GLAVA DVADESET ČETVRTA
ZNACI I ČUDA
Kod Marka, u 5.1-20, ima priča o čovjeku kojega je opsjeo demon, a Isus izliječio. Kad Isus pita nečisti duh kako se zove, ovaj odgovara,”Moje je ime Legija, jer nas je mnogo”. Isus šalje duhove u veliko krdo svinja koje pasu na obronku brda. Svinje se sjuriše niz liticu i utopiše u Galilejskom moru.
Razni antički rukopisi izvješćuju da se ovo dogodilo u zemlji Gerasenes, Gadarenes ili čak Gergesenes. Ovo je nesumnjivo odgovor ranih prepisivača na jedan zemljopisni problem. Znali su da ne može biti Gerasenes, pošto su vjerojatno znali da se Gerasa, koja se sada zove Jerash, nalazi više od trideset milja jugoistočno od Galilejskog mora, bez ikakvih strmih obronaka prema bilo kakvoj vodi. Gadara je bliže, samo oko pet milja od Mora. Pisari koji su Gerasenes prepravili u Gadarenes nisu čini se znali za malo selo na obali jezera koje se zvalo Khersa na istočnoj obali, koje je zvučalo kao Gerasa u usmenoj predaji.
Premda je takav detalj intrigantan i nudi ključ za lokaciju nekog pravog povijesnog događaja, čitava priča je i opet takva da su joj važnija značenja nego činjenice. Demon koji se zvao Legija je jasni simbol nazočnosti rimske sile. Biva upućen u svinje, koje su se smatrale najprljavijom i uopće nežidovskom životinjom. Onda su završile u moru. Ranije sam komentirao povećavanje demonskih opsjednuća u situacijama kolonijalne dominacije. Jasno je da ova priča, koja prikazuje osjećaje i snove židovskog otpora, potječe od mesijanista a ne iz poganske crkve.
Drugi proces koji treba imati na umu jest interakcija između parabole i čuda. Nešto što je prvobitno ispričano samo kao priča s namjerom da ilustrira neko značenje, moglo je kasnije biti dramatizirano, pretvoreno u čudesni događaj kako bi se poenta još snažnije istakla. Zamišljam da se upravo to dogodilo sa smokvom bez ploda, o kojoj Luka piše samo kao o paraboli (13.6-9). Matej i Marko na protiv prikazuju ovo kao događaj. Pričaju nam o loše raspoloženom Isusu koji je prokleo stablo smokve što na njemu nije bilo ploda kad je on bio gladan. Ovo bi naravno bilo nerazumno. Isus je kao rođeni Palestinac vrlo dobro znao da smokve nisu nikad zrele prije Pashe (kao što Marko priznaje u 11.13).
Mateju se baš nije dopalo to što je Marko uradio, jer kod Mateja drvo smokve odmah usahne (21.18-21). Marko je stavio Čišćenje hrama između kletve (11.14) i umiranja drva (11.20). Ne samo da je Hram sada beskoristan, kao što je bilo i drvo: cijela umetnuta scena bila je povezana sa sudbinom Jeruzalema i opet pod utjecajem spisa iz Starog zavjeta:
"Oni će biti srušeni kad budu kažnjeni, kaže Gospodin…Neće biti nikakvih smokava na drvu i njegovi listovi će usahnuti.” (Jer. 12-13)
"Zbog njihovih grešnih djela, ja ću ih istjerati iz svoje kuće. Neću ih više voljeti; svi njihovi vođe su buntovni…njihov korijen je usahnuo, neće više donijeti ploda.” (Hosea 9.15-16)
Sudbina stabla simbolizira božanski sud o starom Izraelu i pretkazuje kraj Hrama i uništenje Jeruzalema. Zbog odbacivanja Isusa, govori Markovo kršćanstvo, judaizam će usahnuti.
Jedan drugi primjer ovog odnosa između priče i čuda jest vjerojatno ono što nam kaže ime Lazar, koji je podignut iz mrtvih u Ivanovu evanđelju. Kod Luke, Lazar je naprosto lik u paraboli. Sugerira se da može biti poslat natrag na zemlju, podignut iz mrtvih, da bi se ohrabrilo pokajanje prije nego što bude prekasno; ali je ovo odbijeno. “Ako neće slušati ni Mojsija ni proroke, neće biti uvjereni čak i ako netko ustane iz mrtvih” (Luka 16.31). Možda je netko u ranoj crkvi mislio da će više ljudi biti stvarno uvjereni pretvaranjem ovoga u priču o Lazaru koji je doista ustao iz mrtvih.
Bilo je sigurno onih u ranoj crkvi koji su više voljeli priče o čudima nego druge metode izražavanja Isusova značenja. Pokušaj da se iz naših postojećih dokumenata izvuče neka ranija zbirka smišljeno aranžiranih, simbolički važnih čuda prilično je težak. Ima sveukupno oko tri tuceta čuda koji se pripisuju Isusu, a moramo imati na umu razlike u stilu i motivaciji evanđelista. Ivan jedva da je htio kazati bilo što, osim ako je mogao izvući teološku poentu iz toga; Marko je volio udvostručiti, bilo riječi ili fraze ili događaje, možda kao svoj način da nešto naglasi.
Pa ipak, čini se da postoje svijesno aranžirani ciklusi pet tipova čuda. Ovi su mogli biti skupljeni zajedno u nekoj ranoj fazi i korišteni neovisno i od Marka i od Ivana kao izvor. Unatoč velikim razlikama između njihovih evanđelja, Marko i Ivan koristili su ova čuda u istom redosljedu. Ova se lista oslanja na činjenicu da smo ‘izgubili’ podizanje Lazara iz novozavjetnog Marka, ali da smo ga ponovno otkrili u ‘Tajnom Markovom Evanđelju”:
1. Isus odnosi i bolest i grijeh: “Podigni svoj ležaj i hodaj”. Marko 2.1-12 i Ivan 5.¸1 –15.
2. Isus nahrani pet tisuća ljudi sa pet pogača i dvije ribe. Marko 6.33-44 i Ivan 6.1-15. Slijedi odmah u oba evanđelje ovo:
3. Isus hoda po vodi. Marko 6.45-52 i Ivan 6.16-21.
4. Isus vraća vid slijepome. Marko 8.22-26 i Ivan 9.1-11.
5. Isus podiže čovjeka iz mrtvih. Tajni Marko; između Marka 10.34 i 10.35; i Ivan 11.1-44.
Za ciljeve teologije i propovijedanja, takva je kolekcija bila idealna. Isus je najprije izliječitelj, koji otklanja i savladava snage zla koje su odgovorne za njega. Zatim se prave paralele sa pričom o egzodusu. Kao i Mojsije, Isus inicira čudesno hranjenje mnoštva ljudi u pustinji i tu je i čudesno prelaženje preko vode. Također, duhovna ‘hrana’ Isusova, mudrost njegovih izliječenja više je nego dovoljna za svakoga. Isus je uklonio glad i Isus skida sljepoću; on donosi prosvijetljenje, otvara oči onih koji prije nisu mogli ‘vidjeti’. Na kraju, u posljednjem simboličkom aktu, naslućujući svoje vlastito uskrsnuće, koje će doći također kao otkrivanje ‘života’ kojeg donosi Isus, on savladava i samu smrt.
Malo je znao prvobitni skupljač o tome da će ono što Isus započinje svojim pokretom doista postati egzodusom, izlaskom iz samog judaizma.
U Ivanovu evanđelju imamo ukupno samo sedam čuda. Prije gore navedenih pet, Ivan nam daje pretvaranje vode u vino na svadbi u Kani (2.1-11) i liječenje na daljinu sina dvorskog dužnosnika (4.46-54). Pitam se da li je ova posljednja priča bila prvobitno priča koju imamo u Q, o liječenju sluge rimskog stotnika: zvaničnik kod Ivana vjerojatno treba da bude shvaćen također kao poganin, a podsjetite se da je riječ ‘sin’ i riječ za ‘slugu’ u grčkom ista riječ (pais).
Ivan izbjegava sve priče o egzorcizmu. On je svjesniji od sinoptičkih pisaca da su čuda prije simboli značenja nego izvješća o povijesti. On ih koristi veoma smišljeno na svoj način, nazivajući ih ‘znacima’, i ovo utječe na njegovo stvaranje novog materijala, kao i na njegovo organiziranje naslijeđenih tradicija. Pretvaranje vode u vino nalazi se samo kod Ivana. To je čista alegorija.
Vina na svadbi počinje nedostajati. Voda stoji u kamenim ćupovima za židovske rituale očišćenja, a predstavlja Mojsijev Zakon. Biva zamijenjena čudesnim Isusovim vinom: baš kako je židovski Zakon preživio svoju korisnost i bio zamijenjen spasenjem koje je donio Isus. Ovo nije forsiranje interpretacije u ovoj priči: židovska literatura redovno koristi vino kao simbol za Zakon, a vjenčanje je uobičajena metafora u Starom zavjetu koja simbolizira Božje odnose sa Izraelom.
Možda je ovo čudo također počelo kao priča ili je prosto izraslo iz autentične Isusove izreke o tome da nitko ne stavlja novo vino u stare vinske mješine (Marko 2.22, Matej 9.17, Luka 5.37, Toma 47)
Još jedna druga priča o čudu, koja nije prosto izvješće o jednom događaju, nego slojevita zbog pridodanog značenja, jest ona o Smirivanju Oluje (Marko 4.35-41, Mat 8.18-27, Luka 8.22-25). Učenici su pratili Isusa u čamcu preko Galilejskog mora. Isus spava, ali se diže žestoka oluja koja uplaši učenike. Oni bude Isusa, koji kori vjetar i more i sve se stišava.
Ovo nije priča o ‘vladanju’ nad bezličnim meteorološkim procesima. Riječi koje Isus rabi da bi stišao elemente iste su kao i riječi koje rabi da bi utišao demona kod Marka 1.25: ovo je priča o moći nad demonskim snagama, za koje se vjerovalo da žive u moru. Antički narodi uvijek su vidjeli snage prirode kao izraz moći bogova. Židovi su vjerovali da je božanska moć razdvojila Crveno more za Mojsija. Postoje reference kroz sve psalme i na drugim mjestima u Starom zavjetu na snagu oluje i mora (na pr. Psalm 69); na molbe Bogu, kad su osjećali da su zanemareni, da se probudi i pruži pomoć (Psalmi 35 i 44); te na sposobnost spavanja u neuznemirenom spokoju kao znaku potpunog povjerenja u Božju zaštitu (Psalm 4, Poslovice 3).
Rana crkva jako je voljela ovu priču. Ona je pružala dokaz o Isusovoj moći i umirujući podsjetnik da iako ponekad može izgledati da on spava, on nije ravnodušan prema njihovim nevoljama.
Možda je izvješće o Isusovu hodanju po vodi (Marko 6.47-50) samo još jedna ilustracija ove božanske moći nad neprijateljskim snagama mora. Možda se on nalazio u plićaku pa se radilo o pogrešnoj percepciji. Možda je čak ovo naraslo iz jednog krivog razumijevanja prijevoda: isti grčki prijedlog ‘epi’ može se prevesti kao ‘blizu’ mora, kao kod Ivana 21.1, ali i kao ‘na’ moru, kod Ivana 6.19.
Najvažnija priča o čudu koju treba pokušati razumjeti kako treba jest priča o ribi i pogačama. Ovo se pojavljuje šest puta u četiri evanđelja Novog zavjeta (dva puta kod Marka i Mateja i po jedamput kod Luke i Ivana).
Prvu verziju imamo kod Marka u 6.32-44. Velika masa ljudi okupila se oko Isusa i njegovih učenika i on ‘stade da ih poučava ponešto opširnije’. Postaje kasno i njegovi učenici kažu da bi masu trebalo otpustiti i poslati da nađu nešto za jelo. Isus kaže učenicima da im oni daju nešto da pojedu. Oni kažu, ‘Zar ćemo utrošiti dvije stotine denara za kruh koji će oni pojesti?’ Isus pita koliko hrane imaju i sve što su oni mogli pronaći bile su dvije ribe i pet pogača. Isus blagosiva hranu, lomi pogače i daje učenicima da podijele narodu. Svi jedu do sitosti i na kraju skupljaju dvanaest košara viškova. “Onih koji su jeli kruh bilo je pet tisuća ljudi”.
Isus i njegovi učenici odlaze čamcem. Učenici vide Isusa kako hoda po vodi, ali ‘oni su bili potpuno zabezeknuti, jer nisu razumjeli što je značilo čudo s kruhom; njihove glave bile su zatvorene’ (6.51-52). Očito, za one koji čitaju Bibliju kako treba, ovo je opet nešto sa duhovnim značenjem; ovo nije priča o fizičkom umnožavanju kruha ili ta rečenica ne bi imala nikakvog smisla.
Druga verzija se nalazi kod Marka, u 8.1-10. Mase su slijedile Isusa i on ne želi da ih otpusti gladne. Njegovi učenici kažu, ‘Gdje bi čovjek mogao naći toliko kruha da nahrani ove ljude na pustom mjestu kao što je ovo?’ (I sad, ako je ovo doista druga zgoda, a prvi put je sve doista bilo čudo, što bismo trebali zaključiti o ovom pitanju? Čudesno kratko pamćenje možda?)
Ovaj put imaju kod sebe sedam pogača. Isus blagosiva hranu, lomi kruh i daje učenicima da podijele. ‘Imali su i nekoliko malih riba’ (8.7) Svi jedu koliko hoće i na kraju skupljaju sedam košara ostataka. ‘A bilo je tamo oko četiri tisuće ljudi’. Opet Isus i njegovi učenici odlaze čamcem.
Pored naivnog pitanja učenika u ovoj tobožnjoj drugoj prilici, imamo obilato drugih razloga za vjerovanje da je prvobitno postojala samo jedna priča, a ne dvije. Ima i previše detaljnog verbalnog podudaranja: ‘Koliko kruha imate?’ (6.38 i 8.5); u obje zgode iste riječi rabe se da ih se posjedne na zemlju, Isus uzima i blagosliva i lomi i dijeli i svi ‘oni jedu koliko hoće’. I svaki put ostatci se skupljaju u košare, a Isus i njegovi učenici odlaze čamcem.
Naravno, ima i razlika, u broju pogača, naroda i košara. Riječ koja se rabi za košaru je također različita, u prvoj priči to je kophinos—tip košare koja je čini se bila rabljena među siromašnim Židovima u Rimu – i spyris, veća košara za ribu u drugoj. Zanimljivo pitanje jest--je li Marko rabio ovu tehniku dupliranja da bi pretvorio jednu priču u dvije, mijenjanjem nekih detalja? Ovo bi mu omogućilo da pojača kako Isusovu moć, tako i, u skladu s njegovim temama i motivima, neznanje i sljepilo učenika.
Alternativno objašnjenje bi bilo da Marko nije ni shvatio da reproducira alternativne verzije jednog jedinog prvobitnog događaja, koji je bio tako visoko cijenjen u ranoj crkvi da je prepričavan bezbroj puta, dobijajući različite detalje tijekom ponavljanja koje je išlo godinama. Bi li Marko doista bio tako naivan da pretpostavi da su bile dvije odvojene zgode u predajama koje je prikupio, zbog toga što su neki brojevi bili različiti?
Lako je zamisliti kako je ‘kruh’ bio viđen kao važan simbol, pa je netko jednostavno zbrojio pet i dva da bi u nekoj fazi ponovio priču rabeći sedam pogača i ne mareći da uopće spomene ribu. Marko je lako mogao sam namjerno uskladiti ove dvije verzije dodajući “Imali su i nešto malih riba” u drugoj verziji. Prvo, ovo je jedini ‘detalj’ bez određenog broja, i drugo, dok hranjenje pet tisuća završava “Skupiše dvanaest košara komadića kruha i ribe”, hranjenje četiri tisuće završava “Skupiše sedam košara ostataka”, bez ikakvog spominjanja ribe.
Jednostavna objašnjenja obično se pokazuju kao bolja od kompliciranih i nejasnih, ali je velika domišljatost bila potrebna u pokušaju kako objasniti značenje svih različitih brojeva. U prošlosti, u četvrtom stoljeću, crkva je sugerirala da priče simboliziraju davanje kruha života, s 5000 koji predstavljaju Židove i 4000 pogane. Možda je pet pogača bilo zamišljeno da predstavljaju pet knjiga Zakona; sedam pogača (ili košara) odnose se, kako je bilo rečeno, na 70 poganskih naroda u svijetu ili 70 prevoditelja Septuaginte, ili sedam đakona u ranoj crkvi (Djela 6.3-6). Dvanaest košara predstavljalo je 12 plemena Izraela.
Problem je u tome da, ako razmišljate u magičnim terminima, možete učiniti apsolutno sve što želite s brojevima. Pet pogača mogu predstavljati Isusa i prva četiri učenika, Šimuna, Andriju, Jakova i Ivana (Marko 1.16-20). Ili bi mogli predstavljati pet slova imena Jesus (ili Judas). Ili pet čuda u bazičnom lancu priča o čudima. Dvije ribe bi mogle predstavljati Stari zavjet i Novi zavjet, ili Josipa i Mariju, ili Petra i Pavla, ili Lennnona i McCartneya. Toliko se zapletete da na kraju izgubite iz vida odakle je priča prvobitno došla i što se s njom dogodilo.
Prva važna poenta jest uporaba kruha u Starom zavjetu, kao simbola života i istine.
"Zašto potrošiti novac na nešto što nije kruh i vaš rad na nešto što ne zadovoljava? Slušajte, slušajte mene i jedite što je dobro i vaša duša će se obradovati najbogatijem jelu.” (Izaija, 55.2)
Pisac četvrtog evanđelja jasno je razumio o čemu se radilo u ovom čudu. Za njega je to bio ‘znak’ istine o samome Isusu i on je to doveo u vezu s onim drugim hranjenjem u pustinji, iz Egzodusa poglavlje 16, kad Bog šalje kruh Mojsiju. Mojsije je, naravno, primio Stari zavjet, a za Ivana, Isus je to zamijenio Novim zavjetom:
"Isus odgovori, ‘Zaista vam kažem, nije to bio Mojsije koji vam je dao kruh s neba, to je bio moj Otac koji vam daje kruh s neba, pravi kruh; jer Božji kruh je taj koji dolazi s neba I daje život svijetu… Ja sam kruh života. Tko dođe k meni neće nikada biti gladan; to vjeruje u mene neće nikada biti žedan.” (Ivan, 6.32-3, 35)
Druga važna stvar koju treba imati na umu jest često oslanjanje rane crkve na ‘dokaze’ kako su židovski sveti spisi upućivali na Isusa. U drugoj knjizi o Kraljevima nalazimo ovo izvješće o hranidbenom čudu proroka Eliše:
"Čovjek dođe iz Baal Shalisha, donoseči Božjem čovjeku dvadeset pogača ječmenog kruha ispečenog od prvog zrelog ploda, zajedno s nekoliko klasova ploda. ‘Dajte to narodu da jede’, reće Elisha. ‘Kako mogu ovo staviti pred stotinu ljudi?’ upita njegov poslužitelj. Ali Elisha odgovori, ‘Dajte to narodu da jede. Jer ovo je ono što Gospod govori: Jesti će i bit će i ostataka.’ Onda on stavi to pred njih i oni su jeli i bilo je i ostataka, baš kako je Gospod rekao.” (II Kraljevi 4.42-55)
Dvadeset pogača, nedovoljno za stotinu ljudi. Ali prorok progovori, Bog je na djelu, oni će svi jesti i bit će i ostataka. Bili itko mogao ozbiljno zamisliti da nema nikakve veze, ni grama inspiracije, nikakvog utjecaja iz svetih spisa na ono što Isus radi u ovoj priči o čudu?
U Ivanovom evanđelju (6.1-15), brojevi su isti kao u prvoj Markovoj priči – pet tisuća ljudi, pet pogača i dvije ribe, dvanaest košara ostataka. Međutim, Ivan opisuje pogače kao ječmene, iste kao u priči o Elishi. Ivan također spominje iznos novca, 200 denara, ali dok je Marko podrazumijevao da bi trošeći ovoliko novca bilo moguće kupiti dovoljno kruha za masu, Ivan kroz usta učemika Filipa kaže,”Dvije stotina denara donijelo bi samo toliko da svatko dobije mali komad” (6.7).
I sad, mi možemo zamisliti korijene priče, preuveličane u ponavljanju. Ako je Elisha bio manje značajan nego Isus, onda je Isus zasigurno mora biti u stanju nahraniti ‘preko stotinu’ ljudi sa ‘manje od dvadeset’ pogača. Možda se ovo onda pretvorilo u ‘stotine’ ljudi, dovoljno da pojedu vrijednost od 200 denara kruha. Skoro tisuću, oko tisuću ljudi, preko tisuću, tisuće ljudi. Četiri tisuće. Pet tisuća ljudi. U ovoj fazi već, Ivan je znao da je brojka od 200 denara, naslijeđena od neke ranije verzije, bila daleko nedovoljna da kupi kruha za pet tisuća ljudi.
Pogledajte kako nma stvari otkriva Matejevo evanđelje, pokazujući da je ovaj proces preuveličavanja još uvijek išao naprijed. Matej je koristio Marka kao izvor za ovu priču, ali tamo gdje je Marko rekao ‘pet tisuća ljudi’ (Marko 6.44), Matej kaže ‘pet tisuća ljudi, da i ne govorimo o ženama i djeci’. Da nije bilo zapisano u ovoj fazi, već bi bilo dobrano na putu ka šest do sedam tisuća. Isus bi morao bukirati Hollywood Bowl. Kako može čovjek u pustinji govoriti masi od pet tisuća ljudi bez PA sustava?
Ivanova verzija nažalost premješta priču dalje od ekstenzivnog poučavanja koje spominje Marko. Kod Ivana, učenje je uvijek o vjeri u Isusa (čak i ako je u njegovim vlastitim ustima). Ivan koristi priču da bi pokazao Isusovu moć. Ne spominje nikakvo učenje, niti opravdava hranjenje govoreći da su ljudi daleko od svojih kuća i hrane. To je ‘znak’ moći.
Pošto smo razmotrili pozadinu proročkog ispunjenja i oralnog preuveličavanja trebamo se sada vratiti na osnovne razloge za važnost ove priče u očima ranih Isusovih sljedbenika. Za Isusa je bilo karakteristično dijeljenje: on bi dijelio kruh sa bilo kim u otvorenom druženju za stolom; dijelio bi mudrost i ljubav sa svima koji su htjeli slušati. Isus ne bi nikad nikoga odbio, pa je tako u njegovu tadašnjem Kraljevstvu Božjem bilo uvijek više nego dovoljno mjesta za svakoga. Kako bolje ovo predstaviti?
Važnost podijeljenih obroka podvučena je činjenicom da je to postalo ritualom u kome je on bio pamćen i njegova nazočnost održavana u životu. U najranijim kršćanskim katakombama u Rimu, koje datiraju s kraja drugog stoljeća po Kristu, imamo crteže na zidovima koje pokazuju sedam ili jedanaest ljudi koji dijele stol, s objedom pred njima. Objed se sastoji od pet hljepčića i dvije ribice. Tu je bilo stvarno prvobitno čudo, život druženja za stolom u Kraljevstvu Božjem.
Razumjeti što ovo čudo znači nije umanjivanje isusa; to je samo razumijevanje suptilnosti i duhovnog značenja. Ali inzistirati na njemu kao fizičkom događaju, s tisućama ljudi koji jedu doslovni kruh donesen niotkuda, znači umanjivati sebe samoga kao inteligentnog ljudskog bića, koje ima moć rasuđivanja.
Postoji još jedna zanimljiva priča koja involvira ribu. U posljednjem poglavlju Ivanovom, uskrsli Isus kaže učenicima da izbace svoje prazne mreže na drugu stranu i onda moraju da je izvuku na obalu, ‘punu velike ribe, stopedeset i tri komada; i unatoč tome što ih je bilo toliko puno mreža se nije pokidala” (Ivan 21.11). Izneseno je nekoliko objašnjenja glede ovoga naizgled znatnog broja ribljih vrsta, da na primjer predstavljaju što se mislilo da je broj ribljih vrsta, ili je to bio broj ljudi u Ivanovoj zajednici. Istina bi mogla biti nešto više mistična ili magična.
Prvo, ako zbrojite brojeve od jedn do sedamnaest, rezultat je 153. Drugo imamo proročanstvo Ezekijela koje glasi kako slijedi:
"Ribari će stajati uz obalu; od En Gedija do En Eglaima bit će mjesta za prostiranje mreža.“ (Ezekijel 47-10)
Na prvi pogled, u židovskoj terminologiji studija okultnog značenja brojeva, 17 i 153 su brojevi koji su ne samo misteriozno povezani, nego su i numerički ekvivalenti mjesta koja se zovu En Gesi i En Eglaim. Ukoliko ovo nije samo neka fantastična koincidencija, onda je to samo još jedna indikacija ogromne psihološke razdljine između Ivana evanđelista i kršćanina današnjih dana.
Reference na ribarstvo mogu se očekivati ukoliko su najraniji učenici bili ribari. Kod Mateja u 13.47-50, Isus uspoređuje kraljevstvo nebesko sa ribarskom mrežom, iz koje će na kraju vremena anđeli sortirati dobru ribu i odbaciti lošu ribu. Kad su se prvi učenici vezali za Isusa, biloje to nakon onoga kad im je on rekao “Slijedite me i ja ću vas pretvoriti u ribare ljudi” (Marko 1.17).
Matej je ponovio scenu (Mat. 4.18-22), smatrajući vjerojatno da je Isusov autoritet dovoljno opravdanje što će ovi obično radni ljudi odbaciti svoje mreže i svoje ranije živote i krenuti za njim. Luka je poželio da scena izgleda ‘razumnija’, da učenicima da dobar razlog da slijede Isusa. Ne može biti impresivnijeg razloga od čuda.
Luka je uzeo prva dva stiha iz poglavlja 4 kod Marka, gdje se toliko puno ljudi okuplja oko Isusa na obali da on mora uzeti čamac da ih poučava iz njega. Luka okreće ovo u Šimunovu barku (Luka 5.3). Između ovog dijela scene i poziva da budu ribari ljudi (5.10-11), Luka je umetnuo čudesni ribolov. Iako su cijelu noć radili i ništa nisu uhvatili, oni prihvaćaju Isusov prijedlog da opet bace svoje mreže i ‘oni uhvatiše u mrežu toliko veliki broj ribe da su im se mreže počele razdirati”.
Čini se da je prvobitno ova priča mogla lako biti priča o čudu poslije uskrsnuća pa je zato u biti to ista priča koja se našla na kraju poglavlja 21 kod Ivana. Pogledajte sljedeće stihove:
"Kad je Šimun Petar ovo vidio pao je pred Isusova koljena govoreći, ‘Ostavi me Gospodine, ja sam grešan čovjek’.” (Luka 5.8)
Imamo ovdje dvije poente. Prva je da se ovaj učenik naziva ‘Šimunom Petrom’ u ovom stihu, ali samo ‘Šimunom’ u stihovima prije i poslije. Ne spominje se više ni kao ‘Šimun koga je on nazvao Petrom’sve do Luka u 6.14. Ovo zbog toga izgleda kao scena koja je ‘projicirana unazad’bez da je ime bilo popravljeno. Druga poenta je da, unutar konteksta priča koje je polako prihvaćala rana crkva, ispovijed Šimuna Petra da je on grešan čovjek ima puno više smislaposlje uskrsnuća i nakon što je tri puta zanijekao Isusa. U Lukinoj fazi priče naprosto izgleda kao isforsirana i artificijelna, prije nego nekakav izraz poniznosti pred očitom božanskom moći.
Priče o čudima očito imaju mnoge slojeve značenja, literarnog, psihološkog i teološkog. One su daleko fascinantnije ako ih ne uzimamo naivno kao povijest.
GLAVA DVADESET TREĆA
AUTORI I ZAVRŠETCI
Mi ne znamo tko su bili bilo koji od autora Evanđelja. Mora se priznati mogućnost da je Evanđelje po Marku napisao netko tko se zvao Marko, pošto je u ranoj crkvi sigurno bilo mnogo onih koji su se zvali Marko. Marko (ili Markus) bilo je najčešće latinsko ime u rimskoj imperiji u to vrijeme (sjetite se Marka Antonija ili Marka Aurelijusa). Pa ipak, naše ispitivanje unutrašnjih dokaza u samim Evanđeljima otkrilo je dovoljno informacija o mjestu i motivima i udaljenosti od prvobitnih izvora da bi se moglo potvrditi da to nije bio Ivan Marko koji je bio Pavlov suradnik i suputnik; a s druge strane, nema nikakvih dovoljno dobrih razloga za vjerovanje da je imao, kao što kaže legenda, tijesne veze sa samim Petrom.
Pošto su Matej i Luka morali koristiti Marka kao dokumentarni izvor, oni su morali biti još dalje od originalnih događaja nego on. Možemo spominjati ‘Mateja’ kao autora, jer nam je tako zgodnije, ali tko god da je on bio, to nije bio Matej, skupljač poreza koji je slijedio Isusa.
Već smo primijetili da je u antičkom svijetu uobičajena praksa bila da možda neki skromni autor želi ostati anoniman i nevidljiv i da svom radu daje autoritet tako što će ga pripisati nekoj velikoj osobi iz prošlosti, bilo on sam ili netko drugi. Sa naše kulturološke i psihološke distance, ovo je čudna ideja. Bilo bi sve prije nego ‘skromno’ za nekog običnog građanina Palestine da napiše nešto i onda stane tvrditi da su to napisali Mojsije ili David. Pretpostavimo da ja napišem triler i počnem tvrditi, neskromno s moje točke gledišta, da je to izgubljeni rukopis Iana Fleminga. (Međutim, ja bih vjerojatno prije mislio na autorska prava i naplatu nego na kulturni ili vjerski autoritet!)
Nema sumnje da će mnogi kršćani biti spremni i dalje prigovarati ovom razdvajanju Evanđelja od učenika, ukazivati na prividne unutrašnje pokazatelje koji dokazuju autorstvo. Sjetite se, međutim, da rana crkva nije odmah skočila na ova četiri Evanđelja kao ‘autentična’, spajajući ih klamericom kao Novi zavjet i osuđujući druge dokumente kao heretičke. Obilje crkvenih pismenih materijala iz kasnog prvog i ranog drugog stoljeća – uključujući i neke koji će na kraju završiti kao dijelovi Novog zavjeta – ne pokazuju nikakvo poznavanje sadržaja Evanđelja. Najraniji poznati autor koji je spomenuo po imenu svu četvoricu evanđelista bio je Irenej, skoro sto godina nakon što su ona napisana.
Irenej je bio vodeći teolog drugog stoljeća. Živio je od oko 130. do 200. godine poslije Krista i negdje oko 177. godine bio je postavljen za biskupa Liona. Dao nam je dvotomno djelo koje poznajemo kao “Evanđelje po Luki” i “Djela apostolska”, ali u to vrijeme nije bilo naslova na Evanđelju koji bi ga pripisivao Luki. Sam autor ne govori tko je on, ali neki odjeljci u Djelima napisani su u prvom licu umjesto trećeg lica:
"Nismo gubili vrijeme pripremajući putovanje u Makedoniju…otišli smo izravno u Samotrakiju… (Djela, 16.10-11)
Irenej je stoga zaključio da je autor morao putovati kao misionar zajedno s Pavlom i dalje, da je ovo sigurno morao biti ‘moj dragi prijalelj Luka, liječnik’, koga spominje Pavao u Poslanici Kološanima (4.14). Ovo je, prema tome, bio samo mali detektivski posao s kojim se mi ne moramo složiti. Moglo bi se prigovoriti da su pasusi u prvom licu, po svemu sudeći, izvučeni iz nekog dnevnika i da bi, ako ovaj dnevnik nije vodio sam Luka, bili napisani različitim stilom. Međutim, oni su napisani istim stilom kao i ostatak Djela i stoga Luka nije samo koristio tuđi spis kao svoj izvor, već je morao i sam biti tamo nazočan.
Nažalost, ovo nije zaključak koji se nužno mora izvući. Kao prvo, Luka je nametnuo svoj vlastiti stil i vokabular dijelovima koje je prepisao od Marka, pa je moguće da je to isto učinio i s nekim tuđim dnevnikom. Drugo, i još znakovitije, svaki od pasusa u prvom licu počinje putovanjem morem. Ima značajnih pokazatelja da je u prvom stoljeću naprosto nastao običaj helenističke literature da se kod pripovijedanja o putovanju morem očekuje da bude u prvom licu, bilo da je izvađeno iz nekog izvora ili ne. Luka je samo radio očekivanu stvar, ne pokazujući uopće ‘dokaze’ osobnog sudjelovanja.
Irenej je opet bio taj koji nam je rekao da je “Ivan, učenik Gospodinov, koji se čak odmarao na njegovim grudima, sam dao i četvrto evanđelje dok je živio u Efezu u Aziji…” Mnogo se naglašavala tobožnja izravna povijesna veza između Ireneja i samog Ivana. Prije nego ovo razmotrimo, sjetite se da izjava grešnog ljudskog bića može jednostavno biti ponavljanje nečega što mu je rekao netko drugi i da je stoga podložno preuveličavanju, presumiranju, krivom razumijevanju, namjernom laganju ili prosto pogreški. Irenej je sam rekao da je Papija, biskup Hijerapolisa, bio ‘slušatelj Ivanov’, a mi znamo da je pogriješio, jer ovo nije ono što je rekao sam Papija.
Veza između Ireneja i autora četvrtog Evanđelja utvrđena je jednom pričom Ireneja da je kao dječak vidio Polikarpa, biskupa Smirne, koji je govorio o “Ivanu… i drugima koji su vidjeli Gospodina.” Polikarp je živio od oko 69. do 155. godine poslije Krista. Irenej nije imao više od oko petnaest godina najviše kad je slušao Polikarpa, koji je bio star oko 76 godina u to vrijeme i spominjao je događaje od recimo 45 godina ranije. Irenej je spomenuo ovu priču u djelu “Protiv hereze” koje je napisao u 180. godini kad je sam imao oko 50 godina.
Ovo možemo usporediti s čovjekom koji ima 50 godina u 2000. i koji nam priča čega se sjeća iz razgovora koji je imao kao mladić u 1965. godini s nekim starcem, koji mu je tada pričao kako je u 1920. slušao premijera Davida Lloyd Georgea. To je povijesna veza svakako, ali nešto tanušna.
Samo Ivanovo evanđelje inzistira kako se treba oslanjati na izravne svjedoke. Prvi primjer za ovo jest tobože “Riječ je postala tijelo, on je živio među nama” (1.14). Međutim, ‘nama’ može očito značiti ‘kršćanima’, ali ‘među nama’ bi moglo prosto značiti ‘u svijetu’. Sljedeći primjer, posliije pasusa o vojniku koji probada bok raspetog Isusa kopljem, stoji:
"Ovo je dokaz jednoga tko je to vidio – pouzdani dokaz, a on zna da govori istinu – i on ga iznosi da biste i vi mogli vjerovati u to.” (19.35)
Iz ovoga ne slijedi da bi navodni očevidac koji je pružio izvješće bio također i autor Evanđelja. Pored toga, ne samo da autor priznaje da je ova izjava bila namijenjena obrani i ohrabrenju vjerovanja, već iza nje slijedi navod biblijskog proročanstva o probadanju (iz Zaharije 12.10), koje je tobože ovim događajem ispunjeno. Ako ste vi spremni prihvatiti ovo kao ‘dokaz’, iskreno se nadam da nikada nećete raditi ni za policiju, niti u bilo kojoj pravnoj profesiji.
Evo kako glasi jedina eksplicitna tvrdnja o autorstvu unutar Ivanovog evanđelja:
"Ovaj učenik je onaj koji garantira za ove stvari i on ih je napisao, a mi znamo da je ovo svjedočanstvo istinito.” (21.24)
"Ovaj učenik" odnosi se na "učenika kojega je Isus ljubio”, spomenutog u prethodnim stihovima. Ima ovdje nekoliko problema, pored slijepog prihvaćanja tvrdnje namijenjene podupiranju vjere, te trećeg lica ‘mi znamo…’ umjesto “ovo je moje svjedočenje…” Kao prvo, ovaj ‘ljubljeni učenik’ – a ja ću se vratiti na ovu osobu kasnije – ne zove se Ivan. Drugo, evanđelje je prvobitno završavalo onim što danas čini kraj poglavlja 20; poglavlje 21 dodato je kasnije. Jedini definitivni zahtjev za autorstvom čak nije dio prvobitnog evanđelja.
Izraz ‘učenik kojega je Isus ljubio’ koristi se četiri puta u cijelom evanđelju (13.23, 19.26, 21.7, 21.20). Crkva je prema tome obavila malo više ‘detektivskog posla’ kako bi ga ‘identificirala’ kao Ivana, koga su onda prihvatili kao autora Evanđelja. Počeli su sa pretpostavkom da bi ‘on morao biti’ jedan od trojice koji su, prema pisanju tri druga evanđelja, sačinjavali unutrašnju skupinu Isusovih najpovlaštenijih drugova – Petra i sinove Zebedeja, Jakova i Ivana. Međutim, Petar i ljubljeni učenik spominju se kao različite osobe; a bilo je poznato da je Jakov doživio mučeničku smrt dosta rano u povijesti crkve (Djela, 12.2). Procesom eliminacije, prema tome, ‘ljubljeni učenik’ ‘mora da je bio’ Ivan, pa se tako četvrto evanđelje počelo nazivati evanđeljem ‘po Ivanu’.
Najveći problem s ovim jest da se to oslanja na tri druga evanđelja, a uopće ne na Ivana. Sve zgode koje ukazuju na bliskost Petra, Jakova i Ivana sa Isusom pojavljuju se u prva tri evanđelja: podizanje iz mrtvih kćeri Jaira (Marko, 5.22-24 i 35.43), Preobraženje (Marko 9.2-8), agonija u Getsemanu (Marko 14.32-34). Ne samo da se ni jedna od ovih zgoda ne spominje u četvrtom evanđelju, nego se ne spominju ni Jakov ni Ivan! Oni se ne spominju među imenovanim učenicima koje Isus okuplja oko sebe (Ivan 1.35-51), a prvi spomen neimenovanih ‘Zebedejevih sinova’ imamo u 21.2 – dijelu pridodatog poglavlja na kraju, opet dakle dijelu koji nije pripadao originalnom evanđelju.
Postojala je jedna rana tvrdnja da je četvrto evanđelje napisano krajem prvog stoljeća od čovjeka po imenu Cerinthus, ali je rana crkva ovo morala negirati, jer je klasificirala Cerinthusa, i učitelje koji su iznijeli ovu tvrdnju, kao heretike. I tako, ukoliko ovo nije doista ‘evanđelje po Cerinthusu’, pravi autor ‘Ivana’ također će morati ostati tajnom.
Kao što smo vidjeli, iz pokazatelja koji su tako rani kao Pavlove poslanice, crkva je naslijedila židovski apokalipticizam, pa je iskombinirala očekivanje Posljednjih Dana na kraju svijeta sa očekivanim Drugim Dolaskom Isusa u obliku Sina Čovječjeg. Kako su prolazile godine, bez Isusova povratka i bez ikakve kozmičke katastrofe koja bi uspostavila Kraljevstvo, ova vjerovanja su stavljena pod dosta jak pritisak i možemo očekivati da pisci evanđelja nisu imali konzistentan prilaz ovom pitanju.
Matej izgleda da uživa u naglašavanju nagrada i kazni koje svih nas očekuju s Kraljevstvom. Luka je mnogo više prizemljen, zainteresiran za smirenu crkvu umjesto histerije oko kraja koji bi se mogao dogoditi u nekom neodređenom budućem vremenu. Luka daje obilje primjera Isusovih izreka koje ukazuju na nazočno kraljevstvo, prije nego na neko buduće. On također smiruje aspekt budućih događaja kad prepravlja Marka: “Vidjet ćete Sina Čovječjeg kako sjedi desno od Moćnoga i silazi dolje na oblacima nebeskim” (Marko 14.62) pretvara se u ovo: “Od sada pa dalje, Sin Čovječji sjedit će s desne strane Moći Božje (Luka 22.69).
Ivana je teže razumjeti nego Luku. Čini se da on ukazuje na to da dolazeća figura uopće nije Isus (ili Sin Čovječji, koga Ivan također identificira s Isusom), nego neka druga osoba čije ime prevodi ili kao ‘advokat’ ili ‘savjetnik’:
"Za vaše je dobro što ja idem jer ako ne bih išao advokat vam neće doći (Ivan 16.7)
Ivan, kako izgleda, pokušava skrenuti naglasak sa Posljednjih dana, bez da osjeća stvarnu sposobnost da ideju napusti, unatoč njegovoj razvijenoj teologiji o značenju koncepata kao što su ‘uskrsnuće’ i ‘vječni život’, koji su dostupni ovdje i sada kroz vjeru u Isusa.
"Tko god sluša moje riječi i vjeruje u onoga koji me je poslao, ima vječni život; bez izvođenja pred sud on je iz smrti prešao u život” (Ivan 5.24)
Jedine reference na ‘kraljevstvo Božje’ u cijelom evanđelju nalaze se u 3.3 i 3.5. U priči o podizanju Lazara iz mrtvih, Isus kaže Marti (sestri Lazarovoj), “Tvoj brat će ponovno ustati” (Ivan 11.23). Ona shvaća ovo kao izravnu referencu na ‘uskrsnuće sudnjeg dana’, ali je Isus ispravlja zamjenjujući staro vjerovanje novim:
"Ja sam uskrsnuće. Ako netko vjeruje u mene, čak i ako umre on će živjeti, i tko god živi i vjeruje u mene neće nikad umrijeti.” (Ivan 11.25-26)
Pa ipak, Ivan se nije potpuno oslobodio od apokaliptičkih očekivanja:
"Sat dolazi kad će mrtvi ostaviti svoje grobove na zvuk njegova glasa: oni koji su činili dobro opet će ustati u život; oni koji su činili zlo, u prokletstvo.” (Ivan, 5.28-29)
"Tko god jede moje tijelo i pije moju krv ima vječni život i ja ću ga podignuti posljednjeg dana.“ (Ivan 6.54; on spominje ‘posljednji dan’ i u 6.39)
Sredinom drugog stoljeća, kad se pokazalo da Bog nije bio dovoljno uviđavan da svijet privede kraju, kršćani koji su inzistirali da je kraj svijeta blizu postali su ne samo razočarani, nego i predmet podsmijeha. Drugo pismo koje se pripisuje Petru pokušava ovo riješiti:
"Moramo biti pažljivi i sjetiti se da će tijekom posljednjih dana sigurno biti ljudi koji će se rugati, onih koji su uvijek zadovoljni onim što čine, pa će oni ismijavati obećanje i pitati, ‘Pa dobro, gdje taj dolazak? Sve ide dalje kao što je išlo otkako su naši očevi pomrli, kao što je išlo od početka stvaranja’…Kod gospodina ‘dan’ može značiti tisuću godina, a tisuća godina je kao dan. Gospodin nije spor u ispunjavanju svojih obećanja, kao što bi svatko drugi mogao biti nazvan sporim; nego je on strpljiv sa svima vama, želeći da nitko ne bude izgubljen i da svatko bude naveden da promijeni svoje ponašanje.” (II Petar 3.3-4, 8-9)
Možda bismo mogli prihvatiti da je utješno što Bog neće dovesti svijet do kraja sve dok se svatko ne obrati. S budistima i muslimanima, da i ne spominjemo filozofe i znanstvenike, ovo bi trebalo da održi kozmos u životu sve dok svi protoni nisu istrulili.
Knjiga Otkrivenja utvrdila je da će se uskrsnuće dogoditi nakon tisuću godina (Otkr. 20.1-10). Ovo je možda bilo igranje na sigurno u to vrijeme, ali je uzrokovalo strašno puno stresa u 10. stoljeću.
Još i danas, nakon još daljnjih tisuću godina, naći ćete jako puno ljudi koji će vam kazati da ono dolazi, stvarno dolazi, sam što još nije stiglo. Postoje knjige na policama u odjeljku za ‘Religiju’ o Drugom Dolasku: Pitam se da li autori osjećaju olakšanje kad im Bog daje dovoljno vremena ne samo da dovrše posljednje poglavlje, nego i da svoje knjige prodaju i distribuiraju. Kad bi im bila data vremenska mašina i kad bismo ih poslali natrag u prvo ili drugo stoljeće da kažu onim ranim kršćanima da se malo ohlade, jer će biti još najmanje dvije tisuće godina čekanja, kakvu vrstu prijema oni zamišljaju da bi dobili? Da li oni misle da su oni ‘razumniji’ od ovih svojih duhovnih predaka?
Postoji jedna velike ironija u stavu ranih kršćanskih dokumenata prema ideji Isusa kao učitelja. On je, naravno, to bio i tim je putem on u početku stvorio jak utisak – ostavljajući po strani ‘skliska’ pitanja o učinku njegove osobnosti i stila. Međutim, kao što smo vidjeli, Pavao je bio u potpunom neznanju o Isusovom učenju. Pavla je zanimalo njegovo osobno mistično iskustvo, ispunjenje svetih spisa i, osim toga, tobožnje poruke Krista s neba, upućene preko ‘Duha’ na entuzijastičkim seansama govorenja na raznim jezicima, etc.
Marko je do neke mjere slijedio Pavla u gledanju na samog Isusa kao daleko značajnijeg od bilo kojeg njegova učenja. Marko je naglasio njegov učinak i autoritet kao učitelja (1.22-28), ali jedva da se ikada dotakao stvarnog sadržaja njegova učenja. Učenje koje je dato u Ivanovom evanđelju ima tendenciju ka razvijenoj teologiji o Isusu prije nego ka povijesnom Isusovom učenju.
Tek zahvaljujući Mateju i Luki, koji čuvaju Q, možemo pokušati obnoviti neki osjećaj o učenju stvarnog povijesnog Isusa. Matej i dalje ima čudni pomiješani stav prema Isusu kao učitelju. On si daje ogromnog truda da organizira i predstavi ovo učenje, koje očito smatra krajnje važnim. U isto vrijeme smatra ‘Učitelja’ strašno neadekvatnim i nedovoljnim putem da se približi i prikaže Spasitelja i Mesiju. U Matejevom evanđelju obično su njegovi neprijatelji ti koji ga nazivaju ’Učiteljem’, na primjer farizeji koji pokušavaju da ga ‘uhvate u riječi’ podmuklim pitanjima. Matej doslovno redigira ovaj naslov kad dolazi iz usta učenika u pasusima koje preuzima od Marka.
Možda dio ove ambivalentnosti prema Isusovom učenju treba pripisati njemu samome, kao rezultat konflikta između želje da se vjeruje, voli i slijedi ovaj čovjek i osobnog izazova i tvrdih zahtjeva njegova učenja. Pogledajmo ove instrukcije učenicima, iz našeg najranijeg izvora, evanđelja Q:
"Nemote nositi nikakvu kesu s novcem, nikakvu torbu, nikakve sandale. Putem nikoga ne pozdravljajte.”
"Ne uzimajte nikakvog zlata ili srebra, čak ni nekoliko bakrenih novčića u svojoj kesi, bez ikakve torbe za putovanje ili rezervne tunike ili obuće ili štapa…”(Mat. 10. 9-10)
U vrijeme kad dođemo do kasnijeg dokumenta, Markovog evanđelja (kasnijeg od originala Q, ali ne kasnijeg naravno od Mateja i Luke), evo kako izgleda ova instrukcija:
"I on ih pouči da ne uzimaju ništa za putovanje osim štapa - ni kruha, ni torbe, nikakvog bakrenog novca u vašim kesama. Treba da obuju sandale, ali je dodao, ‘Ne uzimajte rezervne tunike’. “ (Marko 6.8-9)
Proces se može otkriti: Isus im je rekao da ne uzimaju ništa – ni kese, ni štapa, čak ni sandale. Ovo je teško. Naišli su manje izuzetni ljudi, ne loši ljudi, ali obični, pa su ovo malo ublažili. Dobro, možete nositi sandale. Možete uzeti i štap. I kesu, mislim, ali ne stavljajte nikakav novac u nju – to bi doista bilo suviše. Psihološki je nemoguće zamisliti proces koji bi išao drugim putem – Isus biva ‘razumniji’ i malo popustljiviji prema materijalnom komforu, a evanđelisti se okreću u pravcu većeg asketizma.
Ovaj proces kompromisa, zbog samih teškoća komfornih ljudskih bića da žive po standardima i izazovima Isusa iz Nazareta, nastavlja se kroz cijelu povijest, dovodeći nas do vikara sa odvojenom kućom i biskupa sa dvorcem; i do milijunaša koji podupire svoju lokalnu crkvu gdje prisustvuje službama i pjeva himne i nikad ne pomišlja na devu i ušicu igle, ili lica koja su se razočarano objesila na riječi, “Idite i prodajte sve što posjedujete i dajte novac siromašnima i imat ćete blago na nebu; a onda dođite i slijedite me.”
Daljnji aspekt ovog misaonog procesa rane crkve, koji se također otkriva kad razmatramo sva evanđelja zajedno, jest osjetljivost i defenzivnost glede Isusova uskrsnuća. Morali su se boriti s razlozima da im drugi ljudi nisu vjerovali i braniti protiv komentara i argumenata autsajdera. Onim upravo najranijim kršćanima bilo bi jednostavno rečeno “Krist je ustao”, ali kako je vrijeme prolazilo morali su se pozabaviti svim vrstama prigovora.
Već smo vidjeli da je na Marka utjecala optužba da su žene otišle na krivi grob. Kao što smo vidjeli kad smo razmatrali završetak ovog evanđelja, Marko se čak nije ni naročito brinuo za dokaz o fizički uskrslom Isusu. Nekoliko godina kasnije, međutim, Matej, Luka i Ivan svi naglašavaju fizički realitet uskrsuća i svi uključuju spomen na sumnje ili nevjericu u svojim izvješćima. Da bi se suprotstavio tvrdnjama da je Isus mogao biti živ skinut sa križa, Matej je popravio Markovo izvješće tako što su poslije bacanja kocke za njegovu odjeću, vojnici ostali tamo da ‘čuvaju stražu nad njim’ (27.36).
Daljnja optužba je bila da su stražari zaspali i da su tijelo ukrali učenici, koji su onda tvrdili da tijela nema zato što je Isus ustao. Matej ovo spominje kao ‘priču koja je kružila među Židovima’ (28.15).
Moglo se također tvrditi da su učenici vidjeli duha i da uopće nije bilo nikakvog uskrsnuća, što je rezultiralo Lukinom prilično očajnom obranom da je Isus jeo prženu ribu (24.42-43). Lukino evanđelje završava Isusovim uzašašćem na nebo, naizled istog dana kad je uskrsnuo. Argumenti protiv uskrsnuća nastavili su rasti, tako da je Luka kad je pisao Djela bio čak spreman protusloviti svom vlastitom evanđelju, kako bi osigurao period od četrdeset dana između uskrsnuća i uzašašća, s ‘mnogim pokazivanjima’ koja su trebala ojačati vjerovanje.
U drugom stoljeću, jedna od gnostičkih sljedbi tvrdila je da je Isus bio viđen poslije uskrsnuća zato što u prvom redu nije niti bio raspet: oni su vjerovali da je njegovo mjesto preuzeo Šimun Cirenac, koji je nosio križ kod Marka u 15.21. Ova mogućnost nije bila obrađena u evanđelju, ali je crkva svejedno mogla da je odbaci kao heretičku.
Unatoč njihovom velikom značaju u Novom zavjetu, ja sam se dosada jedva dotakao priča o čudima.One ipak zaslužuju malo detaljnije komentare.
Ove priče su nastale iz Isusove reputacije kao izliječitelja-egzorcista, ali mi ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da su izvješća nastala u jednoj kulturi čije su pretpostavke bile nama tuđe. Njihov metod izražavanja značenja i značaja imao je više veze s poetom nego s novinarom, povjesničarem ili znanstvenikom. Duboko značenje nekog događaja bilo je na odgovarajući način izraženo apeliranjem na imaginaciju, s metaforama, simbolizmom i slikama. Primjer za ovo bio bi glas s neba i golub koji slijeće na Isusa nakon krštenja. Za ovo se nije pretpostavljalo da se radilo o stvarnom golubu koga bi bilo moguće fotografirati, ili glas koji bi se mogao snimiti. Pretpostavljalo se da se s ovim htjelo reći da je njemu ovo dalo osjećaj angažiranja u misiji, ili da je ovo bio trenutak kad je on osjetio da ga je Bog ‘usvojio’.
Od čitatelja ili slušatelja koji je ‘primio poruku’ nije se onda očekivalo da postavlja pitanje je li ova priča ‘istinita’, jer je to bilo nevažno, besmisleno pitanje. Naravno da je bila ‘istinita’ (značenje); prosto nije bila istinita (činjenica/povijest). Već smo se sreli s idejom vida i sljepila kao metafora, koje se odnose na vjeru, prosvijetljenje, nedostatak znanja, obraćenje. Takav simbolizam je očit u ovome što slijedi:
"Isus reče, ‘ Zbog suđenja sam došao na ovaj svijet, tako da oni bez vida mogu vidjeti, a oni koji vide da oslijepe’.” (Ivan 9.39)
Također smo se susreli s potrebom ranih propovjednika da traže opravdanje u biblijskim proročanstvima. Oni su bez sumnje bili pod utjecajem znakova za koje je Izaija rekao da će pratiti dolazak Gospodina u posljednjim danima:
"Onda će oči slijepih biti otvorene a uši gluhih otčepljene. Onda će hromi skakati kao jelen, a jezik nijemoga vikat će od radosti.” (Izaija 35.5)
Ovakve stvari moraju biti ponovno naglašene, jer nikakva rasprava o objašnjenju čuda ne može se razdvojiti od njihova značenja. Možete reći nekome da su ljudi u to vrijeme bili lakovjerni i predznanstveni i da su čuda bila dio vokabulara vremena da bi se izrazilo koliko je netko bio izuzetan. Možete im spomenuti priče o čudima koja su se pripisivala drugim svetim ljudima prvog stoljeća, kao što je bio Honi Pokretač Kruga koji je donosio kišu da zaustavi sušu ili Hanina ben Dosa koji je liječio na daljinu. Ali zato što te priče nisu u Bibliji, imate još uvijek bezbrojne kršćane koji će biti savršeno spremni racionalno gledati na znanstvene dokaze u ovom stoljeću, ali će inzistirati da je Isus bio nekako drugačiji, da je Isus ‘stvarno’ nahranio pet tisuća ljudi sa nekoliko ribica i hljepčića, kao neki specijalni efekt u znanstveno-fantastičnom filmu.
Postoji kod ljudi i tendencija da ne prime objašnjenje da, što god oni mislili o čudu kao nečemu što narušava znanstvene zakone, ljudi u antičkoj Palestini nisu imali nikakvog pojma o tome što je ‘znanstveno’ moguće. Oni su živjeli u jednom nedjeljivom kozmosu, s demonima i bolestima i olujama i Bogom koji su svi bili dio iste stvarnosti: u takvom svijetu ‘nemoguće’ ne postoji. Oni ne bi bili u stanju definirati ‘čudo’ kao nešto što ide iznad prirodnih zakona, jer ovaj izraz nije za njih imao nikakvog značenja. ‘Čudo’ je za njih bilo sve štogod je bilo izuzetno ili veoma neobično i što je pobuđivalo osjećaj o Božjoj nazočnosti i moći.
Isus je živio u tom svijetu. Isus je dijelio te petpostavke i vjerovanja.
Imajte također na umu da su priče o Isusu prenosili ljudi, ljudska bića. Moramo ne samo biti svijesni svih mogućih vrsta nedosljednosti i izmišljenih detalja koje dobivamo od bilo kojega svjedoka zločina ili scene neke nezgode; moramo biti svijesni i o postojanju motiva propovjednika. Ne može biti razumne sumnje o procesima popravljanja i peuveličavanja tijekom svih tih godina usmenog prenošenja, s povećanjima u broju i veličini čuda. Ako u ovo sumnjate, poslušajte suvremene propovjednike koji govore po sjećanju, poneseni entuzijazmom predanosti. Čut ćete izjave o životu i učenju Isusa koje ne bi bilo moguće precizno potkrijepiti riječima Evanđelja.
I naposljetku, prije nego bacimo pogled na čuda sa malo više detalja, sjetimo se također Pavlovih Poslanica, naših najranijih kršćanskih dokumenata. One ne sadrže nikakav nagovještaj da je Isus ikada izveo bilo kakvo čudo.
GLAVA DVADESET DRUGA
IZVORI I RAZVOJ
Evanđelja po Mateji, Marku i Luki sadrže mnogobrojne međusobne razlike, u stilu i naglasku, pa i u događajima, no ipak tu su i mnoge izreke i događaji koje ćete naći u dva ili čak u sva tri evanđelja. Ta evanđelja mogu stoga biti otisnuta u tri paralelna stupca, pa znanstvenici tako mogu proučavati odgovarajuće pasuse jedan uz drugoga (te uočavati i bilježiti individualne karakteristike). U 1774. godini njemački znanstvenik Johann Griesbach prvi je nazvao ova tri evanđelja ‘sinoptičkim’, što dolazi od grčke riječi koja znači ‘viđeno zajedno’.
Omiljeno evanđelje crkve ubrzo je postalo Matejevo, pa je stvorena i tradicija da je prvo evanđelje napisao Matej. Zato je znanstvenicima trebalo određeno vrijeme da ovo ostave po strani i uoče da ove sinoptičke podudarnosti mogu biti objašnjene jedino tako da je Marko pisao prvi, a da su i Matej Luka koristili Marka kao izvor.
Oni uopće nisu tri odvojena ‘svjedoka’, već samo jedan originalni dokument i dvije redigirane i proširene kopije.
Ima oko 200 stihova koji se nisu pojavili kod Marka, ali oko kojih su Matej i Luka suglasni. Budući da su Matej i Luka vjerojatno pisali otprilike u isto vrijeme, ali mnogo stotina kilometara razdvojeni, oni jedan za drugoga nisu znali. Ni jedan od njih nije koristio drugoga glede ovog dodatnog materijala koji im je zajednički. Kako se izbor riječi često potpuno poklapa, ovo ukazuje na to da su obojica koristili jedan drugi, ali isti pisani izvor. Njemački znanstvenici su prvi nazvali ovaj izgubljeni dokument kao Q, od njemačke riječi Quelle, što znači izvor.
U ranijim poglavljima, kad je riječ o učenju i karakteru Isusa, pokušao sam koliko god je to moguće koristiti najraniji materijal koji nam stoji na raspolaganju, kao onaj koji je najbliži autentičnim povijesnim izvorima. To je razlog zašto su mnogi navodi koje sam koristio potekli bilo od Marka, najranijeg evanđelja Novog zavjeta, ili daju paralelne reference koje se nalaze i kod Mateja i kod Luke, pokazujući time da su izvučene iz Evanđelja Q (koje je još ranije od Markovog); ili imaju također i paralele u Tominom evanđelju.
Matej i Luka sadrže također materijal koji je samo njihov, jer se ne pojavljuje ni u jednom drugom evanđelju. Kako je to sugerirao Canon Burnett Streeter u svom prijelomnom djelu “Četiri Evanđelja – Studija o podrijetlu”, trebalo bi da postoje dva dodatna izvora koje su koristili pisci evanđelja, koje je on nazvao M i L, što znači da su ih koristili Matej odnosno Luka.
Mi nemamo originalni “Q” i uspjeli smo samo rekonstruirati ga na osnovu ovog materijala koji je zajednički Mateju i Luki. Kako izgleda, to je prvobitno bila zbirka izreka – etičkih učenja, instrukcija učenicima, kazivanja o kraljevstvu. Sa kršćanskom pozadinom kako nam je daje Novi zavjet, moramo stalno sami sebe podsjećati koliko je revolucionarno ‘ponovno otkriti’ neki dokument koji je koristila rana skupina ljudi oko Isusa, ona koja je vidjela Isusa kao učitelja morala i mudrosti, ali i proroka; dokument o Isusu gdje se ne spominje Pilat, koji ne sadrži ni riječ Krist niti Mesija, bez ikakve Pasije ili Raspeća, bez ikakve tvrdnje o Uskrsnuću i bilo kakve interpretacije njegove smrti. “Q” je umjesto toga proslava značenja unutar njegova života, spomenik živom Isusu prije nego mrtvi mit. Sin Čovječji se u “Q” spominje, ali se ne identificira sa samim Isusom.
Nužno je shvatiti da kolekcija izreka nije bila ni jedinstvena ideja, niti bilo kakva garancija potpune povijesne autentičnosti. Središta učenja u grčko-rimskom svijetu voljela su prikupljati izreke učitelja ili pjesnika, ili osnivača filozofskih škola ili pokreta. Smatralo se prikladnim da takva kolekcija izrazi što je moguće konzistentnije neki osobiti stil ili karakter. Kolekcije su zatim pokazivale tendenciju da narastaju, sa kasnijim izrekama i poslovicama koje su dodavane zbirci, ako se osjećalo da su u skladu sa izraženim karakterom. Takva se kolekcija mogla razvijati uporedo s razvojem filozofske tradicije neke škole, pridajući osnivaču zasluge za kasniji razvoj. Ovo je, jednako kao i religiozne legende, bilo ‘ispravno’ u smislu ‘značenja’, prije nego neka suhoparna koncepcija ‘povijesne istine’ koju oni svejedno ne bi nikad ni razumjeli kao nešto odvojeno od ‘značenja’.
Zbirka izreka, koju mi danas zovemo Evanđelje Q, stavljena je u povijesni kontekst dodavanjem uvoda, čiji prvi dio je bilo učenje Ivana Krstitelja. Drugi dio bila su Isusova iskušenja u pustinji. Tu nema pravog uključivanja Isusova krštenja po Ivanu. Ja bih se međutim ipak strogo pazio od toga da zaključim da je sam Marko možda izmislio priču o krštenju. Pored teškoća crkve da se suoči sa zbunjujućom idejom o bezgrešnom Isusu koji prima krštenje radi pokajanja, mi imamo samo rekonstruirani “Q” izvađen iz Mateja i Luke, a ne potpuni originalni dokument. Meni se čini savršeno mogućim da je možda bilo nekoliko stvari koje su bile zajedničke za “Q” i Marka – kao na primjer izvješće o krštenju – među kojima su posve slučajno i Matej i Luka preferirali koristiti Markovu verziju, pa je tako verzija u “Q” za nas izgubljena.
Izrekama su dodate također dvije priče o čudima. Ovdje možda vidimo ono bazično sjeme koncepcije narativnog evanđelja, s događajima i likovima, ali i učenjem. Ove rane priče u čudima ne uključuju ni uskrsnuće, niti vladanje silama prirode. Idu unazad do originalnih temelja koncepcije Isusa kao čudotvorca – njegove vještine kao istjerivača demona i s tim povezane njegove reputacije izliječitelja.
Priča o egzorcizmu nalazi se kod Luke u 11.14-23, a kod Mateja u 12.22-30. To je ona priča gdje je Isus optužen od rulje da moć istjerivanja demona ima od Beelzebula. Priča o izliječenju je kod Luke u 7.1-10 i kod Mateja u 7.28, 8.5-10, 8.13. Od potencijalno ogromnog značenja jest činjenica da je ovo izliječenje sluge rimskog centuriona – dakle poganina. Ovo je možda slučaj da su čak prije nego što je Pavao počeo bivati istjerivan iz sinagoga diljem imperije, u samoj Palestini skupine tek rođene crkve, sljedbenici Isusa koji su živjeli tako davno da ih možda možemo nazvati samo pretkršćanima, osjetili simpatiju i potporu od pogana, nakon što su bili odbačeni od Židova. Možda im je ovo dalo toleranciju prema povremenim nežidovskim sljedbenicima, za koje oni nisu mogli predvidjeti da su ‘tanji dio klina’ koji će transformirati pokret i završiti tako da će ih na kraju gotovo posve udaljiti od judaizma. Ili je možda ova priča naprosto indikacija prvobitne tolerancije kod samog Isusa.
Općenito uzevši, naši povijesni dokumenti su na grčkom jeziku, ali neki od originalnih izvornih materijala pisaca evanđelja bili su vjerojatno na aramejskom, jeziku Isusa i njegovih učenika. Imamo jednu zanimljivu ilustraciju za ovo u sljedećim ne posve paralelnim pasusima:
"Teško vama, pismoznanci i farizeji, vi licemjeri! Vi koji čistite vanjsku stranu čase i zdjele, a ostavljate unutrašnjost punu nasilja i pokvarenosti. Slijepi farizeji! Očistite najprije čašu iznutra i zdjelu, tako da se i vanjska strana može očistiti.” (Mat. 23.25-26)
"Oh, vi farizeji! Vi čistite čašu i zdjelu izvana, dok je u vama unutra sve puno nasilja i pokvarenosti. Luđaci! Zar onaj koji je napravio vanjsku stranu nije napravio i unutrašnjost također? Umjesto toga dajte milostinju od onoga što imate i onda će doista i unutar vas sve biti čisto.” (Luke 11.39-41)
Značenje Matejeve verzije je doista dovoljno jasno. Srce unutra mora biti u redu, prije nego ćete posvetiti pozornost vanjskom izgledu. Lukina verzija se čini dosta mutnijom, kao da kaže da će davanje milostinje ukloniti optužbu za licemjerstvo.
Ako znate da je riječ za ‘čistiti’ na aramejskom dakkau i da to izgleda dosta slično aramejskom izrazu za ‘dati milostinju’, to jest zakkau, možete vidjeti što se desilo. Luka je krivo razumio original. I što je možda još važnije, čini se da je bio odlučan pokušati slijediti originalni aramejski izvor, čak i ako nije mogao potpuno razumjeti njegovo značenje.
Crkva se mogla riješiti Marka, baš kao što se nije puno trudila da sačuva Q. Matej i Luka su ga uklopili kod sebe i proširili, tako da je moglo izgledati da je Marko suvišan. Prilično je zanimljivo špekulirati što bi moderni znanstvenici učinili u tom slučaju. Bili oni onda neizbježno rekonstruirali samo jedno izgubljeno evanđelje na osnovu zajedničkog materijala kod Mateja i Luke, umjesto možda dva? Kakve bi zaključke onda izvukli o razvitku ranog kršćanstva? Na zanimljiv način različite, bez sumnje.
Očito je da su i “Q” i Marko bili dovoljno popularni da bi se naveliko prepisivali i puštali u opticaj u različitim djelovima imperije nakon Revolta, u posljednim desetljećima prvog stoljeća. Kako mi imamo samo “Q” koji je izvučen iz Mateja i Luke, uzimajući u obzir samo ono što im je bilo zajedničko, a nije postojalo kod Marka, prava je ironija kad shvatimo da dublja analiza materijala koji se poklapaju ukazuje izgleda na to da je Marko vjerojatno ipak poznavao Q.
Najveći dio toga on nije uklopio u svoje evanđelje jer mu nije bio prikladan za njegovu priču odnosno njegov pristup. On nije imao mjesta za instrukcije iz etike i karakter Isusova pokreta. To bi radilo protiv njegove dramatične priče o židovskom progonu i neizbježnom trpljenju i smrti. Markov Isus je bio tu da umre, ne da uči. Ako je doista želio poučavati ljude – što je naravno on htio – ovo bi sasjeklo čitavu ideju o zadržavanju za sebe skrivenih tajni Kraljevstva i Mesiji kako ga je predstavio Marko.
Premda je Evanđelje po Marku utjecalo na veliki broj ljudi, ipak se nije toliko poštovalo da bi se smatralo kako je nepotrebno bilo kakvo popravljanje. I Matej i Luka pratili su osnovnu strukturu kod Marka, ali su se osjećali savršeno slobodnima da redigiraju, naglašavaju ili ispuštaju djelove njegova dokumenta, pa i da ga ‘popravljaju’, i to samo djelimice radi uključivanja poštovanih predaja koje se nalaze u Q. Matej i Luka bili su različite osobnosti u različitim zajednicama, pa su, kao što ćemo vidjeti, i jedan i drugi imali svoje vlastite individualne preferencije, jednako tako kao i svoje vlastite teološke poente koje su željeli izvući. Imamo tu doista posljednji čavao u lijesu same ideje o kršćanskom ‘fundamentalizmu’ glede inspirirane riječi Božje. Čak i sami Matej i Luka nisu bili ‘fundamentalisti’.
Analiza svih evanđelja otkriva tri različite razine razvitka: materijal koji potječe od samog Isusa ili njegovih najbliskijih sljedbenika, očuvan u svom prvobitnom obliku; materijal s originalnom srži koji je razvijen u novim pravcima (na primjer, preuveličan ili usklađen sa teološkom poentom u skladu sa kasnijim okolnostima ili idejama crkve); te materijal koji su stvorili rana crkva ili pisci evanđelja.
Primjer ove treće kategorije bio bi završetak koji je pridodat Marku, kao što smo već ranije rekli. Ovo izvješće, koje je pružilo dokaz i obećanja uskrslog Gospodina, bilo je očito napisano stilom i rječnikom koji su se razlikovali od autora evanđelja. Ni Matej niti Luka nisu znali za takav završetak. Ispitivanje njihovih evanđelja otkriva da je primjerak Marka koji su obojica poznavali ne samo završavao stihom 16.8, nego nije spominjao ni mladog čovjeka u lanenoj odjeći. Mora biti da su obojica koristili primjerke originalnog ‘javnog’ Marka, ali ne i Tajno Evanđelje Marka, niti redigiranu verziju tog Tajnog Evanđelja. Drugim riječima, Evanđelje po Marku koje je završilo u našem Novom zavjetu nije bila ona verzija koju su rabili Matej i Luka: oni su rabili prvu redakciju, a mi imamo treću.
Naše najranije pisane reference na izreke i događaje koji se dešavaju u Matejevu evanđelju nalaze se u pismima Ignacija, biskupa Antiohije, napisanim oko 110. godine poslije Krista. Razumno je zaključiti da su Ignacije i barem neke od crkava kojima je pisao bili upoznati s ovim evanđeljem (iako se još tada nije zvalo ‘po Mateju’). Prema tome, mora da je bilo prošlo dovoljno vremena između Markovog pisanja i 110. godine da se Markovo evanđelje proširi, da svoje napiše Matej i da se izvrši prepisivanje i distribucija Mateja. To je otprilike povijesno precizno onoliko koliko možemo biti.
Čini se da nema nikakvih referenci o tome kakvo je moglo biti evanđelje Q. Markova vještina u povezivanju razdvojenih i nepovezanih predaja u jednu dramatičnu povijesnu priču zarobila je maštu čitatelja i pobijedila. Kad su i Matej i Luka inkorporirali Q u priče, oni su znatno nadmašili i bacili u zasjenak privlačnost zbirke izreka kao odvojenog dokumenta.
Konačni klin između judaizma i kršćanstva zabili su sami Židovi. Unatoč povijesti kršćanskog pokreta, unatoč broju poganskih sljedbenika, još uvijek je sedamdesetih godina prvog stoljeća bilo moguće biti Židovom koji je smatrao Isusa Mesijom. Zatim, oko 85. godine poslije Krista, Židovi su uveli u svoje bogoslužje rječnik koji je značio da će svatko tko ispovijeda Isusa kao Krista biti obilježen kao heretik, istjeran iz sinagoge i stavljen pod zabranu ponovnog ulaska. Židovi nisu više bili spremni tolerirati kompromise i zamagljivanje razlika između Izabranog naroda i poganskih nežidova.
Svaki židovski kršćanin morao je donijeti odluku na koju će stranu. Oni su ili odustali od proglašavanja Isusa kao Krista i vratili se farizejskom judaizmu, ili su se morali pomiriti s time da uvijek moraju imati svoja odvojena sastajališta i drugačiji status.
Crkva je bila ogorčena ovim konačnim službenim odbacivanjem. Ovo je imalo znatan učinak na ton i antižidovske stavove u evanđeljima Mateja i Ivana, koji su napisani u sljedećih nekoliko godina. Matej spominje često ‘njihove’ sinagoge, umjesto da kaže samo sinagoge (4.23, 9.35, 10.17, 12.9, 13.54). Ivan piše svoje evanđelje kao da se ovo odbacivanje dogodilo još za vrijeme Isusova života i u nekoliko prilika spominje vjernike (u Isusa Krista) koji su izbačeni iz sinagoge (9.22, 12.42, 16.2).
Neke zanimljive karakteristike ranog kršćanskog razmišljanja i njegova razvoja bit će otkrivene ako bacimo pogled na sva četiri evanđelja Novog zavjeta, prije nego odvojeno razmotrimo Mateja, Luku i Ivana. Prvi primjer za ovo bit će tretiranje Isusova krštenja od ruku Ivana Krstitelja.
Istina o Ivanu Krstitelju jest da je njegov kult bio posve neovisan od Isusova pokreta i čak se nastavio stoljećima poslije njegove smrti. Sljedbenici Krstitelja tvrdili su da je on Mesija, a ne Isus. Za razliku od Barabe, on nije bio prikladan umjetnički ili dramatski izum i njegovo postojanje nije bilo ograničeno samo na ulogu koju su mu namijenili pisci evanđelja – kao vjesnika koji govori o dolasku Isusa i kao način da se ispune još neka proročanstva.
Markova božanska inspiracija spotakla se i pala već na samom početku svog evanđelja kad je napisao:
“Pisano je u knjizi proroka Izaije; ‘Gle, poslat ću vam svog glasnika, on će pripremiti put; glas onoga koji viče u pustinji: Pripremite put za Gospodina, poravnajte njegove staze’, i tako se Ivan Krstitelj pojavi u pustinji…” (Marko 1.2-4)
Prvi dio ovog navoda uopće nije uzet od Izaije, nego iz Malahije 3.1, koji su pretpostavljamo mesijanisti prilijepili na Izaiju 40.3 kad su prekopavali Bibliju ne bi li našli prikladne dijelove svetih spisa.
Kad je jednom odlučeno da je Isus bio dovoljno božanski da sam oprašta grijehe, kao što smo već spomenuli, u crkvi je došlo do ogromne neprilike zbog ideje da bi on išao da se krsti u znak pokajanja i za oproštenje svojih grijeha. Umjesto da jednostavno prihvate njegov humanitet, našli su se pred problemom što se on poklonio pred nekim tko je tobože bio njemu inferioran, pred Krstiteljem.
Kod Marka imamo izravno priznavanje krštenja, ali odmah poslije toga slijedi Isusov subjektivni dožiljaj Božjeg glasa:
"U to vrijeme Isus je došao iz Nazareta u Galileju i bio kršten po Ivanu u rijeci Jordanu. Čim je izašao iz vode vidio je da je nebo otvoreno i Duh, u liku goluba, spustio se prema njemu. I glas dođe s neba, Ti si moj Sin, moj ljubljeni; u tebi mi sva milina’.” (Marko, 1.9-11)
Možda je ovo moralo biti subjektivni doživljaj, u skladu s očuvanjem Markove mesijanske tajne.
Luka otkriva stanovitu nelagodu, pa gotovo preskače spomen kršenja kako bi spomenuo da je Isus bio u molitvi kad se nebo otvorilo i kad je Duh sišao na njega:
"I sad kad su svi ljudi bili kršteni i dok se Isus poslije svog vlastitog krštenja nalazio u molitvi, nebo se ovorilo…” (Luka 3.21)
Matej ide mnogo dalje, osjećajući da mora opravdati što se to uopće moglo dogoditi:
"Onda se pojavi Isus: došao je iz Galileje na Jordan da bi ga Ivan krstio. Ivan ga je pokušao razuvjeriti.’Ja bih trebao biti kršten od tebe’, rekao je on, ‘a ipak ti dolaziš k meni!” Ali Isus odgovori, ‘Neka zasad ovo ostane ovako; prikladno je da mi na ovaj način učinimo sve što pravednost zahtjeva’. Potom ga Ivan posluša.” (Mat. 3.13-15)
Autora evanđelja po Ivanu ide još dalje. Krstitelj je prestavljen tako što je opisan kao ‘njegov svjedok’ (1.15). On onda dobrovoljno izjavljuje, “Ja nisam Krist” (1.20). Time se odbacuju sve tvrdnje o suprotnom od strane Krstiteljevih sljedbenika. Kad on vidje da se Isus približava, Krstitelj reče, “Gle jaganjca Božjeg koji odnosi grijehe svijeta” (1.20) – sigurno najmanje vjerojatan i neautentičan dijalog koji je ikad napisan, pun gledanja unazad i pun teologije.
Krstitelj onda nastavlja potvrđivati da je on pretkazivao dolazak Isusov; da je Isus preegzistentan; da je sam Krstitelj vidio Duha kako dolazi s nebesa i zastaje na Isusu; i da je on svjedok da je Isus “onaj koji je izabran od Boga” (Ivan 1.30-34) Jedan mali detalj koji Ivanovo evanđelje propušta spomenuti jest samo krštenje! Ako nije bilo nikakvog krštenja, onda nikakvi nezgodni komentari nisu ni potrebni. Sve što je ostalo, pošto je Ivana Krstitelja stavio u odgovarajući podređeni položaj kao svjedoka ovoga, bilo je otkrivenje moćnog značenja Isusova.
Izgubljeno Hebrejsko evanđelje rješavalo je problem još sirovije, jer tamo Isusova majka i braća predlažu da svi oni odu i krste se, a Isus kaže, “Kakav je moj grijeh?” (Zamislite bilo koga da tako nešto kaže svojoj majci!)
Cijela ova uporaba psiholoških odgovora i defenzivnih mehanizama – nelagoda, opravdavanje, nijekanje – doista je vrlo snažan dokaz o povijesnoj istini Isusova krštenja po Ivanu. Rana crkva ne bi nikada bila stvorila nešto što bi joj stvaralo takvu nepriliku. U kontrastu sa fantastičnim bićem u koje se polako pretvarao, evo malog uvida u stvarnog, ljudskog Isusa:
"Isus mu reče, ‘Zašto me zoveš dobrim? Nitko nije dobar osim Boga.’” (Luka 18.19)
Misaoni proces rane crkve također je nastavio raditi na Pilatu. On je već bio transformiran od tvrdog predstavnika imperijalne sile koja je pogubila Isusa u prilično mlakog svjedoka u njegovoj obrani. Matej je dodao poruku njegove žene o snu, podrazumjevajući daljnju potporu Isusu (Mat. 27.19) Unutar nekoliko naraštaja, kršćanska legenda je već tvrdila da su i Pilat i njegova žena već bili prošli kroz tajni proces preobraćenja i da su oboje umrli kao kršćani! (Razmišljam kako pokrenuti kult koji bi poštovao Lee Harvey Oswalda i tvrdio da je on ne samo vodio Warrenovu komisiju, nego je i osobno razotkrio i priveo pravdi tipa na travnatom brežuljku koji je stvarno ubio JFK!)
Jedna epizoda koja se pojavljuje u sva četiri evanđelja Novog zavjeta jest zgoda kad jedna žena skupocjenim uljem želi pomazati Isusovu glavu (Mat. 26.6-13; Marko 3-9; Luka 7.36-50; Ivan 12.1-8). Mora biti da je za mesijaniste izvor velike nelagode bilo to što njihov Gospodin nije imao respektabilni pogreb umjesto što je tako ravnodušno i bešćutno njegovo tijelo bilo tretirano kao i bilo koji pogubljeni kriminalac. Ova priča o pomazivanju Isusa imala je dvostruku svrhu da ne samo predstavi njegovo pomazivanje kao Mesije, nego da bude također i prva faza u pogrebnom ritualu koji su oni željeli za njega:
"Ona prethodno pomaza moje tijelo pripremajući ga za pokop.” (Marko 14.8)
Već smo primijetili da je najkrupniji dio Markova rješenja za neprihvatljivost sudbine Isusova tijela bilo izmišljanje Josipa iz Arimateje, “istaknutog člana Vijeća, koji je i sam živio u nadi da će vidjeti kraljevstvo Božje” (Marko 15.43). Josip umotava tijelo u pokrov, polaže ga u grob i zatvara ulaz u grob velikim kamenom.
Kasniji pisci evanđelja, koristeći Marka kao izvor, zamjećuju apsurd Josipa kao istaknutog člana Vijeća koje je tobože upravo osudilo Isusa na smrt, pa je svaki pokušao to riješiti na svoj način. Matej ne spominje Vijeće i pretvara Josipa u ‘bogatog čovjeka’, ‘koji je i sam već bio postao Isusovim učenikom’ (Mat. 27.57). Luka ga i dalje opisuje kao člana Vijeća ali dodaje kako ‘on nije dao pristanak na ono što su drugi planirali i izvršili’ (Luka 23. 51).
Ivan je pretvorio Josipa u Isusova tajnog učenika, ‘jer se bojao Židova’ (!). Josip rabi jako velike količine skupih mirodija i slijedi ‘židovski pogrebni ritual’ (Ivan 19.39-40); a grob je sad ‘vrt’ (19.41). Nemarno odbacivanje mrtvog tijela kriminalca preobraženo je uvođenjem utjecajnog simpatizera prvo u respektabilan pokop i konačno u dostojanstvenu pogrebnu proceduru koja bi odgovarala jednom kralju.
Bilo bi bez sumnje neugodno otkriće za mnoge ‘praktične’ kršćane kad bi čuli da analiza evanđelja pokazuje da ona nisu napisana od učenika ili raznih očevidaca tih događaja, već godinama kasnije u raznim zemljama i na nekom drugom jeziku od strane prikupljivača predaja i uređivača dokumenata; te da su dva naraštaja oralnog prenošenja i teološkog razvoja tada već rezultirala pretjerivanjem, potiskivanjem, reinterpretacijom i izmišljanjem.
Nije ovo samo neko cinično ili sekularno ‘stajalište’ prema evanđeljima. Već smo vidjeli primjere tipa ‘korekcija’ Marka od Mateja i Luke. To nikada nisu korekcije detalja zapaženih od očevidaca, nego uvijek pojačanje opravdavanja teologije i vjerovanja.
Sama razdaljina pisaca evanđelja od Palestine i Židova otkriva se na beskrajno mnogo načina. Oni imaju gubavce koji lutaju naokolo po Palestini, a ovi su zapravo bili konfinirani u špiljama i logorima zbog straha od zaraze. Njihova potreba da mehaničko brutalno uklanjanje izazivača nereda pretvore u dostojanstveni formalni ceremonijal za jednu značajnu osobu otkriva žalosno nepoznavanje židovskih pravnih procedura. Ovo nam onda daje nemoguća suđenja, gdje se Sinedrij usred noči izvlači iz kreveta, a onda optužbu o blasfemiji koja nema nikakva smisla. Pravilni postupak za ozbiljnu povredu vjerskog zakona ne bi se, kao prvo, mogao obaviti noću, ako bi bila involvirana eventualna smrtna kazna; i drugo, bile bi potrebne dvije odvojene sjednice sudskog tijela na dva uzastopna dana prije izricanja presude. Bilo je stoga nemoguće da se takav process započne dan prije sabata ili blagdana, jer bi to onemogućilo održavanje druge sjednice sljedećeg dana.
Još jedna karakteristika koja nam puno govori jest njihovo nepoznavanje palestinske geografije:
"Vraćajući se iz oblasti Tira, otišao je preko Sidona prema Galilejskom moru… (Mark 7.31)
Ako je Isus krenuo iz Tira, Sidon bi bio u suprotnom pravcu od Galilejskog mora. To bi bilo otprilike kao da je otišao iz Manchestera preko Londona u Newcastle-upon-Tyne, ili iz Sacramenta preko San Francisca u Carson City. Nadalje, u prvom stoljeću postojala je cesta iz Tira prema Galilejskom moru – ali nije bilo ceste iz Sidona prema Galilejskom moru.
Luka kaže ‘krenuo je odlučno cestom za Jeruzalem’ (Luka 9.51), a onda nam priča kako je Isus lutao posvuda naokolo kao da je krenuo na dugo i lagodno putovanje. On započinje putovanje kratkim pravcem prema Jeruzalemu, preko Samarije, ali stiže dugim zaobilaznim putem preko Jerihona. Premda je prema stihu 13.22 i dalje ‘bio na putu za Jeruzalem’, četiri poglavlja kasnije izgleda kao da je krenuo nazad, jer se nalazi ‘duž granice između Samarije i Galileje’ (17.11).
Lukino nepoznavanje ne odnosi se samo na zemljopis, nego i na klimu i kulturu Palestine, što nam se otkriva na druge zanimljive načine. Kod Marka, imamo priču o izliječenju paralitičara u 2.1-12, koja je najčuvenija vjerojatno po riječina ‘Uzmi svoja nosila i hodaj’. Dovode ga do kuće gdje se nalazi Isus, ali njegovi prijatelji ne mogu mu prići blizu zbog mase ljudi. Prisiljeni su doslovno da kopaju rupu u ravnom krovu od blata i da ga spuštaju otuda dolje. Ravni krov od blata je tipična gradnja obične kuće u Palestini, ali to nije bilo tipično za kuće tamo gdje je živio Luka. On je pretvara u kuću u rimskom stilu sa krovom od crijepa pa je paralitičar spušten kroz crijepove (Luka 5.17.25).
Luka također krivo razumije tehnički detalj (ali ne i moralnu poentu) jedne parabole iz Q. Matej je sačuvao originalnu palestinsku priču (7.24-27) o usporedbi između čovjeka koji gradi kuću na stijeni i čovjeka koji gradi kuću na pijesku. U Palestini, ovo bi se odnosilo na wadi , suhu ljeti ali bijesnu bujicu za vrijeme kišne sezone, koja bi oborila kuću. Luka, kome je fenomen wadi nepoznat, misli da je bitna razlika u tome da se gradi na površini ili na temeljima koje treba iskopati u donjem kamenom sloju. U njegovoj verziji (6.47-49) kuća izgrađena na površini biva odnesena bujanjem rijeke. Značenje i bit priče ostaju isti, ali je ovo ipak još jedna zanimljiva ilustracija mijenjanja oblika i sadržaja priča, uporedo s tim kako se one šire od jednog mjesta do drugog i odgovaraju potrebama ili razumijevanju novih čitatelja.
Četvrto evanđelje je čini se napisano nekoliko godina poslije Mateja i Luke, možda samo desetljeće kasnije. Ivan ne uključuje detalje kojih nema kod sinoptika. Imao je izgleda pristup izvješćima koja su potjecala iz Palestine prije uništenja Jeruzalema i Hrama u 70. godini. Ova su uključivala neke informacije o židovskoj praksi u Palestini i nekoliko geografskih detalja o Jeruzalemu i obližnjem području. Pa ipak, ne bi trebalo pridavati preveliku važnost ovoj, vjerojatno najčuvenijoj rečenici:
"Pilat je naredio da se Isus privede i sjeo na sudačku stolicu na mjestu koje se zove Pločnik, ili na hebrejskom Gabbatha.” (Ivan 19.13)
Ako odete u Jeruzalem vjerojatno će vam reći da je ovo identificirano i da je ovaj pločnik sada u kripti Konventa Sestara Naše Gospe Sionske. (Ako odete u Betlehem također će vam pokazati gdje su bile jaslice u koje je položena beba Isus. Vjerujte na svoj vlastiti rizik.) U stvari, premda je taj pločnik neosporno rimski, nema nikakvih stvarnih dokaza da je definitivno tamo stajao i u vrijeme Pilatova upravljanja. Također je moguće raspravljati o tome nije li Pretorij (kamo su odveli Isusa kod Ivana 18.28) bio Herodova palača prije nego tvrđava Antonija, čime bi bilo otežano identificiranje Pločnika kao velikih kamenih blokova blizu Antonije. Ako zapravo Isus nikada nije ni izveden pred Pilata, identificiranje popločanog dijela gdje se suđenje ‘odigralo’ je uzaludan (ili čisto akademski) posao.
Čak ako je i koristio izvore koji su dobro znali o čemu govore, sam autor četvrtog evanđelja nije mogao biti prvobitni, originalni svjedok. U stihu 1.19 on govori da su svećenici i leviti poslati iz Jeruzalema da saslušaju Ivana Krstitelja, ali u stihu 23 kaže da su ih poslali ‘farizeji’. Evanđelist je očito poznavao priče o ‘farizejima’, ali treba pretpostaviti da nije bio svjestan toga da su svećenici i leviti iz Jeruzalema mogli biti poslati u to vrijeme samo od saduceja – koji su nestali iz redova židovske vlasti u vrijeme kad je Ivan pisao.
Pa onda, s kojim je razlozima trebalo pripisivati autorstvo evanđelja učenicima i izravim svjedocima? Da li mi uopće išta znamo o tome tko je stvarno napisao evanđelja?
GLAVA DVADESETPRVA
SKRIVENO I OTKRIVENO
Rimsko Carstvo bilo je multikulturalno i vlasti su bile veoma tolerantne prema mnogim različitim pristupima religiji. Židovi su uživali ne samo zaštitu nego i povlašteni tretman. Ustanak je svemu tome učinio kraj.
Doista je veoma teško pokušati donijeti prosudbu do koje mjere je reakcija protiv Židova prerasla u progon kršćana. Ima veoma malo dokaza o zvaničnom progonu. Neronova akcija u 65. godini poslije Krista bila je izolirani događaj, ograničen samo na Rim. Sljedeći zabilježeni zvanični postupak prema kršćanima dogodio se više od četrdeset godina kasnije, početkom drugog stoljeća, kad je car Trajan progonio kršćane. Međutim, i ovaj put, stvar je bila lokalizirana i odigravala se u provinciji Pontus Bitinija, južno od Crnog mora. Na kraju krajeva, u tim ranim godinama kršćana je naprosto bilo premalo da bi carstvu trebala bilo kakva utvrđena politika prema njima.
Pa ipak, naši najraniji kršćanski izvori, svi bez razlike, spominju na ovaj ili onaj način odbacivanje i/ili progon – Pavlove Poslanice, Evanđelje Q, Tomino evanđelje i Markovo evanđelje. Ova stvar ima, naravno, više aspekata, ne samo jedan: odbacivanje Židova u granicama Palestine u prvim godinama Isusovog pokreta, kao i reakcije u poganskom svijetu nakon Ustanka protiv bilo kakvih skupina povezanih sa Židovima. Razumna je pretpostavka da su poganski kršćani, koji su bili građani Rimskog carstva, vjerojatno privlačili pozornost prema njihovu pokretu odbijanjem da sudjeluju u prinošenju žrtava državnom bogu ili da tituliraju kip cara kao ‘Gospodina’. Tu je i činjenica da je svaka mala skupina koja teži uspostaviti svoj identitet i obraniti svoje preživljavanje osobito paranoična prema ‘autsajderima’ i tome kako ih oni percipiraju.
Marko stavlja u usta samom Isusu riječi smirivanja i ohrabrenja za one kršćane koji su izvrgnuti proganjanjima:
"Budite oprezni: predavat će vas sinedrijima, premlaćivati u sinagogama i stajat ćete pred upraviteljima i kraljevima zbog mene, da posvjedočite pred njima, jer Dobra vijest mora prvo biti proglašena svim narodima. I kad vas povedu da vas predaju nemojte unaprijed brinuti što ćete kazati; ne, recite sve što vam se da kad dođe vrijeme, jer niste vi koji ćete govoriti: bit će to Duh Sveti. Brat će izdati brata u smrt i otac svoje dijete; djeca će ustati protiv svojih roditelja i pustiti ih da izgube život. Vas će mrziti svi ljudi zbog mog imena, ali čovjek koji ostane čvrst do kraja, bit će spašen.” (Marko 13.9-13)
Ako je ovo bilo ubrzo poslije Ustanka, nisu li članovi Markove zajednice bili pozivani na saslušanje glede židovskih veza s njihovom vjerom? Neugodnost govorenja pred sudom bila bi dosta traumatična za većinu ovih jednostavnih i neobrazovanih ljudi i Marko im je možda pružao veliku psihološku i emocionalnu potporu u ovom pasusu. Je li bilo izdajstva i dezerterstva u njihovim redovima koje sada Marko prikazuje kao nešto što je sam Isus unaprijed rekao? Ili su reference na razbijanje porodica samo još jedna referenca na Stari zavjet, možda Mikaha 7.6?
Iznesena je sugestija da bi ovdje mogla biti još jedna referenca na Psalme: “Govorit ću o vašem statusu pred kraljevima i neću se osramotiti.” (Ps. 119.46)
Ipak, početak pasusa kod Marka svakako je određeniji od ovoga – dovoljno određen da se referira na ono što znamo o Pavlovim iskustvima. Možda je ovo prosto bila referenca na ranija proganjanja, a ne ondašnja? Ranija prošlost, naime, kad je Marko pisao, ali još uvijek u budućnosti u vrijeme kad je Isus ovo navodno izrekao.
Sigurno je da možemo odbaciti riječi o proglašenju evanđelja svim narodima. Da je Isus ovo rekao, ne bi bilo toliko podjele među mesijanistima oko toga da li prihvatiti ili napraviti kompromis s poganskim obraćenicima.
Kakav god da je bio prvobitni kontekst i namjera, poruka je bila tu za mnoge kasnije naraštaje kršćana. Može se dogoditi da ćete trpjeti i biti progonjeni zbog vašeg vjerovanja, ali čuvajte vjeru: primit ćete božanski naputak i pomoć, a nagrada će biti velika.
Marko je imao osobito težak problem s pokušajima da razdvoji skupinu koja je obožavala nekoga koga su zvali Kristom od onih političkih agitatora, Židova, koji su i sami sigurno bili poznati po tome da govore o nasljedovanju Krista, političkog Mesije. Marko je možda baštinio mesijanističku tradiciju iskvarene pravde na suđenju Isusu, ali da bi postigao svoje vlastite ciljeve sigurno je da ju je iskvario još više. Mora biti da je Marko bio taj koji je pomakao naglasak na židovsko suđenje, prenoseći odgovornost za rimsku egzekuciju s Rimljana na Židove. Mora biti da je to bio Marko koji je prebacio razloge za smrtnu presudu s političkih optužbi pred Pilatom (“Je si li ti kralj Židova?” 15.2) na optužbu za blasfemiju pred Sinedrijem (14.64). Psihološki i kulturalno je nezamislivo da su jeruzalemski mesijanisti, sve Židovi, mogli učiniti bilo jedno ili drugo.
Optužba za blasfemiju čini nam se kao čudna ideja. ‘Blasfemija’ je prvobitno značila proklinjanje Božjeg imena (Lev. 24.10-16, 24.23), premda izgleda da je kasnije rabljena u širem smislu: kod Marka 2.7 Isus je optužen za blasfemiju zbog toga što je opraštao grijehe u Božje ime. Kad je doveden pred Sinedrij, ono što je čini se razljutilo Visokog svećenika bio je potvrdni odgovor na sljedeće pitanje: “Jesi li ti Krist … Sin Blagoslovljenoga?” (14.61) Ovo je posve neuvjerljivo, bilo kao riječi ili kao reagiranje židovskog Visokog svećenika. Samo je poganska crkva, slijedeći Pavla, identificirala ‘Krista’ i ‘Sina Božjeg’, a kod Židova, uporaba bilo koje od ovih fraza, pa ni riječi ‘Sin Blagoslovljenoga’, ne bi uzrokovala čak ni optužbu za blasfemiju, a kamoli osudu na smrt.
Ključ za prvobitni razvoj ideje o optužbi za blasfemiju leži možda u deuteronomijskom prokletstvu svakoga tko je obješen na drvo. Mesijanistički Židovi bili su percipirani kao počinitelji blasfemije ili praktične blasfemije zbog propovijedanja koncepta raspetoga Mesije, koji je toliko šokantan za striktne Židove. Pogani ne bi bili u stanju razlikovati ovo od svoje vlastite kulturne perspektive. Ako je za kršćane blasfemija kad tvrde da je Isus bio Mesija, onda bi to bila blasfemija i za Isusa, kad je govorio o sebi.
Ako su Židovi doista našli Isusa krivim za kapitalni prijestup, oni bi ga sami ubili. Ne bi bilo nikakve potrebe predavati ga Rimljanima i ‘uvjeravati’ ih da ga razapnu. Ivanovo evanđelje ide dalje od Marka pokušavajući opravdati ovu anomaliju, time što piše kako su Židovi “tvrdili da njima nije bilo dopušteno pogubiti čovjeka” (Ivan 18.31). Međutim, prema Djelima, Stjepan je kamenovan od vijeća samo nekoliko godina kasnije (Djela 7. 58-60). Također, imamo očuvani natpis s Hrama koji kaže, “Nijedan stranac ne smije ući preko barijere i zida. Tko bude uhvaćen da to čini morat će samoga sebe okriviti za smrt koja će uslijediti.” Ova prijetnja ne bi mogla biti napisana da hramske vlasti nisu imale pravo na egzekuciju.
Toliko o citatu iz Izaije 56.7, “Moja kuća zvat će se kućom molitve za sve narode”, koji je navodno izrekao Isus kod Marka 11.17.
U stvari, Židovi su bili pozitivno ksenofobični glede potencijalnog onečišćenja svoga svetog hrama. Postojale su kamene ploče na određenim razmacina opominjući na grčkom i latinskom jeziku na zakone o ritualnom očišćenju. Čak i radnici na izgradnji hrama morali su biti posebno posvećeni kao svećenici.
Prvobitni mesijanisti jedva da bi ispričali priču o ‘čišćenju’ hrama na način koji je učinio da je zazvučala kao akcija u ime pogana. Oni bi, što je mnogo vjerojatnije, preferirali pretkazanje iz recentnih Psalma Solomona (ne jedan od dokumenata koji su na kraju bili uključeni u Bibliju) da će Sin Davidov izbaciti pogane ne samo iz hrama nego i iz samog Jeruzalema.
Marko je, međutim, bio mnogo kilometara, dvije generacije, jedan veliki rat i cijelu jednu kulturu daleko od prvobitnih židovskih mesijanista. Mogao je vidjeti uništenje hrama kao zasluženu sudbinu Židova koji su okrenuli leđa stvarnome Mesiji, koji su inzistirali da ostanu slijepi za njegovu božansku misiju. Marko je mogao proći sa svojim literarnim i dramatičnim doskočicama zato što židovski vođe koji su stajali iza ove tobožnje zavjere protiv Isusa više nisu postojali da bi istupili s drugačijom stranom cijele priče.
Markove dosjetke uključivale su stvaranje besmislenog običaja koji je dopuštao Židovima da traže oslobađanje jednog zatvorenika, pa čak i opasnog terorista, kao i lik zvani Baraba. Kao što sam spomenuo ranije, ovo je ime dovoljno čudno da ne bude autentično. Zanimljivo je da neki od starih rukopisa Matejevog evanđelja daju njegovo puno ima kao Isus Baraba (u Mat. 27.16-17). Znanstvenici općenito vjeruju da je ovo originalno čitanje.
Moguće je da je i Markovo prvobitno evanđelje govorilo to isto. Originalni grčki tekst kod Marka u 15.7, preveden kao ‘čovjek zvan Baraba’, zapravo je još malo čudniji od toga, jer riječi u grubo znače ‘neki Baraba’. Međutim, ako je ispred toga stajalo ime Isus, bilo bi savršeno prirodno prevesti ‘Isus Baraba’ (ili zvan ‘Baraba’). Bila bi to onda točno ista rečenica kao kod Mateja koji govori o ‘Isusu koga zovu Krist’ (Mat. 1.16, 27.17, 27.22) i ‘Šimun koga zovu Petar’ (Mat. 4.18, 10.2).
Marko je stvorio ovog drugog Isusa da bi pružio antitezu između dobrog Isusa i zlog Isusa, kako bi naglasio, prvo, kako su Rimljani pokušali osloboditi Isusa Krista i drugo, kako su Židovi napravili pogrešan izbor. U svom originalnom kontekstu ime Isus ili Jošua bilo je savršeno obično ime. Međutim, daleko od Palestine, u zajednicama prve crkve, koje su govorile grčkim jezikom, ovo ime je ubrzo počelo da se poštuje kao sveto ime. Uvrijeđeni idejom kriminalca koji se zove Isus i ne uspijevajući razumjeti da kvare Markov književni efekt, rani prepisivači evanđelja su, međutim, izbacili ovo ime iz teksta.
Važna poenta još je uvijek funkcionirala, čak i u malo cenzuriranom evanđelju. Markova zajednica bi bila u manje opasnom položaju ako bi mogla biti percipirana kao ne samo nežidovska, nego i politički bezopasna. Priča je pokazala da Rimljani nisu mogli pronaći ništa loše kod Isusa, pa stoga, implicite, niti kod njegovih sljedbenika. Kršćanstvo nije bilo buntovno. Njegovi sljedbenici nisu zaslužili da trpe pod rimskim neprijateljskim stavom, koji je zapravo bio uperen protiv židovskog nacionalizma, za koji oni nisu bili zainteresirani. Iako je činjenica da su Isusa raspeli Rimljani, nema nigdje rimskih ‘loših dečki’ u ovom evanđelju. Samo židovskih (i natprirodno demonskih).
Ovaj je motiv osigurao to da je rana crkva čuvala kao blago, sa svojim vlastitim razlozima, jednu posebnu priču o Isusu, koga su izazvali na temu plaćanja poreza caru, i koji je odgovorio, “Vratite caru ono što je carevo a Bogu ono što je Božje” (Marko 12.17). U svom prvobitnom kontekstu Isus je stavljao materijalne brige u pravu perspektivu, odbacujući ih zapravo kao trivijalne u odnosu na duhovna pitanja. Za Marka i njegove čitatelje, međutim, ovaj komentar je bio reinterpretiran i istaknut kao primjer da je sam Isus podupro lojalnost prema imperiji.
Prema tome, bilo bi krajnje nezgodno za Marka otkriti da je jedan od Isusovih sljedbenika bio (ili ranije bio) zelot. Suvremeni prijevodi Markova teksta uvijek kažu ‘Šimun zelot’ (Marko 3.18) ali ovo zamračuje pozadinu. Marko ga je zapravo nazvao Šimun Kananaios, što je u Bibliji Kralja Jakova (Jamesa) u Engleskoj prevedeno kao ‘Šimun Kananac’ (i u Hrvata jednako – primjedba prevoditelja). Ovo ime Canaanite nije značilo ništa u grčkom jeziku: Marko je nastojao prikriti činjenicu da bi pravilni prijevod aramejske riječi Kanna bio zelot, čime bi se otkrilo prisustvo antirimskog revolucionara među najbliskijim Isusovim sljedbenicima.
Nije bilo slučajno što je Marko potisnuo ovu činjenicu.Već smo vidjeli da je Marko objašnjavao židovske običaje (7.3-4) svojim nežidovskim kršćanskim čitateljima. Pogledajmo ove primjere truda koji je Marko ulagao kako bi objasnio aramejske ili hebrejske nazive:
"...i Ivan, brat Jakova, kojima je od dao ime Boanerges ili ‘Sinovi Groma’…” (3.17)
"I uzimajući dijete za ruku on joj reče, “Talitha, kum!” što znači, ‘Djevojčice, kažem ti da ustaneš’.” (5.41)
"...i on mu reče, ‘Ephphatha’, to jest, ‘Otvori se’.” (7.34)
"Dovedoše Isusa do mjesta koje se zove Golgotha, što znači mjesto lubanje.” (15.22)
"I u devet sati Isus uzvikne jakim glasom, ‘Eloi, eloi, lama sabachthani?’ što znači, ‘Moj Bože, moj Bože, zašto si me napustio?’” (15.34)
Razmislite koliko novoga sve ovo otkriva, na nekoliko zanimljivih načina. Kao prvo, priče u kojima se nalaze neke aramejske rečenice sigurno su došle od prvih mesijanista ili od samog Isusa, budući da ne bi bile razumljive kasnijim propovjednicima, čiji je maternji jezik bio grčki. Drugo, Markovi čitatelji nisu poznavali aramejski. Treće, oni su ipak znali tko su zeloti; i četvrto, prevođenje Šimunovog nadimka bilo bi stoga u najmanju ruku nezgodno, a možda i opasno, u vrijeme kad je Marko pisao. Zato je logično pretpostaviti da je Marko pisao kad su zeloti bili još uvijek ‘vruća vijest’ i ovo otkriće moglo je vrlo vjerojatno izazvati snažne reakcije. Luka, koji je vjerojatno pisao između deset i dvadeset godina kasnije, kad je političko i emocionalno ozračje oko židovske bune bilo znatno ohlađeno, nije bio inhibiran nazvati ovog učenika ‘Šimunom zelotom’ (vidi Luka, 6.15 i Djela 1.13).
Sam Marko možda nije niti vjerovao da će se svijet još uvijek vrtiti i poslije dvadeset godina. Pretpostavljam da se mora priznati da je očekivanje brzog kraja svijeta bilo logičan dio kršćanstva od samog početka. To je dio njegove vlastite unutrašnje konzistentnosti. Na kraju krajeva, ako su život i smrt Isusa percipirani kao ispunjenje proročanstava židovskih svetih spisa i židovskog Zakona, onda je Božji plan realiziran. Što nam je Bog još ostavio za činiti? (Možda da čekamo izum televizije, tako da Posljednji Sud bude adekvatno pokriven i prikazan na CNN i BBC?)
Ovo je nastavak Pavlovih gledišta da je raspeće bilo prva važna faza u Božjoj konačnoj intervenciji u povijesti, koja će dovesti do zbacivanja snaga zla i uspostavljanja božanskog Kraljevstva.
Sama je povijest doprinijela pobuđivanju apokaliptičkih očekivanja kršćana, serijom znakovitih događaja. Bila je velika glad oko dvadeset godina prije izbijanja židovskog revolta; zemljotresi, petnaest godina kasnije; progon kršćana u Rimu od Nerona; pojavljivanje drugih pretendenata na nalog Mesije, sam Rat i zatim strašno uništavanje mjesta koje su mesijanisti poštovali kao središte duhovnog autoriteta, Jeruzalema.
Kraj je sigurno bio blizu i Isus će se sada vratiti. Možda je prošlo nekoliko mjeseci nakon vijesti o uništenju hrama i kršćani su bili zbunjeni ovim osječajem antiklimaksa, a možda su neki od njih bili i ismijavani, pa su polako počeli gubiti svoju vjeru. Ovo je vjerojatno bio još jedan razlog za pisanje Markova evanđelja: potreba da se potvrdi kako su njihova vjerovanja bila ispravna, ali i unošenje note opreza glede tajminga, kako bi se kontroliralo svako uzbuđenje izazvano davanjem bilo kakvih prenagljenih obećanja.
Marko ovo rješava sjajno, unoseći osjećaj napetosti, vješto kao sam Alfred Hitchcock. On se vrti oko uvjeravanja da je kraj skoro došao i ‘ne još’; zatim podsjeća da je kraj vrlo, vrlo blizu, a onda se povlači i kaže da mi stvarno ne znamo kad:
"I on im reče, ‘Zaista, kažem vam da neki koji ovdje stoje neće okusiti smrt prije nego što vide da je kraljevstvo Božje došlo u sili’.”(9.1)
"...kraj još neće biti. Jer narod će se boriti protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. Bit će zemljotresa tu i tamo; bit će gladi. Ovo je početak porođajnih muka…” (13.7-8)
"...vidjet će Sina Čovječjeg kako dolazi na oblacima s velikom moći i slavom…kad vidite da se događaju ove stvari, znajte da je on blizu, pred samim vratima. Zaista vam kažem, prije nego prođe ovaj naraštaj sve će se ove stvari dogoditi…Ali što se tiče tog dana i sata, nitko ne zna, čak ni anđeli na nebu, niti Sin; nitko osim Oca. Ali budite pripravni, budite budni, jer vi nikad ne znate kad će doći vrijeme.” (13.26, 13.29-30, 13.32-33)
Uočite da Isus govori o Sinu Čovječjem u trećem licu. Nigdje u evanđeljima on ne prisvaja titulu za sebe, osim u očito lažnim proročanstvima koje je stvorila rana crkva (na primjer, Marko 10.33-34) ili teologija koja se razvila poslije njegove smrti (Marko 10.45). Mark 10.33-34) or theology developed after his death (Mark 10.45). Iznesena je sugestija da je možda sam Isus koristio ovaj termin jako često, da bi ostavio utisak na svoje sljedbenike, pa je onda njegovo identificiranje s ovim likom projicirano unazad u priče o njegovu životu od strane rane crkve, koja je očekivala da će se on vratiti u nakoj natprirodnoj kataklizmi.
Markovo korištenje proročanstava važan je dio njegove vjere u Drugi Dolazak i Posljednje Dane. Načelo ispunjenja proročanstava u osobi i smrti Isusa bilo je, naravno, utvrđeni dio kršćanskog učenja i opravdanja. Marko vodi načelo dalje i pretvara Isusa u Vrhovnog Proroka.
Moje je mišljenje da Marko ozbiljno pretjeruje u ovome. Čak ako se upute učenicima gdje će naći magarčića za ulazak u Jeruzalem (11.2-3) i gdje naći prostoriju za Posljednju Večeru (14.13-16) i mogu klasirati kao unaprijed dogovoreni aranžman prije nego proročanstvo, proročanstava ipak i dalje ima u obilju: izdaja Jude, odricanje Petrovo, spominjanje gladi, zemljotresa i rata, progoni i pojavljivanje lažnih Mesija. Povrh svega, imamo tri pretkazanja o Pasiji i Uskrsnuću (8.31, 9.31, 10.33-34). Ova tri pretkazanja su toliko specifična da bi ideja kako su učenici bili dovoljno prisebni da zapamte pretkazanja, pa da zatim budu iznemađeni, zbunjeni ili uplašeni događajima u Jeruzalemu ili zaprepašteni uskrsnućem, bila doista jako smiješna.
Međutim, za Marka i njegove čitatelje, poenta je bila da su od svih ovih pretkazanja neka bila i ostvarena za vrijeme Isusova života, a druga su se obistinila poslije njegova života, ali prije nego je Marko pisao – osim jednog. Jedino preostalo pretkazanje bilo je dolazak Sina Čovječjeg i Kraljevstva. Pa ako su sva ostala dokazano bila točna…Suvremenom čitatelju ovo bi tebalo doista biti psihološki transparentno i viđeno kao dirljivo naivno, prije nego poštovano i uvjerljivo.
Postoje dva zanimljiva i intrigantna stiha kod Marka, a rješenje njihove tajne leži u fascinantnoj i mutnoj ranoj povijesti i crkve i samog evanđelja. Prvi takav stih je 10.46: ”Stigli su do Jerihona; i dok je on napuštao Jerihon sa svojim učenicima…” Zašto uopće spominjati Jerihon? Osim ako, naravno, neka ranija verzija evanđelja nije uključivala i događaje koji su se desili u Jerihonu, ali koje je neki prepisivač rane crkve morao cenzurirati. Drugi intrigantni stih nalazi se odmah nakon uhićenja Isusa, kad neki mladić, koji ranije nije spomenut niti objašnjen, ostavlja za sobom laneno platno koje je njegov jedini komad odjeće, pa zatim trči gol (14.51.52).
Ne tako davno, 1958. godine, američki znanstvenik Morton Smith otkrio je kopiju fragmenta jednog pisma Klementa iz Aleksandrije (prvobitno datirano u drugoj polovini drugog stoljeća), gdje se navode izvatci iz nekakvog Markovog Tajnog Evanđelja. Kako izgleda, ono je koegzistiralo
s ‘javnom’ verzijom Marka i koristilo se u nekoj skupini čiji je pristup kršćanstvu sve više išao u gnostičkom pravcu, tretirajući krštenje kao ‘misterij’ koji je inicirane uvodio u skriveno znanje o Božjem krajevstvu.
Postoje dva izvatka iz ovog Tajnog Evanđelja. Prvi dolazi poslije 10.34 kod ‘našeg’ Marka (neposredno poslije trećeg pretkazanja Pasije). To je priča o tome kako je Isus čudesno podigao mladog čovjeka koji je malo prije toga umro, učinivši to na molbu mladićeve sestre. Mladić je “pogledao Isusa, zavolio ga i počeo ga moliti da bude s njim”. Isus daje ovom mladom čovjeku upute za sljedećih šest dana:
"I kad je došlo veče, mladi čovjek je otišao k njemu, odjeven jedino u laneno platno. Proveo je tu noć s njim, jer ga je Isus poučavao o tajnama kraljevstva Božjeg.”
Drugi izvadak se nalazi između “Oni dođose do Jerihona” i “Kad su napuštali Jerihon:
"Sestra mladićeva koga je Isus volio bila je tamo, zajedno sa svojom majkom i Salomom, ali je Isus odbio da ih vidi.”
Ovi izvatci mogu biti kratki, ali za znanstvenike koji proučavaju Bibliju pravi su dinamit. Priča o mladom čovjeku koji ustaje iz mrtvih prvobitno je bila priča korištena u Ivanovom evanđelju kao Podizanje Lazara. Ranije se mislilo da je ona unikat kod Ivana i vjerojatno kreirana od Ivana. Ispitivanje ovih priča otkriva da nijedna od njih nije kopija druge, nego da su oba autora koristila prvobitnu priči o čudu, svaki na svoj način.
Ovdje imamo još jedno spominjanje Salome (koja se u Novom zavjetu pojavljuje samo kod Marka). Imamo razloge za mišljenje da spominjanje Jerihona nije bilo bez veze. Imamo objašnjenje o mladiću u platnu u Getsemanskom vrtu - on je sudjelovao u ritualu krštenja, noseći samo laneno platno kao odjeću, pa je tako bio pripravan za uronjenje. I možda je ovaj ‘mladi čovjek u bijeloj odjeći’ trebao biti, po Markovoj namjeri, ista osoba koja je govorila Mariji Magdaleni kod Isusova praznog groba.
Također možemo razumjeti zbog čega je sve ovo moglo biti redigirano: bilo je lako podložno krivom tumačenju. Sekta koja se zvala Karpokracijani odlučili su protumačiti ove pasuse u seksualnom smislu, radije nego tako da je sve to bilo vezano za produžene ceremonije, koje su dopuštale iniciranome da uđe u tajne ekskluzivnoga znanja. Zaprepaštene takvim sugestijama, više ‘konvencionalne’ (manje ‘gnostičke’) kršćanske crkve odlučile su cenzurirati Marka kod izrade novih kopija.
Očito je da je naše Evanđelje po Marku treće izdanje: moralo je postojati originalno Evanđelje po Marku, a onda, kako se može pretpostaviti, “Tajno Evanđelje”, sa svojim gnostičkim dodatcima za inicirane članove posebne zajednice (ili tipa zajednice) i onda cenzurirana verzija toga koja je završila u Novom zavjetu.
Završna tajna Evanđelja po Marku jest način na koji završava. Unutar nekoliko godina nakon njegova dovršenja, drugi kršćani su počeli dolaziti do mišljenja da je zagonetno. Zašto je završilo s uplašenim ženama kod praznog groba? Jer je sigurno da je prvobitno završavalo sa stihovima 16.8: najbolji stari rukopisi tu završavaju, a pokazatelji kod značajnih ranih kršćanskih pisaca (kao što su Klement iz Rima i Origen) ne ukazuju na to da bi bilo nekog daljnjeg teksta. Jedan drugi rani kršćanski pisac, međutim, čije ime nam nije poznato, ali čiji stil pisanja nije Markov, odlučio je (poslije Mateja i Luke čiji su rukopisi njemu bili dostupni) da izgladi ove grube verzije završetka i da uskladi Marka s drugim evanđeljima. Dodao je stihove 9-20 opisujući pojavljivanje poslije uskrsnuća i dajući poruku nade. Ovo je učinjeno dovoljno rano da bi većina naših postojećih rukopisa uključivala ili taj završetak ili neku njegovu varijaciju.
Opet se moglo dogoditi da je Marko ovdje bio krivo shvaćen ili potcijenjen. On je morao imati dobre razloge, u okviru logike njegovih vlastitih motiva i vjerovanja, da priču završi tamo gdje je završio. Sama priča je, naravno, bila podložna napadima. Kad su jednom kršćani počeli širiti priču o praznom grobu da bi poduprli svoje tvrdnje o uskrsnuću, jedna od optužbi podinutih protiv njega bila je da su žene neprosto otišle ka krivom grobu. Marko ih je obranio od ovoga dodajući prvobitnoj priči stih gdje kaže da su dvije od ovih žena doista promatrale kad je Josip iz Arimateje položio Isusovo tijelo u grob i da su one “zapamtile gdje je ono bilo položeno” (15.47). Ovo je bio ‘dokaz’ da su one kasnije otišle do pravog groba.
Što se tiče samog završetka, moramo se podsjetiti da je Markovo evanđelje bilo zamišljeno bez uskrsnuća. Bilo je namijenjeno zajednici koja je, što se tiče Marka, živjela u kratkom intervalu povijesti između dva značajna događaja – Raspeća i Drugog Dolaska.
Posve je moguće da je Marko uzeo Evanđelje Križa i njegovo izvješće i prebacio naglasak dalje od uskrsnuća i više prema značenju Isusove smrti na dva načina. Prvo, kako je sačuvano u Petrovom evanđelju, riječi o Isusu kao pravom Sinu Božjem nisu bile prvobitno izrečene u trenutku njegove smrti. To su izgovorili rimski centurioni koji su čuvali grob. Oni vide nebo kako se otvara i dva anđela kako silaze i uzimaju sa sobom Isusa natrag u nebo. Kad treća osoba siđe i ulazi u grob, oni bježe i govore Pilatu, “Doista, on je bio sin Božji!” (Petar 11.3). Marko je očito pomicao ovaj trenutak spoznaje od poganske vlasti od trenutka uskrsnuća natrag prema trenutku smrti na križu.
Drugi način je hipotetična sugestija. Nije poduprta Petrovim evanđeljem, jer naša postojeća kopija nije kompletna, završavajući kako se čini na početku priče, koja je vjerojatno uključivala pojavljivanje uskrslog Isusa. Ono što je Marko mogao učiniti bilo je da premjesti ovo pojavljivanje poslije uskrsnuća iz svog izvornog dokumenta, pomičući ga kronološki unazad u vrijeme Isusova života – pretvarajući to u priču o Preobraženju u poglavlju 9. Lako je zamisliti ovu scenu kao pojavljivanje poslije uskrsnuća s malim dodatkom.
Marko nije bio jedan od onih kršćana koji bi mogao koristiti reference na uskrsnuće kao način izražavanja kontinuelne nazočnosti Isusa u njihovim životima. Za Marka, Isus nije bio nazočan uopće: bio je odsutan – ali će se ubrzo vratiti. Njegovo uskrsnuće bilo je njegov odlazak Bogu, odakle će se vratiti. U međuvremenu, vjernici moraju nastaviti vjerovati i čekati na svoju nagradu. Kao način izražavanja i sumiranja ovog stava, prazni grob je bio daleko učinkovitiji od ukazanja.
GLAVA DVADESETA
U JERUZALEMU NIJE BILO PIJEVACA
Markovo evanđelje predstavlja kršćanstvo kao vjeru koja se bitno razlikuje od judaizma, a ne kao neku sektu ili daljnji razvoj istoga. Marko je zabio klin između kršćana i Židova slikajući kako su kršćanstvo od samog njegova početka Židovi krivo shvaćali i odnosili se prema njemu neprijateljski.
Da bi ovo pokazao, ali da bi istovremeno postavio Isusa iznad svake kritike, njegov osnivač je morao biti izoliran od samog judaizma, od njegovih vjerskih, ali i nacionalnih preokupacija. Isus se zbog toga kreće krajobrazom Markova evanđelja kao nebeski vanzemaljac, okružen narodom koji nikako da razumije spasitelja u svojoj sredini. Farizeji kuju zavjeru protiv njega, njegova vlastita porodica misli da je lud, njegovi učenici ga ne razumiju. Na kraju, židovske vlasti su zapravo te koje ga osuđuju na smrt. Sam Pilat je prikazan kako je posvjedočio Isusovu nevinost, ali je bio od Židova prisiljen da ga razapne.
Eto dokaza za kršćanske čitatelje (a možda i za radoznale pogane također) da oni nisu obožavali jednog Židova koji je pogubljen od Rimljana na osnovu političkih optužbi, nego je rimska vlast samo asistirala da se ispuni Božji plan. U jakom kontrastu sa stavom Židova, rimski vojnik, jedan poganin, reagira na značajan događaj Isusove smrti na križu percipirajući ga kao sina Božjeg. U istom trenutku, kao simbol zastarjelosti Starog zavjeta judaizma, zastor u Hramu cijepa se nadvoje (15.38).
Dio ovog procesa involvirao je tretman porodičnih odnosa. Marko je uzeo autentične predaje i lukavo ih primijenio za svoje vlastite ciljeve. Uspomena na zgodu kad su Isusovi rođaci ‘krenuli da ga uzmu pod svoje uvjereni da je izgubio razum’ (3.21) mora zasigurno biti autentična. Bilo bi veoma čudno za ranu crkvu da je to izmislila (ja sam već ranije iznio sugestiju da je to moralo biti povezano sa postupcima egzorcizma). Međutim, kao što znamo, mesijanistima je dominirao Jakov, a kasnije drugi Isusovi rođaci. Pokazati kako Isus nije uživao nikakvu simpatiju ili potporu od svoje porodice, značilo je očito ići putem potkopavanja autoriteta mesijanista. Jakov se ne spominje u Markovu evanđelju osim uzgred, kao član porodice koja je pokušala Isusa obuzdati i koja nije uopće razumjela njegov značaj.
Ovo odvajanje Isusa od njegove porodice pokazano je još jače implikacijom da je sam Isus odbacio prava krvnog srodstva. Dok je poučavao jednu skupinu ljudi, kad mu je rečeno da je napolju njegova porodica koja ga traži, rekao je da su njegovi pravi rođaci svi oni koji vrše volju Božju (3.33-35). Isus je opet bio puno bolji od korištenja ili tumačenja njegovih riječi, koja su mu nametnuli njegovi sljedbenici. On je vidio širu obitelj jednake djece Božje, prihvaćajući ljude radije nego da neke od njih odbaci. Međutim, Marko je bio u mogućnosti istaći ovu svoju prilično korisnu implikaciju glede mesijanističkog autoriteta i u isto vrijeme iskoristiti simboliku onih unutra i onih vani, pri čemu su poslušni kršćani bili unutra, a oni ‘vani’ bili su ili Židovi ili nevjernici općenito.
Markovo tretiranje Isusove obitelji je pristojno i diplomatično u usporedbi s njegovim tretmanom učenika. Oni su predstavljeni kao zapanjujuće nesposobni da išta razumiju (8.28, 9.10), zbunjeni (10.32), ambiciozni i egocentrični (9.34, 10.35-37). Nisu u stanju izliječiti jednog epileptičara (9.18) i unatoč Isusovu neodobravanju tjeraju od njega djecu (10.13-14). Jedan od njih ga izdaje, Petar negira da ga poznaje, a kad je uhićen, svi ga napuštaju i bježe (14.50).
Iako Petar prepoznaje Isusa kao Krista, ovo znači samo to da ga vidi kao Mesiju Izraela. Što se tiče Marka (i Pavla), ovo nije bilo dovoljno. Bila je to rana i nesavršena faza u razumijevanju njegova pravog značenja, daleko višeg od ovoga, kao božanskog spasitelja svijeta (10.45). Odmah nakon Petrova prepoznavanja, Marko uspostavlja narušenu ravnotežu pokazujući kako Petar ne razumije potrebu i značenje Isusove smrti, zbog čega ga Isus oštro prekorijeva (“Bježi od mene Sotono!” 8.33).
Markovo evanđelje NIKAD ne pokazuje istinu glede statusa Isusa kao sina Božjeg kojega bi prepoznali i priznali Židovi. Prve ga prepoznaju demonske sile koje je po poslanju trebao savladati (1.24, 3.11, 5.7), a zatim rimski stotnik na Kalvariji.
Jadni Petar krivo je ocjenjivan soljećima. Najveći razlog za ovo je strašna izmišljotina o njemu da će zanijekati Isusa ‘prije nego što pijetao dva puta zakukuriče’ (14.30, 14.66-72). Samo je nežidov mogao stvoriti ovu priču, nežidov daleko od Palestine i potpuno neupozat s činjenicom da nikome nije bilo dopušteno gajiti ili držati perad u Jeruzalemu u to vrijeme. Bilo je to zabranjeno. Ova priča ne može biti istinita.
Netko bi mogao ustvrditi da postoji razuman motiv za ovu priču. Ako je sam Petar, prvi čovjek mesijanizma, poznat po tome što je bio blizak s Isusom i što je umro mučeničkom smrću, mogao zanijekati svog Učitelja u takvom trenutku, onda obični kršćani također ne trebaju očajavati u trenutcima slabosti pod pritiskom, ili kad su u opasnosti zbog čuvanja svoje vjere. Međutim, ovo nije dovoljno dobro.
Još veća demonstracija fiktivnosti ove priče je druga glava Pavlove Poslanice Galaćanima. Pavlov autoritet u Antiohiji bio je ugrožen. On optužuje Petra za hipokriziju, ali on mu ne spominje strašnu optužbu da je zanijekao Isusa. S obzirom na Pavlove teškoće i očajanje kod uspostavljanja svog autoriteta protiv onoga koji su imali prvobitni učenici i s obzirom na prgavu i defenzivnu narav njegova karaktera, ja nalazim da je potpuno nemoguće vjerovati da se on suzdražava i ostaje šutljiv zbog nekog osjećaja plemenitosti. On ne koristi ovu priču jer se nikada nije dogodila. U vrijeme kad je Pavao pisao Galaćanima, Marko je još nije bio izmislio.
Istina u ovoj stvari jest da karakterizacija učenika kao razočaravajućih i neadekvatnih ljudi jednostavno mora biti Markova kreacija. To nije povijest. Bez obzira koliko su plemeniti ili skromni neki od učenika mogli uistinu biti, bez obzira koliko su mogli željeti iznijeti svoje osjećaje krivnje zbog nekih propusta u ponašanju, nema teorije da bi ljudska bića na autoritativnom položaju obilazila poganske crkve propovijedajući o svojim slabostima. Teško da bi to ohrabrilo vjeru ili potporu ili poštovanje ili ojačalo njihov autoritet ili njihovu moć, a ozbiljno bi naudilo njihovoj borbi protiv Pavla.
Nužno je da sad učinimo korak unazad i iznova razmotrimo situaciju sa distance, kako bismo mogli stvarno razumjeti stožerni značaj Marka u ovoj fazi povijesti kršćanstva. Imamo poganski svijet, upoznat s idejom mitskih bogova-spasitelja i s konceptom uskrsnuća, preko misterijskih religija koje se osnivaju na simbolizmu plodnosti i ponovnog rođenja. Tu su i poganske zajednice, kultovi Krista, koji su razmišljali o Pavlovom duhovnom Isusu kao onome koji njima vlada: bilo je lako za njih da nadođu na pomisao da je ‘Krist’ ime njihovog boga.
Pavlova nesuvisla teologija bila je intelektualno impresivna, ali daleko od toga da bude shvaćena s bilo kakvom sofisticiranom dubinom. Kršćani su se, međutim, ipak uhvatili za stanovite bazične koncepte. Neki od njih bili su dobro poznate ideje – spasenje, bitke s demonskim silama zla, nadnaravni ‘Sin Božji’. Pavao je ovome dodao svoje vlastito inzistiranje na osobnom duhovnom otkrivenju; impresivni autoritet židovskih svetih spisa i polaganje prava na Krista kao njihovo ispunjenje i baštinu; smrt Isusa kao muka za grijehe svijeta; zatim praksa (također možda nekako sumnjivo poznata) memorijalnog rituala za vrijeme objeda.
Pisao sam o Euharistiji ranije, ali moram naglasiti da nije mguće da bi Isus sugerirao ispijanje krvi, čak niti simbolički, a da pri tom ne užasne jednostavne galilejske Židove. Ovaj ritual mora da je ustanovljen od rane crkve, a ne od samog Isusa. Mnoge verzije Biblije bestidno varaju s prevođenjem Marka, na mjestu 14.24, koristeći sadašnje ili čak buduće vrijeme da bi preveli grčki tekst koji glasi, “Ovo je moja krv zavjeta koja je prolivena za mnoge”. Crkveni ritual o prošlosti teško da je mogao biti citiran riječ po riječ od Isusa na dan prije svoga raspeća. Nova Internacionalna Verzija (Biblije) kaže “koja se prolijeva”; jeruzalemska Biblija ‘redigira’ Isusa tako da (na engleskom) on ‘točno’ kaže “koja će se proliti…” (Na hrvatskom stoji ‘koja se prolijeva’ – primjedba prevoditelja).
Nadalje, točniji prijevod prvog dijela rečenice je “Ovo je moja krv zavjeta”. Ovo je praktično nemoguće prevesti ‘natrag’ na aramejski, jezik kojim je govorio Isus, za razliku od mnogih stvarnih Isusovih izreka u Novom zavjetu. Drugim riječima, fraza je stvorena na grčkom i to nisu riječi samog Isusa.
Međutim, ovakve akademske poente nisu imale nikakvih konzekvenca u crkvama koje su govorile grčkim jezikom i pokušavale da nešto zaključe za sebe i izvuku neki smisao iz međusobno suprotstavljenih propagandi Pavla i emisara iz Jeruzalema. Njima se, naravno, sviđao Pavlov stav u korist nežidova, protiv obrezivanja i protiv Zakona, ali su sigurno nailazili na teškoće u njegovu apstraktnom i nedosljednom filozofiranju o raspeću, koje je bilo poprilično nerealni duhovni događaj, prije nego povijesni ili politički.
Pozitivan utjecaj na maštu i emocije povijesnih tradicija mesijanista, s njihovim parabolama i pričama o liječenju, očito je postojao, ali bi dolazio u konflikt sa oklijevanjem nežidova da prihvate njihovo ‘judaiziranje’. Snaga povijesnih tradicija bila je, naravno, još više ojačana intenziviranjem mesijanističke evangelizacije tijekom godina između Pavlova uhićenja i izbijanja židovskog revolta.
Markova genijalnost naći će put da stopi u jedno ova dva paketa Pavlovih i mesijanističkih tradicija, u korist svijeta koji je bio spreman da bude impresioniran uskrsnućem, za koje se tvrdilo da nije bilo mitsko nego povijesno. Marko je upotrijebio Isusovu smrt kao žarište. Crpio je i iz osnovnih Pavlovih shvaćanja o Isusu kao sinu Božjem i spasitelju svijeta i iskoristio ih da ih integrira s tradicijama mesijanista, umjesto međusobnog suprotstavljanja. Preuzeo je dramu Pasije, koja je prvobitno bila sastavljena da bi se Židovima predstavila kao ispunjeno proročanstvo koje opravdava kombiniranje ideje o Mesiji sa Izaijinim Slugom Patnikom, te da je Isus ipak mogao biti spasitelj Izraela, iako je bio raspet na križ. Ovoj drami je Marko nešto i pridodao i tako je ‘kristijanizirao’.
Nežidovski kršćani naslijedili su od mesijanista povijesne predaje judaizma, ideju da Bog djeluje u svijetu putem događaja promatranih kroz neko određeno rijeme, jednako tako kao i preko nekih ljudi. Da bi napravio dramatičnu priču, Marko je ovo kombinirao s raznim međusobno nepovezanim pričama koje su doprle do njega: priče o parabolama i izliječenjiima, zbirke izreka, niz priča o Isusovima proklamacijama (koje demonstriraju Isusov autoritet u pobjedničkim debatama s protivnicima) i niz priča o čudima (koje demonstriraju ‘dokaz’ o božanskoj moći i potpori).
U kasnijim naraštajima, evanđelja su pregledavana kroz leću Pavlove teologije. Zbog ove integracije, koja je potekla od Marka, mesijanističke predaje su bile tumačene kao da su u skladu s tom teologijom, umjesto predstavljanja predaja koje su zapravo bile u suprotnosti – predaja koje su bile prije židovske nego univerzalne, predaja koje su išle ‘za tijelom i krvi’ umjesto nečeg čisto transcendentalnog.
U ovom procesu, Isus povijesti je prigušen i potisnut. Na neki način on se poprilično nije uklapao. Marko nije bio zainteresiran za korištenje kolekcije izreka, jer nije htio učitelja mudrosti za svoju dramu. Želio je odbačenog i žrtvovanog spasitelja, čija je sudbina bila da se vrati na zemlju kao Sin Čovječji. Kao i Pavao, on je želio učenja o Isusu više nego Isusova učenja. Kao rezultat, do stanovite mjere i mi smo izgubili Isusa koji je bio čovjek, koji je lomio kruh sa društvenim izopćenicima, Isusa koji poziva i upućuje nam izazov. Ostavljeni smo s Isusom božanskog autoriteta, koji umjesto toga zapovijeda i proklamira.
U svakom slučaju, bilo bi nerazumno od nas očekivati od Marka bilo kakvu hladno objektivnu povijest. Kao prvo, ja ne mislim da je on osjećao bilo kakvu potrebu da ‘sačuva’ tradicije nakon što je njihov izvor bio uništen. On je očekivao da će svijetu doći kraj i da će se Isus vratiti, pa nije bilo nikakve potrebe za nekim aktom nesebične znanstvenosti za buduće naraštaje. Drugo, ‘objektivna povijest’, oslobođena legende i nedokazanih pretpostavki i moraliziranja, bila bi i suviše moderna ideja za jednog pisca evanđelja, ili doista i za rane historičare izvan kršćanske tradicije.
Provjeravanje detalja evanđelja uz pomoć drugih povijesnih izvora nije moguće. Spominjanje ranih kršćana od povjesničara Tacita, Svetonija i Plinija Mlađeg nastala su kasnije, poslije vremena sastavljanja evanđelja i ne daju nam bilo kakvu korisnu informaciju o samom Isusu. Pokazatelji iz židovskih izvora, na primjer Talmuda, nastali su još kasnije i često se svejedno osnivaju na kršćanskim izvorima (ovo se vjerojatno odnosi i na spomen, ranije citiran, da se egzekucija Isusa dogodila uoči Pashe).
Bez obzira na sve to, Marko je doista prezentirao svoju dramu kao povijest, pa je morao, barem s nekoliko riječi, opravdati i protumačiti svoju prezentaciju Isusa i židovsko reagiranje na njega. Kako je Marko objasnio ‘svog’ Isusa? Marko je ipak imao ogroman problem pred sobom. Iako je mesijanistička crkva postojala, bila je to relativno mala skupina u Jeruzalemu. Daleko najveći broj Židova odbacio je njihove tvrdnje o raspetom Mesiji. Također je bilo poznato da su Pavlova učenja rezultirala time da je izbačen iz sinagoga na cijelom teritoriju carstva. Istina u ovoj stvari jest da je Izrael kolektivno odbio slijediti i prihvatiti Isusa iz Nazareta – oni nisu priznali njegov tobožnji status za vrijeme njegova života, niti su prihvatili tumačenja o značenju njegove smrti.
Nije bio veliki problem riješiti činjenicu da misionarski napori njegovih učenika za vrijeme njegova života nisu, kako se činilo, imali neki strašno veliki uspjeh. Ovo je Marku bilo prihvatljivo kao dio procesa potcjenjivanja učenika. Ono što je pod svaku cijenu trebalo izbjeći bila je svaka pomisao da bi Isus, sin Božji, mogao biti eventualno osobno odgovoran za bilo šta što bi se moglo protumačiti kao značajan promašaj.
Marku je ključ za rješenje problema dala činjenica da je bilo enigmatičnih karakteristika Isusova učenja: parabola koje je svojim promišljanjem morao dokučiti i razumjeti sam slušatelj. Umjesto ovog namjernog involviranja i izazova, kako je Isus namjeravao, Marko je odlučio da bi on ovo mogao objasniti kao namjerno prikrivanje. Ova učenja nisu ni trebala biti shvaćena od svih i njihova značenja bi bila otkrivena samo malom broju izabranih.
Ovome je on dodao ideju da je sam Isus izjavio da značenje njegove misije i njegov status Mesije treba namjerno držati u tajnosti. Ova ‘mesijanska tajna’ Markova evanđelja pokazuje također utjecaj i privlačnost misterijskog kulta i gnostičkog tipa religije. Inicirani, oni koji znaju tajnu, imaju ‘gnosis’ odnosno ekskluzivno tajno znanje koje ih odvaja od onih vani. Premda Isusa prepoznaju kao sina Božjeg egzorcirani demoni, on inzistira da šute o tome (1.34, 3.11) On više puta liječi ljude i nakon toga inzistira da o tome nikome ništa ne govore (5.43, 7.36, 8.26). Jedina otvorena izjava o njegovu mesijanstvu data je pred Visokim svećenikom (14.62), a ovo je Marko uradio jednostavno zato da bi podupro svoju tvrdnju kako osuda Židova mora biti utoliko potpunija što su oni posjedovali puno saznanje o tome tko je on. Možda je morao ranije početi objašnjavati.
Markovo rješenje bilo je i briljantno i suludo. Riješio je svoj neposredni problem da objasni kako se moglo dogoditi da Židovi ne cijene i ne prihvaćaju Isusa. No uistinu je stvorio daleko veće probleme od onoga kojega je ‘riješio’. Evanđelje završava s ovom bizarnom podijeljenom osobnošću. Isus je očito autoritativan i impresivan, ljudi napuštaju sve da bi ga slijedili naokolo, tisuće ga dolaze slušati, on čini čuda koja su tobože divna i spektakularna – pa ipak ova čuda bivaju odbačena, ova učenja su tajanstvena i nisu namijenjena razumijevanju, on govori narodu da šute o tome tko je on i što čini. Pa zašto onda jednostavno nije ostao doma i bavio se stolarijom? Najveći mogući nonsens jest tvrditi da sve što se odnosi na ‘propovijedanje’ ili ‘misionarski rad’ treba čuvati u najvećoj tajnosti.
Ako je Isus vjerovao da je Mesija, svakako bi prva nužnost, ispred svih drugih, bila da tu poruku pošalje Židovima. Ako se plašio da će ga krivo razumjeti, zašto onda ne poučavati jasno i nedvomisleno? Zato što se bojao političkih konotacija mesijanstva što bi ga vodilo u smrt? Pa zar to nije bila cijela ideja, u skladu s tobožnjim Božjim planom?
Markovo evanđelje nas ostavlja s apsurdom o Isusu kao briljantnom učitelju, čije pouke su bile neučinkovite, čovjeku koji je bio naoružan božanskom moći da čini čuda pred tisućama ljudi, ali koji su morali šutjeti o tome, čovjeku s božanskim autoritetom koji biva odbačen, o spasitelju koji nije mogao spasiti čak ni sebe samoga?
Pavao je tvrdio da zemaljski život Isusov nije bio relevantan i da ga je Bog izabrao tek kad je ustao iz mrtvih. Mesijanisti su kontrirali ovome sa svojom vlastitom predajom da je Isus bio ‘usvojen’ od Boga u jednoj ranijoj fazi, prilikom Ivanovog krštenja. Oni su onda mogli tvrditi da je cijelo njegovo djelovanje, a ne samo njegova smrt i uskrsnuće, moglo otkriti njegovo mesijansko značenj. Ovo je predaja koju je Marko sačuvao. Marko nije znao ni za kakve legende o mudracima i pastirima koji su priznali status bebe Isusa, koji će u daljnjem tijeku gurnuti njegovo navodno božansko značenje unazad, do jedne čak još ranije faze.
Mesijanisti su postavili svoju interpretaciju značenja Isusova života kombinirajući reference o Mesiji i Sluzi Patniku na početku njegove karijere. Kod krštenja čuje se glas s nebesa koji kaže, “Ti si moj Sin, moj ljubljeni; moja naklonost ostaje s tobom” (1.11). Prvi dio ovoga je iz Psalma 2.7 i izgovaran je kraljevima Izraela prilikom njihova pomazanja. Drugi dio dolazi od Izaije 42.1, kad je Sluga Božji primio dar Duha od Boga, što je simbolizirano u evanđelju silaskom goluba iz otvorenih nebesa.
Još jedna predaja naslijeđena od mesijanista bio je tobožnji trijumfalni ulazak u Jeruzalem (11.1-11), Mesija koji jaši na magarcu u znak ispunjenja proročanstva Zaharije 9.9. Ovo, naravno, prethodi cijelom izvješću o Pasiji.
S obzirom na suvremenu uporabu riječi ‘pasija’, ovo u našim ušima zvuči kao čudna riječ. To je naprosto zato što je latinska riječ za patnje passio pa je zbog toga data cijeloj priči o tome kako je došlo do toga da je Isus trpio i umro.
Poslanica Barnabe napisana je krajem prvog stoljeća i u njoj se ide prilično duboko u istraživanju židovskih svetih spisa, kako bi se razumjela muka i smrt Isusova. Poslanica je bila posve nezavisna od dokumenata Novog zavjeta i indikativna je za misaoni proces koji je stvorio priču o Pasiji.
Ona nije iznad akademskog sporenja, ali je lako moguće da je to bio jedini izvor koji su nezavisno koristili Marko i autori evanđelja po Ivanu i Petrovog evanđelja. Ovaj hipotetički izvor dobio je ime ‘Evanđelje o Križu’. Samo Petrovo evanđelje može se pratiti unazad do sredine drugog stoljeća, ali čini se da je možda bilo izgrađeno kombiniranjem ovog mnogo starijeg izvora, Evanđelja Križa, s detaljima koji su potekli iz dokumenata Novog zavjeta – Josip i pokop Isusa, žene i anđeo/mladi čovjek blizu groba, kao i kasnija pojavljivanja učenicima poslije uskrsnuća.
Podsjetite se da za mesijaniste nije bilo nikakve potrebe da Pilata oslobađaju krivnje ili prikrivaju koncept Isusa koji je osuđen na smrt kao buntovnik. Za Židove je bilo posve moguće vidjeti takvu smrt od ruku Rimljana kao mučeništvo za Izrael, kao časnu smrt. Problem je bio potkrijepiti tvrdnju da je Isus bio i Mesija. Ovo je bio ludo hrabar pokušaj – pokazati da se pobjednička figura Mesije može identificirati s bespomoćnom i sramnom smrću. Već i sama činjenica da je ovaj pokušaj učinjen je golemi spomenik čovjeku Isusu i snazi uvjerenja o njegovu osobnom značaju, koji je zasigurno inspirirao te najranije sljedbenike.
Jedini mogući razlog, za njihov način razmišljanja, što Bog nije intervenirao da spriječi takvu patnju i smrt bio je da je sve to bio smišljeni Božji plan. Prema tome, njima je bilo potrebno pokazati da su njegove patnje bile u skladu sa biblijskim proročanstvima. Nama je poznato da su iskoristili patnje Božjeg Sluge kod Izaije, ali jedan čak i bogatiji izvor za ovu priču bile su mnogobrojne reference u Psalmima na nekoga tko je patio iako je bio i pravedan i nevin. Obilato su koristili osobito Psalme 22 i 69 sastavljajući teološku konstrukciju prvobitne priče o Pasiji. Za teološku konstrukciju to je zasigurno bilo ono što je moralo biti; već sam spomenuo ranije da ogromna proporcija detalja očito ovisi o ‘proročanstvu’, prije nego o povijesnom sjećanju. Biblijske riječi i teme upletene su oko jednog jedinog tragičnog fakta koji nije bio uzet iz Starog zavjeta – samog raspeća.
Ja ću razmotriti za nekoliko trenutaka neke od tih detalja, da bih potkrijepio ovu tvrdnju. Moramo se sjetiti, međutim, da su pisci evanđelja naslijedili i ujedno popravili i proširili ovu ideju kako je odgovaralo njihovim ciljevima. Mesijanisti nisu dijelili Markovu ‘mesijansku tajnu’ i osobito ne njegov motiv da prebaci krivnju s Rimljana na Židove. Također, Marko nije trebao demonstrirati svojim čitateljima da je Isus bio Krist, jer je zajednica ovo već uzimala zdravo za gotovo. Nežidovski Grci nisu se obazirali na Deuteronomij 21.23 koji kaže Židovima da je svatko tko je obješen na drvo pod Božjom kletvom.
Za Marka je bilo prihvatljivo pokazati ispunjenje svetih spisa u Isusovim patnjama. Možda Pavlova doktrina o iskupljenju nije bila u potpunosti shvaćena, ali je negdje u pozadini bila nazočna. Budući da je cijela drama bila tobožnji smišljeni Božji plan, namjerno napravljen od samog početka, Marko je onda proširio unazad ovaj koncept biblijskih proročanstava sve do posljednjih dana; stoga je prikazao kako Isus pretkazuje svoju sudbinu i kreće se prema njoj s punim saznanjem o tome što će se s njim dogoditi.
Marku je bilo potrebno pokazati kako je Isus bio nevin, osim što je bio Mesija, ali je opet morao ići dalje od onoga što su mesijanisti već bili prošli: želio je oslikati Isusa kao Sina Božjeg i spasitelja čovječanstva, ne ‘samo’ kao Mesiju Židova. Marko je morao biti taj koji će prebaciti krivicu za raspeće na Židove i koji je oslobodio krivice Pilata, pokazujući kako je bio pod pritiskom rulje. (Ako je sve ovo bilo s Božjom namjerom, ipak je progon Židova kroz stoljeća, naravno, bio nevjerojatno nepravedan i nerazuman. Kao i lik Jude Iskariota, sigurno je da oni nisu mogli ‘zaslužiti’ takvo ocrnjivanje samo zato što su poduzeli akciju koja je omogućila da volja Božja bude ispunjena – i koja je dovela do spasenja svijeta.)
Na početku poglavlja 14 Markova evanđelja imamo “glavne svećenike i pismoznnce”,”kako traže način da uhite Isusa uz pomoć neke varke i da ga zatim ubiju”. Ova zavjera za ubojstvo nije samo nastavak Markove priče o židovskoj uroti protiv Isusa. To je i tema uzeta iz Psalama:
"Oni koji žele moju smrt postaviše zamke, oni koji žele da mi naude govore o mojoj propasti; cijelog dana oni smišljaju prevaru.” (Ps. 38.12)
"Jer moji neprijatelji govore protiv mene; oni koji čekaju da me ubiju zajedno kuju zavjeru.” (Ps.71.10)
Izdaja Isusa od prijatelja koji jede s njim (Marko 14.18) uzeta je iz Psalma 41.9 (citiran i ranije). Spominjanje duše pune tuge (Marko 14.34) podsjeća na riječi Psalma 42.6, 42.11 i 43.5. Kad Isusa izvode pred Sinedrij (Marko 14.53) aludira se na Psalm 2:
"...vladari se okupljaju protiv Gospodina i protiv Pomazanika” (Ps. 2.2)
Lažni i konfliktni dokazi protiv Isusa spominju se u Markovom poglavlju 14 u stihovima 56, 57 i 59. U Psalmima nalazimo “lažni svjedoci istupiše protiv mene” (Ps. 27. 12), “bezobzirni svjedoci istupiše” (Ps. 35.11), “lažne optužbe” (Ps. 35.20) i “pokvareni ljudi i prevaranti otvoriše usta protiv mene; govorili su protiv mene svojim lažljivim jezicima”(Ps. 109.2).
Zadovoljavajuće biblijske reference trebale bi biti nedovoljne da se bilo tko uvjeri u povijesnu istinu. Priča mora i zvučiti razumno. Zasigurno, bilo tko koji kuje zavjeru i izvodi lažne svjedoke automatski bi ih poučio kako treba, tako da njihovi iskazi budu konzistentni.
Intrigantni dio izvješća o suđenju jest navod da je jedna Isusova izreka protiv samog Hrama činila dio optužbi protiv njega:
"Čuli smo ga kako kaže, ‘Razorit ću ovaj Hram napravljen ljudskim rukama i za tri dana sagraditi drugi, koji neće biti napravljen ljudskim rukama’.” (Marko 14.58)
Ovo izgleda u najmanju ruku kao jedna verzija istinite Isusove izreke, prije nego nešto što je izvađeno iz dokumenata Starog zavjeta. Rečeno je da je to artificijelna konstrukcija, sa svojim navodno jasnim referiranjem na tri dana i na uskrslog Krista kao duhovnog hrama, u kontrastu sa inferiornim materijalnim hramom. Međutim, u Tominom evanđelju imamo sličnu izreku, nažalost oštećenu i nepotpunu:
"Isus je rekao, ‘Razorit ću (ovu) kuću i nitko je više neće moći sagraditi (…)” (Toma 71)
Nije dat nikakav kontekst i nikakva aluzija na s ovim povezane izreke. Je li ovo doista referenca na Hram, ili prvobitno izreka u posve drugačijoj situaciji, čije je značenje za nas izgubljeno? Je li takva izreka, krivo shvaćena, stvarno bila dio optužbi protiv Isusa, kasnije ‘redigiran’ od Marka da bi ga ‘kristijanizirao’? Možda to nikad nećemo saznati.
Marko ponavlja ideju da je Isus ostao šutljiv pred svojim tužiteljima, kao što je bio šutljiv i pred Sinedrijem u 14.61 i onda pred Pilatom u 15.5. I opet, ovo nema ničega zajedničkog s izvješćem jednog očevidca, a ima puno veze sa biblijskim referencama. Nalazimo ‘čija usta ne mogu ponuditi nikakav odgovor’ u Psalmu 38.14 i ‘Bio sam šutljiv; nisam htio usta otvoriti’ u Psalmu 39.9. Najznačajnije od svega, u spisima Izaije o Sluzi Patniku nalazimo:
"Bio je depresivan i žalostan pa ipak nije otvorio svoja usta; odveden je kao jagnje na klanje i kao ovca koja je tiha pred onima koji je strižu, tako ni on nije otvorio usta.” (Iza.53.7)
Osobito je zanimljiv Marko u 14.65 gdje se kaže:”Neki od njih počeše da ga pljuju i stavivši mu povez preko očiju počeše ga udarati šakama i vikati, ‘Igraj proroka!’ i pomoćnici ga obasuše kišom udaraca.” Ovaj stih je kao japanska slagalica, konstruirana kao sastavljanje u jedno riječi iz grčke verzije Izaije 50.6, 53.3-5, Mikaha 5.1 i Prve knjige o kraljevima 22.24. Spominjanje poveza preko očiju dolazi naprosto zbog krivog prevođenja i nerazumijevanja riječi “Kao netko od koga ljudi kriju svoja lica” iz Izaije 53.3.
Kod Marka u 15.20 i 15.29, Isusu se rugaju i ismijavaju ga. Postoje brojne reference o ruganju i preziru i dobacivanju uvreda u Psalmima 22.6-7, 69.7, 69.10-12 i 109.25 te u pasažima o Sluzi kod Izaije u 50.6 i 53.3. Kod Marka u 15.24 vojnici dijele njegovu odjeću i bacaju kocku da odluče tko će što dobiti. Ovo je napisano samo da bi se zadovoljio Psalm 22.18: “Dijele moje odijelo između sebe i bacaju kocku za moju odjeću.” Zatim se za Isusa kaže da je raspet između dva lopova (Marko 15.27); no ovo je vjerojatno da bi se zadovoljilo ono “I bio je ubrojen među prijestupnike” iz Izaije 53.12.
Tijekom njegovog vremena na križu, “nastupi pomrčuina nad cijelom zemljom” (Marko 15.33). Opet bismo rado potražili biblijske reference, pa nalazimo zamračenje neba i sunca kod Izaije 13.10 i 50.3 kao i ovo u Knjizi Amosa:
"Učinit ću da sunce siđe u podne i zamrači zemlju usred bijela dana. “ (Amos 8.9)
Pored viđenja svega ovoga kao ispunjenog proročanstva, besmisleno je racionalizirati glede ovakvih stvari, kao što je spominjanje pomrčine sunca (kao što to čini Luka u 23.44). Bila je to standardna procedura tvrditi da su se takvi ‘znaci’ dogodili prilikom smrti velikih rabina, na primjer, kako bi se ukazalo na božansko ili kozmičko značenje događaja.
Izvor nesporazuma u prošlosti bile su navodne posljednje riječi Isusove na križu, “Moj Bože, moj Bože, zašto si me ostavio?” (Marko 15.34). Ovo je daleko od toga da bude krik očaja jednog (kako se sugeriralo) propalog mesijanskog kandidata, koji je očekivao da će Bog odgovoriti na buntovničku akciju u hramu dovođenjem Posljednjeg Suda i Kraljevstva. To su uvodne riječi Psalma 22. Židovi su interpretirali ovu rečenicu posve drugačije, ne kao izraz očaja. Židovi su znali da je taj Psalm kao cjelina molitva za pomoć u trenutku nevolje, da je u stvari izražavao povjerenje u Boga i dobijanje njegove božanske pomoći.:
"Jer me on nije prezreo niti uznosito pogledao na patnje nesretnika; nije sakrio svoje lice od njega nego je čuo njegov krik za pomoć. “ (Ps. 22.24)
Mada bi Židovi to razumjeli kako treba, pisci kasnijih evanđelja po Luki i Ivanu shvatili su da je tu moguća kriva interpretacija kršćana. Luka je radije stavio “Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj” iz Psalma 31 (Luka 23. 46). Ivan je uvijek birao kako će ilustrirati svoje poente na svoj vlastiti način, pa je stavio “Svršeno je” (Ivan 19.30).
Kod Marka u 15.36 čitamo - “netko je potrčao i zamočio spužvu u ocat i stavljajući je na trstiku dade mu da pije.” Trpljenje zbog žeđi spominje se u Ps. 22.15 i 69.3 a u Psalmu 69.21 nalazimo “Staviše žuč u moju hranu i dadoše mi octa za moju žeđ”. Marko ne spominje žuč, ali Matej, znajući za značenje ove reference, spominje žuč u 27.34.
Marko ne spominje probadanje ruku ili boka (kao što to čini Ivan u 19.34 i 20.25), niti stopala (kao što podrazumijeva Luka u 24.39). Doista, posve je moguće da je, kao i mnoge druge žrtve raspinjanja, Isus bio konopima vezan za križ i da uopće nije bio prikovan. Međutim, bilo je puno biblijskih referenci koje su se mogle primijeniti na takvu situaciju:
"Oni probodoše moje ruke i stopala.” (Ps. 22.16)
"Bio je proboden zbog naših grijeha.” (Isa. 53.5)
"Gledat će me, čovjeka koga su probili.” (Zah. 12.10)
Kod Marka u 15.37 , “Isus je povikao jakim glasom i izdahnuo po posljednji put”. Nažalost, nekoliko sati na križu i apsolutno nitko ne bi imao snage da ispusti glasni krik. Ovo je izvučeno ili kao krik za milost u Ps, 31.22 ili krik za pomoć u Ps. 39.12.
Nikave izdaje, nikakvog Petrova nijekanja, nikakvih lažnih svjedoka, nikave šutnje pred njegovim optužiteljima. Nikakvog ruganja, nikakve kocke za odjeću, nikakve pomrčine u podne. Nikakvih posljednjih riječi na križu, nikakvog octa, nikakvog smrtnog krika. Sve je to izvađeno iz Psalama i Proroka. Kako frustrirajuće malo povijesti imamo oko događaja koji je značio tako mnogo toliko velikom broju ljudi kroz vijekove.
GLAVA DEVETNAESTA
PREUZIMANJE VINOGRADA
Kršćanskih zajednica bilo je u Siriji, Maloj Aziji, Aleksandriji, na Cipru, u Grčkoj i Italiji (uključujući Rim). Od 66. godine, sve veze sa jeruzalemskom crkvom bile su presječene. Uporedo s tim kako su izvješća o Ratu počela kružiti izvan Palestine, rasla je mržnja prema Židovima. Nežidovski kršćani jako su se plašili na pomisao da bi ih neki ljudi izvana mogli identificirati kao Židove. Onda su čuli da je Jeruzalem u ruševinama, da je njegov Hram uništen. Mesija nije došao da ih spasi i autoritet mesijanista, koji nije mogao uzdrmati ni smjeli Pavao, zbrisala je smrt.
Učinci ove katastrofe bili su krajnje duboki za kršćanstvo. Tek rođeni pokret potresen je do srži. Snaga udarca je bila tako jaka, njegove implikacije i posljedice toliko složene i značajne, a onda i zbunjujuće, jer se ovi događaji uopće nigdje izravno ne spominju u Novom zavjetu. Kad ne bi bilo drugih povijesnih izvora, moglo bi vam se lako oprostiti ako pročitate NZ od početka do kraja i ipak ostanete potpuno neobaviješteni o židovskoj buni i uništenju Hrama. Pošto su mesijanisti imali svoju bazu u Jeruzalemu, apsurdno je, naravno, i pomisliti da se ovi događaji ne spominju jer su oni bili prema tome ravnodušni odnosno da su ih se jedva i dotakli.
Već smo vidjeli primjere dokumentarnih dokaza o konfliktima oko vlasti između raznih vodećih skupina, koje su predvodili Marija, Petar, Jakov, Pavao, Apolon, i tako dalje. Poslije smrti Jakova, na primjer, skupina koju je predvodio Toma odselila je u Edesu u Siriji, odnoseći sa sobom primjerak zbirke Isusovih izreka, koja je sastavljena u Jeruzalemu. U Siriji, oni su, kako se čini, dodali drugi sloj materijala, čime je stvoren temelj za ono što danas poznajemo kao Tomino Evanđelje.Veliki dio najranijeg sloja može se sa dosta rezona identificirati s pričama i izrekama koje imaju svoje paralele u Novom zavjetu.
Najveća podjela, međutim, bila bi ona koja je nastala između pristalica nacionalističkog židovskog ideala – mesijanizma u političkom smislu – i onih koji nisu gajili nikakve simpaije prema ovome, bilo zbog svoje prirode ili zato što su slijedili živog Isusa, pa su željeli nastaviti njegov način života i učenja, radije nego zahtjeve Jakovljeve skupine; ili možda zato što su bili nežidovi, koji su vjerovali u božanskog spasitelja radije nego u oslobođenje Izraela od Rimljana.
Nežidovske crkve, koje su živjele izvan Palestine, ali unutar rimske imperije, jedva da bi bile zainteresirane za očuvanje priča o herojskom otporu Židova protiv rimske okupacije. One su i onako imale dovoljno potencijalnih neprilika s vlastima, da bi još uz to krenule i samoubilačkim kursom. Za njih je bilo poznato da slijede židovskoga Mesiju, čovjeka koga je pogubio rimski upravitelj u Judeji, koja je sad postala poznatom kao mjesto ne samo vjerske tvrdoglavosti nego i fanatične buntovnosti.
Stotinama godina kasnije, kroz optiku ortodoksne povijesti, kršćanske crkve su percipirale prve apostole kao prve ‘kršćane’, prije nego kao mesijanističke Židove, i nisu mogle ni zamisliti da bi bilo koji od njih mogao sudjelovati u žestokoj pobuni protiv Rimljana. I onda nalazimo ‘tradiciju’, o kojoj piše Euzebije u četvrtom stoljeću, da je židovsko neprijateljstvo i jedno ‘otkrivenje’ natjeralo jeruzalemsku crkvu da napusti Jeruzalem otprilike u vrijeme izbijanja pobune. Oni su navodno prešli rijeku Jordan i judejsku granicu da bi se sklonili u gradu Peli, 60 milja sjeveroistočno od Jeruzalema, u Pereji. Božji gnjev, u obliku rimskih vojnika, spustio se zatim na židovske nevjernike. Poslije bune, dio jeruzalemske crkve navodno se vratio u grad, ali su opet bili odbačeni od Židova jer su ih sada, s dosta razloga, smatrali dezerterima.
Čitav niz stvari govori protiv vjerodostojnosti ove priče. Pela je bio grčki grad, nežidovski grad. Prije rata, kad su Židovi bili masakrirani od nežidova u Cezareji, drugi Židovi su opljačkali grad Pelu i poubijali mnogo nežidovskih stanovnika. Čak ni Židovi koji su sebe smatrali ‘kršćanima’ i koji su ispovijedali da treba okrenuti drugi obraz, ne bi otišli u ovaj devastirani grad, niti povjerovali da je moguće naći sklonište kod ogorčenih nežidovskih stanovnika koji su preživjeli i sada težili odmazdi. Ako su već bili u Peli kad je grad bio opljačkan, i u tom slučaju njihove šanse da prežive bile bi prilično ugrožene.
Ako su pokušali napustiti Jeruzalem u nekoj kasnijoj fazi rata, mogli su biti pobijeni od drugih Židova kao otpadnici i dezerteri, ili bi morali prijeći seosko područje kojim su patrolirale skupine zelota, ili bi naletili na rimsku vojsku u napredovanju. A sve to samo da bi krenuli prema gradu koji su uništili Židovi! Nadalje, ne postoji nikakav zapis o bilo kakvoj značajnoj ulozi koju bi igrali pripadnici kršćanske zajednice u Peli u životu crkve u prvom ili drugom stoljeću. Svakako, ovo ne bi mogao biti slučaj ukoliko su se svi neosporni lideri prestižne crkve iz Jeruzalema premjestili tamo. Ne, ova predaja može biti odbačena. Jeruzalemska crkva se nije odselila. Sigurno se identificirala sa židovskim nacionalnim pitanjem; ostala se boriti i bila je desetkovana.
Možda je još začudnije od bilo kakvih učinaka na kršćanstvo preživljavanje samog judaizma. Još jedamput Jahve ne posvećuje nikakvu pozornost činjenici da netko želi pregaziti Židove. Ponovno, oni nastavljaju biti žestoko lojalni Zakonu i vatreno neovisni od pogana. A što je sa Jahvinom stranom zavjeta? Možda si je našao dobrog židovskog advokata. Čak još manje razumni od sljedbenika nekih drugih vjerskih uvjerenja, Židovi se ponašaju kao maltretirana supruga koja se ne može otrgnuti od hladnog i nasilnog muža i života kućne bijede.
Moglo se dogoditi da se mesijanizam sam od sebe na kraju izgubi. Jeruzalemska crkva je bila u položaju sumnjivog kompromisa oko pitanja prihvata poganskih obraćenika. Međutim, uklanjanje središnjeg židovskog autoriteta moglo je dati vjeri posve novi pravac i žarište. Mogli su se prisjetiti Pavlova učenja; židovski Zakon nije dovoljan; s vjerom u Krista nema nikakve razlike između Grka i Židova. Bilo je suđeno da Pavao opet oživi. Nije više bilo nikakve centralizirane opozicije protiv njegovih tvrdnji o Isusu. Mogli su biti zadovoljni i svi oni koji su imali smisla za priče o povijesnom Isusu, budući da više nije bilo Pavla da se suprotstavlja važnosti Isusa ‘od krvi i mesa’.
Mogli su slobodno zaboraviti sva ona zanovijetanja oko obrezivanja i nečiste hrane. Sigurno je da su zajednice, koje su u osnovi bile poganske, morale osjećati negodovanje zbog kontrole koju su nad njima vršili predstavnici vlasti iz Jeruzalema i beskrajnih pokušaja da ih se prisili da postaju sve više i više pravi Židovi. Mi svakako možemo razumjeti njihova pomiješana osjećanja kad im se pružila prilika da reagiraju protiv toga. Mogli su tumačiti sudbinu židovskih buntovnika kao avaliranje Pavlova učenja i kao božansku kaznu za Židove koji nisu razumjeli da je Stari zavjet završen i da kršćani nisu bili Židovi, već nešto novo, nešto drugačije. Ovo bi trebalo osloboditi kršćane opasnosti od akcije vlasti uperene protiv Židova, u gnjevu ili u želji za odmazdom.
Pošto su Židovi pali u totalnu nemilost vladara imperije, kršćani su dobili priliku da se odvoje od judaizma. Ovo je, naravno, bilo smiješno. Isus je bio Židov, sva opravdanja dolazila su kao ispunjenje židovskih svetih spisa, ideja Mesije je bila židovska. No zbog ideje o točki raskida u povijesti, zamjeni Starog zavjeta novim, kršćani su mogli smjelo gledati na te spise kao na svoje vlastite. Kršćani su bili sudbina Izraela, a Židove se moglo jednostavno odbaciti, zato što ne priznaju ovu ‘činjenicu’. Kršćani su također dobili mogućnost da Rimljane uvjeravaju da su oni, budući da nisu Židovi, bili ‘politički sigurni’, a ne neki revolucionarni izazivači nemira.
Ovo je, naravno, pojednostavnjenje jednog procesa koji će trajati godinama. Zasigurno je involvirao fascinantne konflikte, uznemirene savjesti i kopanje po dušama, optužbe za kukavičluk i izdaju, jednako kao i uporabu lukavosti i velike mudrosti.
Povijest uvijek pišu pobjednici. Ironija je u tome da je Pavao smatran autsajderom i heretikom od suparnika u Jeruzalemu, stvarnih sljedbenika pravog Isusa i vladajuće strukture, prema kojoj se i Pavao tijekom svog života morao odnositi s poštovanjem. Nestali lideri jeruzalemske crkve zasigurno su i sami pisali pisma, kao što je činio Pavao, makar da ona možda nisu bila tako artikulirana ili zanimljiva kao njegova. O takvom jednom pismu je riječ u Djelima (15.23, 15.30). Posve je razumljivo da su njihove autoritativne upute o pitanjima vjere i prakse bila razaslata kršćanskim zajednicama, ako ništa drugo onda da se usprotive Pavlovim divljim idejama. Međutim, mi nemamo nikakav dokument za koji bi se moglo pretpostaviti da je njihov i koji bi znanstvenici prihvatili kao autentični pisani dokument iz prvog stoljeća. Dokumenti u Jeruzalemu možda su bili uništeni u buni, što je lako moguće, ali ovim nije objašnjeno zašto je nestao svaki dokument poslat van iz Palestine. Nema sumnje da bi kasnije potiskivanje ‘hereze’ moglo objasniti uništavanje ovih povijesno vrijednih dokumenata.
Ovo nam sada daje potpuno novu perspektivu glede ozračja u kojemu je došlo do pisanja najranijeg od svih evanđelja u Novom zavjetu – Evanđelja po Marku.
Ovo evanđelje počinje sa scenom Ivana Krstitelja koji propovijeda u pustinji. Isus dolazi da ga on krsti i onda odlazi u pustinju i sam, gdje ga kuša đavo. Zatim počinje propovijedati i prikupljati učenike, te demonstrirati svoj autoritet nad demonima egzorcizmom i drugim izliječenjima. Neprijateljski raspoloženi zbog, kako se čini, činjenice da on jede s grešnicima i stavlja činjenje dobra iznad praktičnog poštivanja sabata, a možda i uplašeni njegovim sposobnostima da liječi i njegovim prirodnim autoritetom, “farizeji …počeše kovati zavjeru protiv njega sa herodovcima, raspravljajući kako bi ga uništili” (Marko 3.6).
Učenje Isusovo u parabolama predstavljeno je kao tajnovito, uz pravljenje razlike između njegovih sljedbenika i autsajdera: “Tajna kraljevstva Božjeg daje se vama, ali onima koji su izvan nas sve dolazi u parabolama” (4.11). Iako ih Isus šalje van propovijedati i unatoč tome što im je data ova ‘tajna’, učenici se stalno predstavljaju kao oni koji ne razumiju: “Za vi još uvijek ne razumijete? Zar vi ne možete vidjeti? Zar je vaš duh zatvoren?” (8.17).
Premda on nastavlja liječiti ljude i činiti čuda, njegova vlastita porodica i njegov vlastiti rodni gradić odbacuju njegov autoritet i sposobnosti (3.21, 6.1-6).
Kad Isus pita svoje učenike što ljudi govore o njemu, Petar je taj koji ga ‘identificira’ korektno i kaže “Ti si Krist” (8.29). Isus međutim inzistira da oni o tome nikome ne govore ništa. ‘Istina’ ove identifikacije otkriva se kad odu u planinu i svjedoče Preobraženju, kad Isus biva okružen zaslijepljujućom bijelom svjetlošću i viđen kako razgovara sa Ilijom i Mojsijem.
Isus nekoliko puta pretkazuje patnje i smrt koja ga očekuje u Jeruzalemu, nakon čega će, kad prođu tri dana, ponovno ustati. Učenici opet ne razumiju o čemu on govori. No oni svejedno odlaze s njim u Jeruzalem. On ulazi na magarcu, u skladu s proročanstvom o Mesiji, unatoč tome što je učenicima rekao da o ovome šute. Izbacuje iz Hrama mjenjače novca; ulazi u prepirke sa židovskim vlastima; instruira učenike glede Posljednjih Dana, govoreći im da budu pripravni za nepoznato vrijeme dolaska Sina Čovječjeg s velikom moći i slavom.
Imamo zatim Posljednju večeru, izdaju Jude Iskariota i uhićenje Isusa. Isus je izveden pred Sinedrij. Petar, i dalje slobodan i u strahu da će i sam biti uhićen, negira tri puta da poznaje Isusa. Isus je doveden pred Pilata, koji misli da je on nevin, ali ga židovska rulja vikom i galamom natjera da ga ipak razapne. Kad umre, rimski stotnik (centurion) stojeći pred križem kaže, “Zaista, ovaj čovjek je bio sin Božji” (15.30). Josip iz Arimateje traži tijelo, umata ga u pokrov i polaže u grob.
Tri dana kasnije, Marija Magdalena i dvije druge žene odlaze do groba, ali je on prazan. One ne vide Isusa; vide mladog čovjeka u bijeloj haljini koji im kaže da je ‘on ustao, on nije ovdje’ (16.6). Na kraju evanđelja, one u strahu bježe.
Viđeni u svjetlu imformacija u prethodnim poglavljima, o Isusu, mesijanistima i Pavlu, konstrukcija i stil ovog evanđelja intrigantniji su nego ikad prije. Vrijedi istražiti sa više detalja što to Marko čini i kako on to čini.
Lideri jeruzalemske crkve držali su pozicije neupitnog autoriteta, a predvodili su ih Isusovi vlastiti rođaci. Pa ipak, Marko se osjećao slobodnim da koristi priče o tome kako je Isus bio odbačen ili sputavan od njegove vlastite porodice; također o učenicima koji nisu bili sposobni da ga razumiju; te o Petru koji je zanijekao svog Gospodina nakon njegova uhićenja. Mora biti da je on ovo pisao u vrijeme kada ovo ne bi izazvalo ljutnju (i suprotne tvrdnje) mesijanista, kao reakciju protiv ove opasne nelojalnosti; ali također i prije nego što su oni postali poštovane legendarne figure koje su bile iznad svake kritike. Ovo je indikacija da je pisao ne samo poslije smrti Jakova (u 62. godini poslije Krista), nego također i poslije uklanjanja vlasti mesijanista.
U stvari, svi glavni likovi u Markovoj priči već su bili pokojnici: ne samo Isus i Jakov, nego također i Petar i Pilat i Visoki svećenik Kajafa (čije ime Marku nije bilo poznato). Pavao je bio mrtav, Jeruzalem je utihnuo i Markova zajednica – skupina nežidovskih kršćana izvan Palestine – nije vjerojatno uključivala nikoga tko je vidio stvarnog Isusa. Nije bilo nikoga na vidiku tko bi mogao spriječiti Marka da rekonstruira prošlost.
Ja ne sugeriram da je on ovo radio svjesno i hladnokrvno. Ali zamislite emocionalni udarac pada Jeruzalema, uništenja Hrama i gubitka autoriteta mesijanista. Postalo je nužno preispitati konflikte prošlosti i iznova definirati stavove prema židovskim i rimskim skupinama; zatim razmotriti implikacije tih stavova glede toga kakva je ‘morala biti’ interakcija samog Isusa s tim skupinama. Marko se upleo u proces ponovnog kreiranja samog Isusa, kao i novog definiranja kršćanskog identiteta njegove zajednice.
Gdje je evanđelje napisano? Pisano je na grčkom i, kao što je gore spomenuto, sigurno je pisano za nežidove izvan Palestine. Več smo vidjeli pravorijek Isusov glede razvoda, kako ga je sačuvao Luka u 16.18, koji se odnosi na čovjeka koji se razvodi od svoje žene i čovjeka koji se ženi razvedenom ženom. Markova verzija, međutim, govori i o ženi koja se razvodi od muža (10.12). Isus nije nikada mogao to reći u Judeji, gdje žena nije imala nikakvo pravo inicirati razvod. Marko koristi Isusov autoritet i prilagođava pravorijek kako bi se uklopio u njegov vlastiti društveni kontekst.
Slično tome, kad je Isus rekao da zlo dolazi iz srca čovjeka, a ne ulazi u njega kroz hranu koju jede (7.14-23), možda je pokušavao da zakone o prehrani stavi u pravu perspektivu, prije nego što bi želio proglasiti njihovu irelevantnost. Marko, međutim, pišući za nežidove, sretne što imaju opravdanje za nepoštivanje židovskih propisa o hrani, kaže da je on tako ‘proglasio da je svaka hrana čista’ (7.19).
Markova zajednica shvaćala je svoju slobodu od židovskog Zakona kao gotovu stvar i već je imala osjećaj svog vlastitog ‘kršćanskog’ identiteta kao nečeg što je odvojeno od judaizma. Marko je svojim čitateljima morao objasniti židovsku praksu:
"Jer farizeji, pa i Židovi uopće, poštuju tradiciju starijih i nikada ne jedu a da ne operu ruke sve do lakata…Postoje i mnoga druga pravila koja su im prenijeta i koja se odnose na pranje čaša i lonaca i zdjela on bronze.” (Marko 7.3-4)
Očito je da je pisao poslije Pavla, za koga je poštivanje židovskog Zakona još uvijek bilo krajnje važno pitanje par desetljeća ranije.
Odavno postoji predaja da je Marko pisao u Rimu, predaja koja bi bila popularna u rimskoj katoličkoj crkvi. Dio razloga jest da spominje progone zbog vjere, a ovo se možda može objasniti kao spomen na neprilike pod Neronom. Međutim, Prvo Pismo Klementa je naš najraniji preživjeli dokument iz crkve u Rimu, napisan za crkvu u Korintu neposredno prije kraja prvog stoljeća. Ono ne otkriva bilo kakvo poznavanje ovog prestižnog evanđelja, čime svakako ukazuje na to da Klement nije za njega znao. Također, Pastir iz Hermasa pisan je u Rimu oko 100. godine i on je također potpuno neovisan od dokumenata Novog zavjeta. (Možemo ignorirati Drugo Pismo Klementa pošto je stvarno napisano oko pedeset godina kasnije i pripisano autoru Prvog Klementa.) Mnogi suvremeni znanstvenici vjeruju da je Marko pisao u Siriji, možda u Antiohiji, prije nego u Rimu.
Markov grčki jezik je neformalan i kolokvijalan, prije nego intelektualan ili književan: nepretenciozno pisanje običnog čovjeka, a ne nekoga iz kulturnih klasa. On nije stvarno ‘pisac’. Sve se dešava ‘odmah’ ili ‘smjesta’ i mnogi dijelovi povezani su zajedno tako da druga rečenica započinje rječju ‘i’. Možda je povezivao svoje duboko poznavanje tradicija s prirodnom intelektualnom spodobnošću, ali nije imao dovoljno formalnog obrazovanja da stvori nešto više artističko. Autori evanđelja po Mateju i Ivanu bit će daleko vještiji u aranžiranju i organiziranju svog materijala i u boljem izražavanju.
Razlog za primjetnu nepovezanost leži u tome da je Marku bila bliska usmena tradicija propovijedanja i što je on izvlačio iz toga mnogo više nego iz nekih ranije napisanih materijala. U početku, evanđelje ostavlja utisak da je to kao neka biografija Isusova, ali analiza pokazuje da je Marko naprosto povezao odvojene i prvobitno neovisne jedinice prenesene usmenim putem: anegdote i sjećanja, priče o izliječenju i čudima, izreke i parabole.
“Biografija” je vjerojatno izrasla iz najranijih povezanih priča koje su se odnosile na Isusove posljednje dane u Jeruzalemu. Moramo imati na umu, međutim, da ova priča nije nikakvo bilježenje ‘povijesti’. Cijela njena svrha prvobitno je bila da obrani tvrdnje da je Isus bio osuđen na osnovu lažnih optužbi, da je Mesija mogao biti raspet, da je Isusova smrt imala smisla, da je sve to bilo u skladu sa proročanstvima u svetim spisima. Koristila se kao pokušaj da se obrate i drugi Židovi na njihov oblik mesijanizma.
Do stanovite mjere, ova priča je mogla biti proširena unazad tijekom odgovaranja na onu vrstu pitanja koja su se mogla postaviti propovjednicima. Zašto je išao tamo? Odakle je došao? Je li Kafarnaum blizu Galilejskog mora? Jesi li ti živio tamo? Zašto si slijedio Isusa? Što je bilo sljedeće što je uradio? Međutim, naglasak ne bi bio na stvaranju životne povijesti, nego na iznošenju posebne vrste priča koje bi uvjerile potencijalne obraćenike da bi i oni također trebali slijediti Isusa.
Ovo nam daje sumnjivu i nepouzdanu kombinaciju oralne komunikacije sa psihologijom vjerskog uvjeravanja. Svakako, u svijetu s niskom razinom pismenosti – a osobito među Židovima s njihovim dubokim poštovanjem svojih svetih spisa i pouka o mudrosti – uređivačka memorija je vještina koju treba razvijati. Pored najobičnijeg ponavljanja, koristile su se razne tehnike za pomoć memoriji. Izreke ili priče bile bi povezane zajedno u glavi nekom zajedničkom rječju ili temom.
Normalno je da nije bilo nikakvih pokušaja propovjednika da poveže svoje najnovije propovijedanje s njegovim ranijim propovijedanjem, putem vremena ili mjesta prvobitnih događaja. Ne biste mogli očekivati da suvremena crkvena propovijed bude povezana kronološki ili geografski sa propovijedi prethodne nedjelje. Nesreća je, ali moramo to prihvatiti, da je prvobitni povijesni redoslijed izreka i događaja u Isusovu životu za nas potpuno izgubljen.
U prvim godinama, priče o Isusu govorili su njegovi učenici, koji su bili očevidci događaja u njegovu životu. Oni su sami čuli njegove riječi i imali su veliko poštovanje prema njegovu učenju. Moramo razumjeti što se vjerojatno desilo poslije na praktičnoj razini. Priče bi prenijeli lokalni crkveni lideri. Vani u nežidovskom svijetu ovo su bili ljudi koji osobno nikada nisu vidjeli Isusa i nisu poznavali Palestinu. Tijekom godina, svi oni divni sitni i irelevantni detalji pripovijedača očevidca izgubljeni su.
Što bi uradila ova sljedeća generacija propovjednika? Oni se ne bi ‘sjećali’. Oni bi pravdali i ohrabrivali religiozno vjerovanje, pokušavajući obratiti nevjernike. Detalji koje su zadržali i prenosili bili su detalji s religioznim značenjem. Oni su prenosili značenja. Oni bi stoga razradili stanovite aspekte, možda modificirajući priču da bi odgovarala neposrednom okruženju ili okolnostima, možda dodajući svoj vlastiti komentar – koji bi onda mogao biti apsorbiran u ‘tradiciju’ i prenesen dalje.
Važno je pamtiti da su ovi procesi bili na djelu prije nego što je Marko uporabio ove materijale da bi napisao svoje evanđelje.
Također je važno shvatiti da je nežidovska kršćanska crkva bila u stanju nastaviti ovaj proces, reinterpretirajući mesijanske tradicije da bi odgovorile njihovim vlastitim ciljevima. Kad pismoznanac pita Isusa koja je prva i najveća zapovijed, Isus odgovara da je to prva, ljubi Boga svim svojim srcem, i druga, ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe (Marko 12.29.31). Isus je stavljao srce ispred legalizma, ali je to ipak još uvijek bio temeljito židovski odgovor i on nije toliko odbacivao značenje Zakona, koliko ga je stavljao u odgovarajuću perspektivu. Nežidovi pak mogli su uprijeti prstom u ovo i kazati da je to značilo da sve što treba raditi jest čuvati duh Zakona i onda možete ignorirati sve ostalo. Sa ovakvim vjerovanjem i idejom o Novom zavjetu s istim starim Bogom, mogli su se pomiriti sa svetošću Starog zavjeta i s Pavlovim načelom da nežidovski kršćani nisu vezani zahtjevima Zakona.
Markova priča o egzekuciji Ivana Krstitelja čuvena je i strašna, pošto su njegovu glavu stavili na pladanj i odnijeli na banket po zahtjevu plesačice, kćeri Herodije. Markov izvor za ovo bila je istinita priča, ali nažalost nije bila istinita priča o Ivanu Krstitelju. To se stvarno dogodilo 184. godine prije Krista. Rimski konzul po imenu Kvinktijus Flaminijus jeo je i pio na nekoj svečanosti, razgovarajući o zarobljenicima koje je upravo držao pod osudom na smrt. Njegova ljubavnica, kurtizana koju je ludo volio i koju je želio impresionirati, rekla je da nije nikad vidjela čovjeka s odsječenom glavom. Flaminije je izdao naređenje da se jedan od zarobljenika dovede do njih i zatim je svojim mačem odsjekao čovjeku glavu. Učiniti ovakav barbarski gest uz večeru, kao zabavu za laku ženu, smatralo se vrhunskim primjerom neukusne i dekadentne zloupotrebe moći. Flaminije je izbačen iz Senata i ova priča je postala dobro poznata u istočnom mediteranskom dijelu carstva u prvom stoljeću poslije Krista.
Usmeno prenošenje Isusovih parabola dovelo je do želje rane crkve da pridoda ‘objašnjenja’ ovim pričama. Jezik koji je upotrebljen za ova objašnjenja u evanđeljima nije nikad uvjerljivo blizak stilu samog Isusa. Vidjeli smo ranije da Isus nije imao običaj objašnjavati parabolu. Kako bi inače mogao uvesti svoje slušatelje u to da se suoče s implikacijama ovih priča, izazivajući ih da donesu moralne odluke o tome kako će živjeti svoje živote, ako bi im odgovore servirao na tanjuru? To bi bilo jednako dosadno kao kad bi komičar stao analizirati poentu šale nakon što ju je ispričao.
Daleko od svog prvobitnog konteksta, međutim, prvobitno značenje priče moglo je više ne biti tako očito. Rana crkva bi onda projicirala nova značenja u priči, relevantna za njihovu trenutnu situaciju, ili kršćansko vjerovanje – koje nije postojalo kad je Isus ispričao priču.
Uzmimo parabolu o sijaču. Ona je sačuvana u Tominom evanđelju u ranoj fazi, prije nego je crkva nakalemila bilo kakva objašnjenja:
"Isus reče, ‘Gle, sijač izađe napolje, uze šaku (sjemena) i razbaca (ga). Nešto je palo na cestu i ptice dođoše i pozobaše. Drugo je palo na kamenje i nije uhvatilo korijenje u tlu i nije proizvelo žitno klasje. Drugo je palo na trnje i ono je ugušilo sjeme i crvi ga pojedoše. A drugo pade na plodno tlo i donese dobar urod: dalo je šezdeset po mjerici i sto i dvadeset po mjerici,’” (Toma 9; usp. Marko 4.2-9, Mat. 13.4-9, Luka 8.5-6)
Možda je Isus koristio slike iz poljoprivrednog života u Galileji da bi izvukao poentu glede prijemčivosti za mudrost. Ako ne želite slušati, ne čujete; sjeme učenja moglo bi pasti na kamenito tlo ili na obrađeno tlo svijesti. Kod Marka, međutim, Isus pedantno objašnjava ovu parabolu u stihovima 4.13-20. I sad, sjeme je ‘riječ’ kršćanske crkve i postalo je lekcija o tome kako treba ostati vjeran, unatoč iskušenjima ili teškoćama života.
Rana crkva nije samo iznova tumačila parabole: ona nije bila iznad toga da ih i kreira za svoje vlastite ciljeve. Na početku poglavlja 12 Marko donosi parabolu o vlasniku koji je najmio svoj vinograd zakupcima i onda otišao van zemlje. Kad je poslije slao sluge, jednog za drugim, da pokupe dio proizvoda, oni bivaju ili premlaćeni ili ubijeni. Na kraju, sve što mu je ostalo bio je njegov ‘ljubljeni sin’, ali zakupci ubiše i njega, namjeravajući uzeti baštinu za sebe.
"I sad što će učiniti vlasnik vinograda? On će doći i učiniti kraj zakupcima i dati vinograd drugima.” (Mark 12.9)
Vinograd je bio tradicionalna metafora za Izrael. Vlasnik je Bog. Odbačeni sluge su proroci, ignorirani ili maltretirani kroz stoljeća. Posljednji prorok je također i sin vlasnika, Isus. Isus je htio pretkazati ne samo svoju vlastitu smrt od ruku trenutnih ‘zakupaca’, nego i kaznu Božju nad onim zakupcima, Židovima, u obliku uništenja Izraela u 70. godini. “Vinograd” – baština tradicija Izraela – data je onda ‘drugima’ – kršćanima. (Znakovito je da originalna verzija ove parabole, koju su stvorili židovski mesijanisti i koja je sačuvana u Tominu evanđelju u Izreci 65, završava time da je sin ubijen. Nema spomena o davanju vinograda nekome drugome: ovo je Marko koji govori kršćanima, ne Židovima. Originalna parabola je mogla značiti i to da se kao zakupci poljodjelci imaju razumjeti Rimljani, a ne Židovi uopće.)
Markovi čitatelji su bili, naravno, dobro upoznati s Markovim značenjima i nema sumnje da su dobivali veliku potporu svojoj vjeri, zbog navodnog ispunjenja ovih ‘pretkazanja’. Ovo bi bilo još pojačano citiranjem psalma 118.22-23 kod Marka u stihovima 12.10-11 i impliciranim spomenom Izaije: “Sada ću vam kazati što ću učiniti sa svojim vinogradom: uklonit ću njegovu živicu i bit će uništen; srušit ću zid i bit će izgažen” (Iza. 5.5).
Jeruzalem je doista bio razoren. Pisanje Markova evanđelja bilo je odgovor na to uništenje. Mora da je to bilo ranih ili sredinom sedamdesetih godina, pod sjenkom strahovitog sloma židovskog otpora, u nežidovskoj kršćanskoj zajednici, koja je pokušavala razumjeti svoju ulogu u trenutcima dok se grčevito oslobađala nedavne dominacije sile i utjecaja jeruzalemskih mesijanista. Puni straha zbog svojih židovskih veza, ispunjeni brigom da sebe odmaknu od ovih omrznutih pobunjenika u očima Rimljana, dobili su od Marka rješenje koje je bilo doista sjajno. Jeruzalem je dramatično prikazan kao grad koji je krivo razumio i odbacio Gospoda i zatim bio ubijen. Poruka kršćanima bila je da su mesijanisti pogrešno pokušali produžiti Stari zavjet, pa je konačno dobio zasluženi kraj u plamtećim ruševinama Jeruzalema.
GLAVA OSAMNAESTA
OTPORI I POTISKIVANJA
Može se doživjeti pomalo kao šok kad shvatimo kako postoje snažni dokazi da su židovski sljedbenici Isusa vodili pravu kampanju kako bi uništili Pavlovu verziju kršćanstva. Šok može biti još veći kad saznamo da je nekoliko godina ova kampanja uživala značajan uspjeh.
Pri kraju Poslanice Rimljanima Pavao izražava dosta veliku zabrinutost o tome kakav ga doček očekuje u Jeruzalemu; krenuo je na put s ‘plemenitim prilogom za siromašne među svetima’ (15.26) od crkava u Makedoniji i Ahaji:
"Pomozite mi kroz opasnosti koje me čekaju moleći se Bogu za mene. Molite da uspijem izbjeći nevjernicima u Judeji i da pomoć koju nosim u Jeruzalem bude prihvaćena od svetih”. (Rim. 15.30-31)
Bili oni siromašni ili ne, Pavao nije bio siguran da će oni uopće primiti novac od njega. Išao je u Jeruzalem sa strahom i oklijevanjem – ili, kako se izričito više puta kaže u Djelima, suprotno savjetu Duha Svetoga (Djela, 20.22-23, 21.4, 21-11-12). Naravno, kad su Djela pisana, bilo je općepoznato kakvim je to neprilikama Pavao išao ususret. Mi ne bismo više smjeli biti iznenađeni ili impresionirani ‘pretkazanjima s pogledom unazad’ jer su redovite karakteristike Novog zavjeta.
Mora biti da Pavao nije imao izbora. Njegov položaj u njegovim vlastitim crkvama postao je previše težak. Bilo je to negdje oko 58. godine kad je on u očaju otišao u Jeruzalem, znajući da mu treba neka vrsta podrške ili sporazuma s jeruzalemskim vođama kako bi mogao nastaviti. Upravo je zbog toga, da bi pomogao svoju obranu i pokazao svoju vrijednost za pokret, te da bi ostvario moralnu potporu i osobnu preporuku, ponio sa sobom ovu impresivnu sumu sakupljenog novca, a i delegaciju osobnih pristalica (Djela 20.4, 21.29).
Autor Djela je možda pokušao koliko god je mogao da nam pruži ‘respektabilnu’ verziju onoga što se dogodilo, ali je morao priznati da je Pavao optužen za nelojalnost prem judaizmu, za poticanje Židova izvan Judeje na ne slijede Mojsijev Zakon i ne daju sinove na obrezanje. Jakov, okrutno ali veoma lukavo, stavio je zatim Pavla u situaciju u kojoj nije mogao nikako pobijediti (Djela 21.22-24). Sugerirao je da Pavao javno dokaže svojim kritičarima u Jeruzalemu da je doista ortodoksni Židov, i to tako što će sudjelovati u židovskom ritualnom običaju zajedno s još nekim ljudima, običaju koji je zahtjevao brijanje glave. Ovo bi značilo odlazak u Hram, gdje nežidovi nisu smjeli ući pod prijetnjom smrtne kazne.
Što je Pavao mogao učiniti? Bio je u Jeruzalemu, među Židovima, i svaka inicijativa bila je u njihovim rukama. Ako bi odbio ovo učiniti, to bi značilo odbacivati sam judaizam pred liderima nečega što je on i dalje percipirao kao ispunjeni judaizam. Štagod da je propovijedao vani u dalekom svijetu o tome da Zakon više nije potreban i da je dovoljna vjera u Krista, Pavao nije bio filozof; on je odbacio, i to ne jedamput, argumente filozofije i logike u korist ‘vjere’.
Sljedstveno tome, Pavao se nije nikad suočio, niti je razumio logiku svoje vlastite pozicije. U njegovim očima, premda je odbacio Zakon, on nikad nije odbacio judaizam. I dalje je priznavao njegov utjecaj nad sobom i (na svoj način) njegove zahtjeve u odnosu na njega. Morao je surađivati s Jakovljevim zahtjevima.
Pavlovo pokoravanje ovom testu nije moglo donijeti ništa osim štete za njega u očima njegovih poganskih obraćenika, koji su ga pratili. Test je demonstrirao njegovu podređenost autoritetu mesijanista i njegovu lojalnost zahtjevima judaizma. On je ozbiljno potkopavao ideju da ti poganski obraćenici, zbog svoje vjere i okončanja dominacije starih židovskih običaja, jesu jednako potpuni kršćani kao i Židovi oko njih. Mora biti da je to bio krajnje ozbiljan udarac Pavlovom autoritetu i veoma neugodan za njihovo razumijevanje njegova učenja.
No mi moramo razumjeti i te mesijaniste koji su ostali vjerni Zakonu. Pavlova reputacija bi skandalizirala druge Židove u Jeruzalemu i jako otežala situaciju za mesijaniste, jer je teoretski on bio dio istog pokreta. Njihov bijes protiv aktivne nelojalnosti njihovim tradicijama doista je dobio i daljnje izraze; nekoliko dana kasnije, on je prepoznat i našao se u središtu ulične gužve. Pavao je optužen da je uveo pogane u hram, bio skoro linčovan od rulje bijesnih Židova i uhićen od rimskih vojnika iz obližnje utvrde Antonija, vjerojatno radi njegove vlastite sigurnsti (Djela 21.27-37).
Zapovjednik Klaudije Lizija naredio je da se Pavao bičuje kao preludij u saslušavanje; bio je to surov svijet i bili su još daleko od toga da ustanove konvenciju o čitanju prava koja ima osumnjičeni. Pavao je međutim imao stvarno pravo da se pozove na imunitet od bičevanja bez suđenja pošto je bio rimski građanin, pa je on to i učinio. Kako su optužbe protiv njega bile vjerskog karaktera, organizirano je saslušanje pred Sinedrijem. Čini se da je Pavao dosta vješto okrenuo ovo u doktrinarni spor između farizeja i saduceja, tvrdeći da mu sude zato što on vjeruje u uskrnuće mrtvih (Djela 23.1-10).
Izgleda da nije bilo nikakvih optužbi protiv Pavla koje bi se mogle ozbiljnije konkretizirati (Djela 23.29). Saznavši za tobožnju zavjeru da se Pavao ubije i ne želeći ništa riskirati s jednim rimskim građaninom, Lizija je naredio da se Pavao prebaci pod vojnom pratnjom u provincijski grad Cezareja Maritima. Tamo će optužbe saslušati upravitelj Judeje Antonije Feliks.
Feliks je dao da se dovedu ljudi koji optužuju Pavla. Visoki svećenik Ananija došao je iz Jeruzalema sa nekoliko starješina i odvjetnikom koji se zvao Tertul. Židovi su pokušali iznijeti svoje vjerske prigovore dajući im politički ugao, jer su Rimljani bili zainteresirani više za političke implikacije nemira nego za “ovaj ili onaj spor … oko mrtvog čovjeka koji se zvao Isus za koga Pavao tobože tvrdi da je živ” (Djela 25.19). Tertul je opisao Pavla kao ‘kolovođu nazarenske sljedbe’ (Djela 24.5), očito na način kako su mesijaniste vidjeli i opisivali Židovi koji nisu pripadali ‘Putu’. On je rekao kako je on prouzrokovao nemire u židovskim zajednicama i ovdje i šire po svijetu. Pavao je odgovorio da oni ne mogu dokazati ni jednu od ovih optužbi – a onda je ponovno kao svoju obranu upotrijebio tvrdnju da ga progone zbog toga što on vjeruje u uskrsnuće mrtvih.
Feliks je odgodio donošenje bilo kakve presude. Mora biti da je njemu izgledalo kako bi bilo kakva presuda vjerojatno prouzrokovala neprilike za nekoga, nazarene ako bi Pavao bio osuđen, druge Židove ako bi ga oslobodio. Moglo bi doći i do upućivanje žalbe imperatoru s negativnim učincima po samog Feliksa. Slučaj je ostao neriješen i Pavao je zadržan u zaštitnom pritvoru dvije godine (Djela 24.27).
Feliks je opozvan u Rim i zamijenjen novim upraviteljem, Porcijem Festom. Pavlovi tužitelji ponovno su potegli pitanje i došlo je do novog saslušanja, ne kojem je Pavao inzistirao da on nije povrijedio nikakav zakon, ni rimski ni židovski. Fest je predložio da se slučaj prebaci u Jeruzlem, možda zato što bi se tako olakšalo saslušavanje većeg broja židovskih svjedoka.
Pavao je zasigurno osjećao da bi tamo, u srcu židovske moći i utjecaja, stvari mogle poći po zlu za njega. Oslanio se na svoja prava kao rimskog građanina, pa je apelirao da se njegov slučaj prenese sudu imperatora Nerona u Rimu (Djela 25.11). Fest je bio prisiljen da se suglasi, a bio je i inače, bez sumnje, jako zadovoljan što će izbjeći bilo kakvu daljnju odgovornost za ovaj slučaj.
Pavlovo putovanje u Rim bilo je prilično dramatična avantura, prema Djelima, prekinuta brodolomom i boravkom na Malti puna tri zimska mjeseca. Kad je stigao u Rim, u početku je bio u kućnom pritvoru, možda sa ograničenom slobodom, ali pod stražom jednog vojnika. Njegove kasnije Poslanice, napisane po svemu sudeći u Rima, u ovo vrijeme, pokazuju da je kasnije bio i u zatvoru. Izgleda da su bila dva odvojena suđenja ili saslušanja. Djela završavaju u trenutku kad je Pavao još bio živ, ne dajući nikakve indikacije o tome da li je osuđen ili oslobođen.
Pavlovo uhićenje odvuklo ga je od svakog dodira sa svijetom oko sebe i ujedno ostavilo jeruzalemske mesijaniste kao vrhovne i neosporne autoritete za učenja o Isusu. Međutim, dio blata koji je bacan na njega ostao je i na nazarenima po asocijaciji, pa su se i sami našli u opasnosti od unutrašnjih sporova, jednako kao i mogućeg neprijateljstva židovskih vlasti. Čak i oni koji su bili besprijekorni u poštivanju Zakona bili su i dalje u delikatnom položaju da propovijedaju o nestalom Mesiji koji je bio obješen na ‘drvo’. Na kraju ovo nije zaštitilo ni samog Jakova Pravednog.
Vodeći položaj Jakova, čak i u odnosu na Petra, zapisan je u jeruzalemskoj zbirci Isusovih izreka koje će na kraju postati Tomino evanđelje:
"Sljedbenici rekoše Isusu, “Mi znamo da ćeš nas ti napustiti. Tko će biti naš vođa ?’ Isus im reče, ‘Bez obzira gdje se nalazili, trebate ići Jakovu Pravednome, za koga su stvoreni nebo i zemlja’.” (Tom. 12)
Ova fraza o nebu i zemlji samo je izraz hvale koji se rabi u židovskoj literaturi, ne i nekakva teološka izjava.
Prema Hegesipu, židovskog piscu iz 2. stoljeća, koga citira u 4. stoljeću povjesničar crkve Euzebije iz Cezareje, Jakov je ‘bio prvi koji je izabran na biskupsku stolicu jeruzalemske crkve’. Ovdje opet ima puno ‘crkvene psihologije’ u izboru riječi; misli se na skupinu ljudi s ekscentričnom idejom o podjeli dobara za najnužnije preživljavanje, a fraza ‘biskupska stolica’ je iznenađujuće dostojanstvena u usporedbi sa realnom situacijom.
Hegesip je ne samo rekao da je Jakov bio revan u prakticiranju judaizma, nego i to da je imao povlasticu da u hramu ulazi u najsvetiju prostoriju. Ako je to bilo tako, onda je Jakov morao imati neku svećeničku dužnost: mislim, naravno, u okviru judaizma, ne na njegovu ‘biskupsku stolicu’ za kasnije kršćane.
U 62. godini, međutim, Jakova i neke od njegovih sljedbenika optužio je Visoki svećenik Anan za kršenje zakona. Za nas je frustracija što nemamo nikakvih određenih detalja o optužbi, o dokazima, o suđenju: samo toliko da ga je Sinedrij osudio da bude kamenovan do smrti, što je bila kazna za vjerski prijestup. Evo što nam o tome govori Josip:
"Mlađi Anan…sazvao je sudce Sinedrija i doveo pred njih čovjeka po imanu Jakova, brata Isusova koji je bio nazvan Kristom, i neke druge. Optužio ih je da su prekršili zakon i predao ih da budu kamenovani. Oni stanovnici grada koje su smatrali najpravičnijima i koji su bili striktni u poštivanju zakona, bili su ovim povrijeđeni. Oni zato potajno poslaše kralju Agripi…Kralj Agripa, zbog Ananova postupka, svrgnuo ga je sa položaja visokog svećenika koji je držao tri mjeseca.” (Židovske starine, 20.197-203)
Možda su antinazarenske frakcije, ne mogavši se dočepati Pavla, vidjele u egzekuciji Jakova prihvatljivu zamjenu. Mora biti da su imale potporu Anana. S druge strane, ovo izvješće otkriva da je zbog toga došlo do velikog organiziranog prosvjeda i da je među onima koji su podupirali Jakova bilo dovoljno utjecajnih ljudi koji su postigli da Visoki svećenik bude uklonjen s dužnosti.
Ovo nije bila mala stvar. Anan mlađi bio je sin Anana starijeg, koji nam je poznat iz Novog zavjeta kao Ana. Bio je punac Josipu Kajafi, koji se također spominje u evanđeljima i koji je bio Visoki svećenik od 18. do 36. godine poslije Krista. Sam Anan bio je Visoki svećenik od 6. do 15. godine poslije Krista i bio je otac pet drugih Visokih svećenika, ukljućujući Anana mlađeg. Drugim riječima, ova porodica bila je dovoljno moćna da dominira na položaju Visokog svećenika tijekom prethodnih pola stoljeća, pa ipak su prijatelji Jakova bili u stanju postići da se jedan od njih makne, nakon samo nekoliko mjeseci na dužnosti. (Možete iskoristiti ovo protiv mene i ponovno otvoriti, ako želite, špekulaciju o utjecajnom prijatelju kao što je Josip iz Arimateje!)
Ako su nazareni, jeruzalemski mesijanisti, osjećali da je Pavao (stvarajući im teškoće) bio neizravno uzrok egzekucije Jakova, oni bi onda prema njemu bili ogorčeniji više nego ikada. A u stvari, utjecaj mesijanista više nikada neće biti tako jak, premda su i dalje postojali. Prema Hegesipu, vodstvo jeruzalemske crkve preuzeo je Šimun, rođak Isusov (sin njegova ujaka Kleope). Kako izgleda, desetak rođaka Isusa i Jakova zadržali su kontrolu nad jeruzalemskom skupinom skroz do drugog stoljeća; zbrisani su u potpunosti u Drugom židovskom ustanku 132. godine.
Dok je bio u kućnom pritvoru u Rimu, Pavao je zasigurno morao čuti o egzekuciji Jakova. Sam Pavao osuđen je na smrt i pogubljen od rimskih vlasti. Moglo je to biti 64. godine, kao dio imperijalne akcije protiv kršćana kad su upotrijebljeni kao ‘grešni jarac’ i okrivljeni za veliki požar Rima (rimski historičar Tacit nam je izvor za ovu informaciju). Ne znamo sigurno: možda je Pavao pogubljen tek 67. godine.
Tradicija kaže da je i Petar pretrpio mučeničku smrt ranih šezdesetih godina. Unutar svega nekoliko godina, Jakov, Petar i Pavao bili su svi pogubljeni.
Za mesijaniste, uhićenje Pavla u 58.godini bilo je nešto što im je prilično konveniralo. Djela čak ni ne sugeriraju da su jeruzalemski mesijanisti reagirali na njegovo uhićenje, da i ne govorimo o tome da bi oni zbili redove u znak podrške ili prigovorili njegovu uhićenju, a nema niti bilo kakvog nagovještaja o bilo kakvoj podršci prema njemu u Pavlovim posljednjim Poslanicama. Za njegovu vlastitu interpretaciju kršćanstva, posljedice su morale biti katastrofalne.
Poganski delegati vratili su se u svoje crkve s pričama o Pavlu, koji je očito bio podređen, a ne autoritet, pošto je ušao u ekskluzivno židovske zavjete po naređenju jeruzalemske crkve, a onda bio napadnut i uhićen i bačen u tamnicu. Možete zamisliti argumente, trijumf onih koji su se okrenuli od Pavla prema drugim verzijama vjere, tvrdeći da je ovo dokaz da Bog nije bio na njegovoj strani i da je on zasigurno bio ipak licemjer i lažni apostol.
Onemogućen u osobnim kontaktima sa svojim crkvama, Pavao je imao male izglede da opravda svoje aktivnosti ili pokuša povratiti svoj prestiž ili reputaciju. Jeruzalemska verzija vjere činila je velike korake čak i onda kad je Pavao još bio slobodan: sad je polje bilo široko otvoreno za daljnju propagandu mesijanista, bez Pavla koji bi se suprotstavljao njihovim argumentima ili njihovu učenju. Njihov kontramisionarski rad zasigurno je bio intenziviran, s namjerom da se iščupaju iz korijena njegove ideje i zamijene punim prihvaćanjem njihovih doktrina i njihova autoriteta.
Ovo nije samo jedna špekulacija. Djela otkrivaju da je Pavlov rad pretrpio ozbiljno suprotstavljanje u njegovoj odsutnosti. Pavao daje oproštajni govor crkvi u Efezu, neposredno prije sudbonosnog puta u Jeruzalem:
"Ja znam sasvim dobro da će kad ja odem divlji vuci napasti na vas i neće imati nikakve milosti prema stadu. Čak i iz vaših redova bit će ljudi koji će istupiti sa travestijom istine na usnama da bi naveli učenike da slijede njih. Zato budite spremni I čuvajte se…” (Djela 20.29-31)
Divlji vuci: predstavnici iz Jeruzalema. Miješanje izvana; dezertiranje i nevjera iznutra. Koliko je neispričanih priča za nas izgubljeno. Koliko je moralo biti konfuzije i konfrontacije. Mnogi kršćani u poganskom svijetu morali su se podrediti židovskoj dominaciji, možda zadivljeni više povijesnim informacijama o Isusu i njegovu učenju nego opskurnošću i dvosmislenostima Pavlovih teoloških nedosljednosti i neobranjivih tvrdnji.
Svake godine kontrola Jeruzalema stalno je rasla. Sigurno je bilo stanovitih kompromisa, kao što ih je bilo i ranije, pošto su pogani bili nespremni da se pokore svim detaljističkim zahtjevima židovskog Zakona i pošto su se protivili obrezanju; ali Pavao ih je ostavio također s prirodnim presumpcijama duhovne superiornosti Izraela i vođstva Jeruzalema. Iako je otišao sa ovim sjenkama svog utjecaja, u vrijeme njegove smrti njegova reputacija već je zadobila teške udarce.
Da su se stvari nastavile ovim putom, Pavlova verzija vjere bi izumrla. Uz dovoljno vremena aktivne opozicije njegovim idejama, njegove Poslanice bi bile uništene kao heretičke i potencijal koji se krio u njegovom osebujnom pristupu religiji bilo bi sada nemoguće vratiti. Pokret koji je počeo s Isusom iz Nazareta možda bi ostao kao povijesni kuriozitet, poznat samo akademskim specijalistima, kao jedna opskurna židovska sljedba sa čudnim vjerovanjem u Mesiju.
Postoje značajni pokazatelji o privremenoj pomrčini Pavlove reputacije i učenja u stanju Pavlovog pisanog materijala koliko je sačuvan u Novom zavjetu. Oštećenja i gubitak ovih spisa nije konzistentan s pretpotavkom da je on uvijek bio gledan kao poštovani predvoditelj, inspiriran Bogom, čija se pisma čuvaju kao dragocjenosti i brižljivo održavaju.
Šesnaesto poglavlje poslanice Rimljanima, kao što smo već primijetili, prvobitno je bilo samostalni dokument. Pavao je napisao značajno pismo Laodiceji, koje nije preživjelo – on ga spominje u Kol. 4.16 – ali njegova osobna bilješka Filemonu je opstala. Čini se da je napisao najmanje četiri pisma Korinćanima, a naša današnja ‘Druga poslanica Korinćanima’ samo je kolekcija dijelova tri pisma od ovih četiri.
Koliko mi znamo, Pavao je posve vjerojatno mogao napisati još i pisma Troasu, Ikoniju i Bereji, koja su mogla biti uništena kad je on pao u nemilost. Morao je postojati period tijekom kojega su njegova pisma bila zanemarena ili sačuvana samo slučajno ili zalaganjem malobrojnih vjernih. Ovaj period očito je pao između vremena njegova uhićenja i pada autoriteta jeruzalemske crkve, poslije čega je nastalo ponovno oživljavanje njegove reputacije, prije pisanja Djela.
Ako je njima išlo tako dobro, zašto je pobjeda jeruzalemskih mesijanista tako kratko trajala? Zato što su u 66. godini, četiri godine poslje Jakovljeve smrti, njihovi misionarski napori naglo i tragično prestali izbijanjem Prvog židovskog ustanka protiv Rima.
U prethodnim mjesecima, ugnjetavanje Židova se pogoršalo. Pod upraviteljem Florom, Židovi su bili premlaćivani od rimskih vojnika na najmanju provokaciju, mučeni, šibani i raspinjani. Židovi su se žalili Cestiju Galu, legati Sirije, i zamolili Agripu II da pokuša nagovoriti Rim da Flora smijeni. Agripa je samo savjetovao pokoravanje moći Rima i zatim napustio Jeruzalem da pobjegne od prosvjeda.
Na kraju, u ljeto 66. godine, kapetan Hrama, hrabri mladi čovjek po imenu Eleazar obustavio je imperijalno podnošenje žrtava. Dva puta dnevno, za proteklih šezdeset godina, dva jagnjeta i jedan bik žrtvovani su u Hramu u ime imperatora i naroda rimskog. Ovo je bio simbol židovske podložnosti i lojalnosti Rimu. Obustavljajući ovo Eleazar je bacio rukavicu: izazov, akt pobune.
Mase su se okupljale u prednjem dvorištu Hrama i ovo pitanje žrtvovanja je bilo raspravljano na dugo i široko. Nacionalistički zeloti i njihovi simpatizeri pozdravili su ovaj potez, podržavajući svećenike niže razine koji su podupirali Eleazara. Glavni svećenici su mislili da odbacivanje ovog gesta prema Rimljanima može dovesti samo do katastrofe. Farizeji su se po običaju zapetljavali u legalističkim poentama raspravljajući oko temeljnog načela da li je uopće prihvatljivo da se podnose žrtve u korist nežidova.
Većina je podupirala Eleazara: Židovima je bilo dosta svega. Bog je bio njihov gospodar. Neće se više pokoravati dominaciji smrtnih pogana.
Eleazar i njegove pristalice napali su tvrđavu Antoniju koja je nagledala Hram. Rimski vojnici su izginuli i Židovi su uspjeli tvrđavu zauzeti. Borbe su počele. Neće biti to priča inspiriranog heroizma i plemenitosti. Bit će to ružni rat, sa zgodama velike sramote i odsustva časti, kad Židov ubija Židova, a ne samo Židov Rimljanina i obratno.
Vođa zelota je još uvijek bio Menahem, sin njihova osnivača, Jude Galilejca. On je poveo svoje ljude iz Jeruzalema prema Mrtvom moru, gdje su zauzeli visoku stjenovitu utvrdu Masadu. Savladali su i poubijali rimski garnizon i naoružali se njihovim oružjem. Vratili su se trijumfalno u Jeruzalem, gdje su Menahema pozdravili kao Mesiju.
Podržavan bezobzirnim naoružanim fanaticima;Menahem je postao arogantan i zloban. Smijenio je Eleazara kao lidera pobune, preuzimajući na sebe juriš na kraljevsku palaču. Njegovi ljudi su uhvatili i ubili Eleazarovog oca Ananiju i brata Ezekiju. Za uzvrat, podupiratelji Eleazara uhvatili su u zamku Menahema i njegove poručnike, podvrgli ih torturi i zatim ubili. Eleazar je ponovno zadobio vođenje revolucije.
Zeloti se pocjepaše u dvije frakcije. Preživjeli pristalice Menahema pobjegoše nazad u Masadu pod vodstvom jednog drugog Eleazara, sina Jairovog (Menahemovog rođaka). Zeloti koji su ostali u Jeruzalemu da se bore za grad bili su pod komandom još jednog, trećeg Eleazara, sina Šimunovog.
Rimski vojnici unutar Jeruzalema ponudili su da se predaju pod uvjetom da im životi budu pošteđeni. Oni izađoše iz palače i položiše na zenlju svoje mačeve, da bi ih potom Eleazarovi ljudi opkolili i masakrirali. Desilo se to, skoro nevjerojatno, u subotu. Ovo je bila zgoda strašnog gubljenja časti, što je umjerene navelo da izražavaju samo sram i gađenje. Kako se vijest o tome što se dogodilo raširila po cijeloj Palestini, preko Sirije i do Aleksandrije, nežidovi napadoše Židove, a Židovi uzvratiše žestokom odmazdom protiv nežidova.
Premda Židovi nisu imali nikakav valjani plan bitke, revolt se nastavljao duže nego što je itko mogao očekivati. Rimske snage su bile enormno superiorne, ali Židovi bi se tukli s očajničkim bijesom i upornošću. Vjerovali su da ako budu nastavili u lojalnom podupiranju svog Boga protiv pogana oni ne mogu izgubiti: Bog će poslati Mesiju koji će ih povesti u pobjedu. Stvarni Mesija, naravno, ne ova ljudska bića koja čini se nikako ne mogu izbjeći smrt. Nitko im nije objasnio da Bog, pa i židovski Bog Jahve želi samo promatrati, kao neki Veliki Kladioničar na nebu koji se uvijek kladi na najbržeg konja a ne na najljepšeg; uvijek na strani onih koji imaju najviše topova i najveće toljage, a ne samo ispravna vjerovanja.
Tri mjeseca nakon početka pobune, Cestije Gal umarširao je u Palestinu iz Antiohije, praćen velikom silom legionara i konjice. Gazili su kroz Galileju do Judeje, uništavajući usput gradove i sela, slamajući židovski otpor. Gal i njegovi ljudi ulogoriše se izvan Jeruzalema, a onda je Gal poslao dva predstavnika da razgovaraju sa židovskim pobunjenicima. Ovi su ubili jednog izaslanika prije nego što je otvorio usta da progovori,a onda ranili i drugog. Židovi koji su prigovorili protiv toga poubijani su toljagama od svog vlastitog naroda.
Gal je spalio sjeverno predgrađe Bezetu a onda su njegovi ljudi postavili opsadu pred moćnim zidinama Jeruzalema.
Gal je imao mnogo ljudi i obilje opreme, s ovnovima za razbijanje zidova i katapultima. Židovi su pokušavali da ih zadrže na distanci, bacajući kišu projektila po njihovim glavama, ali poraz je izgledao neizbježan. A onda, s razlozima koji su do danas ostali nepoznati, Gal je naredio svojim trupama da se zaustave i povuku od Jeruzalema. Možda je moral njegovih ljudi bio istrošen, a on nije razumio da se nalaze na ivici pobjede. Nije imao nikakvih problema sa linijama snabdijevanja, koje je osigurao dok je napredovao prema Jeruzalemu. Možda im je ponestalo vode. Ne znamo.
Pobožnim Židovima ovo je moglo biti samo djelo njihovog Boga. Ovo čudo ih je izvuklo s ivice katastrofe, pružajući im ohrabrenje i podršku u njihovom trenutku potrebe. Dadoše se u proganjanje Rimljana u povlačenju, ubijajući vojnike i konjicu, otimajući im njihove ratne mašine i okrećući ih protiv njihovih ranijih vlasnika.
Izgledalo je to kao pobjeda, ali nada koja im je data bila je okrutna. To ih je navelo da nastave borbu, očekujući daljnju božansku pomoć kad god situacija postane očajna. Čak i mnogi od umjerenjaka sada su se angažirali u podupiranju židovskog otpora protiv rimskih napada. Međutim, Eleazar je čini se izgubio dio podrške zbog masakra na sabat, pa je ovo otvorilo put za daljnje židovske unutrašnje sukobe. Grupa glavnih svećenika, nadajući se možda da će omogućiti ponovno otvaranje diplomatske komunikacije s Rimljanima, obrazovali su provizornu vladu i prigrabili vlast. Gurnuli su Eleazara u relativno minornu poziciju.
Što je bilo s mesijanistima? Kako bi oni mogli ostati nedirnutima u ovakvoj situaciji? Mora da je bilo savršeno jasno i njima da se ispunjava sudbina Izraela. Zbacivanje pogana će sigurno ubrzo dovesti do Posljednjeg suda i uspostavljanja konačnog kraljevstva Božjeg. Isus će se ponovno pojaviti na oblacima, otkrivajući se kao Sin Čovječji, s legijama anđela. Mnogi mesijanisti su se sigurno pridružili pobunjenicima, njihovim vlastitim sunarodnjacima, i uzeli oružje u ruke protiv poganskog ugnjetača.
Židovi će još jedamput biti uvjereni u intervenciju njihovog Boga.
Vespazijan i njegove trupe ušli su u Palestinu u proljeće 67. godine, ponovno udarajući po Galileji da bi uništili otpor i osigurali linije snabdijevanja i komunikacije. Josip, koji je zapovijedao pobunjeničkim snagama u Galileji, prebjegao je Vespazijanu, da bi poslije bio od Rimljana postavljen za njihovog službenog historičara.
Vespazijan je utrošio godinu dana slamajući gradove i masakrirajući stanovništvo, izolirajući Jeruzalem kao posljednji preostali centar otpora. U Cezareji, Vespazijan je saznao za smrt Nerona. Linija vladajuće porodice došla je svom kraju i nije bilo nikakvog očitog nasljednika. Vespazijan je nastavio opezno, držeći na oku političke događaje, radije nego da uleti u veliki angažman napada na Jeruzalem.
U Rimu, niz generala pokušali su preuzeti vlast ubijajući svoje prethodnike u brzom nizu – Galba, onda Oto, zatim Vitelije. U Judeji, Vespazijanovi vojnici zakleli su se na vjernost svom vlastitom generalu, ali ovaj put kao novom imperatoru. Ovo su poduprli Mucijan, sada legat Sirije, i Tiberije Aleksandar, guverner Egipta. U Rimu, pristalice Vespazijana ubili su Vitelija i u prosincu 69. godine Vespazijan je priznat za rimskog cara.
Ovim je bila zaustavljena njegova kampanja u Judeji. Ostavio je svog najstarijeg sina Tita na komandnom položaju, s četiri legije. Sam Vespazijan napustio je Palestinu s ogromnim brojem vojnika. Još jedamput, prividna pomoć Jahve podigla je nade Židova da će na kraju postići uspjeh, pa su nastavili borbu sa obnovljenom odlučnošću.
Tit je znao što treba raditi sljedećih nekoliko mjeseci i nije očekivao intervenciju Jahve da mu se suprotstavi. Židovi su prkosili rimskoj imperiji skoro četiri godine. U pitanju je bio njen prestiž, a nova vlast je morala poslati pravu poruku svim pokorenim narodima glede posljedica pobune i prkosa.
Židovska stvar je bila beznadna. Uhvaćeni u klopku bez snabdijevanja, njihov broj će padati zbog gladi i bolesti, jedako kao i pod udarcima Rimljana. Pa ipak, Židovi su odbili sve ponude da se predaju i borili su se do kraja strašne opsade, oslanjajući se na Boga da će se umiješati i spasiti ih. Napadi na zidine grada s ogromnim ovnovima dočekivani su tučom projektila, stijena i kamenja, te gorućim projektilima. Pošto je bio podrazdijeljen zidinama na segmente, Jeruzalem je trebalo osvajati dio po dio. Tri odvojena mjesta sa snažnom obranom morali su biti osvojeni jedan po jedan, tvrđava Antonija, Herodova palača i sam Hram.
Titove snage zauzele su najprije tvrđavu Antoniju. Posljednji je pao Hram. Vjernici su vjerovali, sigurno, da će tu Bog istupiti i spriječiti pogane da obeščaste njegovu kuću molitve, pokrivajući njegovo vlastito svetište krvlju vjernih Izraelićana.
Rimljanima je, naravno, i samima bilo dosta svega. Ponude za predaju odbijene su i oni su bili prisiljeni boriti se za svaku stopu teritorija. Sada su već postali krajnje nemilosrdni. Postavljali su požar u Hramu kako su napredovali, ubijajući sve i svakoga na svom putu. Penjali su se preko leševa svećenika i djece proganjajući pobunjenike i zelote. Dok je hram bio u plamenu, Židovi na zapadnom brežuljku gledali su u nebo neće li se ukazati znaci čuda koje će nagraditi njihovu vjernost. Bog nije primio poruku i njegov Mesija se nije javio odnosno ponovno javio.
Tisuće Židova je bilo iskasapljeno ili spaljeno u tim svetim prostorima Hrama. Rimski vojnici postavili su svoje zastave u dvorištima Hrama, nasuprot istočnim vratima i podnijeli žrtve za Tita. Nazočnost ‘ogavnog užasa’ polako je postajala redovna karakteritika Hrama, umjesto znakova o uvođenju Kraljevstva,
Židovi nisu mogli vjerovati da se dogodilo ovako grozno obeščašćenje. Izgubili su volju da se dalje bore, ali Rimljani su ih svejedno ubijali, dok se Hram nije pretvorio u pakao leševa, dima i ruševina.
Nakon pada Jeruzalema, pobunjenici na vrhu brda-tvrđave Masade uspjeli su se održati još tri godine, protiv trideset tisuća rimskih vojnika. Strpljivo, Rimljani su gradili uzbrdo ogromnu rampu. Tamo je bilo nešto manje od tisuću Židova i oni su znali da neće izdržati konačni napad. U noći 15. travnja 73. godine, pošto se nikakvo božje čudo nije dogodilo, stanovnike je sazvao njihov vođa, Eleazar ben Jair.
Odabrali su masovno samoubojstvo, radije nego da padnu Rimljanima u ruke. Bačene su kocke da se izabere deset ljudi koji će poubijati sve ostale. Desetorica su bacila kocku da odaberu jednoga koji će pobiti preostalu devetoricu; deseti čovjek je počinio samoubojstvo. Kad su Rimljani jurišom upali u tvrđavu našli su tišinu i smrt: izuzimajući dvije žene koje su se sakrile od masakra i preživjele da nam ispričaju ovu tragičnu priču.
GLAVA SEDAMNAESTA
PREDSTAVLJAJUĆI SE KAO APOSTOL
Pročitati bilo koje od Pavlovih pisama što ih je napisao pedesetih godina – Solunjanima, Galaćanima, Korinćanima ili Rimljanima – znači zakoračiti u svijet koji je ključao konfliktima i raspravama. Sporovi su ogorčeni i ljutiti, a usredotočeni su oko potrebe pokoravanja židovskom Zakonu, zahtjeva za obrezivanjem i autoriteta kako samog Pavla, tako i jeruzalemskih mesijanista. U usporedbi s tim, Djela Apostolska daju nam blijedu sjenku strasti koje su se raspaljivale oko toga, jedno redigirano izdanje poslijepodnevnog TV filma za masovnu potrošnju vjernika.
Premda ne možemo vjerovati Djelima, važno je, međutim, priznati da ne možemo vjerovati ni Pavlu. Pavao je vjerovao da je dobio poruku od Boga. Neki drugi ljudi koji su vjerovali u tu istu stvar ubijali su premijere, ili eksploatirali ili ubijali čak i svoje vlastite sljedbenike. Bog je konačni autoritet, pa tako, ako vjerujete da je nešto iz vaše podsvijesti došlo od njega, više ne postoje nikakve obične ljudske ili moralne zapreke koje bi imale bilo kakvo pravo da stoje na putu nečega što se ‘mora’ učiniti. Ovo opravdava sve i svašta.
Ja ovim ne želim reći da bi Pavao mogao ikada ubiti nekoga zbog svoje vjere, ali s takvim uvjerenjem da je on taj koji ima Pravo, laganje za ideale u službi neke Veće Istine postaje prava malenkost, zar ne? Koliko je daleko od onoga ‘kao Židov da pridobijem Židove’ do tvrdnje da je svoj ritual Euharistije ‘primio od Gospodina’, pa onda do smišljenog i manipulativnog proširivanja granica istine, što je postajalo svaki put sve lakše i sve potrebnije, ne samo u komuniciranju sa samim jeruzalemskim liderima, nego i sa vlastitim crkvama?
Ja iznosim mišljenje, koliko god ovo bilo teško kršćanima priznati, da je Pavao bio lažljivac, kad god je mislio da je to dovoljno važno ili mu je bilo potrebno poduprijeti svoj vlastiti položaj i autoritet. Ovo se doista jasno vidi iz protuslovlja u raspoloživim pokazateljima. Najvažnija laž od svih bila je da je on zvanično priznat u Jeruzalemu kao Apostol za pogane.
“Tek nakon što je prošlo četrnaest godina ja sam ponovno otišao u Jeruzalem. Otišao sam sa Barnabom i poveo Tita sa sobom. Otišao sam tamo kao rezultat otkrivenja i bez nazočnosti javnosti ja sam izložio vodećim ljudima Dobru vijest kako je ja proklamiram poganima; učinio sam to zbog straha da pravac kojim idem i koji sam već ranije usvojio neće biti dopušten… Pitanje se postavilo samo zato što su neki koji stvarno ne pripadaju bratstvu kradomice ušli da špijuniraju glede slobode koju mi uživamo u Isusu Kristu i koji žele da nas svedu na robovanje. Ja sam bio tako odlučan da za vas obranim pravo značenje Dobre Vijesti da sam odbio da, čak i iz razloga poštovanja, popustim makar za trenutak takvim ljudima … oni priznadoše da je…. ista osoba čija je akcija učinila Petra apostolom za obrezane meni dala sličnu zadaću među poganima. I tako Jakov, Kefa i Ivan, ovi vođe, ovi stupovi, rukovaše se sa Barnabom i sa mnom u znak partnerstva…” (Gal. 2.1-2, 4-5, 7-9)
Iza ovoga stoji zasigurno fascinantna priča, kad bi samo bilo nekoga tko bi nam mogao ispričati što se stvarno dogodilo. Očito je da su ‘špijuni’ otišli s izvješćem natrag u Jeruzalem, k mesijanistima koji su željeli da sljedbenici Krista budu podređeni židovskom Zakonu, ili ‘svedeni na robovanje’. Pavao, podređen autoritetu Jeruzalema, sviđalo se to njemu ili ne, pozvan je da odgovara na pitanja o svojoj politici glede obrezivanja, i tako dalje. Kako izgleda, on i Barnaba otišli su kao delegati crkve u Antiohiji. Pavao se brinuo da njegov kurs možda ‘neće biti dopušten’, to jest opet je priznao moć i autoritet Jeruzalema; njegov komentar o ‘otkrivenju’ bila je još jedna bijela laž Galaćanima, koji nisu bili tamo da posvjedoče stvari iz prve ruke.
Ideja da je Pavao njima ‘odbio popustiti’ posve je fantastična, premda ne toliko fantastična kao ideja da su mu oni dali slobodne ruke da nastavi sa svojom nezavisnom misijom. Zamislite Pavla kako pokušava objasniti, obraniti i opravdati svoju jedinstvenu i individualnu teologiju u Jeruzalemu. Prvo kaže Jakovu da je njegov brat Isus, dječak s kojim je zajedno odrastao, ne samo bio odabran kao Mesija, nego da je oduvijek postojeći (preegzistentni) Gospodin Slave koji ima božansku prirodu i koji je došao na zemlju u ljudskom obliku. Zatim Jakov daje dopuštenje da u ime pokreta koji on vodi, Pavao može ići naokolo govoriti ljudima da sve dotle dok prihvaćaju Isusovo mesijanstvo mogu odbaciti obrezanje i Zakon.
Jakov je, prisjetite se, pobožni Židov koji pokušava uvjeriti druge Židove da unatoč raspeću Isus jest obećani Mesija Izraela. Takav sporazum s Pavlom bio bi samoubojstvo za njegov pokret, sve dotle dok bi i dalje osjećali želju da nastave evangelizaciju među Židovima. Nije moguće da je ikad postojao takav sporazum: nastavite pažljivo pratiti daljnje pokazatelje sljedećih nekoliko godina, koje ćemo analizirati, godina nakon ovog posjeta Jeruzalemu i kada su ona vitalno važna Pavlova pisma bila stvarno napisana.
Rana crkva, nekoliko desetljeća poslije ovoga, bila je dovoljno rastrojena oko ekstremnog Jakovljevog židovstva da Djela čak i ne priznaju otvoreno niti objašnjavaju da je on preuzeo vodstvo pokreta od Petra. Historijski, moramo se osloniti na zapise kasnijih lidera crkve, kao što je Klement iz Aleksandrije, koji je izjavio da je Jakov Pravedni izabran za ‘biskupa’ Jeruzalema od strane Petra i sinova Zebedejevih, Jakova i Ivana.
U Djelima, njegov vodeći položaj izražen je pak na zaobilazni način. Petar šalje izvješće ‘Jakovu i braći’ u Djelima 12.17. Ovo se odnosi na osobu od autoriteta koja mora biti informirana o događajima, ali se time ne misli na Jakova, sina Zebedeja (koga je u međuvremenu Agripa već bio pogubio). Kasnije, kad je spor mitologiziran u Djelima u “Jeruzalemskom savjetu”, Jakov je taj koji donosi odluku da se pošalje pismo u Antiohiju, gdje se nežidovima kaže samo toliko da se suzdrže od neurednog seksualnog života i da poštuju zakone o hrani (Djela 15.19-20).
Pavlov stav prema ovoj pravorijeku, veoma mnogo u skladu s njegovim karakterom, bio je da se praktičnost stavi na prvo mjesto; biti diplomatičan i ponašati se poslušno. Ali u načelu, nije uopće imao bilo kakvu važnost:
“Nemojte oklijevati jesti štogod se prodaje u mesarskim radnjama: nema nikakve potrebe postavljati pitanja savjesti…Ali ako vam netko kaže, ‘Ova je hrana ponuđena za žrtvu’, onda iz obzira prema čovjeku koji vam je to rekao, ne biste trebali to jesti, zbog njegovih skrupula; njegovih skrupula, vidite, ne vaših vlastitih. Zašto bi moja sloboda trebala zavisiti od savjesti nekoga drugoga?” (I Kor. 10.25, 10.28-29; usp. Rim. 14. 2-3)
Doista zašto? Možda zato što se vaše osjećanje poštenja ili hipokrizije razlikovalo od Pavlovog?
U poglavlju 2 Galaćanima, Pavao nastavlja prepričavati što se dogodilo nakon posjeta Jeruzalemu, kad je Petar posjetio Antiohiju. Ova točka oko prehrambenih propisa postala je središte ozbiljnog neslaganja. U početku, Petar je bio spreman jesti zajedno s poganskim obraćenicima; ali kad su pristigli predstavnici Jakova, on je to prekinuo ‘zbog straha od skupine koja je inzistirala na obrezanju’. Čak je i Barnaba stao na Petrovu stranu: očito je njegovo razumijevanje neke tobožnje misije među poganima bilo nešto drugačije nego Pavlovo, premda su oni bili u Jeruzalemu zajedno! Osobnost i autoritet Jakova mora biti da su bili doista snažni; Petar, najbliži prijatelj samog Isusa, nije bio spreman o tome raspravljati.
Pitanje o kojem se ovdje radilo bilo je ozbiljno za obje strane. Ako su židovski mesijanisti bili spremni jesti svinjetinu, na primjer, sa nežidovima koji nisu vidjeli nikakva razloga da to ne čine, riskirali su potpuno odbacivanje od ortodoksnih Židova, za koje su željeli ne samo da ih ovi prihvate nego i da ih uvedu u svoju sljedbu. Oni bi time priznavali da pridruživanje sljedbenicima Krista znači raskid sa judaizmom. Pavao, s druge strane, u potpunosti je razumijevao implikacije. On je mislio da je razumno održavati zakone o hrani dok jedeš zajedno s drugim Židovima u Jeruzalemu, kad ne bi bilo čak niti potrebe da se o tome razgovara ili raspravlja kao o načelnom pitanju. Ali, ako su mogli proći bez posljedica odbijajući jesti s poganskim vjernicima u Antiohiji, oni su potkopavali njegovu središnju doktrinu da je vjera u Isusa potpuno zamijenila Zakon i da je dovoljna za samo spasenje. Njegovi poganski obraćenici vratili bi se na to da budu drugorazredni pseudožidovski pridošlice.
Bijedni Petar, nakon što je bio prisiljen da se pokloni autoritetu Jakova, morao je nakon toga da se suoči s Pavlom, koji je očito smatrao da je dovoljno jak da Petru u lice saspe prigovore oko ovog načelnog pitanja. Pavao je bio i sam ovdje u autoritativnom položaju, budući da je Antiohija bila njegovo glavno središte i isto tako prvobitni centar mesijanizma u poganskom svijetu. Bio on prijatelj Isusov ili ne, nije teško zamisliti da prostodušni galilejski ribar nije imao nikakve nade u sukobu sa Pavlovim žestokim intelektom pod njegovim uvjetima i na njegovom vlastitom teritoriju.
Postoji ovdje neka jaka ironija. Drugovanje za otvorenim stolom prakticirao je i sam Isus u službi sklada i tolerancije. Petar, vjerojatno nesposoban da se brani filozofski ili intelektualno, bio je možda naprosto dobroćudan i nastavljao ovu tradiciju koju je poprimio od svog učitelja. Pavao je također pristao na drugarstvo za otvorenim stolom, iako je za njega to bio simptom njegova cjelokupnog odbacivanja opresivne krletke Zakona. Ova dva legendarna lidera praktično su bili međusobno suglasni. Samo je stav Jakova, ortodoksnog Židova koji nije bio pripadnikom unutrašnjeg kruga Isusovih sljedbenika, stvarao ovako veliku gužvu, ovaj početak velike podjele koja će dovesti do stvaranja ‘kršćanstva’.
Jer ovo je zbilja moralo stvarati ozbiljne neprilike, sa pristalicama koje se morale odabrati stranu. Očito je da je ova zgoda uzrokovala raskid s Barnabom, a ne nekakva svađa s Ivanom Markom, kako nam to govore Djela (15.36-40). U vrijeme kad su Djela napisana, Barnaba je i dalje bio visoko poštovan vođa – Poslanica Barnabe skoro je prihvaćena kao dio Novog zavjeta – a u Djelima svi konflikti između Pavla i Petra, Pavla i Barnabe, Pavla i Jakova razvodnjeni su u interesu vjerske propagande.
Pavao je teško mogao ostati u Antiohiji ako je postojala tako jako raširena potpora autoritetu Jakova. Upropastio je svoje odnose s Petrom i sa svojim ranijim prijateljem Barnabom. Njegova gledišta bombardirana su kritikama i on je gubio pristalice. I doista, vrlo kratko vrijeme poslije ovoga, Pavao je otišao na svoje drugo veliko misionarsko putovanje.
U Poslanicama koje je Pavao napisao tijekom sljedećih nekoliko godina, nema nikakvog znaka da je ovaj dio njegove misije među poganima dobio blagoslov predvoditelja crkve u Jeruzalemu. Na protiv, kao što ćemo ubrzo vidjeti, posve je očigledno da mesijanisti ne samo da nisu imali povjerenja u njega, nego su poduzeli i aktivne kontramisionarske napore da potisnu njegovo ‘evanđelje’ i poučavaju umjesto toga svoju verziju. U njegovim vlastitim crkvama optuživali su ga da je lud i odbacivali njegove tvrdnje da je apostol sa specijalnim otkrivenjem; potvrđivali su svoj autoritet time što su poznavali povijesnog Isusa, što s Pavlom očito nije bio slučaj.
Pavao je pak bio prisiljen da se brani, da ponavlja kako je njegov autoritet došao izravno od Boga, pa je živo nastojao da ocrni i njih i njihov autoritet. Nije bilo nikakvog poštivanja bilo kakvog tobožnjeg sporazuma u smislu “vi preuzmite židovske skupine, a ja ću preuzeti grčke” – svi su propovijedali i među obraćenicima druge strane. Toliko što se tiče spomenute pružene ruke od Jakova. Toliko što se tiče rane crkve s vođenjem i inspiracijom od Boga, koji ih je vodio ka ortodoksnoj konzistenciji. Toliko što se tiče istine i tolerancije i ljubavi prema neprijateljima.
Još uvijek ima mnogo informacija koje nedostaju, zbog urgentne potrebe rane crkve da ‘očisti’ svoju povijest cenzurom i potiskivanjem. Djela posvećuju veliku pozornost putovanjima herojskog misionara Pavla sjeverno i zapadno od Jeruzalema, ali praktično ignoriraju područja prema istoku i jugu, jer su bila mesijanistička i ne pod Pavlovim utjecajem. Takvo je, na primjer, bilo značajno središte crkve u Aleksandriji. Ništa nam se ne govori o detaljima od ogromne važnosti, kao na primjer tko je osnovao crkvu u Rimu, ili u Damasku, gdje je Pavao bio kršten.
Unatoč moći i značenju njihova središnjeg autoriteta, koje je nama prilično teško zamisliti iz naše perspektive, jeruzalemski mesijanisti će na kraju potpuno nestati. Sa sobom će ponijeti mnogo dragocjenih informacija, a veliki dio onoga što jesu ostavili bit će uništeno kao heretičko tijekom sljedećih nekoliko stoljeća.
U Pavlovo vrijeme oni su za njega predstavljali doista opasnu i prijeteću snagu. Bili su u mogućnosti zaprijetiti njegovu autoritetu i negirati njegovo pravo da bude apostolom, ali on je znao i njegove crkve su znale da on nema nikakvog prava dovoditi u pitanje njihovo. U isto vrijeme, štogod da je Pavao kazao u svoju obranu, njegov položaj je bio inherentno slab; on je sam po sebi bio ništa. (Ovo je lako mogao biti čimbenik koji je doprinio njegovim brigama glede jedinstva crkve i njegovu reagiranju na opasnost da bude razbijena u različite sljedbe.) Morao je održavati vezu sa prvobitnim centrom pokreta, kao što dokazuje skupljanje novčanih doprinosa za Jeruzalem.
Ne samo u Galaciji, nego čak i u Korintu, u crkvama koje je doista osnovao Pavao, misionari iz Jeruzalema, uključujući i samog Petra, dolazili su u ove zajednice propovijedati drugačiju verziju vjere od one Pavlove:
“Čudi me brzina s kojom ste se okrenuli od onoga koji vas je pozvao i odlučili slijediti različitu verziju Dobre Vijesti. To ne znači da može biti više od jedne Dobre Vijesti; samo neki koji vas uznemiruju žele mijenjati Kristovu Dobru Vijest…ako bilo tko propovijeda verziju Dobre Vijesti drugačiju od one koju ste već čuli, njega treba osuditi.” (Gal. 1.6-7, 1.9)
“Doista vas pozivam da … izgladite neuglasice među vama i umjesto da se prepirete međusobno budite jedinstveni u svom vjerovanju i praksi… jasno je da među vama postoje ozbiljna razmimoilaženja. Mislim ovim na sve one parole koje imate, kao ono:’Ja sam za Pavla’, ‘Ja sam za Apolona’, ‘Ja sam za Kefu’, ‘Ja sam za Krista’. Zar je Krist razdijeljen?” (I Kor. 1.10-13)
Bilo bi zanimljivo saznati više o ovim razmimoilaženjima između frakcija. Možda su oni koji su bili ‘za Krista’, radije nego za nekog pojedinačnog misionara, imali neki osobiti naglasak na Isusu u ulozi Mesije, viđeno iz nežidovske perskektive, nekako drugačije od naglaska na učenju o Isusu kao spasitelju, Sinu Božjem ili učitelju mudrosti.
“Bilo koji pridošlica treba samo proklamirati da je novi Isus, drugačiji od onoga o kome propovijedamo… ili novo evanđelje, drugačije od onoga kojega smo prihvatili, i vi mu odmah iskazujete dobrodošlicu otvorenih ruku.”
Da se samo podsjetimo da je ovo ‘novo evanđelje’ došlo od prvobitnih sljedbenika povijesnog Isusa. Podsjetimo se da je ovaj ‘novi Isus’ bio stvarni Isus, umjesto onoga što je govorio u Pavlovoj glavi u zasljepljujućem snopu svjetlosti.
Očito, ovi drugi misionari imali su razumnu mjeru uspjeha sa svojim alternativnim interpretacijama, a Pavlova pozicija je bila ozbiljno ugrožena. Njegovi protivnici su ga napali na nekoliko razina, uključujući tu i njegovo razumijevanje samih temelja vjere:
“Hebreji, zar ne? Pa i ja sam. Izraelićani? Pa i ja sam. (II Kor. 11.22)
Rekoše da je lud, što bi automatski pobijalo njegovu tvrdnju o duhovnom otkrivenju: “Ako je izgledalo da sam izgubio razum, bilo je to zbog Boga” (II Kor. 5.13). U iskušenju smo da malo špekuliramo koliko mogu vrijediti optužbe o bezumlju kad dolaze od skupine ljudi koji su išli po svijetu opsjednuti čudima, uskrslim tijelom i neposredno nailazećim krajem svijeta, no vremena su se promijenila. Za većinu, ako i ne za sve nas.
Pavla su napadali, nepravedno, i na moralnoj razini, s optužbama, kako treba pretpostaviti, da ako napustite Zakon otvarate vrata labavim moralnim standardima, ili da, ako ste već spašeni, možete griješiti nekažnjeno:
“Činite zlo kao sredstvo da dođete do dobroga – neki klevetnici su nas optužili da ovo poučavamo, ali oni su već pravedno osuđeni.” (Rim. 3.8)
Pavao je sam rekao svojim sljedbenicima da pripaze da ih njihovo osjećanje slobode ne odvede do samopopuštanja (Gal. 5.13).
Apolon je zasigurno bio zanimljiv karakter, sa značajnom reputacijom u ranoj crkvi. Šteta je da nemamo niti jedno njegovo sačuvano pismo. Pavao je pisao o njemu s poštovanjem, ali Pavao ne bi nikad mirno dao nikome, osim samome sebi ili Bogu, povjerenje da uspostavi bilo kakav stvarni autoritet (“Ja zasadih, Apolon zali” (I Kor. 3.6)). Ovo vjerojatno nije posve pravedno glede njegove neovisnosti kao suparnika ili glede njegovih sposobnosti. U Djelima ga opisuju kao aleksandrijskog Židova,”elokventnog čovjeka s temeljitim poznavanjem svetih spisa…koji je propovijedao sa velikom duhovnom ozbiljnošću i koji je bio točno upoznat sa svim detaljima koje je iznosio o Isusu (Djela 18.24-25).
Međutim, Djela također kažu da je on “primio samo Ivanovo krštenje” (18.25), premda, s obzirom na njegovo znanje o Isusu, ovo ne može značiti da je bio sljedbenik Ivana Krstitelja. Djela dalje kažu da se ova verzija ‘Puta’ poučava i u Efezu (19.1-6), sa samo Ivanovim krštenjem i bez ikakvog učenja o “Duhu Svetome” – nema nikakvog “prorokovanja” niti brbljanja “na jezicima”, za koje je Pavao tvrdio da su pokazatelji božanske moći. Djela su ponešto šutljiva glede prirode ove tobože defektne verzije kršćanstva, što je u skladu s njihovim općim odbijanjem da budu uvučena u bilo kakve doktrinarne komplikacije.
Očito je da su obraćenici mogli biti kršteni na različite načine (I Kor. 1.15, Djela 19.6). Kako izgleda, aleksandrijski mesijanizam je počeo s krštenjem pokajanja, koje je prvobitno prakticirao i Isus, onako kako ga je naslijedio od Ivana Krstitelja.
Postoji više nego samo jedan mogući razlog zašto zvanična povijest Djela odbija dati bilo kakvo daljnje objašnjenje. Jedan razlog bi mogao biti taj što je ‘naimenovanje’ Isusa kao Božjeg zastupnika uslijedilo u različita vremena kod raznih ljudi, umjesto da bi to bila usuglašena ‘istina’ – proklamirano uskrsnućem (nakon njegova života), kod krštenja (tijekom njegova života), kod rođenja (početak njegova života), čak i na početku Božjeg vremena (ako se polazilo od pretpostavke o njegovoj preegzistentnosti).
Ljudi u Aleksandriji su vjerojatno prihvatili da su važne stvari što se tiče Isusa bile njegovo krštenje po Ivanu i njegova kasnija učenja, pa po tome, što se tiče Pavla, oni nisu stigli do faze pravog upoznavanja značenja njegove smrti i uskrsnuća. Drugo, ljudi u Aleksandriji gledali su u Isusu ljudskog proroka a ne božansko biće, pa kada su pisana Djela, oni su usvojili vjerovanje da je u trenutku krštenja po Ivanu na Isusa sišao i obuzeo ga anđeoski Krist-Duh.
Vjerojatno nećemo nikad saznati što je Apolon rekao o Pavlu. No ipak znamo da su prvobitni učenici mogli odbacivati Pavla kao skorojevića i autsajdera, kasnijeg pridošlicu u vjeru koju je on nekad kritizirao i proganjao, čovjeka koji ne samo da nije bio očevidac uspomena na Isusov život nego se nikada nije niti potrudio da stekne bilo kakvo točno znanje o povijesnim predajama.
Pokušajte ih zamisliti kako stižu u ove male zajednice, naoružani izrekama i parabolama, preuveličavajući čuda izliječenja kako bi ojačali i poduprli svoj položaj. Ja sam bio u Galileji i vidio sam svojim očima: kako može ovaj čovjek koji je bio u Siriji zahtjevati status ili autoritet apostola? Konflikt s Pavlom je možda dao poticaj i potvrdio potrebu da se zapišu i sačuvaju detalji Isusova života i učenja dok je još dovoljno očevidaca bilo u životu.
Pavao je natjeran na defenzivu. Priznao je da je ‘najmanji među apostolima’ (I Kor. 15.9), ali je izjednačavao svoje duhovno iskustvo s njihovim (15.5-8) i govorio da je on ‘radio teže nego bilo tko drugi’ (15.10). Rekao je dalje da ‘ono što je važno jest da ja propovijedan ono što propovijedaju oni’, ali je ovo bilo potpuno u neskladu sa ‘ozbiljnim razlikama’ između njih na koje se sam žali u toj istoj Poslanici.
Da bi kontrirao pitanjima o autoritetu i poznavanju povijesnog Isusa, Pavao je najprije inzistirao da je njegov autoritet savršeno važeći, iako je potpuno neovisan od Jeruzalema; i drugo, da znanje očevidaca, koje on ne posjeduje, nije važno za spasenje. “Ja jesam apostol”, inzistirao je on (I Kor. 9.1). “Od Pavla… apostola koji ne duguje svoj autoritet ljudima niti svoje postavljenje bilo kojem ljudskom biću, ali koji je bio postavljen od Isusa Krista i Boga Oca (Gal.1.1).
Ako je on svoju zadaću kao apostola primio izravno od Boga, njemu nije potrebno da ga postavlja Jeruzalem: nema višeg autoriteta od Boga. Implikacija je bila u tome da bi mu to trebalo automatski dati jednaki ili čak viši status od onoga što su ga imali prvobitni apostoli.
“Dobra Vijest koju sam propovijedao nije ljudska poruka koju su mi dali ljudi, to je nešto što sam ja naučio samo kroz otkrivenje Isusa Krista.” (Gal. 1.11-12)
A što se tiče povijesnog iskustva, Pavla nisu zanimale uspomene na čovjeka koji je imao prašnjave sandale i ranjava stopala, čovjeka koji se smijao i pio vino i pričao priče, čovjeka koji je donio nadu i volio ljude. On je ovo devalvirao kao privremeno i dapače trivijalno stanje, u korist mističnog koncepta Uskrslog i vječnog Krista. Odbacivao je nešto realno i ranjivo i daleko od trivijalnog u korist nedodirljiva praznovjerja, samo da bi bio iznad rasprave.
“Od sada pa u buduće, prema tome, mi ne sudimo nikoga prema standardima krvi i mesa. Ako i jesmo nekad poznavali Isusa od krvi i mesa, to nije ono kako ga poznajemo sada.” (II Kor. 5.16)
Kad je bio u dovoljno opuštenom stanju duha, Pavao je osjećao da rivalitetu ili taštini nema mjesta (Fil. 2.3-4), ali kad je bio bijesan i defenzivan, pokazivao je i zube i kandže. Uobičajena je crta karaktera svih lidera koji su uvjereni da su u pravu, a drugi nisu, da budu dovoljno arogantni da očekuju od svojih sljedbenika da rade kako im oni kažu, a ne onako kako oni sami rade. Upadao je u nešto što je u biti sarkazam i uvreda kad je osuđivao relativni status jeruzalemskih lidera:
“ Oni koji su izgledali važni… ti ljudi nisu dodali ništa mojoj poruci… Jakov, Petar i Ivan, ti tobožnji stupovi…” (Gal. 2.6, 2.9)
Jakov, Petar i Ivan – ti ‘tobožnji’ stupovi Crkve!
“Ovi ljudi su lažni apostoli, oni su nepošteni radnici prerušeni u apostole Kristove… Ne postoji ništa što ovi arhiapostoli imaju što i ja nemam također.” (II Kor. 11.13, 12.11)
Kroz stoljeća, ljutnja i ljubomora Pavlova davat će municiju za neprijateljstva; njegove osude pružat će tobožnji božanski autoritet za represivne akcije progonitelja hereze. Podsjetimo se da u stvari, u to vrijeme, mnogi od ovih pokretača neprilika, ovi ‘lažni apostoli’, bijahu zapravo stvarni apostoli – učenici, prvobitni sljedbenici samog Isusa, to jest oni koji su, za razliku od Pavla, ponekad doista znali o čemu govore.
Ponavljam opet da ne može biti nikakvog suglasja o jeruzalemskoj crkvi koja ograničava svoje evangelizatorske aktivnosti na Židove i prihvaća Pavla kao apostola za nežidove. Baš tako kako bi oni koristili svaku priliku da stave nogu u vrata njegovih crkava, Pavao je bio jednako spreman pokušati uvjeriti njihove obraćenike o svojoj vlastitoj interpretaciji evanđelja. Dokaz za ovo nalazi se u Poslanici Rimljanima.
Crkvu u Rimu osnovali su predstavnici mesijanista. Pored rječnika same Poslanice – Pavao očito nije govorio prijateljima i sam govori o građenju ‘na tuđim temeljima’ (15.20) – možemo biti savršeno sigurni da bi, ako je ovu značajnu crkvu osnovao baš Pavao, dokazi o tome neizbježno bili sačuvani.
Čuli smo o zgodi kad su mnogi Židovi bili protjerani iz Rima od imperatora Klaudija i o Pavlovom kasnijem susretu s Akvilom i Priscilom u Korintu. Pavao bi ih sigurno pitao što je s crkvom koju su ostavili za sobom, crkvom koja je tad već bila uklonila mnogo od svog prvobitnog židovskog utjecaja ili ga je u najmanju ruku umanjila. Ovo je bila zlatna prilika za diplomatski pristup, poslije kojega bi uslijedio, kad bude moguće, i osobni posjet (15.24).
Poslanica je doista pažljivo sročena, jasno prožidovska kad govori o povlasticama i sudbini Izraela, a uspijeva na neki način i iskazati poštovanje prema Zakonu (7.12), osim kad se ukažu pukotine (8.2), dok istovremeno opravdava svoju doktrinu da je njegova vladavina došla svome kraju. Pavao je siguro bio svjestan da je pažljivi pristup bio od vitalne važnosti, ako želi da dobije priliku da ih pridobije za sebe, s obzirom da su oni vjerojatno već primili propagandu protiv njegove interpretacije vjere; i doista, njegova kombinacija strasti i psihologije i uvjeravanja nadišla je sve njegove uobičajene literarne standarde.
Pavao je bio dovoljno uspješan da njegovo originalno pismo, poglavlja 1 do 15, bude sačuvano, unatoč nevoljama koje su nailazile u neposrednoj budućnosti.
Jer to nije bila samo evangelizacija, to je bio rat. Pavlova energija i angažiranost značili su da je ostvario toliki napredak, uspostavljajući crkve u ime Isusovo i deklarirajući sebe zatim šampionom misije među nežidovima, da je u vrijeme kad su ga se mesijanisti dočepali to bio ne samo fait acompli – to je bio odbjegli vlak s kojim su oni morali pokušati da se ogledaju. Imali su ozbiljne rezerve, osobito glede njegovih ideja, pa je tako najbolji pristup bio da sami učine posjet tim crkvama i pouče ih ‘ispravnim’ idejama i ‘istini’ o Isusu. Sa svoje strane, Pavao je mislio da su i njihovi vlastiti obraćenici također dobra potencijalna lovina za njegovo evanđelje.
Koliko današnjih običnih kršćana, koji redovno idu u crkvu, imaju makar i najblijeđu svijest o svemu ovome? Koliko ih je među njima koji bi bili spremni analizirati i procijeniti implikacije s barem malo zdravog razuma? Sami Isusovi sljedbenici nisu smatrali Pavla poštovanim i herojskim misionarom. Oni su se prepirali s njegovim tvrdnjama i odbacivali njegov autoritet, smatrajući ga skorojevićem i autsajderom. Govorili su da on nije apostol. Gdje onda to ostavlja teologiju? Zašto?
I najzad, na ovoj točki, informacija o klementinskim ‘Priznanjima’, kršćanskim spisima iz trećeg stoljeća, koji su sačuvali rane palestinske predaje: Petar je obavijestio braću u Tripolisu da ne vjeruju nikakvom učitelju ukoliko ne može pokazati akreditive od Jakova, brata Gospodinovog, i upozorio ih na ‘lažne proroke i lažne apostole i lažne učitelje, koji doista govore u ime Krista, ali odrađuju đavolji posao”.
Ovo je zasigurno uključivalo i Pavla. On posve sigurno nije išao naokolo sa akreditivima od Jakova.
Nakon godina konflikta, mesijanisti su znali da je Pavao nezaustavljiv bez drastične akcije. Na ovaj ili onaj način, mora se stvar okončati, njegov autoritet mora biti uništen.
GLAVA ŠESNAESTA
JEDINSTVO I PODJELA
Koncept Mesije izazivao je stalnu uznemirenost u cijelom židovskom svijetu, izvan onih skupina koje su izjednačavale ovaj koncept s povijesnim Isusom iz Nazareta, jednako kao i unutar njih. Ideja o Mesiji, osim za Pavla, prirodno se povezivala s namjeravanom ili potencijalnom pobunom protiv Rimljana. Zeloti su se uvijek nalazili u pozadini, održavani u životu uz pomoć članova porodice i sljedbenika Jude iz Galileje, koji su bili manje ili više aktivni u različitim vremenima, ovisno o političkoj situaciji. Neki od političkih agitatora sigurno su ostali udruženi sa Isusovim pokretom, očekujući da uspostave svoj židovski raj i sa vojnom akcijom i sa božanskom pomoći vraćenog Isusa.
Spomenuo sam kako je imperator Klaudije u 49. godini poslije Krista proveo istjerivanje Židova iz Rima. Obično se vjeruje da je ovo istjerivanje bilo izbacivanje mesijanističkih ili ‘kršćanskih’ skupina. Ovo je možda doista točno, ali je to više pretpostavka nego jasno utvrđena činjenica. Povjesničar Svetonije kaže nam samo to da je Klaudije protjerao “Židove koji su pravili stalne neprilike na poticaj Krista”. Djela Apostolska govore kako je Pavao sreo u Korintu Židova po imenu Akvila, pa dodaju:” On i njegova žena Priscila nedavno su napustili Italiju zbog Klaudijeva edikta kojim su svi Židovi protjerani iz Rima” (Djela 18.2). Uočite riječi: “svi Židovi”.
Dio Kasije, koji je pisao povijest Rimske Imperije čak 229. godine i koji je, kako se čini, smatrao kršćanstvo tako malim i beznačajnim u to vrijeme da mu se činilo da čak nije vrijedno niti spomena, ipak nam kaže da je Klaudije zatvorio sinagoge u Rimu da bi spriječio buntovničke razgovore, ali dodaje da su inače dobili dopuštenje da nastave sa svojim tradicionalnim načinom života.
Očito se nešto dogodilo što je navelo imperatora da uoči političku opasnost; istjerivanje se ne bi dogodilo zbog čisto vjerskih neprilika, koje bi se smatrale unutrašnjim židovskim poslovima. Ipak je posve moguće da je neki agitator istupio u židovskom getu u Rimu, tvrdeći da je on Mesija, Krist. Ovo ne bi imalo nikakve veze sa Isusovim pokretom, jedino sa općim židovskim očekivanjima.
Iako ja namjeravam istražiti konflikte između učenja i gledanja Pavla i ‘mesijanista’, ne želim previše pojednostavniti ranu povijest kršćanstva ostavljajući utisak o dvije ekipe, ‘Pavao i nežidovi’ versus ‘Jakov i Židovi’. Moramo se podsjetiti, kao prvo, da su Pavao i Jakov bili obojica Židovi koji su propovijedali da je Isus bio Mesija. Sjetite se također da je Pavao propovijedao o značenju smrti mističnog Isusa i govorio ljudima da imaju vjere u ono što im je on (Pavao) rekao, dok je u Galileji postojala skupina ljudi koji su skupljali učenja i izreke stvarnog Isusa da bi ih sačuvali u onome što je kasnije dobilo ime Evanđelje Q (od njemačke riječi Quelle tj. izvor). Ovo su kasnije koristili i Matej i Luka kao dokumentarni izvor kad su pisali svoja Evanđelja.
Otprilike u isto vrijeme, u Jeruzalemu, oni su bilježili prvu verziju onoga što će kasnije postati poznato pod imenom Tomino Evanđelje. Mi znamo da je ovo bilo posve neovisno o evanđelju Q, jer ono ima puno istih izreka i pričica, ali je i urađeno u dovoljno različitom obliku da se može zaključiti da nijedno od njih nije kopija onog drugog. Važno je pokušati procijeniti i shvatiti koliko su ove skupine bile različite jedna od druge, unatoč zajedničkoj niti koju u krajnjoj crti duguju postojanju Isusa.
Toma, sjetite se, nema nikakvih čuda, nikakve priče o Pasiji, ništa o uskrsnuću. Sastavljeno je zbog mudrosti Isusove, a ne Pavlovih ideja. Isus iz Tominog Evanđelja ohrabruje znanje kod svojih sljedbenika, ne vjerovanje. On ne proklamira stvari u koje morate vjerovati, jer priznaje da je vjera slijepa. Ono što tražite nalazi se u vama i oko vas; imlicite to znači da nećete naći svoju vlastitu mudrost u dogmi nekoga drugoga. Ova Isusova učenja nemaju ništa zajedničkog ni sa smrću, niti s vjerom ili budućnošću koja ne dolazi: ona su bila potpuno drugačija od onoga što je nudio Pavao.
Klaudije je kao imperator naslijedio Kaligulu. Prvobitno on je izdao dekret dopuštajući da “Židovi u cijeloj imperiji mogu slobodno održavati svoje predjedovske običaje bez zabrane ili ometanja”. Ali upozoreni su da ne zlorabe ovaj čin plemenitosti cara, i uz to im je još rečeno da se “ne ponašaju s prezirom prema praznovjerju drugih rasa”. U 41. godini Klaudije je unaprijedio židovskog princa Agripu u Kralja Heroda Agripu Prvoga. Tetrarh Herod Antipa je prognan, Judeja i Galileja su ponovno ujedinjene i Agripa je postao kralj nad većim dijelom Palestine, kao što je bio njegov djed, Herod Veliki.
Agripa je poznavao i razumio Rimljane, ali unatoč njegovim rimskim kontaktima i njegovu podrijetlu od omrznutoga Heroda, od Židova je bio dobro dočekan. Postao je poznat kao čovjek velike sposobnosti, odani Židov iskreno privržen blagostanju svoga naroda. Premda je u krajnjoj crti bio marioneta Rimske imperije, Židovi su konačno bili oslobođeni izravne rimske uprave. Mrski porezi počeli su se promatrati kao plaćanje režimu židovskog kralja umjesto danka koji silom uzima poganski car.
Djela Apostolska opisuju Agripu jednostavno kao zlog dečka koji proganja mesijaniste jer se to “sviđalo Židovima” (Djela q12.3). On je bio odgovoran za smrt jednog od prvobitnih Isusovih učenika Jakova, brata Ivanova i sina Zebedeja. Oblik egzekucije (odrubljivanje glave) bio je rezerviran za političke zločine; mora biti da su ga smatrali buntovnikom. Za vjerski prijestup bio bi kamenovan do smrti.
Također za vrijeme Agripine vladavine uhićen je i Petar, ne jednom nego tri puta (Djela 4.3,5.18,12.3). Sigurno se radilo o tome da autor Djela jednostavno pokušava potisnuti političke aspekte svega ovoga, pošto o ovome ništa ne govori.
Zašto bi Agripa sudjelovao u progonu pojedinih mesijanista, ukoliko nisu bili percipirani kao opasnost za društveni mir i red? Kako to da je u Markovu Evanđelju upravo Petar prva osoba koja Isusa identificira kao Krista, Mesiju (Marko 8.29)? Je li to bilo zato što je doista Petar bio taj koji je prvi inzistirao da ovu ulogu nametne svome Gospodinu poslije Raspeća i koji je zadržao politička očekivanja glede njegova Drugog Dolaska (u liku Sina Čovječjeg), kada će on konačno otkriti svoju pravu prirodu i zbaciti pogane? Jesu li Petrove političke upletenosti i rezultirajuća uhićenja bili dio razloga zbog kojih je Jakov morao preuzeti vodeći položaj u središnjoj skupini mesijanista?
Na nesreću po Židove, Agripa je 44. godine umro. On se nadao da će ga njegov sin naslijediti kao Agripa II, ali njegov sin je u to vrijeme imao samo 17 godina i Klaudije je bez sumnje mislio da je previše mlad da vlada. Klaudije je stavio cijelu kraljevinu pod izravnu rimsku vlast i omrznuti upravitelji su ponovno počeli dolaziti. Judeja je bila izravno pod poganima ponovno, ali sad, prvi put, to je bila i Galileja. Zelotski borci otpora obnovili su svoje aktivnosti i mesijanska groznica se opet podigla. Kao i obično, molili su Boga da ime pomogne.
U godinama 44. i 45. čovjek po imenu Teuda, vjerujući za sebe da je novi Mojsije, nagovorio je stotine Židova da ga slijede do rijeke Jordan, obećavajući da će razdvojiti vode rijeke i povesti ih u novi egzodus, bježeći od poganske uprave. On je vjerojatno bio vjerski fanatik prije nego neka vojna opasnost, ali je to bila upravo ona stvar koja lako može izmaći kontroli ili je mogu iskoristiti drugi za svoje manipulacije. Upravitelj Fad (Fadus) poslao je eskadron konjice da ih skrše. Mnogi su ubijeni; sam Teuda je uhvaćen, odrubljena mu je glava i vraćena u Jeruzalem da bude javno izložena kao sredstvo zaplašivanja. Najveći dio ovih pojedinosti dolazi nam od Josipa, ali Teuda je kratko spomenut i u Djelima pri kraju 5. poglavlja.
Fadovo upravljanje okončano je kratko poslije toga. Pod sljedećim upraviteljem, Tiberijem Aleksandrom, raspeti su Jakov i Šimun, sinovi Jude Galilejca – osnivača zelotizma - vjerojatno zbog pokušaja ustanka protiv režima ili, kako bi to vlasti nazvale, zbog terorizma. Još jedan Judin sin, Menahem, postao je novi vođa. Pojedinci mogu umrijeti, ali pokret će ostati u životu.
U samoj Judeji, ideja jedinstva i sklada između Židova i nežidova nije dolazila u obzir. Vječiti paradoksi u samom srcu judaizma ostali su i dalje. Židovi su bili Izabrani Narod Božji, pa ipak, osobito vani, u drugim zemljama, Židovi su bili svijesni kako su izolirani ovom svojom odgovornošću u prenošenju i ispunjavanju njegove riječi. Ako postoji samo jedan Bog, on bi morao biti Bog i svih drugih, s namjerom da spasenje dobiju svi narodi; ali ostvariti ovaj univerzalizam i učiniti kraj židovskoj izolaciji, tako što će svi pogani biti preobraćeni na judaizam, bio je san samo naivne i idealističke manjine. Za većinu, posebno u Judeji, vladao je osjećaj da su mnogi među poganima bili neprijateljski raspoloženi prema njima i njihovom Bogu i da njima nije suđeno da u budućnosti budu puni sudionici Kraljevstva. Oni će biti kažnjeni ili uništeni, ili će postati robovi Izraela.
Između Židova i nežidova stajao je poštovani Mojsijev Zakon, ne samo kao odgovor na moralna i društvena pitanja, nego i kao vodič za svakodnevno ponašanje. Pavao je na kraju također stao između judaizma i nežidova, a njegova vlastita nutarnja potreba da se prekine dominacija Zakona značila je da je on doista imao rješenje za židovsku izolaciju i opće spasenje: ne pokretati novu religiju, ne odbacivati judaizam, nego ga proširiti u jednoj novoj fazi. Bila bi to kratka i finalna faza prije Kraja Svijeta, ali je značila uvođenje nežidova i nuđenje spasenja za svakoga. On je samo morao na tom putu malo iskriviti nekoliko pravila i uvjeriti svakoga da mu apsolutno vjeruju kada tvrdi da jedino on ima Istinu i Odgovore.
Na svoj način, Pavao je ostao temeljito i neupitno Židov. Premda on inzistira u brojnim prilikama da više nema nikakve razlike između Židova i Grka (Gal. 3.38; Rim. 10.12; Kol. 3.11), njegov ponos na svoj status kao Židova i njegovo automatsko presumiranje duhovne superiornoti Izraela bilo je neizbježno:
“Ja, Izraelićanin, potekao od Abrahama preko plemena Benjamin, ne bih se nikad mogao suglasiti da je Bog odbacio svoj narod, narod koji je specijalno izabrao u davnoj prošlosti.” (Rim. 11.1-2; usp. 9.4-5; II Kor. 11.21; Fil. 3.4-5)
U Poslanici Rimljanima 11.17-24, Pavao uspoređuje nežidovske obraćenike s divljom maslinom “nakalemljenom neprirodno na kultiviranu maslinu”, sa Židovima koji su se očito i dalje smatrali Izabranim Narodom, ne samo s prirodnim granama nego i korijenom;”čak i ako vi mislite da ste veći od drugih grana, sjetite se da vi ne nosite korijen, nego da korijen nosi vas”.
Njegovo učenje nije moglo potisnuti njegovo prihvaćanje Jeruzalema, samog Svetog Grada, kao mjesta Raspeća i kao neospornog središnjeg autoriteta Isusova pokreta. Podređenost drugih skupina demonstrirana je njihovom suradnjom, uz Pavlove napore da prikupi novac od ovih crkava za potporu ‘svetih’ u Jeruzalemu. On potiče velikodušnost Korinćana govoreći im da je prikupljanje već izvršeno u Galaciji (I Kor. 16.1) i u Makedoniji (II Kor. 8.1-15).
Pavao je spreman i na bezobrazne manipulacije u svezi s ovim;on je očito poticao i plemenitost Makedonaca hvaleći doprinose koje su dali Korinćani (II Kor. 9.1-4), ali će ipak inzistirati, nakon što je stvorio neki osjećaj krivnje i rivaliteta, na tome da ovaj novac “dolazi kao dar vaše plemenitosti a ne zato što je bio iznuđen od vas” (II Kor. 9.5).
Dubina Pavlova židovstva jasno se vidi u njegovim Poslanicama. Da bi postigao neku poentu ili pojačao uputu on će upotrijebiti primjere kao što su Abraham ili Izak, ili će se pozvati na Adamov grijeh, ili će citirati židovske svete spise. Za njega je posve očito da neki tobožnji primjer ispunjenja židovskih svetih spisa znači da je nešto istinito, odnosno da je to Bog podržao. Čak i kad njegovi čitatelji dolaze iz nežidovske sredine, on će govoriti o pitanjima kao što su Zakon i obrezivanje kao da se radi o nečemu što je njihova zajednička briga. Za njega je prirodno spominjati kamene ploče i ideju Zavjeta (II Kor. 3.3-6), presumirajući da je to njima već objašnjeno i da su oni razumjeli.
Vrijedi da se podsjetimo do koje su velike mjere temelji kršćanstva bili u biti židovski. Ti rani obraćenici, Židovi ili nežidovi, uvedeni su u impresivni i etablirani korpus židovskih učenja, spisa i prakse. Sve ono što je dolazilo tako prirodno svim propovijednicima koji su započeli i koji su dominirali u pokretu, uključujući tu i Pavla, gotovo sve što je utjecalo na njihove pojmove o vrijednostima i oblike izražavanja, dolazilo je iz njihove židovske prošlosti.
Ako Pavao nije odbacivao judaizam ili židovske svete spise, kako je onda izražavao svoj stav prema Zakonu?Već sam spomenuo njegovu tvrdnju da Zakon nije potreban za spasenje, kad je iskoristio za to primjer Abrahama, koji je dobio Božje priznanje kroz vjeru prije nego što je Mojsijev Zakon uopće postojao. Međutim, Pavao argumentira iz nekoliko pravaca da je Zakon ili nedovoljan ili u stvari kreira grijeh umjesto da ga uklanja. On nije ni za trenutak vjerovao da ispunjavanje beskrajnih pravila može riješiti ogromni problem zla u svijetu.
On je iznosio argument da nitko ne može u potpunosti pokoriti se svim zahtjevima Zakona.Tvrdio je da što više pravila imate to ćete više iskušenja stvoriti (bez uklanjanja želje da se grijeh počini) i to više prilika ćete dobiti da pravila prekršite; tako odstranjivanje pravila doista odstranjuje i mnoga zla djela. (Ovdje ću se oduprijeti iskušenju da kvalificiram (ili uništim) ovu opservaciju kao dijelić etičke filozofije). On je tvrdio da čovjeku treba izravniji odnos s Bogom i da obdržavanje Zakona naprosto nije dovoljno u Božjim očima.
Veliki dio ovoga nalazi se u Poslanici Rimljanima, u kojoj čak opisuje Zakon kao “zakon grijeha i smrti”(Rim.8.2). Međutim, ako je Pavao doista odbacivao židovske svete spise, ne bi bio u stanju argumetirati tvrdnje biblijskim citatima ili ispunjenim proročanstvima. U osnovi, njegovo osjećanje je bilo da demonske sile koje su odgovorne za grijeh mogu biti savladane jedino izravnom intervencijom Boga, a ne pokoravanjem pravilima. Vjerovao je da je ova intervencija već počela, slanjem na Zemlju i ukrsnućem Krista. Rekao je da je Krist kompletiranje Zakona (Rim. 10.4; Gal. 2.21; Kol. 2.14), i da je Novi Zavjet u Duhu zamijenio Stari Zavjet pisanog Zakona koji je dat Mojsiju (II Kor. 3.6, 3.14; I Kor. 11.25).
Ispunjenje nije odbacivanje. Ovo za Pavla nije bila nova religija. Ovo je bila ista religija. Pavao je vjerovao da se judaizam ispunjuje a ne odbacuje, da se ne zamjenjuje nečim što se zove ‘kršćanstvo’. Nova religija bi bila isprazna ideja ako se svijet već nalazi blizu svoga kraja.
Univerzalizam Pavlove vizije izazivao je antagonizam nekih Židova, jer se činilo da je suprotstavljen njihovom ekskluzivnom statusu Izabranog Naroda. Za Pavla, međutim, svakome je potrebno spasenje od grijeha, a ne samo Židovima (Rim. 3.9, 3.23-25). Ja sam već ranije spominjao bogobojazne poganske vjernike na ivicama judaizma, koji su možda obrezivali svoje sinove, ali nisu bili spremni učiniti taj korak i sami. Oni će zauvijek ostati drugorazredni varijetet Židova; ali Pavao je inzistirao na tome da je obrezivanje prosto još jedno pravilo i da nije nužno za spasenje. Oni su zato mogli steći za sebe status prvorazrednih kršćana.
Vidjeli smo da je Pavao stekao uvjerenje da je njemu bilo namijenjeno biti Apostolom za nežidove (Gal. 1.16; Rim. 11.13, 15.16), kao što je Petru bilo namijenjeno da bude Apostolom za Židove (Gal. 2.8). Povlačenjem ove paralele na jedan prilično lukav način podrazumijevao se ekvivalentan status s prvobitnim primarnim apostolima, umjesto da bude novopridošli skorojević, kako su jeruzalemski mesijanisti gledali na njega.
Čini se da Pavao opet manipulira kad priznaje da u židovskom društvu poštuje židovka pravila, kao na primjer propise o prehrani, ali je spreman napustiti ih u poganskom okruženju, jer vjeruje da su nepotrebni za spasenje:
“ Bio sam Židov među Židovima da pridobijem Židove… Među onima koji nemaju nikakvog Zakona, ja sam i sam bio slobodan od Zakona… “ (I Kor. 9. 20-21)
Ovo izgleda kao čista hipokrizija radi brzog postizanja rezultata. Pavao međutim inzistira da neće praviti nikakve kompromise s bilo kim kad je riječ o njegovim uvjerenjima ili njegovoj teologiji tj. njegovoj verziji evanđelja (Gal. 1.8, 2.5. Ja ovdje vidim nekakvu ironično izokrenutu verziju stava samog Isusa: Isus bi također dijelio hranu s bilo kim, ali u njegovom slučaju ovo je bilo zbog toga što je znao da pedanterija u svezi sa pravilima o hrani jednostavno nije potrebna da bi čovjek bio častan ili dobar. On nije glumio da jest nešto što nije bio, odnosno “svima sve” (I Kor. 9.222)
Židovi su uvijek imali snažan osjećaj da su jedna jedinstvena zajednica. Pavao je bez sumnje ovo naslijedio, ali je tome dao svoj vlastiti stil izražavanja. Imao je snažan i konzistentan osjećaj jedne jedinstvene Crkve, često pišući kako su svi ‘u Kristu’, ili svi kao dio tijela Kristova (I Kor. 12. 26-27; Ef. 4.16). Pavlove ‘crkve’ bile su naravno skupine ljudi, a ne zgrada; kršćanskih crkava u tom smislu neće biti još dva stoljeća. Riječ koju je on rabio bila je ecclesia, što znači skup.
Pavao se nije kolebao ni odstupao od ovog inzistiranja na jedinstvu, čak ni onda kad se našao upletenim u ozbiljnim kontroverzama glede različitih interpretacija Isusa; čini se da nije nikad niti pomišljao pokušati stvoriti crkvu spremnu da izjavi kako želi biti neovisna od mesijanista. Ovaj osjećaj jedinstva mora da je nadživio mnoga neslaganja i povijesne nezgode da bi vremenom bila osigurana jedna Katolička Crkva, društvo unutar društva, koherentnija i sposobnija da ustraje od svojih takmaca, mitraizma i drugih poganskih misterijskih kultova.
Postoji jedna prividna nedosljednost o kojoj moramo nešto reći. U Prvoj Poslanici Solunjanima Pavao naizgled optužuje Židove da su ubili Isusa (I Sol. 2.14-16). Stihovi 13 do 16 jesu zapravo još jedna interpolacija nekog kasnijeg prepisivača. Kao prvo, nije dosljedno Pavlovoj vlastitoj tvrdnji da je raspeće bilo krivica demonskih sila. Drugo, optužba da su Isusa ‘ubili Židovi’ posve je uobičajena na drugim mjestima u Novom zavjetu, u Evanđeljima i u Djelima, ali kod Pavla. Na svim drugim mjestima u svojim Poslanicama Pavao govori o Isusu da je bio ‘raspet’ ili ‘predan’; Nikada ne kaže da je bio ‘ubijen’. Treće, kao što smo vidjeli, Pavao jednostavno nije bio neprijateljski raspoložen prema Židovima.
Četvrto, pasus podrazumijeva da je za ubojstvo Isusa i istjerivanje kršćana, Božja srdžba ili odmazda konačno pala na glave Židova, kao da su konačno odbačeni. Ako je to slučaj, zašto bi Pavao pisao Rimljanima nekoliko godina kasnije sugerirajući da će Židovi, kad jednom vide da se svi nežidovi obraćaju, i oni također vidjeti svjetlo, priznati Krista i biti spašeni (Rim. 11.11, 11.25)?
Peto, nakon Prvog židovskog ustanka i uništenja Jeruzalema u 70. godini, bilo je rašireno vjerovanje među kršćanima da je ovo kazna od Boga, izrečena Židovima zbog ubojstva Krista, pa tako nema sumnje da je događaj – poslije Pavlove smrti – bio dio razloga za interpolaciju. I na kraju, poglavlje se čita posve prirodno ako poslije stiha 12 nastavite stihom 17.
Takva interpolacija nije samo predmet iritacije za povjesničara. Ne samo da nije pravedna prema Pavlu, već su njeni učinci bili zlokobni, pa makar to bilo i nenamjerno. Antisemitizam je zasigurno morao dobiti takav jaki poticaj kroz stoljeća, jer je naizgled imao za sobom autoritet Pavla.
Međutim, sa svojim teškoćama i dvosmislenostima i unatoč njegovu inzistiranju na jedinstvu, Pavao nije imao nikakve potrebe da mu netko pomogne postati uzrokom podjele i hereze i reinterpretacije kroz generacije koje će doći. U svom vlastitom vremenu, Pavao se nije mogao u potpunosti suočiti s implikacijama i posljedicama logike svojih vlastitih učenja; ali mesijanisti su mogli.
Pokušajte zamisliti situaciju. Petar se sastao s Pavlom i proveo s njim nekoliko dana. Imali su mnogo toga zajedničkog: obojica su bili Židovi, obojica uvjereni u Isusovo mesijanstvo i otkupljivačko značenje njegove smrti, obojica spremni da propovijedaju drugim Židovima o ispunjenju Pisama. Četrnaest godina kasnije, jeruzalemski mesijanisti, sada predvođeni Jakovom, dobijaju vijest da je Pavao u nedavnim godinama širio svoje vlastito osebujno evanđelje, ali čineći to u njihovo ime i u ime Isusa.
Ova mistična doktrina, sa samo najtanjom mogućom svezom sa etikom i učenjima Isusa, nije mogla pobuditi ništa drugo nego uznemirenost, bijes i neprijateljstvo u Jeruzalemu. Pavao je uzeo svoju osobnu viziju kao autoritet da ponudi spasenje svakome tko je imao vjere u Pavlova učenja. Nije imalo nikakve važnosti jesu li ljudi bili obrezani ili ne. Prehrambeni zakoni su odbačeni. A sam Zakon se odbacivao kao irelevantan.
Ovo se događalo tobože zbog Novog Zavjeta. Židovi nisu imali ništa protiv koncepta novog zavjeta (Jer. 31.31), odnosno sugestije da će Zakon biti ukinut kad dođe Mesija i kad bude uspostavljeno Kraljevstvo Božje – Zakon posve jasno tada ne bi bio više potreban – ali ovo nije isto što i sugestija da je Raspeće već sada okončalo Zakon.
Možda su mesijanisti otkrili da je Pavao izgleda skrenuo s puta i da se ponaša licemjerno da bi unaprijedio svoje vlastite ciljeve; koliko je daleko on možda otišao ‘praveći se Židovom da bi pridobio Židove’? Možda su otkrili da je Pavao transformirao njihovog židovskog Mesiju u svjetskog Spasitelja, koji će kad se vrati ne samo ‘obnoviti kraljevstvo Izraela’ nego i ponuditi spasenje u ime Isusa čak i omrznutim Rimljanima, koji su ga ne samo raspeli nego i njih svakodnevno ugnjetavaju!
Ovo bi izgledalo nevjerojatno. Ali već i nekakav šapat o Pavlovoj neodređenosti glede božanstva i sagledavanje da je on u stvari kreirao neki novi poganski kult, gdje bi Krist bio viđen kao bog poput Ozirisa ili Mitrasa, bilo bi dovoljno da oni budu užasnuti do mjere koja se ne može riječima iskazati.
Možda su čuli nešto o Pavlovoj verziji Euharistije. Već smo vidjeli da je naš najraniji zapis o Davanju Hvale, kako je zapisan u Učenju Dvanaest Apostola, bio proslava života, bez ikakvog spomena o proklamiranju Isusove smrti. Pavao je bio taj koji je izašao s takvom idejom. Ovo je naš najraniji pokazatelj o Euharistiji, koja se sada najčešće opisuje kao Misa ili Sveta Pričest:
“Kalež blagoslova koji mi blagosivamo jest pričešće krvlju Kristovom i kruh koji lomimo jest pričešće tijelom Kristovim…Jer ovo je ono što sam ja primio od Gospodina i sa svoje strane prenio na vas: da je iste noći kad je bio izdat (“predat”!) Gospodin Isus uzeo komad kruha, zahvalio Bogu za njega i razlomio ga, te rekao, ‘Ovo je moje tijelo koje je za vas; činite ovo meni na spomen’. Na isti način uzeo je kalež poslije večere i rekao, Ovaj kalež je novi zavjet u mojoj krvi. Kadgod pijete iz njega, činite to meni na spomen’.” (I Kor. 10.16, 11.23-25)
Kad Pavao kaže da je ovo primio od Gospodina, on ne govori da su ga ovome naučili učenici. On tvrdi da je ovo bio rezultat otkrivenja, pa prema tome mora biti prihvaćen po vjeri. Ovo je našlo svoj put do Evanđelja iz Pavlova učenja, ne iz povijesti. Njegovo postojanje kao rituala čini se samo po sebi kao nekakvo čudo. Bilo bi krajnje veliko iznenađenje da Židov izađe s ritualom koji involvira simboličko pijenje krvi, koju su Židovi smatrali nečistom (Djela 15.20, 15.29).
Apsurdno je zamišljati da bi sam Isus uveo ovu praksu, kao da je on dalekovidno, ali mirno bio svijestan svoje brze smrti, kao i značenja koje će njegovi sljedbenici dati prolivanju njegove krvi; kao da je imalo bilo kakvog smisla slaviti njegovu simboličku nazočnost u kruhu i vinu kad je njegova stvarna tjelesna nazočnost još uvijek bila s njima; i kao da je ta skupina ljudi, od koje su većina bili Židovi, koji su vjerovali da će svijet brzo doživjeti svoj kraj, mogla pozitivno primiti da uspostavljaju jedan ritual za sljedbenike jedne nove religije.
Podrijetlo Euharistije mora zasigurno biti misterioznije od ovoga. Bilo je ‘u zraku’ mnogo ideja, zajedničkih vjerovanja i prakse, koje su dijelili poganski misterijski kultovi toga vremena. Usksnuće smo već uočili kao uobičajeni koncept. Mitraizam je dijelio praksu krštenja i zajedničkog objeda, kao i ideje apokalipse i suđenja; sam Mitras očekivao se da se vrati na Zemlju i konačno porazi snage zla. Božanske figure bile su rođene, kako se govorilo, iz sjedinjenja između boga i neke djevice. Ovo se govorilo za Tamuza, boga jednog veoma starog sumerskog kulta uskrsnuća; govorilo se to za Dionizija, sina Zeusa, koji je sam bio kralj bogova, i Semelu, kćer Kadmusa, kralja Tebe.
Ima još tih znakovitih i zanimljivih paralela. Rođenje Mitrasa očekivali su pastiri, koji su mu donijeli darove. A u njihovu ritualu pričešća, koje je datumski ranije od Pavlova, postoji sljedeći pasus: “Onaj koji neće jesti od moga tijela niti piti moje krvi tako da bi mogao biti jedno sa mnom, neće biti spašen.”
Na svoju veliku muku, ovaj pasus otkrio je Tertulijan, jedan od ranih Otaca Crkve, koji je rođen u Kartagi oko 160. godine poslije Krista. Jedino objašnjenje koje je on uopće mogao uzeti u obzir da ga tolerira bilo je da je đavao bio odgovoran za još ranije napravljenu parodiju riječi Isusovih, kako bi umanjio značenje kršćanske pričesti.
Ovo ne znači nužno da ja sugeriram kako je Pavao svijesno ili smišljeno adaptirao ritual prema poganskom kultu. Već smo razmotrili dubinu i temeljitost njegova židovstva, pa izgleda nerazumno zamišljati ga kako prihvaća mogućnost bilo kakvog ‘insajderskog’ iskustva u takvom kultu. Međutim, misterija rituala ostaje i dalje. Da li je pojačavao svoj vlastiti autoritet uvodeći specifičnu praksu jednako kao i teologiju? Koliko je daleko po vašem mišljenju on bio spreman ići sa onim svojim ‘Židov da bi pridobio Židove’, kad se više nije osjećao sputanim pravilima drugih ljudi? Gdje je on to pronašao? Tko zna što se dogodilo s njim i kojim je utjecajima bio izložen u onim ranim mjesecima dok mu se još vrtjelo u glavi od njegova obraćeničkog iskustva i dok je očajnički tražio kako da to objasni i uklopi u svoj život?
Kakvo god bilo njegovo podrijetlo, ovaj ritual koji je dosta neugodno mirisao na kanibalizam, mogao je možda biti prihvatljiv nežidovima ali je vjerojatnije da je mesijanistima bio pomalo odvratan. Ovo bi bila jedna indikacija više da su Pavao i mesijanisti obraćali ljude na dvije različite stvari: ovi su pokušavali apsorbirati Židove u svoju mesijanističku sljedbu judaizma, dok je Pavao obraćao sve moguće vrste ljudi na nešto što je u biti bio novi koncept, premda ga je on smatrao ispunjenim judaizmom.
Da nije bilo Pavla, povijesni zapis o Isusu mogao je možda opstati u okvirima neke židovske sljedbe, a sam mesijanizam je mogao iščeznuti kao i druge skupine unutar judaizma. Ali iznad svega drugoga, Pavao je stvorio moćan i destruktivan klin Kraja Zakona, koji će na kraju dovesti do odvajanja kršćanstva i potpune nezavisnosti od judaizma.
POGLAVLJE PETNAESTO
OTKRIVENO PO DUHU
Prije razmatranja Pavlovih mističnijih ideja, volio bih započeti s nekoliko komentara o njegovu stavu prema ženama.
O Pavlu se vrlo loše pisalo u ovom pitanju i njegovo tobožnje neprijateljstvo prema seksu bilo je nepravično preuveličano. On je bio, naravno, okrenut vjerskim pitanjima, sa malo osobnog zanimanja za seks. On je mislio da bi ljudi trebali biti više zainteresirani za Boga i približavanje kraljevstva (I Kor. 7.25-35). Njegova respektabilna židovska prošlost dala mu je prilično konvencionalne ideje o braku i o poštovanju žene prema mužu (I Kor. 11.8-9). Ipak, ostaje činjenica da je Pavao bio protiv grijeha, a ne protiv samog seksa. Čitanje poglavlja 5 do 7 u I Poslanici Korinćanima ostavlja dojam o čovjeku koji je bio jako preokupiran moralom, a ne o čovjeku s neurotičnom averzijom prema seksu, čak i u braku.
Moglo bi se prigovoriti da ženama nije pružao nikakvo poštovanje ili status i da je očekivao da drže jezik za zubima na sastancima, a da bilo kakva pitanja postavljaju svojim muževima kada dođu kući (I Kor. 14.33-35). Ja ni za trenutak ne vjerujem da je on napisao ove stihove; oni su bili umetnuti kasnije od nekog prepisivača koji je bio više naklonjen mesijanističkoj disciplini. Kao prvo, činjenica je da se cijeli odjeljak te Poslanice još uvijek čita tečnije i kontinuelnije ako uklonite ono, “Kao i u svim crkvama svetih, žene treba da ostanu tihe… ne izgleda da je u redu da žena diže svoj glas na sastancima”. Drugo, on uključuje apel na autoritet Zakona, za koji Pavao na drugim mjestima troši znatnu intelektualnu energiju objašnjavajući kako je on od toga oslobođen. Treće, on je u protuslovlju sa svojom vlastitom Poslanicom. U poglavlju 11 on je već rekao da je prihvatljivo da žena moli ili prorokuje na sastancima pod uvjetom da nosi veo.
Pavao je bio optužen da je ženomrzac. Pa ipak, on govori u najprijateljskijem i odobravajućem tonu o ženama koje su pazile ili teško radile za Gospodina, osobito u Poslanici Rimljanima 16, gdje šalje pozdrave (pored ostalih) Febi, Mariji, Trifeni, ‘mojoj prijateljici Persi’, majci Rufusa, i sestri Nereusa. Pavao je mogao imati problema, ali ja ne mislim da je nezdravi stav prema ženama bio jedan od njih.
Ako je sam Pavao bio nesposoban da sistematizira svoje misli, ili da riješi svoje vlastite filozofske kontradikcije i dvosmislenosti, ja ne mogu sebi umišljati da ću to učiniti ja. Ne želim da se ukopam u teologiju, ali razumni pregled njegovih koncepata i učenja je nužni dio cijele priče. Moramo shvatiti zašto su mesijanisti, drugi Židovi i nežidovi reagirali onako kako su reagirali. Moramo shvatiti što se dogodilo Pavlu i zašto i kako je njegov utjecaj djelovao na Evanđelja i na samo kršćanstvo.
Pavao je i sam imao svojih ideja o Isusu, o njegovoj prirodi i namjerama. Imao je što da kaže o raspeću i uskrsnuću, grijehu i spasenju, vjeri i milosti, očekivanom Drugom Dolasku Isusa kao vjesnika Božjeg Kraljevstva i o Zakonu i judaizmu. Ova se pitanja ne mogu jasno razdvojiti i tkati odvojeno jedno od drugoga.
Pavao je volio rabiti šok taktiku i ekstremne kontraste. Morao je rabiti snažnu tehniku da bi prenio značenje onoga što se dogodilo. On je bio preobražen svojim iskustvom i prema njegovoj percepciji svijet je sada drugačije mjesto. Kako je on svoje iskustvo povezivao s Isusom, njemu je moralo izgledati da je raspeće Isusa preobrazilo i sam svijet.
"Ovdje mi propovijedamo Krista raspetoga; Židovima prepreku preko koje ne mogu preći, poganima ludost.” (I Kor. 1.23)
"Krist nas je otkupio od prokletstva Zakona time što je bio proklet on sam (Gal. 3.13)
Grčka riječ koju smo gore preveli kao ‘prepreka’ jest skandalon. Za Židove je svakako bio skandal sugerirati da je obećani Mesija bio osuđeni kriminalac koji nije pobijedio nikoga i bio obješen na drvo. Za Grke, bilo je naprosto apsurdno pridavati bilo kome zaslugu da je spasio svoje sljedbenike kad nije bio u stanju spasiti ni sebe.
Pavao je gledao na svijet kao da je, pritisnut težinom, praktično potopljen od snaga grijeha i zla. Problem je bio tako golem da bi odgovor mogao biti samo nešto nevjerojatno, revolucionarno. Isus Krist, rekao je on, bez da je ikad adekvatno objasnio kako, spasio je svijet iz tog stanja; on je umro da spasi sve nas.
Grčki svijet je već bio pun kultova sa spasilačkim bogovima, premda nijedan nije bio identificiran sa realnim pojedincima koji su umrli u prethodnih nekoliko godina. Ovo vrlo vjerojatno i nije bila nekakva važna poenta za Pavla, koji je percipirao Isusa na mističan, prije nego na historijski način. On je očito vidio Isusa kao mučenika i čini se da je bio dobro upoznat sa tumačenjem Isusa kao sluge (Fil. 2.7, Rim. 15.8). On je međutim bio više zainteresiran za ideju njegove smrti koja donosi spasenje. Iako Djela apostolska identificiraju Isusovu Pasiju sa patnjama Sluge, ne ističu naročito ovu ideju da je ona donijela i spasenje ljudima.
Unatoč snazi Pavlova osobnog obraćeničkog iskustva, ovo je bilo povezano s pokretom koji je već postojao. U krajnjoj liniji, postojanje Isusovih sljedbenika bilo je zavisno od povijesne egzistencije i nekih fundamentalnih vjerovanja i priča o njegovu životu i smrti. Pavao nije mogao napustiti ovu ovisnost, ovaj temelj. Pa ipak, nije prihvatio evaluaciju i interpretaciju Isusa onako kako su naučavali prvobitni učenici. Njegovi vlastiti mistični koncepti pretvorili su se u ogromnu količinu leda preko skoro nevidljivo tanke glazure na povijesnom kolaču.
Već smo primijetili da je počeo propovijedati samo nekoliko dana poslije svog obraćenja. Nije uzeo sebi vremena da prouči povijesnu pozadinu ili bilo što o učenju samog Isusa. Pavao nije propovijedao ono što je propovijedao Isus, jer je on propovijedao o samom Isusu. Ovo je pak bio njegov potpuno duhovni ili mitološki Isus, a ne onaj stvarni, povijesni.
Pavao je, naravno, znao da je Isus živio na zemlji i da je bio uhićen i raspet. Pavao je znao da je Isusa rodila jedna žena (Gal. 4.5). U Rim. 1.3 on prenosi predaju, koja mu je bila priopćena, da je Isus bio potomak Davidov (što se moralo tvrditi za Mesiju). To je cijela ‘povijest’ koju nalazimo u Pavlovim spisima. U nijednom od njegovih mnogobrojnih iskaza o Isusu, nema ni najmanjeg nagovještaja da je Isus bio učitelj etike ili da je ikad ispričao neku priču ili parabolu. Postoji samo jedna jedina aluzija na Isusovo učenje, njegovo protivljenje razvodu (I Kor. 7.10).
Čini se da Pavao nije znao da je Isus bio poznat kao izliječitelj odnosno čudotvorac. Da je znao, sigurno bi ovo bio upotrijebio u svojim Poslanicama kao božansku potvrdu, kao dokaz njegovih tvrdnji o Isusovoj prirodi. Rečeno je da se Pavlovo prividno ignoriranje Isusova života i učenja može objasniti prirodom njegovih Poslanica. Ako su one bile instrukcije o značenju i vjeri, u njima ne bi bilo mjesta za ponavljanje priča i izreka koje su zajednice već poznavale. Ovo je slabo ‘objašnjenje’.
Doista, postoje razne prigode kad je Pavao izgovarao etičke poente koje su, prema Novom zavjetu, već bile prisutne u Isusovu učenju. Pavao nije mogao znati za to, s obzirom da on ne evocira Isusov autoritet da bi naglasio ili potkrijepio svoje izjave, što bi sigurno bilo neodoljivo. Na primjer, Ne sudite jedni drugima, rekao je Pavao u Rim. 14. 10-13; jednako kao što je to Isus rekao u Mat. 7.1 i Luka 6.37. Blagoslovite one koji vas progone i nikada ne vraćajte zlom za zlo, rekao je Pavao u Rim. 12.14 I 12.17; isto kao Isus u Mat. 5.39 i 5.44, kod Luke u 6.28-29.
Istina u ovoj stvari jest da Pavao nije bio jako zainteresiran za Isusove riječi i djela, jer ih nije smatrao važnom vrstom znanja o njemu. Pavao nije bio učenik povijesnog Isusa, ali je vjerovao da je on pozvan u njegovu službu osobnom vizijom poslije njegove smrti. Zbog toga mu je bilo potrebno afirmirati svoj vlastiti autoritet u usporedbi s tim učenicima. Inzistirao je da je znanje očevidaca o ‘Kristu po tijelu’ (II Kor. 5.16) znanje nižeg kvaliteta i ne više adekvatno da se objasni ili razumije Isusovo značenje.
Slično tome, Pavla nije stvarno zanimalo raspeće kao povijesni događaj, kao odgovor rimskih vlasti na socijalne nemire ili političke brige. Za Pavla, Isusova smrt bila je transcendentalni i duhovni događaj, dio božanskog plana; demonske snage u svijetu, nesvijesne da je sve to bilo od Boga predestinirano u početku vremena, bile su odgovorne za raspeće natprirodnog ‘Gospodina Slave’ (I Kor. 2.6-8).
Treba pretpostaviti da su Isusove skupine u Palestini čuvale i prenosile Isusovo učenje, dok su ga vani, u helenističkom svijetu, Pavlove male zajednice praktično ignorirale. One su smatrale osnovom za svoje pripadnišvo svoju vjeru i uvjerenje u status Isusa kao Sina Božjeg, kao i svoje očekivanje njegova povratka na Zemlju, kada će oni, kao odani vjernici, dobiti vječni život u budućem Kraljevstvu.
Koncept Boga je veoma uzvišen i dalek, pa ljudi uvijek nalaze daleko pristupačnijom ideju o božanskim ili duhovnim bićima kao posrednicima između njih i Boga, bili to anđeli, pretci, djevice, umrli sveci, etc. Nežidovi, upoznati s polubogovima poganskih kultova, bez ikakvog prethodnog shvaćanja ideja o ‘Mesiji’, što znači Pomazanog Kralja Izraela, lako su dolazili do zamišljanja ‘Christosa’ kao božanskog bića ili utjelovljenog boga. Oni bi svakako bili daleko više zainteresirani za svoje vlastito spasenje i besmrtnost, nego za prilično čudnu i nerado viđenu ideju o židovskom vladaru koji je predestiniran da zavlada novim svijetom pod židovskom dominacijom.
Mogli biste pomisliti da je Pavao, koji je i sam bio Židov, pružio adekvatnu edukaciju o značenju riječi ‘Mesija’. On to nije učinio. On nije spominjao Isusa kao ‘Krista’, već je uvijek govorio ‘Isus Krist’ ili ‘Krist Isus’. Premda je ovo, strogo gledano, poluime i polutitula, on je ustanovio praksu da se ovo koristi kao kombinirano ime. Ovo ima veze i s njegovim osjećajem neadekvatnosti koncepata drugih naroda da bi mogli objasniti njegova vlastita osjećanja o svom iskustvu i o značenju Isusa.
U stvari, Pavao nije bio doista zainteresiran za koncept ‘Mesije’ kako je obično shvaćan, sa svojim političkim konotacijama. U svojim Poslanicama on nikada nije mario da ovu ulogu objašnjava.
Mnogo više je volio opisivati Isusa kao Sina Božjeg. Može biti znakovito da je upravo prvi opis njegova propovijedanja u Djelima, kratko nakon njegova obraćenja, bio ‘Isus je Sin Božji’ (Djela 9.20). On nije ovo iznio kao jednostavan i konzistentan koncept i nije time mislio ništa tako naivno kao doslovni porodični odnos. Tek kasnije, u poganskom svijetu, koji je bio dobro upoznat sa pojmom da obične žene mogu začeti s bogovima, ova vrsta ‘objašnjenja’ njegova Sinovstva ušla je u Evanđelja. Pavao nije bio upoznat sa bilo kakvim pričama o mudracima i zvijezdama, ili pastirima i štalicama.
S jedne strane, Pavao je rekao da je Isus “bio proglašen Sinom Božjim … kroz njegovo uskrsnuće iz mrtvih” (Djela 9.20). Drugim riječima, njegovo Sinovstvo je počelo i njegovo značenje je bilo otkriveno tek kada je bio mrtav – što je bio još jedan dobar razlog da se ignorira njegov život. S druge strane, Pavao bi opisivao Isusa kao preegzistentno natprirodno biće, identificirajući ga sa personifikacijom Božje Mudrosti, koja je pomagala Bogu u stvaranju neba i zemlje (Poslovice 3.10, 8.22-36):
"Isus Krist, kroz koga sve stvari počeše postojati i kroz koga i mi egzistiramo.” (I Kor. 8.6; cf. Kol. 1.16-17)
Pavao je ipak bio posve spreman govoriti o svim vjernicima kao o usvojenim ‘sinovima’ Božjim (Gal. 4.5-7, Ef. 1.5), kao što su to prvobitno bili Izraelci (Rim. 9.4), sa Isusom kao “najstarijim od mnoge braće” (Rim. 8.29).
Pavao ne izjavljuje precizno da je Isus bio Bog, ali doista kaže da je i prije dolaska na zemlju posjedovao božansku prirodu (Fil. 2.6), koju je dijelio s Bogom. Pavao je bio zaokupljen ciljevima i funkcijom Isusa, prije nego s bilo kakvim hladnim i razumnim filozofiranjem o ugrožavanju monoteizma. On snosi krivicu za dvosmislenost i za povremeno zamagljivanje razlike između Boga i Isusa. On pojma nije imao da stvara stoljeća i stoljeća problema, s ogorčenim argumentima o herezi i naraštajima pokušaja da se ustanovi ‘ortodoksno’ gledište, koje bi pogodilo pravu ravnotežu između Isusova humaniteta i božanstva.
Najranija vjerovanja kršćanskih zajednica, temelj koji zapravo dijele Pavao i mesijanisti, sačuvani su u Prvoj Poslanici Korinćania. Originalni jezik pasusa koji slijedi otkriva naizgled semitizme koji su zasigurno došli iz Palestine, pokazujući da je to njemu prije bilo preneseno nego da bi on sam to stvorio:
“Ja sam vas učio ono što sam i sam naučio, naime da je Krist umro za naše grijehe u skladu sa pismima; da je bio pokopan i da je podignut u život trećeg dana, u skladu s pismima; da se javio prvo Kefi i zatim Dvanaestorici…na kraju se javio i meni također.” (I Kor. 15.3.-5, 8)
Kako izgleda, mada je raspeće donijelo spasenje, ono je moralo biti na neki način potvrđeno ili pokrenuto na djelovanje uskrsnućem. Pavao je otišao još i dalje od ovoga. Sama smrt je bila krajnja žrtva, Krist zamjenjuje Pashu (I Kor. 5.7). Čak je i židovski Zakon bio privremena mjera koju je Bog nametnuo, sve dok je nije zamijenio vjerom u Krista. (Gal. 3. 24-26, Rim. 10.4).
Pavao nije samo očekivao kraj svijeta; on je vjerovao da je on već započeo. Kao farizej, Pavao je već vjerovao u očekivanje općeg uskrsnuća mrtvih na kraju vremena. Vjerovao je da je Krist bio prvi, da je njegovo uskrsnuće početak procesa (I Kor. 15.20).
Ovo ne mora nužno značiti da smo se vratili ideji tjelesnog uskrsnuća, navodne povijesne činjenice oživljenog tijela.. Kao što smo ranije primijetili, Pavao inzistira na potpunoj transformaciji uskrslog u drugačije stanje, nebesko ili duhovno tijelo (I Kor. 15. 35-44).
A što je sa ovim ‘pojavljivanjima’ koje spominjemo u našem najranijem sačuvanom dokazu (gore)? Znamo da Pavao nije vidio povijesnog Isusa. Razmotrite činjenicu spomenutu ranije da on ne rabi drugačiji izraz da bi razlikovao prirodu svog iskustva od iskustva jeruzalemskih učenika. Nigdje on ne tvrdi da je njegova vizija bila posebna povlastica njemu, povlastica jedinstvene prirode.
I dalje, za riječ koja u našem jeziku glasi ‘pojavio se’ Pavao je rabio grčku riječ ophthe. Točniji i doslovniji prijevod za nju bio bi “bilo otkriveno” – što je daleko intrigantnija i suptilnija inerpretacija. Vjera mora biti da se prvobitno oslanjala na činjenici da su svi oni tvrdili da su imali otkrivenja ove ili one vrste; ne na bilo kojoj vrsti fizičkog dokaza.
Doktrina spasenja je doista veoma čudna i misteriozna. Postojanje doktrine nije ništa promijenilo glede činjenice da mi još uijek živimo u svijetu u kome umiremo i u kome trpimo od arbitrarnih nesreća sudbine i u kojem svakog dana vidimo nevine žrtve zla. Od čega smo mi to onda spašeni? Čemu je služila Isusova žtva?
Pavao se veoma trudi da istraži značenje spasenja. Ponekad ga objašnjava kao oslobođenje od prokletstva židovskog Zakona (Gal. 3.10-22; Rim. 7. 1-8.4). Ponekad ga objašnjava kao spasenje od same smrti, obećanjem vječnog života za vjernike u budućem kraljevstvu (Rim. 5.12-17; I Kor. 15.26, 15.54-57).
Vjernik može prigovoriti da sam tupoglav i da sve to lijepo dolazi na svoje mjesto ako pročitamo Poslanicu Rimljanima. Ona objašnjava da su ljudi krivi jer su grešni i zato zaslužuju bijedu i smrt; postavlja pitanje kako Bog može da nam oprosti, zaboravi naše grijehe i pruži nam nadu u vječni život, a da time ne nagovijesti da grijeh nije važan jer se jednostavno može izbrisati? Za grijeh treba platiti tešku cijenu. Cijena je smrt. Bog nas je volio toliko mnogo da je poslao svog vlastitog Sina na svijet da podnese kaznu koju smo mi zaslužili, da trpi u naše ime. Ovo je posve u skladu sa svetim spisima o Sluzi Patniku koji nosi grijehe i pokvarenost mnogih (Izaija, poglavlje 53). Krist je platio cijenu, pretpostavljamo Bogu, dajući svoj vlastiti život kao otkupninu, da bi otkupio nas, da bi nas oslobodio grijeha i prokletstva, sve dotle dok imamo vjere.
Prema Pavlu, dakle, spasenje u osnovi znači spasenje od grijeha i od snaga zla. Pavlova mašta je bila puna demona i duhova. Površno čitanje Novog zavjeta na našem jeziku (ili engleskom) ne otkriva nam da ‘gospodari ovog vijeka’ (I Kor. 2. 6-8) nisu zemaljski vladari odgovorni za raspeće, nego (u grčkom originalu) demonske sile koje vladaju svijetom. Striktni kršćani koji ne odobravaju astrologiju, kao neku vrstu razvodnjenog ploda okultnoga, vjerojatno nisu svijesni da su u grčko-rimskom astralizmu – čije termine Pavao rabi i prihvaća – “elementarne sile ovog svijeta” (Gal. 4.4, Kol. 2.8, 2.20) bili duhovi koji nastanjuju zvijezde i planete i djeluju na sudbine ljudi.
Raspeće i uskrsnuće bili su stoga proglašeni pobjedom nad ovim demonskim silama (Kol. 2.15; Rim. 8. 38-39). Pavao je morao biti oprezan kako bi postigao da ova ideja brisanja grijeha ne bi postala moralno destruktivnom, s ljudima koji će izaći s argumentom da sad mogu slobodno griješiti budući da im je već oprošteno (Rim. 6.1-2, 6.12-23).
Ove sile grijeha su puštene u svijet probitnim grijehom Adamovim, koji je jeo zabranjeno voće s drveta saznanja dobra i zla i bio u rezultatu protjeran iz Edenskog vrta (Gen. 2 i 3; Rim. 12-14). “Neposluhom jednog čovjeka mnogi su postali grešnici” (Rim. 5.19), rekao je Pavao, propuštajući kao i obično da objasni što misli. Možda je mislio da, bez obzira što radimo ili koliko tvrdo nastojimo, mi ne možemo izbjeći grijeh: nema recepta za potpuni mir pobožne i osjetljive duše. Teolozi su na ovom temelju podigli doktrinu Prvobitnog grijeha, izjavljujući da smo svi mi ovo naslijedili od Adama, kao neku vrstu defektnog gena. Koliko je nesreće morao ovaj jadni koncept izazvati kroz stoljeća.
Ova nesreća je došla od Pavla, koji je bio mučen borbom protiv ‘tijela’, ‘tjelesnih strasti’, zahtjeva niže prirode – “ne ja nego grijeh živi u meni” (Rim. 7.17) – kao kontrasta plemenitosti života u duhu (Rim. 8.6).
Već smo ranije susreli tendenciju Židova da se kreću nazad-naprijed između simbola zajednice i pojedinca (na primjer, sin čovječji ili Sluga Patnik). Adam se može percipirati kao neka vrsta korporativnog personaliteta, za čiji grijeh svi ljudi moraju pretrpjeti smrt. Pa ipak, Židovi su, općenito uzevši, bili ponešto oprezniji nego Pavao i dovoljno mudri da inzistiraju kako unatoč Adamovu padu, pojedinci ostaju osobno odgovorni za grijehe koje su sami napravili.
Pavao je objasnio Isusa kao drugog Adama, još jednog pojedinca čija sudbina se tiče i svih drugih, ali ovaj put pobjeđujući grijeh. On je bio dar od Boga, koji je daleko premašio težinu učinaka Adamovog grijeha, donoseći život, pravednost i opravdanje za svakoga (Rim. 5.14-19; I Kor. 15. 21-22).
Pavao je također objasnio spasenje u terminima procesa ponovnog izmirenja naroda koji se vraća Bogu nakon što je bio od njega odvojen (Rim. 5.10-11; II Kor. 5.18-20; Kol. 1.21-22). U drugim prilikama on ga opisuje kao defenzivno pitanje, okretanje ustranu od ljutnje i gnjeva Boga prema grešnicima i od užasa dolazećeg Suda (I Sol. 1.10; Rim. 2.5, 2.8, 9.22). Ako niste spašeni, alternativa je da ste prokleti. Pavao ne govori o bilo kakvom konceptu Pakla gdje su grešnici kažnjeni. Osim što spominje ljutnju i gnjev Božji i ‘dolazeću kaznu’, jedino što nam on kaže jest da kazna znači “biti izgubljen vječno, isključen iz nazočnosti Gospodina” (II Sol. 1.9).
Crkva je kasnije istraživala daljnje implikacije unutar Pavlovih riječi, “Baš kao što svi ljudi umiru po Adamu, tako će svi ljudi biti dovedeni u život po Kristu” (I Kor. 15.22), poslije implikacije da će sve demonske sile, pa stoga i svi grijesi, biti uništeni Kristom kad konačno kraljevstvo dođe. Ovo, zajedno sa sličnom implikacijom u I Kor. 3.13-15, kasnije je protumačeno kao uništenje samog grijeha, ali očuvanje osobnosti “svih ljudi”, gdje Bog pokazuje vrhunsku milost obraćajući konačno neobraćene mrtve i spašavajući cijeli svijet.
Ova ideja nije se crkvi dopadala kao ideja vječne kazne u vatri pakla i nije se održala. Možda je netko shvatio krajnju besmislenost strastvene predanosti misionarskom radu ako će i onako svi biti spašeni na kraju. S druge strane, crkva se dugo borila s Pavlovim prihvaćanjem predodređenosti (Rim. 8.29-30), idejom da je sve stvari Bog unaprijed odredio. Ako je svačija sudbina unaprijed određena, time se ne samo uklanja smisao misionarskog rada, to uklanja vašu sposobnost da napravite pojedinačni moralni izbor ili da zaslužite bilo kakvo priznanje ili nagradu ili kaznu za to što ste kršćanin ili niste.
Potpuno je nemoguće konzistentno živjeti ukoliko predestiniranost uzmete ozbiljno. Pavao potpuno proturiječi svom vlastitom navodnom vjerovanju u predestinaciju kad naglašava da će svatko u odgovarajuće vrijeme dobiti ono što zaslužuje na osnovu djela koje je odlučio učiniti (Gal. 6.7; II Kor. 5.10; Rim. 2.6).
Međutim većina ljudi ne želi da se bakće s konzekvencama i implikacijama. Nalaze da im je mnogo lakše ići kroz život ne ispitujući kakva je konzistencija ili integritet njihovih vjerovanja. Autori Evanđelja po Mateju, Marku i Luki odmakli bi se što dalje od teškoća s Pavlovim doktrinama, preferirajući prikazati Isusa kao propovijednika i čudotvorca koji će se vratiti na oblacima kao Sin Čovječji. A što se tiče doktrina o spasenju, ovo je najkomliciranije koliko Evanđelja uopće mogu biti:
“Jer Sin Čovječji nije došao da mu služe nego da služi i da svoj život da za otkupninu mnogih.” (Marko 10.45)
Ivanovo Evanđelje, kao što ćemo vidjeti, imat će svojih vlastitih filozofskih i teoloških teškoća.
Veoma je čudno da je centralna poruka koja je rabljena da se proširi kršćanstvo bila snaga spasenja Raspeća, kad nema nigdje nikakvih dokaza da je itko bio ‘spašen’ na bilo koji vidljivi način i kad pisci Evanđelja izbjegavaju da to objasne. Oni možda nisu bili sposobni da to objasne, jer ni sam Pavao nije uspijevao donijeti odluku što je to značilo – između pokajanja i otkupnine, ponovnog izmirenja i izbjegavanja kazne, spasa od židovskog Zakona ili od demonskih sila ili od smrti same.
Pavao je vjerovao da je Bog odlučno intervenirao u povijesti i izbrisao prošlost. Inzistirao je da je stari poredak otišao potpuno, da sada “postoji novo stvorenje”(II Kor. 5. 17). U ovom promijenjenom svijetu čovjek mora “živjeti novi život” (Rim. 6.4), “postati posve novo stvorenje” (Gal. 6.15). Promjena je bila totalna i kompletna, tu je svježi novi početak. Dosta je ironično da bi se moglo smatrati da su Pavlove rječi, prije nego bilo kakvo djelo Božje, promijenile svijet i dale povijesti posve novi pravac. U ono vrijeme, međutim, Pavao je smatrao sebe i svoje sljedbenike kao one koji žive u jedinstvenom i urgentnom periodu, između Raspeća i Drugog Dolaska. Zemaljske stvari bile su mnogo nižeg prioriteta od religijskih. Kako možeš biti zabrinut što si rob ili se ženiš kad je konačna pobjeda nad zlom na pragu? (I Kor. 7.21, 7.27, 7. 29-31).
Ovaj stav pretvara Pavlov savjet u čudnu mješavinu društene diverzije i konformiteta. On je indiferentan prema sudovima ljudskog prava (I Kor. 4.3), ali savjetuje pokoravanje članova zajednice građanskim vlastima. Rim. 13. 1-7 daje nam zastrašujuću ideju da članovi parlamenta i kongremeni i poreznici mogu tvrditi da imaju božansko imenovanje jer svaki takav autoritet dolazi od Boga. Zanimljivo je da je ovaj savjet o pokoravanju imperijalnim vlastima adresiran na zajednicu u Rimu, iz koje su mnogi bili protjerani od Klaudija zbog stvaranja neprilika nekoliko godina ranije i koji će od Nerona biti okrivljeni za veliki požar Rima nekoliko godina kasnije.
Pavao također savjetuje poslušnost robova svojim gospodarima (Ef. 6.5-7), pa ipak je ideja da su slobodni čovjek i rob braća u Gospodinu (Filem. 16) i da svi imaju istog gospodara na nebu (Ef. 6.9) potkopala samu instituciju ropstva – na koncu.
Sve što je dolazilo od mesijanizma moralo je biti društveno i politički uznemirujuće; svako spominjanje kraljeva, revolucije i novog kraljevstva, suđenja od sile veće nego što je imperator. Za Pavla, međutim, ideja obične političke revolucije bila je trivijalna. Njegove zajednice trebale su izbjegavati neprilike sa zemaljskim vlastima jer su bile toliko irelevantne u usporedbi s Drugim Dolaskom.
Ideja o ovom Drugom Dolasku bila je, naravno, veoma potrebna. Kako bi Isus mogao biti Mesija ako su učenja govorila da se od Mesije očekuje da će donijeti kraj svijeta i kraljevstvo Božje? Isus je bio došao i bio žrtvovan a svijet je ipak, sa svim zlom u njemu, još bio živ. Vjernicima nije uopće bilo ništa bolje. Prema tome, pobjeda nad zlom je tek počela, ali nije bila dovršena: on će doći ponovno i sva obećanja će tada biti ispunjena (I Sol. 4.15-5.9). Štoviše, on će doći uskoro: “naše vrijeme je sve kraće” (I Kor. 7.29); “Bog mira će ubrzo satrti Sotonu” (Rim. 16.20); “oni među nama koji će još biti živi bit će uzneseni u oblake” (I Sol. 4.17). A nas evo tu, dvije tisuće godina kasnije, i još čekamo.
Na neki način, ovaj osjećaj ogromne nade preživio je neostvarivanje kraja svijeta: “vaša nada slave” (Kol. 1.27), “takva neiscrpna utjeha i tako sigurna nada” (II Sol. 2.16). Pavao je peobrazio vjeru Izraela u budućnost iz nade zajednice u osobni i individualni osjećaj nade. Kršćanstvo se preobrazilo – bez stvarnog autoriteta bilo Pavla ili mesijanista – od ideje o kraljevstvu na Zemlji u nadu u blaženstvo na nebu poslije smrti. Kroz naraštaje, kršćani su izdržali patnje i očaj zbog ovih divnih nada za budućnost; ili zbog ovih tužnih i strašnih, praznih obećanja.
Ovo je bilo moguće samo kroz vjeru, čiju važnost Pavao stalno iznova naglašava. Izrael se oslanjao na poslušnost pravilima Zakona više nego na vjeru (Rim. 9.31-32). Premda Pavao preporučuje dobro moralno ponašanje, on također smatra dobra djela rezultatom i podupiračem vjere. Neki elementi u crkvi počeli su brinuti u svezi s implikacijama tvrdnje da je za spasenje dovoljna vjera i kasnija poslanica, koja se pripisuje Jakovu, protivi se i čak satirizira sugestiju da je vjera bez dobrih djela dovoljna (Jakov 2. 14-26).
Pavao je zapravo prava varalica glede ovog koncepta vjere, izbjegavajući definiciju i pomičući stupove golmanskih vrata onako kako odgovara njegovim ciljevima. Za Židove, vjera je bila povjerenje u svog Boga da će voditi subinu njihove nacije kao Izabranog naroda. Za Pavla, vjera je značila potpuno nekritičko prihvaćanje onoga što je Pavao rekao da je Bog učinio i što je Pavao rekao da je raspeće i uskrsnuće značilo. Vjera je u biti značila lojalnost i pokoravanje njemu, ne samo povjerenje u Boga i odanost Bogu.
Pavao vara jer rabeći istu riječ, ‘vjera’, vjere u potpuno različite stvari identificiraju se i daje im se isti status i značenje. Pavao ističe da je Abraham bio ‘opravdan’ od Boga zbog njegove vjere (Rim. 4. 1-5); on nije mogao biti opravdan po Mojsijevu Zakonu, jer je živio prije Mojsija. Pavlova logika jest da ste onda i vi opravdani vjerom, bili pretvoreni u pravednu osobu i dobili novi status u Božjim očima. Problem je u tome da je on mislio da ste opravdani vjerom u Isusa, kako ga je tumačio Pavao.
Ovo sadrži u sebi rupu dovoljno veliku za mene da prođem skroz logičkom kočijom sa četiri konja ne dodirujući bočne zidove. Baš kao što je Abraham bio živ ranijeg datuma nego Mojsije, on je također živio prije Isusa. Ako je Abraham bio opravdan vjerom prije raspeća i uskrsnuća, onda vam nije potrebno ništa znati ili vjerovati u raspeće i uskrsnuće da bi bili spašeni, na potpuno isti način i s točno istim razlogom da vam ne treba Mojsijev zakon.
Pavao bi vjerojatno reagirao bijesom i prezirom na takav argument, pošto ne bi bio u stanju suprotstaviti se logikom. Imamo obilje dokaza da on nije bio impresioniran logikom ili racionalnim ili intelektualnim znanjem (Rim. 1.21-22; Kol. 2.8; I Kor. 1.19-21, 3. 18-19, 13.8). Ovo jedva da predstavlja nekakvo iznenađenje, jer je ponekad rabljeno da ga naprave budalom; Pavao nije dobro prolazio s atenskim filozofima (Djela 17. 17-18, 17.32). Nije bio glup čovjek ali je bio tako potpuno uvjeren u svoje otkrivenje da je racionalnost bila potpuno nepotrebna, kompletno irelevantna u usporedbi s tim.
I na kraju, bez obzira koliko milijuna sljedbenika prihvaćaju riječi bilo kojeg vjerskog vođe, nitko ne može demonstrirati nikakav metod dokazivanja da je ono što je njihov lider rekao ili vjerovao istinito ili točno. Kršćanstvo mora neizbježno počivati na iracionalnom temelju neodbranjive vjere.
Pa ipak, čak je i ova vjera bila predmetom Božje plemenitosti (Rim. 9.18). Bila je to milost Božja, dar naklonosti od božanstva koja je stajala na prvom mjestu i učinila vjeru mogućom (Rim. 3.24, Ef. 2.5). Još jedamput mi smo nemoćni i bespomoćni. I Židovi bi prigovorili protiv ovoga također. Ako je raspeće svejedno donijelo spasenje i ako će Bog dijeliti dar vjere, onda time postaje irelevantna slobodna ljudska odluka da se pokaje i zasluži oproštenje promjenom svog ponašanja.
Ovo nije samo religija kojoj nedostaje logike, ovo je filozoska i moralna paraliza. Pavao se ne bi složio s tim, jer je njegov osobni osjećaj bio ogromno oslobođenje, osobito zbog njegove slobode od stega Zakona (Gal. 5.1; II Kor. 3.17). On je stekao slobodu nežidova, koji je naveden da radi pravu stvar svojom vlastitom savješću iako nije znao zapovijedi Zakona (Rim. 2. 14-15). Pavao je volio rabiti kontrast između slobode i ropstva i paradoks da je naša sloboda kupljena a ipak smo sada robovi; naša sloboda od kandži zla i grijeha; naše robovanje Kristu (I Kor. 6.20, 7. 22-23).
Pavao je pozivao ljude da vole jedni druge (Rim. 12.10, 13.10; gal. 5.6). Ovo je blo od središnje važnosti, vitalno načelo života; poglavlje 13 Prve Poslanice Korinćanima je besmrtna pohvala ljubavi, u poeziji strasti i genija. Sve je došlo iz samog Pavla i nije bilo ‘primljena’ doktrina. ( Ne spominje da je Isus također pozivao na ljubav ili da bi ona trebala biti proširena i na neprijatelje.)
Osim vjere i ljubavi, drugi bitan zahtjev za puno članstvo u zajednici bilo je krštenje (Gal. 3.27; Rim. 6.3-4; Kol.2.12). Pavao nije na ovo gledao kao na neku vrstu površne geste. To je bila identifikacija i sudioništvo u pogrebu i uskrsnuću samog Krista, simbolizirano silaskom i izlaskom iz vode. Kršteni pojedinac, pošto je iskusio smrt svog ranijeg života, bio je očišćen i preobražen za novi život. Njegovo značenje je stoga bilo izravno povezano i poteklo od jednako ozbiljnog krštenja Ivana Krstitelja, ali sa preobražajem inspiriranim usksrnućem kao paralelom pokajanja, promjene srca i stava koju je zahtjevao Ivan.
Kakve god principe i praksu da su dijelili, Pavao i mesijanisti su ipak bili osuđeni na to da se sukobe. Oni koji sebe još uvijek smatraju vjernim Židovima ne bi se nikad mogli složiti s Pavlovim stavom prema Zakonu.
GLAVA ČETRNAESTA
KUKAVIČJE JAJE U GNIJEZDU
Pavao je rođen u sofisticiranom i kozmoplitskom gradu Tarzu (Tarsus) u Ciliciji, regiji u jugoistočnoj Maloj Aziji. Grad Tarz još postoji, bizu Adane u današnjoj centralno-južnoj Turskoj. U Pavlovo vrijeme, premda je Cilicija bila dio rimske pokrajine Sirija-Cilicija, Tarz je bio jedan od ‘slobodnih’ gradova. Ovaj povlašteni položaj značio je da je imao samoupravu i veliki stupanj nezavisnosti.
Pavao je vjerojatno rođen otprilike u isto vrijeme kad i Isus. On je tvrdio da potječe iz židovskog plemena Benjamin i da je strogi farizej (Fil. 3.5). Njegov otac bio je židovski trgovac u Tarzu. On je bio tkalac platna za šatore, pokrivače i cipele rabeći kozju dlaku koja se prema samoj pokrajini zvala cilicij. Pavao je naučio ovaj zanat od svog oca na tradicionalni način. U kasnijim godinama, kao Kristov apostol, Pavao je ponekad morao prihvatiti financijsku pomoć od ranih crkvenih zajednica (Fil. 4. 15-16), ali je uvijek ostao ponosan i inzistirao na tome da zaradi za život radeći u svom zanatu gdje god je išao (I Kor. 4.12, I Sol. 2.9, Djela 20.34).
Prema Djelima 22.28, Pavao je također po rođenju bio rimski građanin. Prema tome, treba pretpostaviti da je prvobitno ova povlastica data njegovu ocu, što nije bilo uobičajeno za Židove. Posve je moguće da mu je data jer je bio oslobođeni rob ili ratni zarobljenik; alternativno objašnjenje bi moglo biti da je to bila nagrada za usluge koje je učinio rimskim vlastima.
Pavao je stoga bio neobično multikulturalan, rođen u židovskoj obitelji s rimskim državljanstvom u grčkom gradu. Možda je ovo razlog zašto je njegovo židovsko ime Saul ponekad bilo zamjenjivano s najbližim rimskim ekvivalentom Paulus odnosno Pavao.
Za Židove u heleniziranim gradovima uvijek je postojao osjećaj napetosti zbog striktnog ili legalističkog stava prema svom judaizmu u okruženju potencijalnog onečišćenja u nežidovskom svijetu. Možda je Pavlova obitelj bila osobito represivna i neurotična glede zahtjeva Zakona. Stalna svijest o pravilima i krivnji, te osjećaj grijeha zbog neživljenja u skladu sa strogim Božjim zahtjevima, mogla bi biti razlogom velikih unutarnjih konflikata kod Pavla. Za Židova, za vjernog štovatelja svetih spisa, nije bilo nikakvog prihvatljivog bijega, nikakvog načina da sebi stvori osjećaj oslobođenja.
Kao što smo već primijetili, Pavao nije bio u Jeruzalemu kad je počeo progoniti prvu skupinu mesijanista, ‘crkve Kristove’. Možda je to bilo u Damasku, još jednom ‘slobodnom’ gradu. Ovo bi moglo biti samo nekoliko godina poslije Raspeća.
Nije nam poznato kako je Pavao shvatio njihovu poruku u to vrijeme. Možda je jednostavno bio izbezumljen uvredljivom sugestijom da je Mesija ‘visio na drvetu’. Možda je skupinu pokrenuo neki od prvobitnih Isusovih sljedbenika, koji je razumio da čovjek ne smije dozvoliti da strogo pokoravanje židovskom Zakonu stoji na putu ljubavi, pa prema tome i toleranciji prem strancima. Ako je to tako, Pavao je mogao podsvijesno biti ljubomoran na njihovo osjećanje slobode, dok je istovremeno zvanično morao izražavati bijes protiv ovakvih devijantnih učenja.
On je svakako morao biti žestok i elokventan protivnik. Možda je predstavljao neku osobito pobožnu i poštovanu skupinu Židova. Ne znamo točno u čemu se sastojalo ‘proganjanje’. Moglo je ići od debate o biblijskim interpretacijama do prijetnje istjerivanjem iz sinagoge zbog vjerovanja u doktrine koje su starješinama bile neprihvatljive. Pavlova vlastita priznanja o ovoj aktivnosti progona (Fil. 3.6 i Gal. 1.13, 1.23) napisana su mnogo godina kasnije i možda su preuveličana, što bi bilo posve prirodno za obraćenika koji daje izjave o svojoj vlastitoj prošlosti.
Cijelog svog života Pavao je imao akutni osjećaj grijeha. On na to nije gledao kao na običan propust da bude dovoljno moralan, nego kao moćnu nutarnju snagu s kojom se morao boriti (Rim. 7 15-24). On bi zasigurno trpio veliku podsvijesnu konfuziju ako je bio angažiran u progonu devijacija od židovske ortodoksnosti, dok je istovremeno dio njegova vlastitog bića postajao svijestan da poštovanje Zakona naprosto nije dovoljno da spasi svijet od snaga zla.
Pavlovi vlastiti stavovi i respektabilna prošlost ne bi mu nikad dopustili da svijesno bude ‘pridobijen’ idealima mesijanista njihovom logikom ili možda primjerom koji su davali. Nutarnje napetosti i stresovi mogu biti negirani svijesnom osobnošću, ili takva osobnost može činiti nemogućim da se oni priznaju. Ako dostignu nepodnošljivu razinu, podsvijesni duh ima čitav niz mehanizama bijega. Kreću se od manjih fizičkih navika preko privremenih nervnih slomova do ozbiljnih psihotičnih stanja, kao što je na primjer višestruki poremećaj ličnosti.
Drugo rješenje podsvijesti jest iskustvo konverzije. Ovo je način da se prizna da postoje karakteristike vlastitog života koje više niste u stanju trpjeti i da će od sada sve biti drugačije zbog vaše transformacije.
Ne želim umanjivati značaj mističnih ili religioznih iskustava, koja su od ogromne osobne važnosti za osobu koja ih je doživjela. Također, ‘jednostavna’ objašnjenja prethodnih podsvijesnih napetosti nisu u mnogim i mnogim slučajevima ni adekvatna ni prikladna. Međutim, svaki naraštaj u svakoj kulturi ima ljude koji dožive zrake svjetlosti i sveobuhvatni osjećaj značenja i jedinstva. Daleko od toga da je takvo iskustvo bilo dato isključivo Pavlu iz Tarza. Samo su njegova naknadna objašnjenja bila veoma izrazito individualna.
Ova iskustva su uvijek osobno i kulturalno uvjetovana. U Indiji odnose se i na Budu ili indijskog boga. Samo u katoličkim zemljama ona uvijek involviraju Djevicu Mariju. Samo poslije izuma naučne fantastike involviraju i vanzemaljska bića. U Pavlovim danima nije bilo multikulturalnih studija misticizma, niti bilo kakvih istraživača psihologa koji bi mu mogli objasniti da promijenjeno stanje svijesti ne donosi novu informaciju izvana, niti stvaraju novu vjeru za koju nikakvi psihološki ili emocionalni temelji nisu već bili postavljeni. Bilo je samo ljudi koji su mislili da je Bog za sve odgovoran.
Bilo je to dok je putovao u Damask u Siriji, na jednu od svojih misija progona, kad je Pavao bio shrvan zasljepljujućom vizijom koja ga je srušila na zemlju. On je vjerovao da je čuo glas Isusa koji ga pita zašto ga progoni. Ovo iskustvo je bilo tako moćno da je potpuno transformiralo Pavla. Utjecalo je na njegovu svaku riječ i akciju kroz ostatak njegova života i preko njega, doista, transformiralo cijeli svijet.
Kad se oporavio, on nije samo prestao progoniti Kristovu crkvu; nije samo postao sljedbenikom, već jednim od njenih najvećih glasnogovornika i misionara. Bio je potpuno siguran da je ova vizija došla od Boga i u svojim kasnijim tvrdnjama tumačio ju je tako da mu se ukazao sam Isus (I Kor. 9.1, 15.8, Gal. 1. 15-16). Godinama i godinama kasnije, to je bio temelj svog njegovog propovijedanja. Čak i prije razvijanja bilo kakve teološke ideje, Pavao je zasigurno išao naokolo pokušavajući prenijeti drugim ljudima kakvo je bilo to njegovo iskustvo i što je ono značilo. Djela Apostolska nisu repetitivno štivo i ne daju nam čak ni minimalni spomen Pavlovih ideja i teologije, ali opisuju njegovo obraćenje tri puta (Djela 9. 3-9; 22. 6-11; 26. 12-20).
U svojoj vlastitoj glavi Pavao nije odbacio sam Zakon, ali je konačno odbacio svoje osjećanje da je zarobljenik Zakona. Njegov stav prema Zakonu nije bio neka kasnija ‘koncesija’, da bi pokušao obratiti i neke među poganima, kao što bismo mogli reći čitajući njegova Pisma koja sada čine dio Novog zavjeta.
Možda ima neke ironije u tome da je i Isus također mislio da Zakon nije dovoljan, jer koliko se može vidjeti Pavao to nikad nije čuo od mesijanista (od kojih su mnogi vjerojatno već bili počeli potiskivati takvu neortodoksnu ideju). Pavao nikad ne rabi Isusove riječi da bi potkrijepio ideju o neadekvatnosti Zakona. Pavao je ovo osjećao na drugačiji način nego Isus i zbog drugačijih razloga. Njegovo ranije osjećanje da je način na koji je umro Mesija bilo strašno zlo sada je također doživjelo transformaciju. Upravo tumačenje Isusove smrti, a ne bilo što iz njegova života, pružilo je Pavlu značenje i opravdanje ne samo o neadekvatnosti nego i o kraju Zakona.
Pavao se pridružio mesijanskoj zajednici u Damasku. Za samo nekoliko dana počeo je propovijedati o svom iskustvu (Djela 9. 19-20). Mora biti da je imao težak karakter, jer je bio prisiljen bježati iz grada. Djela krive za ovo ‘Židove’ (Djela 9.23), ali sam Pavao nam kaže da su krive bile gradske vlasti (II Kor. 11.32). Čitatelj Djela mora se podsjetiti da su Djela napisali kršćani desetljećima kasnije, ali u tridesetim godinama Pavao i ostatak zajednice bili su Židovi koji su, eto, vjerovali u Isusovo mesijanstvo; u to vrijeme još nije bilo ‘kršćana’.
Pavao je otišao u Arabiju, gdje je, kako treba pretpostaviti, putovao naokolo pričajući ljudima o svom iskustvu, a kasnije se vratio u Damask. U svom Pismu (Poslanici) Galaćanima, Pavao naglašava svoju potpunu neovisnost od jeruzalemske zajednice. Tek tri godine kasnije otišao je posjetiti Kefu (Šimuna Petra) i ostao s njim petnaest dana (Gal. 1.18). To će biti posljednji put da posjećuje Jeruzalem za više od jednog desetljeća (Gal. 2.1). U godinama između toga bit će misionar u Siriji i Ciliciji.
Malo znao o njemu tijekom ovih godina; mora biti da je razvijao svoje ideje dok je propovijedao, uključujući svoje uvjerenje da je bio namijenjen biti apostolom za nežidove. Što god da mu je Petar rekao, Pavao nije imao nikakve osobne uspomene na povijesnog Isusa da bi ga oživio. Nekoliko opskurnih mudrih izreka, priče o egzorcizmu i druženje za otvorenim stolom; ovo, uz primjenu svetih spisa o Sluzi Patniku, nije moglo biti Pavlu dovoljno. To nije moglo biti dovoljno za objašnjenje njegova vlastitog iskustva, koje je morao analizirati na svoj način.
Godinama kasnije, Pavao će tvrditi da njegovo naimenovaje za apostola nežidovima ide unazad do vremena njegova obraćeničkog iskustva (Gal. 1.16). Međutim, pokazatelji u Djelima Apostolskim otkrivaju da ono što se stvarno dogodilo jest da je Pavao u početku vidio značenje Isusa kao poruku Židovima o jedinstvenoj vrsti mesijanstva. U početku, kao i drugi mesijanisti, Pavao je propovijedao drugim Židovima. Kako su prolazile godine i kako se razvijalo njegovo osebujno učenje, njegovu je poruku odbacivalo sve više i više Židova.
Gdje je otišao propovijedati prvi put u Damasku? U sinagogu (Djela 9.20). Gdje je otišao i kojega dana kad je posjetio pisidijsku Antiohiju? “U sinagogu u subotu” (Djela 13.14). Pogledajmo ovo:
“U Ikoniju oni odoše u sinagogu.” (Djela 14.1)
“Na kraju oni dođoše do Soluna, gdje je postojala židovska sinagoga. Pavao je kao obično predstavio sebe i kroz tri uzastopne subote razvijao argumente za njih iz svetih spisa… (Djela 17. 1-2)
“…poslao Pavla i Silasa u Bereju, gdje su posjetili židovsku sinagogu čim su tamo stigli.” (Djela 17.10)
“…u Korint… Svake subote običavao je držati debate u sinagogama.” (Djela 18. 1,4)
“Kad stigoše u Efez, on ih je napustio, ali je prvo otišao sam u sinagogu da debatira sa Židovima.” (Djela 18.19)
Očito, ovaj čovjek nije počeo kao ‘apostol za nežidove!
Kontroverze u sinagogama privukle su značajnu pozornost kod onih koji su se ‘bojali Boga’, Grka koji su osjećali simpatije za judaizam. Kad je većina Židova odbila suglasiti se s Pavlovima tumačenjima, ponekad bi skupina drugova podržala njega; oni bi napustili (ili bili istjerani) sa debate u sinagogi i počeli se sastajati u drugoj sobi. Ovo se dogodilo, na primjer, u Korintu (Djela 18. 7-8) i u Efezu (Djela 19. 9-10).
Uvjeren da je on imao poruku od Boga, nije bilo nikakve šanse da Pavao protumači ovo odbacivanje od Židova kao znak da je poruka pogrešna ili da je njegova misija propala. U Pavlovoj svijesti raslo je uvjerenje da je sve to bila namjera Božja, da su Židovi imali svoju šansu i da je njegova sudbina da evanđelje prenese nežidovima. Na kraju krajeva, Židovi su inzistirali da postoji samo jedan Bog, pa onda je to bio i Bog nežidova također (Rim. 3.29-30, 10.12). Djela nam govore o dvjema prilikama kad je donesena ova ‘odluka’ da se okrene nežidovima, prvi put (Djela 13.46) u pisidijskoj Antiohiji (Antiohija u Pisidiji je grad koji treba razlikovati od Antiohije, glavnog grada Sirije), i kasnije u Korintu (Djela 18.6).
Iako mu je godinu dana baza bila u sirijskoj Antiohiji (Antakija), očito je da je Pavao putovao dosta daleko, pješke ili brodom, preko velikog dijela teritorija koji danas pripada Turskoj i Grčkoj. Mora biti da je posjedovao totalnu predanost i velike rezerve hrabrosti, te također, kakve god bile bolesti od kojih je bolovao, veliku izdržljivost. Bez obzira sa koliko se opozicije i maltretiranja susreo, on je osjećao poticaj da nastavi propovijedati kamo god pošao.
U Drugoj Poslanici Korinćanima (11.21-27, Pavao govori o strahovitoj razini teškoća koje je pretrpio na svojim putovanjima: 39 udaraca bičem u pet različitih prilika, uhićenja, brodolom ne jedamput nego tri puta, kamenovanje, udaranje štapovima; sve ovo i plus hladnoću, žeđ, da i ne spominjemo izranavljena stopala. Iznenađujuće malo od ovoga nalazimo u Djelima, ali nije nikakvo čudo da je rana crkva osjećala prema njemu divljenje kao prema vrhunskom misionaru i najvišem primjeru što se sve može izdržati ako vam je vjera dovoljno jaka.
Uz nešto što je moglo biti prilično oprezno podržavanje od strane jeruzalemskih mesijanista, Pavao je krenuo na svoje prvo veliko misionarsko putovanje negdje oko 45. godine poslije Krista. Iz Sirije je otišao na Cipar i u Malu Aziju. Putovanje je trajalo nekoliko godina, sve do negdje 49. godine. U njegovoj pratnji bio je Barnaba. Bez sumnje, njihove su upute bile da govore prvo u židovskim sinagogama, a onda eventualno pokušati obratiti najprikladnije nežidove.
Kao što smo vidjeli, suočen sa sve češćim protivljenjima u sinagogama, Pavao se sve više okretao nežidovima. Ovo je često bilo praćeno (prema Djelima) neprijateljstvom Židova, što se uzrokovalo neprilike sa vlastima ovih samoupravnih gradova. Pavao i njegovi pratitelji viđeni su kao uzročnici neprilika i prisiljavani na odlazak, možda nakon prethodne kazne ili progona.
Ponekad je možda Pavlovo rimsko državljanstvo spašavalo njegov život. Rimski građani su bili zaštićeni zakonom protiv batinanja bez suđenja. Na svom drugom velikom misionarskom putovanju u gradu Filipi Pavao je bio bičevan i bačen u tamnicu, ali su vlasti bile užasnute kad su otkrile da je on rimski građanin, pa je pušten i zamoljen da odmah napusti grad (Djela 16. 38-39).
Ovo drugo putovanje, možda između 50. i 53. godine, pokrivalo je velike razdaljine, iz Sirije preko Male Azije do Makedonije i Ahaje (Grčke). Pavao je bio u svađi sa Barnabom – na razloge za ovo vratit ću se kasnije – pa ga je ovaj put pratio Silas. Pavao je izdržao neprilike i avanture kao i obično, ali je također i uspostavio crkve u Korintu (gdje je Pavao proveo više od godnu i po dana) i u Efezu.
Korint je bio glavni grad rimske pokrajine Ahaje. Ovdje su Židovi pokušali stvoriti Pavlu neprilike iznoseći optužbe protiv njega, pa je izveden pred upravitelja Galija. Ovo nam daje povijesno sidro, jer znamo iz izvora neovisnih o Bibliji da je Galio bio prokonzul (upravitelj) ove pokrajine u 52. godini poslije Krista. Galio je, kako izgleda, shvatio da je ovo u biti unutrašnja židovska svađa. Ne želeći biti upleten, odbacio je optužbe (Djela 18.15).
Pavlovo treće veliko misionarsko putovanje, između 53. i 58. godine, pokrilo je uglavnom isti taj teren. Međutim, bilo je suđeno da završi u Judeji i bude njegovo posljednje. Jedna od najvažnijih zgoda na ovom putovanju zbila se u samoupravnom grčkom gradu Efezu u zapadnom dijelu Male Azije, gdje je Pavao možda proveo tri godine.
Kako se čini, Pavao je tamo išao naokolo kritizirajući lokalni kult božice Dijane i govoreći da ‘bog načinjen rukom nije uopće nikakav bog” (Djela 19.26). Mjesni obrađivač srebra imenom Demetrijus požalio se da ovo ugrožava životni opstanak svih lokalnih zanatlija koji su izrađivali moćnice i oltare za štovanje Dijane. Djela prilično umanjuju važnost ove afere, tvrdeći (Djela 19.35) da je gradski činovnik uspio umiriti gnjevne demonstrante (nakon dva sata!). Međutim, mora biti da je ovo bio slučaj ozbiljne neprilike; Pavao je napisao, “Ako su moji motivi bili samo ljudski, što bi mi dobro moglo donijeti da se tučem s divljim životinjama u Efezu?” (I Kor. 15.32).
U Djelima, Pavao je pomalo enigma. Izgleda umiljat i poslušan, vedar kao oko uragana usred nevolja za čije je stvaranje zasigurno on bio većim dijelom odgovoran. On sam nam kaže da je bio daleko učinkovitiji kao pisac nego kao govornik (II Kor. 10.1, 10.10-11). Bilo kakva prividna neučinkovitost skrivala je ipak veliku snagu, jer je on znao biti i čvrst i krajnje tvrdoglav. Bio je svadljiv i više je volio da mu se pokoravaju nego da ga propitkuju (I Kor. 4. 18-21). Ima je veliku potrebu za ljubavlju, ali je bio talenat za antagoniziranje ljudi, jer je bio nagle ćudi, prevrtljiv, defenzivan (kao što ćemo vidjeti). Mora da je bio više uzbudljiv karakter nego šarmantna osoba.
On je, naravno, odrastao kao Židov osobito pedantne, puritanske vrste i, unatoč njegovu osobnom osjećaju oslobođenja koje mu je pružila vjera u Krista, veliki dio kršćanskog puritanizma proistekao je iz Pavlovih stavova. Već sam komentirao njegove osjećaje unutrašnjeg konflikta; ovi su ga osjećaji i dalje progonili i to se na više načina može zapaziti u njegovim Poslanicama. Čini se da je bio iskreno skroman čovjek, ali da ipak posjeduje ogromnu mjeru samopouzdanja, možda izvučenu iz njegova uvjerenja da je od Boga dobio osobno otkrivenje.U njegovim Poslanicama riječ ‘hvalisanje’ upotrebljena je više od deset puta.
Pavao je imao nemiran, poetičan, mističan duh. On ne bi sjedio za stolom da razradi konzistentan ili discipliniran teološki sustav. Imao je snažan intelekt, ali nije bio hladnokrvni mislilac. Možda je smišljeno odbijao da svjesno ‘aranžira’ neko pismo, preferirajući da dozvoli svojim emocionalnim impulsima i entuzijazmu – ili, kao što ćemo vidjeti, Duhu Svetome – da ga ponesu. Njegova imaginacija bi dohvatila neku ideju i radila skroz na njenom podrijetlu i asocijacijama i konzekvencama kao što pas ganja neku kost. To ga je dovelo u kaotičnu džunglu dvosmislenosti i samoprotuslovlja koja je stoljećima bila prava mora za teologe.
Same poslanice su bile napisane na grčkom, ponekad diktirane preko pratioca koji je djelovao kao njegov tajnik (Gal. 11). Nije to bila, izuzimajući Pismo Filemonu, obična privatna korespondencija. To su trebale biti instrukcije za održavanje i razumijevanje Vjere kako ju je Pavao vidio:
“Moja je naredba, u ime Gospodinovo, da ovo pismo bude pročitano svoj braći.” (I Sol. 5.27)
Njihov redoslijed u Novom zavjetu nažalost nema nikakve veze s njihovim kronološkim redoslijedom (ili njihovom autentičnošću). Najranija je u stvari I Solunjanima, napisana vjerojatno u Korintu krajem 50. godine poslije Krista zajednici u Solunu. Ovo je najraniji dokumentarni dokaz o postojanju kršćanstva (premda riječ ‘kršćanstvo’ veoma vjerojatno u to vrijeme nije uopće postojala).
II Poslanica Solunjanima malčice je sumnjivija. To je neka vrsta nabrajanja, upozorenje protiv zanemarivanja običnih dužnosti zbog prevše entuzijastičkog očekivanja Drugog Dolaska. Izneseni su argumenti da je mogla biti sastavljena od nekog kasnijeg pisca, koji je u osnovi plagirao I Poslanicu Solunjanima u većem dijelu, ali je želio dati Pavlov autoritet opravdavanju činjenice da se Drugi Dolazak još nije dogodio.
Poslanica Galaćanima je vjerojatno bila sljedeća, napisana u Efezu, vjerojatno u zimu 52-53. Zajednica kojoj je bila upućena nalazila se u južnom dijelu pokrajine Galacije u središnjoj Maloj Aziji. Poslanicu Galaćanima slijedila je Prva Poslanica Korinćanima, napisana Korintu, naravno, također iz Efeza, u zimu 53-54. Druga Poslanica Korinćanima izgleda kao da je bila sastavljena kao neka gatalica od preživjelih ostataka raznih pisama.
Poslanici Rimljanima bilo je suđeno da postane jako, jako utjecajna. Preko tri stotine godina kasnije ona će postati primarna inspiracija za Svetog Augustina. Blizu dvanaest stoljeća poslije Augustina, ona će biti jedan od glavnih izvora utjecaja na inicijatore protestantske Reformacije. Prvih 15 poglavlja Poslanice Rimljanima možda je napisano iz Korinta u zimu 55-56. ili je možda napisana kasnije, tek 57-58. u kojem slučaju bi bila napisana u Efezu. Šesnaesto poglavlje bilo je prvobitno samostalni dokument, pridodat kraju poslanice kasnije.
Poslanice Filipljanima i Filemonu napisane su između 61. i 63. u koje vrijeme je Pavao već bio u zatvoru u Rimu. Prve verzije Poslanica Efežanima i Kološanima također su napisane tijekom tog perioda, ali su obje kasnije bile iznova redigirane i reorganizirane od kasnijih kršćana, pa ih tako nemamo u prvobitnom obliku. Poslanice Timotiju i Titu nisu uopće od Pavla; bile su sastavljene od kasnijih kršćana i pripisane Pavlovom autorstvu.
Zajednice kojima su ova pisma bila adresirana sastojale su se u velikoj mjeri od veoma običnog i neobrazovanog puka (I Kor. 1.26). U svijetu u kojemu je pismenost bila rijetka, ova pisma agilnog imaginativnog genija morala su izgledati doista čudesna, poruka inspirirana od samog Boga. Ti ljudi, korijeni i ‘začinjavci’ onoga što je kasnije postalo Katoličkom crkvom, bili su jednostavni i histerični, zahvaćeni ekstazama ‘govorenja na jezicima’, ‘posjedovanja Duha Svetoga’ i ‘otkrivanja’ novih proglasa ‘Ustaloga Isusa’ (I Kor. 2.13, 12.4-11, 14. 1-6).
Sve je ovo imalo samo veoma daleku vezu s učenjima i primjerom stvarnog Isusa. Pavao je stvorio za njih novi kult, okrećući se oko vjere u njegovu interpretaciju značenja Raspeća i Uskrsnuća. Zamijetite također da se ovo ‘Uskrsnuće’ sastojalo od Pavlove osobne vizije, njegova iskustva na putu u Damask nekoliko godina poslije Raspeća: ono se nije sastojalo od bilo koje vrste ‘dokaza’ koji bi involvirali izvješća očevidaca ili bilo kakvo spominjanje priče o praznom grobu..
U prvim godinama Pavlova propovijedanja, dugo prije nego što su napisane Poslanice, mesijanisti u Jeruzalemu su uglavnom zaboravili što on radi i govori u ime njihova Mesije. Daleko im je bilo važnije ono što se događalo u Jeruzalemu.
U 37. godini Tiberija je naslijedio car Gaj Kaligula. Kaligula je bio bezumni megaloman. Dok je August znao što radi kad je potakao ideju o božanstvu rimskog cara zbog političkih razloga, Kaligula je stvarno vjerovao da je bog. Nežidovski stanovnici Jamnije, grada u Judeji, podigli su oltar za kult cara. Pošto je njihova vjerska osjetljivost bila uvrijeđena ovim, lokalni Židovi su ga srušili. Ovo je preneseno caru Kaliguli koji je pobijesnio. Odlučio je demonstrirati svoje božanstvo i ujedno strogo kazniti Židove.
Kaligulin odgovor je bio naredba Petroniju, novom legatu Sirije, da u jeruzalemskom hramu instalira kolosalnu statuu Zeusa u obličju samog Kaligule. Ako bi Židovi odbili da to trpe Petronije je imao naređenje da pobije buntovnike i da cijelu zemlju preda u ropstvo, ali da statuu svakako instalira.
Jadni Petronije nije vidio pred sobom ništa osim strašne nesreće. Znao je da će Židovi ovo vidjeti kao temeljnu povredu njihove religije i da će biti nužna žestoka borba, pa i mučeništvo ako treba. Ušao je u Palestinu tijekom zime 39-40. godine, vodeći sa sobom dvije legije i pomoćne trupe – moćnu vojnu silu u očekivanju ozbiljnih neprilika.
Židovi su se više brinuli zbog Jahvine srdžbe nego oko masivne snage zemaljskih trupa. Kad je Petronije umarširao u Ptolemais, dočekala ga je masovna židovska demonstracija, uključujući žene i djecu, koji su ga zaklinjali da ima poštovanja prema njihovim starim zakonima. Stavili su jasno do znanja da će prije umrijeti ngo trpjeti takvo strašno svetogrđe.
Znajući da sudar Kaliguline ludosti sa žtidovskim fanatizmom može samo dovesti do krvoprolića, Petronije je kupovao vrijeme. I Josip i Filon govore nam da je prijetnja obesvećenja hrama visila nad Židovima oko godinu dana, zbog kombinacije snage židovskih demonstracija i rezultirajuće Petronijeve taktike odugovlačenja. Petronije je poslao poruku caru da gradnja statue ne smije biti požurivana ako se hoće da bude istinski veličanstvena. U međuvremenu je sazvao sstanak sa židovskim vođama u Tiberijadi.
Petronije im je ukazao na to da drugi podanici rimskog carstva ne bi bili spremni uvijediti cara na ovaj način. Nije bilo nikakve promjene. Židovi su bili spremni izdržati sve radi svoga Boga čiji im Zakon, rekli su mu oni, zabranjuje da bilo gdje postavljaju slike ili kipove, a pogotovu ne u samom njihovom najsvetijem mjestu molitve.
U međuvremenu, židovski princ Herod Agripa (unuk Heroda Velikog) uzeo je stvari u svoje ruke i otišao u Rim da pokuša uvjeriti imperatora da promijeni svoje mišljenje i povuče naredbu. Na neki način, on je doista uspio. Ne znajući za ovo, Petronije je pisao Kaliguli da objasni zaprepaštenje i očaj Židova i njihovu čvrstu rješenost da umru u tisućama za svoju vjeru. Zaklinjao je cara da ne inzistira na tome da ih osudi na ovakvu sudbinu.
U bijesu zbog ovog pisma, Kaligula je poslao odgovor Petroniju naređujući mu da izvrši samoubojstvo. Sudbina se konačno umiješala i nasmiješila se Petroniju. Pismo je stiglo sa zakašnjenjem. Prije nego je došlo do njega, Petronije je dobio vijest da je Kaligula ubijen. Projekt je odbačen i za neko rijeme židovski ustanak je bio spriječen.
Za Židove, naravno, Kaligulina smrt bila je akt Božje intervencije. Ostali su vjerni Jahvi protiv pogana i on je i opet demonstrirao da takva vjera i hrabrost trebaju biti nagrađeni. To vjerovanje će biti njihova katastrofa nekoliko desetljeća kasnije.
Ovo je bio slučaj ozbiljne i dugotrajne prijetnje koja je jednostavno morala ostaviti ogroman dojam na Židove. Pa ipak, Djela apostolska unatoč tome što nam govore o nastavljanju vjernog štovanja hrama od strane mesijanista, ne daju ni najmanji nagovještaj o ovoj opasnosti koja je prijetila svetosti hrama. Ovo ponovno otkriva Djela kao pokušaj da se prikaže odobrena povijest nežidovskih kršćana, koji nisu više bili isključivo zaokupljeni židovskim pitanjima. Ovo je još jedna indikacija zašto historičari moraju Djela tretirati sa velikom sumnjom.
Mi imamo, naravno, mnogo predaja koje potječu od mesijanista, kao što su priče o živom Isusu; očito je da one nisu došle od Pavla, njihovi korijeni došli su od prvobitnih učenika. Možemo očekivati da je događaj od ogromnog značenja za njih ostavio neki trag sačuvan u kršćanskim dokumentima, ali gdje?
Ova prijetnja je zasigurno morala dozvati u sjećanje upadljivu paralelu jedne ranije prilike kada je, u 167. godini prije Krista, seleukidski kralj Antiohus Epifan obesvetio hram podižući oltar Zeusu. O ovome se govori u Knjizi Danijelovoj:
“ Jedan koji uzrokuje očajanje stavit će ogavnu stvar u jednom krilu hrama…” (Dan. 9.27)
Ovo bi oživjelo s tim povezano sjećanje na Makabejce, koji su pobjegli u planine da se pripreme za neprekidni oružani otpor. Možda će se ovakva vrsta stvari dogoditi opet. Kad su Židovi napustili svoje domove zimi 39. godine da apeliraju na Petronija u Ptolemaisu, oni su sigurno morali biti posve svijesni teškoća koje će vjerojatno biti izazvane bježanjem u planine u vrijeme zime.
U onome što danas čini 13. poglavlje Evanđelja po Marku, u stihovima 14 do 19, doista nalazimo inače pomalo misterioznu referencu o postavljanju ‘ogavne stvari koja izaziva očajanje’ i savjet Judejcima da bježe u planine kad se ovo dogodi. Dodaje se ‘Molite se Bogu da se ovo ne dogodi zimi’, a onda se opet navodi citat iz
Danijela, koji upozorava da će doći vrijeme nevolje kakva nikad prije nije viđena (Marko 13.19, usporedi Dan. 12.1).
Treba pretpostaviti da je stih 20 dodat ovom pasusu nekog kasnijeg datuma, jer se glagolsko vrijeme odmah mijenja iz futura u prošlo vrijeme; kaže se, “I da Gospodin nije skratio to vrijeme, nitko ne bi bio preživio…”Očito je ovo referenca na Boga koji je interveniraao da zaustavi nastavljanje katastrofe. Meni se čini razumnim da je ovo pridodato kad su Židovi primili vijest o smrti Kaligule.
Kod Marka, ovaj dio teksta sačuvan je kao dio finalnih proglasa Isusovih o nesrećama i patnjama koje će se morati pretrpjeti prije konačnog dolaska Sina Čovječjeg na kraju vremena. Ovo prikriva njegovo podrijetlo kao reakcije na specifičnu krizu 39-40. godine koju su podnijeli mesijanisti i njihovi židovski sunarodnjaci.
Trebalo bi biti očigledno da cijela ova priča za sada sadrži zbunjujuće neusklađenosti koje još uvijek zahtijevaju objašnjenje i elaboriranje. Očigledno je da su glavni jeruzalemski mesijanisti, unatoč njihovu vjerovanju u Isusa, i dalje sebe u potpunosti identificirali sa judaizmom.
Ovo ne pokazuje samo njihovo bogoštovlje u hramu i njihova vidljiva spremnost da napuste svoje domove i priključe se nacionalizmu Izraela protiv Rimljana.
Imamo također i pokazatelje Pavlovih široko razmaknutih posjeta stabilnoj i kontinuelnoj skupini u Jeruzalemu. Ova skupina nije se mogla izdvojiti, kao nešto različito od Židova na neki značajan način, od strane Rimljana, kada su krenuli u svoju represivnu akciju. Ona nije mogla biti ni subjektom ozbiljnog proganjanja od strane židovskih vlasti, s obzirom da je toliko očito da njena praksa i učenja nisu bila antagonistička u odnosu na njih. Djela apostolska pokazuju mesijansku skupinu kako cvjeta tijekom značajno velikog broja godina. Kad Pavao piše o skupljanju novca za ’svete’ u Jeruzalemu, nikada ne pokušava uporabiti sućut kao poticaj za davanje doprinosa, nikada ne spominje da su morali, u obrani vjere, pretrpjeti velike patnje.
U tom slučaju, zašto su Pavao i njegovi pratioci bili prisiljeni da se sve više i više okreću nežidovima? Zašto su njihova učenja u sinagogama dijaspore dovodila do stalnih neprilika i napora tih Židova da Pavla zapletu u neprilike s vlastima? Očigledno, mora da su oni učili drugačije stvari. Pavlovi koncepti i oblici izražavanja nisu bili isti koje su rabili mesijanisti u Jeruzalemu.
Moramo razmotriti ove ideje, jedinstveno njegove, koje su bile toliko različite da su morale dovesti Pavla i mesijaniste na kurs kolizije.
| < | lipanj, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
...nikad ispričana priča...