POGLAVLJE DVADESET OSMO
EVANĐELJE PO LAZARU
Evanđelje ‘po Ivanu’ (kako ću ja, naravno, i dalje zvati autora jer je tako lakše i zgodnije) napisano je oko godine 100, možda u Efezu.
Ivan je konzistentno antižidovski nastrojen. U njegovu evanđelju Isus kritizira Židove što ne priznaju da njihovi vlastiti sveti spisi imaju funkciju posvjedočiti o njemu (5.39). Židove također okrivljuje i na drugim mjestima što odbijaju priznati Isusa, unatoč znacima i čudima koja svjedoče o njegovim sposobnostima i statusu (12.37, 15.24).
Ivan objašnjava svojim čitateljima da riječ Mesija znači Krist (1.41), te da se Židovi ne druže sa Samaritancima (4.9). Jasno, ovo Evanđelje nije bilo napisano za neku židovsku zajednicu. Samoga Isusa razdvaja od njegove židovske prošlosti i podrijetla, kad ga prikazuje kako se Židovima obraća riječima ‘vaš Zakon’ (8.17).
Ivan je pripadao nekoj školi mišljenja na ivicama kršćanske teologije. Njegova zajednica, kao i ona koja je proizvela Evanđelje po Tomi, naginjala je gnosticizmu, ali je Ivan preuzimao i ideje bliske i razumljive Grcima. Toma je dao kolekciju izreka, pa se stoga (premda pretendira na autentičnost povijesnog svjedoka) ponešto odvojio od bilo kakve drame ili društvenog konteksta. Glavna struja kršćanstva u razvoju posvetit će daleko veću pozornost Ivanu, jer je preuzeo tradiciju narativnog evanđelja.
Četvrto evanđelje poduzima mnoga smišljena tumačenja i teološki je kompliciranije od sinoptika. Od njih se jako razlikuje i po stilu, a materija je organizirana još ambicioznije nego kod njih. Tu nema priče o djetinjstvu, nego počinje s Ivanom Krstiteljem. Krstitelj, kao što smo vidjeli, nije predstavljen kao realistička ili neovisna povijesna osobnost, nego je potpuno podređen Isusu, definirajući sebe samo u smislu svjedoka da Isus jest Krist.
Unatoč njegovoj kreativnosti, njegovoj teologiji i svoj rafiniranosti i složenosti strukture njegova evanđelja, Ivanova poruka je krajnje jednostavna. Njemu je stalo jedino do vjere u Isusa. Nema čak niti bilo kakvog etičkog učenja o kojemu bi bilo vrijedno govoriti u ovom evanđelju. Sjetite se Markove priče u kojoj mlad čovjek pita Isusa što da radi kako bi baštinio vječni život, a Isus mu odgovara prvo da poštuje sve zapovijedi, a zatim da sve podijeli siromašnima (Marko 10. 17-22). Usporedite to sa ovim pasusom kod Ivana:
"Onda mu oni rekoše, ‘Što moramo uraditi ako hoćemo činiti djela koja Bog želi?’ Isus im dade ovaj odgovor, ‘Evo što znači raditi za Boga: morate vjerovati u onoga koga je on posalo’.” (6. 28-29)
Nema on ovdje vremena ni za kakve besmislice o življenju dobrim životom: sve što treba to je vjera u Isusa.
Ivan vidi Isusa kao ‘Riječ’ Božju, preegzistentnu od početka stvaranja, poslatu na zemlju u ljudskom obliku. On je i dalje podređen Bogu: ‘Otac je veći od mene’ (14.28). Riječ Boga na hebrejskom bila je izraz njegove volje, njegovih zapovijedi: “Rječju Gospodnjom stvorena su nebesa” (Ps. 33.6). Riječ (Logos) za Grke predstavljala je nešto poput reda i značenja stvaranja.
Ivanov Isus ne priča nikakve parabole. On je praktično odvojen od poznatih izreka mudrosti i bilo kakvih ideja o pokajanju ili Božjem kraljevstvu. Za razliku od povijesnog Isusa, čiji smo lik nazreli na drugim mjestima, on izgovara duge, umjetne, mistične govore, o odnosu između Isusa i njegovih sljedbenika i njihova odnosa s Bogom i između njih međusobno u zajedničkoj vjeri.
Ovaj Isus uvijek ima potpunu kontrolu. Kao neki nepogrešivi dalekovidni telepat, prezentiran je kao potuno svjestan, prije bilo kakvog dokaza, svih detalja o drugim ljudima, njihova karaktera ili osobne povijesti, njihove situacije ili namjera (1.47, 2.24-25, 4.16-20, 5.6, 6.6, 6.64, 16.30). Bez sumnje, ova kontrola i svijest treba da prenese ideju božanske moći i znanja. Ivanov Isus može biti veličanstven, ali je također i krut i nehuman.
Ivan jasno stavlja do znanja da je Isus iznad svjetskih briga i bilo kakvih političkih ili nacionalističkih ideja. Baš kao i svjetina koja, nakon čuda s pogačama kruha, želi ‘doći i povesti ga silom i proglasiti kraljem’ (6.15), i Pilat također krivo razumije njegovo tobožnje kraljevstvo kao zemaljsko i političko, ali mu Isus kaže: “Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta” (18.36).
Evanđelje je očito rezultat razmišljanja i vjerovanja Ivana i njegove zajednice, prije nego neki pokušaj da se pojača ili poboljša povijesni spomen. To ima nesretni učinak da vodi ka prezentaciji samim sobom zaokupljenog Isusa, umjesto čovjeka koji je nadahnjivao ljude da ga vole i slijede. Ovaj Isus proglašava sebe, umjesto prirode i zahtjeva kraljevstva: umjesto da upućuje izazov svojim slušateljima da se suoče sami sa sobom, njegova poruka je da se predate vjerovanju u njega. Iz toga će slijediti sve ostalo.
Izreke koje počinju sa ‘Ja sam’, navodno Isusove, karakteristične su za ovo evanđelje.
"'Ja sam Put, Istina i Život. Nitko ne može doći Ocu osim preko mene.”’ (14.6)
Ovim se pojašnjava pravilno vjerovanje. Jedini način čovjekov da stupi u odnos s Bogom jest preko Isusa. Mnoge od drugih izreka tipa ‘Ja sam’ praćene su obećanjima nagrade vjernicima kao uzvrat za vjeru, na primjer “Ja sam vrata” (10.9, što obećava sigurnost); “Ja sam uskrsnuće” (11.25, što obećava vječni život). ‘Vječni život’ je također definiran u 17.3 kao poznavanje Boga i Isusa. U 8.12 Isus kaže “Ja sam svjetlost svijeta” (obećanje iz kojega slijedi da ‘svatko koji mene slijedi neće hodati u mraku; on će imati svjetlost života’).
Ne bi bilo posve korektno vjerovati da ovakve stvari možemo naći samo kod Ivana. Usporedite ovo gore sa ovim što smo našli u Tominom evanđelju:
"Isus reče, ‘Ja sam svjetlo koje pokriva sve stvari. Ja sam sve: od mene je sve proizašlo i sve je doprlo do mene. Rascijepite komad drva, ja sam tamo. Podignite kamen i naći ćete me tamo’.” (Tom. 77)
Koliko god ovo moglo biti duboko i zanimljivo, nešto se izgubilo. Proces pretvaranja originalnog Isusova pokreta u ‘kršćanstvo’ doveo je do defenzivnosti zatvorene skupine koja gleda unutar sebe. Zajednica koja definira svoj identitet nalazi se u postupku razlikovanja sebe od onih drugih u društvu, koji je odbacuju ili potcjenjuju. Ona ne nudi druženje za otvorenim stolom: vjernici lome kruh jedan s drugim, ali ne i sa autsajderima. Ona ne nudi izliječenje i mudrost i ljubav prema svakome. Ivanov Isus ne nudi bezgraničnu ljubav za sve, koja zahtijeva i to da uložite svaki napor da volite čak i svoje neprijatelje: on kaže svojim sljedbenicima samo to da moraju voljeti jedan drugoga, što je mnogo lakše (13.34, 15.12, 15.17).
Veoma je teško raspravljati o materijalima koji su Ivanu služili kao izvor. Više puta je iznesena sugestija da je koristio Marka ili da je koristio Luku ili čak da je koristio Mateja. Postoji također široko rasprostranjeno vjerovanje da nije koristio ni jednoga od njih, nego da je crpio iz zajedničkih predaja. Vidjeli smo da je koristio zbirku priča o čudima, koju je možda našao u ‘Evanđelju znakova’. Što god to bilo, on je sve aranžirao iznova, mnogo toga je napisao iznova, izvukao svoje vlastite poente, na svoj način. Ivan je u većoj mjeri autor nego bilo koji drugi evanđelist. Bilo kakva kolekcija, čuvanje ‘predaja’, sve je to mnogo dublje zakopano u njegovoj vlastitoj kreativnosti i interpretaciji, možda skoro nepovratno.
Svaka indicija o njegovoj uporabi drugih evanđelja stavlja nas na muke, izmiče nam, nagovještaji su tu, ali nikad dovoljni da dovedu do bilo kakvih čvrstih zaključaka. Na primjer, Ivan 6.20 i Marko 6.50, obojica nakon što je Isus nahranio Pet Tisuća, kad Isus hoda po vodi, upotrebljavaju iste riječi: “’To sam ja, ne bojte se’”. Međutim, možda je ovo bilo u prvobitnom lancu čuda ili u Evanđelju Znakova koje su obojica koristili. Ovo prije nego da je Ivan koristio Marka. Jedna druga od ovakvih slabašnih mogućnosti nalazi se na mjestu gdje Ivan u 9.8 upotrebljava neuobičajenu riječ ‘prosjak’, koja se može naći na samo još jednom mjestu u Novom zavjetu, kod Marka u 10.46. No očito je da bi ovo mogla biti obična koincidencija.
Najbolji kandidat za sinoptički utjecaj na Ivana čini se da je Luka, unatoč njihovim velikim razlikama u stilu i psihologiji i detaljima. I kod Luke i kod Ivana žena koja maže Isusa mirisnim uljem maže njegova stopala (Luka 7.36-50; Ivan 12.3-8), dočim kod Mateja i Marka ona maže njegovu glavu (Matej 26.6-13; Marko 14. 3-9). Luka je jedini koji nam osim Ivana kaže da je Juda Iskariot bio inspiriran đavlom (Ivan 13.2; Luka 22.3). Luka i Ivan obojica imaju dva anđela na praznom grobu (Luka 24.4; Ivan 20.12).
Ivan, kao i Luka, nikada ne rabi ime ‘Getsemane’ za mjesto gdje je Isus uhićen. Marko 14 i Matej 26 ovo ime spominju. (Samo Ivan, međutim, opisuje mjesto kao ‘vrt’ /18.1/ i kaže nam da se nalazi u Cedronskoj dolini. Tradicionalni naziv ‘Getsemanski vrt’ je još jedna harmonizacija između evanđelja, koja se ne nalazi u Novom zavjetu, kao ni veći dio Božićne priče.)
Sve ovo čini se da je dovoljno da nas zaintrigira, ali ne i dovoljno da nas uvjeri. Najzanimljivija i fascinantna veza između Ivana i Luke jest čuvena priča o ženi preljubnici, koja je osuđena da bude pogubljena kamenovanjem. (“Ako ima netko među vama koji nije nikada griješio, neka bude prvi koji će baciti kamen na nju”). Ova priča je kod Ivana u stihovima 7. 53-8.11, ali ona je tamo sjela nekako čudno i nelagodno, očito nije od istog autora. Priča je puna Lukina stila i vokabulara, ne sliči na Ivana. Spominju se Maslinska Gora i ‘pismoznnci’, što se ni jedno ni drugo ne može naći na nekom drugom mjestu kod Ivana. Riječ za ‘praskozorje’ ili ‘zoru’ u Ivana 8.2 može se još naći u Novom zavjetu samo kod Luke (Luka 24.1; Djela 5.21).
Nadalje, neki stari rukopisi Luke doista imaju ovu priču u Lukinu evanđelju, poslije Luka 21.38. U nekoj veoma ranoj fazi priča je morala biti izvađena iz Luke ili je redigiranjem izbačena od nekoga tko je smatrao da je previše popustljiva prema grešnicima. Smatrajući je više nego dragocjenim djelićem autentične povijesne tradicije, neki ju je prepisivač/uređivač onda nakalemio Ivanu, vjerojatno kao ilustraciju Ivana 8.15 (“Ne sudite nikome”).
Ivan često koristi tehniku dvosmislenosti, poslije čega slijedi krivo razumijevanje, pa onda razjašnjenje. Prvo, spomene se nešto što se može razumjeti izravno ili se može uporabiti kao metafora kojoj se pridaje neko duhovno značenje. Primjeri su Hram (2.19), voda (4.10), ‘počinak’ koji znači spavanje (1.11), ‘put’ koji znači stazu do nekog mjesta (14.4). Isusove riječi su onda ili shvaćene pogrešno (ili naprosto uzete na prvi pogled, letimično) od strane njegovih slušatelja, bilo da su oni ‘Židovi’ ili učenici.
Isus onda pruža objašnjenje i razumijevanje: u gore navedenim odjeljcima on je mislio na Hram svoga tijela, živu vodu vječnog života, ‘počinak’ koji znači smrt i ‘put’ koji znači Put, duhovnu stazu do Boga preko Isusa.
Sjetite se da ovo nije Isus koji izaziva svoje slušatelje da se suoče sa svojom savješću i svojim predrasudama, dok razmišljaju u sebi o implikacijama parabole. Ovo je Isus kome se prepuštate i koji vam stavlja u ruke dar svih istina i značenja.
Ivan je također jako volio koristiti se ironijom. Možda njegova najsnažnija uporaba ovoga nalazi se u riječima Visokog Svećenika Kajafe, kad Židovi donose odluku da Isusa ubiju:
"'Vi ne vidite da je bolje da jedan čovjek umre za narod nego da cijeli narod bude uništen’.” (11.50)
Naravno, Kajafa ne razumije, kao što čitatelj hoće, da je Isus doista ‘umro za narod’ (što se tiče kršćana); i da ovo neće spriječiti praktično uništenje židovske nacije u 70. godini poslije Krista.
Drugi primjeri Ivanovog korištenja ironije nalaze se u 4.12, 7.42, 7.52 (a ima ih još). Ja osobno nalazim da su dosta nezgrapne. Uzimam u obzir da se nalazim u drugačijoj kulturi od one autorove, s različitim ukusom u stilu i izrazu, ali za mene je ipak malo previše tih prilika u ovom evanđelju kad Židovi kažu nešto sarkastično, na što vjerni kršćanski čitatelj može sebi samozadovoljno čestitati, misleći “Malo je toga ovaj znao”.
Ivan nikada ne spominje saduceje ili zelote (koji su nestali poslije 70. godine). Unatoč tome, i unatoč njegovom jakom antižidovskom raspoloženju, njegovo pozavanje judaizma je duboko. Cijela struktura njegova evanđelja, i priče i dijalog, osnivaju se na ciklusu židovskih blagdana kroz godinu (Pasha, Nova Godina, Tabernakul, Posvećenje i Purim). Ivan ovo koristi kako bi ilustrirao da je Isusov život učinkovito rekreirao judaizam, formirajući temelje Novog Izraela Kršćanstva.
Za razliku od drugih evanđelja, Ivan priopćava da je Isus posjetio Jeruzalem tri puta a ne samo jednom (2.13, 5.1, 7.10). Ivanovo korištenje trogodišnjeg vremenskog razdoblja za njegovo djelovanje je čista paralela praksi u sinagogama, koje rastežu potpuno čitanje Zakona na trogodišnji period. A on je mogao de facto propovijedati bilo koje razdoblje između nekoliko mjeseci i šest ili sedam godina. Ivan, međutim, želi uporabiti i simbol i metaforu i analogiju da bi na svaki mogući način jasno priopćio da je, što se njega tiče, judaizam završio i da je ovdje došla njegova zamjena.
Ivan nije bio samo spreman preurediti povijest da bi izvukao svoje teološke poente – on je smatrao da je to apsolutno potrebno.
Ivanov Isus je Pashalno Jagnje (jagnje koje se žrtvuje za Pashu). Stoga je Ivanu bilo potrebno pomaknuti Raspeće jedan dan unazad u odnosu na sinoptička izvješća, kako bi Isus mogao biti raspet istog dana kad su jagnjad žrtvovana u Hramu. Čak je i zapovijed iz Egzodusa 12.46, “Nemoj slomiti niti jednu kost” žrtvenog jagnjeta primjenjena kao ‘proročanstvo’ za vojnike koji navodno nisu lomili noge raspetom Isusu da bi se smrt ubrzala. Sve ovo je još jače simboliziralo da Novi Izrael Kršćanstva preuzima mjesto starog judaizma.
U skladu s tim, Posljednja Večera nije predstavljena kao pashalni objed, koji je zahtijevao ubijanje životinje, nego kao večernji objed prethodnog dana. No unatoč tome, Ivan ipak otkriva detalje Posljednje Večere koji su uistinu bili karakteristični za pashalni objed, kao na primjer davanje milostinje siromasima (13.29) i umakanje komada kruha u zdjelu (13.26), pošto je pashalni objed uključivao poseban umak za umakanje gorkih trava.
Ovo povijesno preuređivanje Pashe konzistentno je s Ivanovim komentarima o Židovima kad se Isus nalazi unutar Pretorija, pred Pilatom. Židovi ostaju vani (18.28) kako ne bi bili onečišćeni i kako bi mogli blagovati pashalno jagnje. Ivana opet više zanima tehnika nego povijest. Ovdje nam prezentira snažno ironiziranje Židova, koji eto čuvaju ‘čistoću’ za staru (sada zastarjelu) Pashu, dok istovremeno urlaju da se pogubi novi ‘Jaganjac Božji’.
Kod Ivana, značenje žrtve je postalo vrhunsko, a ‘novi zavjet’ je nestao. U stihovima 6.48-58, Euharističko učenje o blagovanju mesa i pijenju krvi radi vječnog života ne sadrži uopće nikakav spomen o židovskom shvaćanju zavjeta.
Drugi krupan događaj koji je Ivan odlučio povijesno dislocirati bilo je Očišćenje hrama. U ovom evanđelju, incident u Hramu nije ono što je izazvalo odlučnost Židova da ubiju Isusa. Umjesto toga, nakon uskrisivanja Lazara – posljednjeg Isusova čuda, pobjede nad smrću – jest tenutak kad oni odlučuju ubiti ga (11.45-54).
Čini se krajnje čudnim što Ivan stavlja incident u Hramu odmah na početak propovjedničkog djelovanja, godinama prije Raspeća. Međutim, njegov cilj jest pokazati da je Isus došao zamijeniti Zakon i, kao vrhunski čin, žrtvovati sebe, kako bi svako žrtvovanje postalo zastarjelo. Isus zbog toga započinje tako što odlazi u središte Zakona i istjeruje ne samo mjenjače novca i prodavače životinja nego i same životinje (2.15) – samo Ivan spominje ovaj posljednji detalj.
Ova epizoda nije stavljena godinama ranije, jer je to bio odvojeni incident (kao što fundamentalisti ponekad sugeriraju). Ivan je znao, unatoč svim ovim literarnim manipulacijama, da je zapravo incident u Hramu bilo ono što je uzrokovalo Raspeće (kao što se spominje i kod Marka u 11.18). Odmah poslije incidenta u Hramu Ivan nam daje citat iz Psalma: “Revnost za tvoju kuću će me proždrijeti” (Ivan 2.17, Psalm 69.9). Psalm 69, kao što smo vidjeli, bio je od kršćana shvaćen kao tekst koji sadrži proročanstvo o patnji i raspeću Isusa. Kod Ivana ova referenca dolazi ispred povezivanja ‘hrama’ s Isusovim tijelom, koje će se podići poslije tri dana (2.20-21). Premda umjetno odvojeno u Ivanovoj narativnoj strukturi, povezanost između incienta u Hramu i Raspeća je sačuvana, bacajući sjenku od samog početka na razvoj cijele ove drame.
Kao zanimljiva ilustracija teškoća kod povijesnog datiranja ovih događaja, Ivan u ovoj sceni prikazuje kako Židovi govore “trebalo je četrdesetšest godina da se izgradi ovo svetilište” (2.20). Pošto je Herod započeo ponovnu izgradnju hrama u 20. godini prije Krista, ovo bi značilo da Ivan stavlja Očišćenje hrama u 26. godinu poslije Krista, ili još točnije na Pashu 27. godine poslije Krista. Ovo je veoma blizu početka upravljanja Poncija Pilata; to je svakako prije smrti Ivana Krstitelja i prije ‘petnaeste godine vladavine Cezara Tiberija”. Da li to znači da se Raspeće dogodilo možda ranije nego što mi mislimo? Ili je Ivan ovo učinio namjerno, postavivši incident na početak trogodišnjeg propovijedničkog djelovanja, što bi onda datiralo Raspeće na Pashu 30. godine poslije Krista? Na ovakva pitanja nije moguće dati zadovoljavajući odgovor.
Postoje indikacije kod Ivana o načinu na koji su priče o Isusu bile sastavljane od njegovih sljedbenika poslije njegove smrti, harmoniziranjem događaja retrospektivno s biblijskim referencama na kreativan i defenzivan način. Nakon ulaska u Jeruzalem na magarčiću, kaže nam se:
"U to vrijeme učenici nisu ovo razumjeli, ali kasnije, nakon što je Isus bio proslavljen, oni su se prisjetili da je ovo bilo zapisano o njemu i da je ovo doista bilo kako su ga oni primili”. (12.16)
Slično tome, nakon Očišćenja hrama, ovo retrospektivno razumijevanje otkriva se u sljedećem:
"Kad je Isus ustao iz mrtvih, njegovi učenici se prisjetiše da je on ovo rekao i oni povjerovaše u spise i riječi koje je on izrekao.” (2.22)
Važnost vjere za one iz kasnijih naraštaja nego što su bili učenici, koji nisu stoga nikad mogli biti očevidci, naglasio je sam uskrli Krist: ”Sretni su oni koji ne vidješe a ipak povjerovaše” (20.29).
Pa ipak, postoje odjeljci koji inzistiraju na dokazima očevidaca, što daje više autoriteta evanđelju. Međutim, ovi odjeljci izgledaju skoro besmisleni kad se stave uz bok artificijelnosti Isusova karaktera i propovijedanja.
Kao što smo primijetili, ovo evanđelje je prvobitno kompletirano sa stihovima 20.31, a poglavlje 21 je dodatak koji je dao pisac s drugačijim stilom. Upravo poglavlje 21 identificira autora kao ‘ljubljenog učenika’ (21.24). Čini se da je posve vjerojatno da su ne samo poglavlje 21, nego i svi odjeljci u kojima se govori o ‘ljubljenom učeniku’ kasniji dodatci prvobitnom evanđelju. On se spominje na Posljednjoj večeri (13.22-25), kod Raspeća (19.25-27) i Praznog groba (20.2-10). Ovo su sve zgode koje se javljaju i u drugim evanđeljima, bez ikakve indikacije o postojanju lika o kome se govori na ovaj način.
Odjeljak o Praznom grobu čita se glatko ako bi poslije stiha 1 odmah došao stih 11. Prilično nespretno ubacivanje stihova 2-10 sukobljava se i sa stihom 18, kad Marija ‘otiđe i kaza učenicima’, jer nitko od drugih nije postojao u sceni kako je prvobitno napisana. Umetanje se može lako objasniti kao još jedan način da se afirmira autoritet Šimuna Petra i ljubljenog učenika na uštrb Marije Magdalene, prvobitnog ‘svjedoka’.
Ovo pitanje autoriteta povezano je i sa ponavljanjem Isusova pitanja u poglavlju 21: “Šimune, sine Jonin, voliš li me?”(21.15.17) Šimun Petar potvrđuje tri puta zaredom. Ovo nije zato što bi Isus nakon uskrsnuća bio malo gluh. Ovo je napisano zato da se precizno kontrira s tri puta, koliko je puta navodno Petar zanijekao Isusa nakon uhićenja, a prije nego je pijetao zakukurikao. Možda se ta priča dobro učvrstila, previše da bi se mogla zanijekati, ali je sada izgledala suviše štetna za Petrovu reputaciju i autoritet.
Vidjeli smo da je rana crkva primjenjivala svoju vlastitu logiku da bi identificirala ljubljenoga učenika s Ivanom, sinom Zebedeja, te tako skopčala naslovne riječi ‘po Ivanu’ upravo sa ovim evanđeljem. Međutim, zamijetite da u poglavlju 11 Lazarove sestre šalju Isusu poruku, “onaj koga si ljubio je bolestan” (11.3). Ovakav opis se kasnije koristi samo za autora evanđelja.
Drugim riječima, autorstvo se stvarno pridavalo samom Lazaru. Autor (dodatka i odjeljaka sa riječima ‘ljubljeni učenik’) zahtijevao je za ovo Evanđelje duhovno razumijevanje najvišeg reda, pošto ga je navodno napisao čovjek koji je prošao kroz posljednji misterij smrti i ponovnog rođenja po Isusu. Evanđelje nas vodi kroz djelovanje Isusa, a onda ovaj učenik, pošto je bio izgradio blisku vezu sa Isusom, ‘umire’ za svijet i dobiva ‘novi život’ od Isusa. U svom novom, duhovno probuđenom stanju, on će moći na pravi način razumjeti značenje kasnijih događaja Pasije, Raspeća i Uskrsnuća.
Suočeni smo još jednom sa mogućnošću da se kod kršćanstva nije nužno radilo toliko o navodnom povijesnom događaju i doslovnom oživljavanju mrtvog tijela, već da je sve to (barem za neke), i smrt i život i podizanje iz mrtvih i ponovno rođenje trebalo shvatiti duhovno i metaforički. Prvi sloj, koji ide unazad do samog Isusa, govorio je o preobražaju svijesti unutar života. Drugi sloj, od njegovih sljedbenika, opet je bio na temu življenja trasnsformiranog života, ali ovaj put kroz vjeru i povjerenje u Isusa.
Ivanovo evanđelje, ili bih možda sad već trebao kazati Evanđelje po Lazaru, očito je od najvećeg interesa na razne načine, uključujući i teološki, kulturalni i strukturalni. Međutim, ja nalazim da je njegovo portretiranje Isusa kao dalekog kozmičkog supermena daleko od atraktivnog. Ja puno više volim Isusa koji liječi opsjednutoga umjesto da osuđuje Židove, Isusa koji je od ljudi očekivao da ne obožavaju nikoga osim jedino Boga, Isusa koji je pružao izazov ljudima da se suoče s ogledalom vlastite duše i pronađu beskrajne rezerve ljubavi i opraštanja čak i usred siromaštva i ugnjetavanja.
| < | srpanj, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
...nikad ispričana priča...