da su imali viziju ili snoviđenje, a ne običnog fotografa i jedan intervju.
Započeo sam svoja istraživanja jer nisam želio ničije teorije, kao što nisam htio ni selekciju predrasuda i pretpostavki prakticirajućeg kršćanina. Htio sam objektivnu istinu. Mislio sam, možda prilično naivno, da sam ja u stanju otkriti ‘što se stvarno dogodilo’.
Takvo istraživanje može biti frustrirajuće. Pisci obično smatraju nužnim koristiti nazad-pa-naprijed metodu prezentacije, osjećajući možda potrebu da započnu sa polaganjem temelja: Kakvi su naši povijesni izvori? Što možemo vjerovati u dokumentima, u kojim i zašto? Onda čitamo knjigu koja fluktuira između razgovora o Evanđeljima, opravdavanja prihvaćanja odnosno odbacivanja pojedinih komadića iz njih, usporedno s tim kako napredujemo kroz njih, te povezivanja događaja prije i poslije Isusa s onim što je prolazilo kroz glavu Svetog Pavla, ili u jednoj ili više od onih najranijih kršćanskih zajednica, ili s idejama kasnijih povjesničara. Tijekom svega toga oni stalno čitatelja upućuju na primjedbe ispod teksta ili dodatke.
Ovaj metod prezentacije može biti potreban ili čak neizbježan do stanovite mjere, posebice ako je autoru nužno da stekne akademska priznanja. Ali to također djeluje negativno na dinamične skokove imaginacije. Nemoguće je početi tako da ste objektivni i pokušavate razumjeti ‘što se doista dogodilo’ ukoliko niste u najmanju ruku dobili malo ohrabrenja da se prebacite nazad u svijet u kojem nije bilo ničega od toga – nije bilo Evanđelja, nije bilo nikakve ‘kršćanske crkve’, sa njenim ritualima i vjerovanjima i inzistiranjem da je postojao ‘Sin Božji’. Postojao je nekad svijet u kome nitko nije ni čuo za Isusa. Svijet u kome su se stvari razvijale uredno, krećući se samo naprijed u vremenu, a ne naprijed i nazad između događaja i interpretacije.
Bilo koja tvrdnja ili izjava o bilo kome ili bilo čemu trebala je najprije biti kreirana i izrečena po prvi put od ljudskih bića, unutar njihova kulturnog i političkog konteksta. Ona je zatim morala biti opravdana drugima, na takav način da njihova vlastita razina razumijevanja i njihov tip potreba budu prijemčivi i prihvate to.
Zamislite sebe ispred neke robne kuće u nekom gradu. Na ulici stoji čovjek i propovijeda. Ljudi zastajkuju i slušaju ga, jer ima snažnu osobnost i veći dio onoga što govori nije bez smisla. On polazi od solidnih moralnih načela koja već čine dio svijeta u kojemu su odrasli i izražava ih neobično rječito. Ali nitko nije ranije čuo za njega. Nema nikakav službeni položaj, iza njega ne stoji nikakva crkva. On govori: slijedite me. Slušate li? Njegovi sljedbenici počinju tvrditi da je ovaj čovjek toliko izuzetan da njihove boleštine jednostavno nestaju, pa misle da mu je njegov autoritet zasigurno podario Bog. Biste li vi pokazali bilo kakvo zanimanje za ove izjave?
Isus je nekad bio u tom položaju. Ali kulturološke predodžbe njegovih slušatelja bile su potpuno drugačije od naših. Knjige koje se pišu o njemu često ne pomažu čitatelju da bude svjestan ovoga. Isto tako, umjesto da kažu ‘Što se zatim desilo?’, vjerojatnije je da će sve to izraziti na prilično suhoparan i pomalo konfuzan način kao, na primjer, ovako: ‘Zato što se X desio nekoliko desetljeća kasnije, ovo je vjerojatno ono što je Z radio kad je pisao svoje Evanđelje i tvrdio da se to i to dogodilo na stanoviti način’.
Uzmite samo u obzir opasnost od takvog gledanja unazad i toga da sad ‘okrivimo’ izvješća o uskrsnuću za ‘pojavu kršćanstva’. A u stvari, postojao je jedan učitelj koji se zvao Isus i ljudi su ga slijedili dok je bio živ. Ovaj pokret nije stvoren poslije njegove smrti, odnosno sa predznanjem o njoj ili zbog te smrti. Ideje Svetog Pavla došle su kasnije. Evanđelja Novog zavjeta napisana su još kasnije, nakon što je svijet iskusio Isusovo učenje i tvrdnje njegovih sljedbenika i Pavlovo učenje. Ne možemo reći da ‘startamo’ sa nekom vrstom zbirke alternativnih biografija. Evanđelja su konačan proizvod, nakon što su drugi utjecaji već djelovali.
Profesionalnom povjesničaru ili znanstveniku, bilo koje nastojanje da se pokuša razmrsiti tradicionalni akademski pristup (čak i djelomice) i da se to onda ‘pretvori u priču’, vjerojatno će izgledati nezgrapno i subjektivno i puno opasnosti. Ja za to ne moram brinuti. Nemam nikakvu akademsku reputaciju koju bih morao štititi ili opravdavati. Nemam nikakvu omiljenu teoriju koju bih morao promovirati. Ja sam jednostavno fasciniran povijesnom i psihološkom mehanikom ovog enormno značajnog fenomena.
Meni je stalo do istine i do slobode izbora. Ako ste bolje informirani, manje je vjerojatno da ćete biti žrtvom manipulacije. Vani u svijetu, razgovarajući s vama na ulici, kucajući na vaša vrata, nalaze se ljudi koji nisu motivirani poštovanjem prema vama kao pojedincu ili prema načelima slobode. Oni vas žele uvjeriti u nešto i pridobiti za nešto. Da bi to postigli morat će i sebe i vas zadržati u neznanju o povijesnim, književnim i znanstvenim otkrićima protekla tri stoljeća. Kroz stoljeća, naivni i lakovjerni ljudi bili su žrtve laži, eksploatacije, zlouporabe, pljačke, pa su ih čak odvodili i u smrt ljudi čije su tvrdnje prihvatili kao istinu. Vještice su utapali i heretike mučili ljudi koji su vjerovali u glupave stvari koje nije moguće dokazati. Nisu svi tako dobri kakav je bio Isus iz Nazareta.
Da li ovo znači da sad ovdje imamo konačno neku vrstu otvorene rekapitulacije o tome ‘što se stvarno dogodilo’? Da je ovdje riječ o ‘istini’? Da navedemo besmrtne riječi Poncija Pilata: ‘Što je istina?’
‘Evanđelje’ doslovno znači ‘dobru vijest’, ali ovo prvobitno značenje više se ne bilježi. Riječ ima tri značajne konotacije za suvremenog čitatelja:
1. ‘Evanđelje’ je knjiga u Bibliji koja priča priču o Isusu.
2. Riječ ‘Evanđelje’ govori nam o pouzdanosti, respektabilnosti i autoritetu. Čak i u sekularnom i ciničnom društvu riječi ‘istinito kao Evanđelje’ još uvijek imaju neku snagu.
3. ‘Evanđelje’ je poruka, vrijedna i u punoj mjeri prihvaćena od osobe koja nam je propovijeda. Čini se prihvatljivim koristiti frazu ‘propovijeda Evanđelje’ i kad govorimo o ekonomistima ili sociolozima, premda oni možda govore o nekom načelu ili koncepciji koja nema ničeg zajedničkog sa religijom.
Dakle: Vjera u poruku; istina i autoritet; i priča o Isusu.
Prvi je problem u tome da ne postoji jedno jedino originalno ‘Evanđelje’, jedna kršćanska poruka. A ovo ne govorim samo u smislu da postoje četiri Evanđelja u Novom zavjetu.
Evanđelje po Marku govori nam da je nakon uhićenja Ivana Krstitelja, Isus krenuo Galilejom, proklamirajući Božije Evanđelje, govoreći ‘Vrijeme je došlo i kraljevstvo Božije je veoma blizu. Pokajte se i vjerujte u dobru vijest!’ (Marko, 1.14-15). Nekoliko godina kasnije, Pavao iz Tarza počeo je pripremati velika misionarska putovanja diljem Srednjeg Istoka, propovijedajući o spasenju i o značenju smrti i uskrsnuća Kristova (I Kor. 15.2-8).
Očito je da poruka ‘apostola Pavla’ nije mogla biti ista kao poruka koju je Isus propovijedao za vrijeme svog života. Ovo je samo vrh ledenog brijega. U stvari, postojala je zbunjujuća raznolikost ‘poruka’ koje su letjele naokolo u ozračju prvog stoljeća. Ljudi su se angažirali u ozbiljnim i ogorčenim konfliktima oko svojih vjerovanja i oko svojih vlastitih pozicija u sustavu autoriteta. Ljudi su pisali Evanđelja, ne u nekoj vrsti nadahnutog transa, izolirani od svijeta, nego na posve određenim mjestima i u posve određenim situacijama. Nisu oni ‘bilježili povijest’- imali su oni i svoje vlastite sjekire koje je trebalo oštriti. Imali su ideje koje je trebalo braniti i zajednice koje je trebalo održati na okupu. Imali su protivnike koje je trebalo kritizirati, greške kojima se trebalo suprotstaviti i suparnike nad kojima je trebalo dokazati superiornost.
Nakon što je Isus pogubljen na križu, njegovi sljedbenici nisu bili jedna jedinstvena konzistentna skupina. Razni učenici bili su različita ljudska bića, sa individualnim karakterima i vlastitom osobnom prošlošću. Oni su sigurno morali saobraćati s drugim ljudima u svom okruženju i, čineći to, bilo je neizbježno da do izvjesne mjere razviju svoje vlastite poruke. Njihove osobne sklonosti i razina njihova razumijevanja zasigurno ih je dovela to toga da naglašavaju različite aspekte i tumačenja onoga u što su vjerovali, jednako kao i onoga o čemu su bili poučeni. Pavao, koji nije bio dio prvobine skupine, odnosno Isusovih sljedbenika iz Jeruzalema, imao je svoju vlastitu poruku, a ona nije bila ista kao njihova.
Neke od njihovih poruka su se poklapale, ali neke od njih bile su u suprotnosti. Autori Evanđelja, koji su pisali nekoliko godina kasnije, nisu samo baštinili povijest ovih poruka i potrebu da se nađe smisao ovih suprotnosti i nedosljednosti. Oni su imali i svoja vlastita gledišta koja je trebalo nametnuti informacijama s kojima su raspolagali, potrebe svojih vlastitih zajednica na koje je trebalo odgovoriti i svoje vlastite poruke koje je trebalo priopćiti.
Svi ovi ljudi, ova ljudska bića, vjerovali su u svoje vlastite poruke. Svi su oni imali svoj vlastiti osjećaj o tome što je ‘istina’. Zato su smatrali opravdanim da materijal prezentiraju na način koji će podupirati njihov vlastiti stav. Nisu bili mašine koje bi primile predaju i, nedirnute entuzijazmom ili idejama ili emocijama, sve to prenijele u nekom ‘originalnom’ neispoliranom obliku sljedećem naraštaju. Radi pojačanja svoje poruke oni bi manipulirali svojim materijalom, jer je ‘istina’ koju su htjeli prenijeti bila važnija od toga da se precizno prenese ono što su primili.
Ništa od ovoga nije niti najmanje nerazumno. Trebalo bi nam to svima biti očito, uključujući i kršćane među nama. Ali obični suvremeni kršćanin nikada se ne upušta u ovakve opasne misaone procese, niti ih slijedi logikom do njihovih razumnih zaključaka. Njihovo ‘razumijevanje’ kršćanstva jest da je ono počelo u nekoj vrsti vakuuma. Možda u dnu svoje svijesti imaju neki nekritični koncept prvih nekoliko godina prvog stoljeća, jednako nerealan kao što je postavljanje pozornice za neku teatarsku produkciju. Pojavio se ‘sin Božji’ i lutao naokolo Galilejom, vjerojatno uzdignut iznad zemlje (ili vode) nekoliko centimetara, govoreći ljudima da okrenu drugi obraz i uklanjajući, pokretom ruke, i sljepoću i gubu i umnažajući hljepčiće i ribe.
Kao dopunski likovi u drami, osobe kao što su farizeji ili rimski stotnici i Poncije Pilat pojavljuju se na sceni, da bi odmah sišli s pozornice, bez spomena o njihovoj političkoj ili društvnoj važnosti, odnosno bez ikakove ocjene o njima. A onda je Isus raspet i – na opće zaprepaštenje - ustao iz mrtvih tri dana kasnije. Tako piše u Bibliji. Znači on je stvarno bio Sin Božji i to je to. Bog je nadahnuo Pavla da piše poslanice i učenike da pišu Evanđelja i u sve to treba čvrsto vjerovati kao točno i istinito, kao u neki pradavni ekvivalent Četvrtog kanala televizije.
Sve je onda ponovno postalo ‘realističnim’. Ljudi su prestali manipulirati zakonima fizike i ustajanjem iz mrtvih i počeli su pisati dokumente kojima niste uvijek mogli vjerovati i s kojima ste se s pravom mogli sporiti. Ali Isus je već bio lansirao Kršćansku crkvu i eto nas danas tu gdje jesmo, s papom i katedralama i svim ostalim.
Činjenica je, međutim, da nije moguće razumjeti početke kršćanstva ukoliko sve to nije uklonjeno iz ove artificijelne drame i stavljeno u kontekst povijesti, religije, politike, pa i psihologije autoriteta i rivalstva.
Sve se to odigralo u realnom svijetu. Svi ljudi koji su bili upleteni u priču imali su političku situaciju oko sebe i religioznu prošlost iza sebe. Bili su dio kulture, ne naše kulture; kulture s idejama, predodžbama i očekivanjima. Ništa od ovoga nije se osnivalo na našem poznavanju fizike, biologije, astronomije, psihologije, itd. Njihovo društvo je imalo ekonomiju i društvene i medicinske probleme i oni su imali svoje načine razumijevanja i objašnjavanja stvari koje su od nas jako udaljene.
Ali to su ipak bili ljudi. Oni su voljeli, oni su se prepirali, kazivali laži i bilo im je potrebno da budu prihvaćeni, ponekad i da imaju moć. Bilo im je drago da budu u pravu i postajali su defenzivni kad bi bili suočeni sa suparnicima ili kritikama. Dešavalo se i da budu zastrašeni, a živjeli su u surovom svijetu.
Ovo su bili ljudi koji su slijedili Isusa, koji su bili nadahnuti njime, koji su propovijedali o njemu, koji su ga tumačili. Ovo su bili ljudi koji su napisali Evanđelja. Ovo su bili ljudi koji su ustvrdili da je Isus bio božanstven. Da li ovo znači da ja osobno dovodim u pitanje Isusovu ‘božanstvenost’? Ono što je važno jest možda to da su njegov karakter i njegov utjecaj bili uzrokom što je takva tvrdnja uopće iznesena. Ali ako vi tvrdite da je Isus bio božanstven, kako to znate? Tako što vam je netko rekao, netko kome su to u početku rekli neki drugi, i tako dalje unazad tijekom naraštaja. Sve dok ne dođete do nekoga tko je to rekao prvi: ovaj čovjek je bio poslat ili odabran od Boga.
A vi morate vjerovati da je ta osoba govorila istinu. Ta osoba u svom primitivnom, znanstveno neukom i veoma praznovjernom društvu. Što je temelj vaše vjere? U što vi vjerujete? U božanstvenost Isusa – ili u tumačenje njegova značenja koje je dao netko drugi, netko čiji je način percepcije svijeta bio milijun milja daleko od vašeg?
Možda ćete reći da se umjesto toga oslanjate na ‘činjenicu’ njegova uskrsnuća iz mrtvih, za koje postoje ‘dokazi’. Te dokaze ćemo razmotriti kasnije, kad utvrdimo kulturni kontekst u kome su ove tvrdnje nastale. Odvojeno od toga, vaša vjera bi i dalje bila vjera u tumačenje, a ne u sam događaj. Ako bi se netko vratio iz mrtvih danas, što se događa u modernim bolnicama na regularnoj osnovi, da li biste mislili da je ovo dokaz njihove božanstvenosti? Ako to ne bi bilo u bolnici, biste li vjerovali izvješću? Zar ne biste pomislili da netko možda laže, ili griješi, ili halucinira, ili da postoji i neko alternativno objašnjenje, a ne samo Božje čudo? Ili da pokazatelji zahtijevaju pažljivije istraživanje da bi se donijela odluka o tome koliko je sve to pouzdano?
Suvremeni kršćanski vjernici čine ovo svaki dan, primjenjujući jedan sustav mjerila za prihvaćanje ili raspravu o tome što se dešava danas, a posve drugi za ono što se dogodilo prije dvije tisuće godina. Ali dvije tisuće godina je samo određeno vremensko trajanje. Ovo je jednako logično kao primijeniti jedan sustav pretpostavki glede ljudske naravi i glede toga kako svijet funkcionira u utorak i posve drugi sustav u petak.
Kršćanstvo je nemoguće razumjeti samo odlaskom u crkvu. Ne možete razumjeti Isusa ili uskrsnuće, a da nemate neka saznanja o prošlosti Židova i njihovoj situaciji u Rimskome carstvu u vrijeme Isusova života. Također je potrebno da imate nekakvu predodžbu o životu i idejama Pavla, te da znate nešto o njegovim konfliktima sa glavnom skupinom prvobitnih Isusovih sljedbenika u Jeruzalemu.
I na koncu, ako ne znate za židovski ustanak protiv Rimljana u prvom stoljeću, te o posljedicama uništenja jeruzalemskog Hrama i strašnog poraza, kako za kršćanstvo tako i za Židove, vi niste u stanju razumjeti postojanje i prirodu samih Evanđelja.
Ne možete stvarno razumjeti bilo što o svemu tome ukoliko ne znate barem nešto o svemu tome. Tek tada ćete biti u mogućnosti da procijenite kako se ‘poruka’ filtrirala kroz ideje i predrasude i potrebe raznih ljudi. Nakon što su svi oni natezali Evanđelje prema svojim ciljevima i potrebama, mi smo duž toga puta praktično izgubili svaku šansu da baštinimo stvarnog Isusa. Ostavili su nam samo praznovjerje i Crkvu.
| travanj, 2011 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
...nikad ispričana priča...