GLAVA DVADESET PETA
POKOLJ NEVINIH
Ljudi odgojeni u kršćanskoj ili nominalno kršćanskoj tradiciji obično su potpuno uvjereni da je stvarno postojala božićna priča, s tri mudraca koji slijede zvijezdu, i pastirima, i nestašicom soba za smještaj u gostionici i bebom Isusom koji je položen u jaslice, i s dramatičnim bjegstvom u Egipat, spašavajući se od pokolja djece po kralju Herodu. Često su jako začuđeni kad im se kaže da imamo zapravo dvije potpuno različite božićne priče.
Matej ima mudrace i darove i zvijezdu i pokolj – ali nema pastira, nema gostionice, nema jaslica.
Luka ima anđela koji se javlja pastirima koji čuvaju svoja stada i (prividno, kao što ćemo vidjeti) prepunu gostionicu i jaslice – ali nema mudraca, nema zvijezde, nema zlata ni tamjana ni mirhe i nema nikakvog pokolja nevinih. Naša božićna priča je koktel dva zagonetno različita izvješća, pisana bez znanja jednog o drugome.
Postoje tri aspekta u izvješćima Mateja i Luke koji su im zajednički: rođenje od djevice; Mesija potječe od Davida; rođenje u Betlehemu. Ova tri koncepta moraju, prema tome, biti naslijeđena i kod jednog i kod drugog; datumski su nastali prije onoga što su Matej i Luka napravili od toga u svojim vlastitim kompozicijama.
Vidjeli smo da se očekivalo kako će Mesija doći iz Betlehema, gdje je zavičaj Davidova oca. Kad je jednom odlučeno da je Isus Mesija, način da se ovo obrani bio bi inzistirati da je on rođen u Betlehemu, u skladu s proročanstvom:
"Ali ti, Betleheme…iz tebe će doći za mene netko tko će vladati nad Izraelom.” (Micah, 5.2)
Matej se poziva na ovo proročanstvo u 2.6. Čini se da on uzima zdravo za gotovo da su Josip i Marija oduvijek živjeli u Betlehemu i da su se preselili u Nazaret tek poslije Isusovog rođenja i bijega u Egipat. (Luka pokazuje da su Josip i Marija već živjeli u Nazaretu, pa mora naći neki izgovor da ih premjesti u Betlehem.) Matej grad zove ‘Betlehem u Judeji’ u 2.1 jer je postojao i drugi Betlehem u Zebulunu (spominje ga Joshua u 19.15).
Ima jedan kratki pasus u Ivanovu evanđelju koji – kako se čini – ukazuje na vrijeme kad tvrdnje o rođenju u Betlehemu još nisu bile iznesene:
"Neki rekoše, ‘On je Krist’, ali drugi rekoše, ‘Zar bi Krist bio iz Galileje? Zar Pisma ne govore da Krist mora biti potomak Davidov i rođen u gradu Betlehemu?” (Ivan 7.41-42)
Na ovo se može gledati na više različitih načina. Možda je doista to iz vremena kad gornje tvrdnje još nisu bile iznesene. Moglo bi biti da je Ivan znao da Isus dolazi iz Nazareta i da nije rođen u Betlehemu, ali je govorio da to nije važno, da se narod vara. Međutim, Ivan je jako sklon ironiji, kao što ćemo vidjeti i kasnije, pa je ovo mogla biti šala među znalačkim čitateljima koji su znali (kao i Ivan) nešto što ovi slučajno nazočni nisu shvaćali, da je, naravno, Isus rođen u Betlehemu.
Markovo evanđelje, koje kao i Ivanovo nema nikakve priče o rođenju, priča kako sam Isus negira da Krist mora biti potomak Davidov (12.35-37). Možda je rana crkva nešto pokušala, a onda joj je dodijalo uvjeravati narod, koji je inzistirao da Galilejac ne bi mogao biti Mesija, pa je odlučila da je lakše tvrditi da je Isus potomak Davidov i da je rođen u Betlehemu.
Luka voli ostaviti utisak nekoga koga treba uzimati ozbiljno kao povjesničara, još od samog uvoda (“odlučio napisati sređeno izvješće”, 1.3). Da bi doveo Josipa i Mariju u Betlehem, tako da se rođenje Isusovo može dogoditi na pravom mjestu, on daje nešto što izgleda kao dobar razlog, ali i kao povijesni kontekst:
"U danima kralja Heroda u Judeji…U to vrijeme imperator August izdao je dekret o popisu svega stanovništva u svijetu…dok je Kvirinije bio upravitelj u Siriji, i svi krenuše u svoj vlastiti grad da budu uneseni u popis. Tako Josip krenu iz grada Nazareta u Galileji i otputova u Judeju u Davidov grad zvan Betlehem, budući da je on bio iz te kuće i porodice, da bi bio unesen u popis zajedno s Marijom, svojom zaručnicom, koja je nosila dijete…” (Luka 1.5, 2.1-5)
Hajde da ispitamo sad prvo kronologiju, a drugo logiku svega ovoga.
Kralj Herod umro je u 4. godini prije Krista, godinama prije nego što je Publije Sulpicije Kvirin postao upraviteljem Sirije. Nije bilo nikakvog općeg popisa stanovništva cijele imperije za vladavine cara Augusta, samo lokalni popis u Judeji. Ovaj lokalni popis u Judeji dogodio se doista tijekom uprave Kvirina, ali je to bilo 6. godine poslije Krista – deset godina nakon što je Herod umro. Ako je, kao što nam Luka govori, Isus imao oko 30 godina kad ga je krstio Ivan Krstitelj, onda bi on bio star oko 8 godina u vrijeme popisa, a ne novorođena beba.
A što se tiče logike situacije, zašto vladina birokracija traži informacije o stanovništvu? Josip nam kaže (u ‘Starinama’) da je svrha ovog popisa bila da se pobroje ljudi prije nametanja poreza. Znamo iz popisnih i poreskih dekreta rimske imperije da je ideja bila registrirati ljude gdje žive i rade, to jest gdje bi mogli biti oporezovani. Možda bi morali vratiti se u mjesto življenja ako su bili odsutni iz bilo kojeg razloga, ali ne tamo gdje su živjeli njihovi pretci. Kralj David je živio tisuću godina prije Isusa. Tisuću godina. Zamislite da netko pokuša skupiti sve ljude koji tobože potječu od Ethelreda Nespremnog da bi se popisali u Londonu sljedećeg mjeseca. Čak i da su Rimljani imali računala, to bi ipak bila vrhunska birokratska mora.
Matej i Luka pružju nam genealogiju (Mat.1.1-17; Luka 3.23-38). I jedan i drugi idu za tragom Josipovih (ne Isusovih) predaka, unazad preko Kralja Davida sve do Abrahama, oca svih Židova. Luka, čiji je interes poganski i univerzalan u usporedbi sa Matejevim židovstvom, traga još i dalje, preko Noe i Metuzalema do “Seta, sina Adamovog, sina Božjeg”. Ove liste predaka uglavnom su podudarne na liniji od Abrahama do Davida, u skladu s imenima iz Starog zavjeta. Nakon ovoga, one se dalje rasturaju na sve strane. Lukina linija se nastavlja preko Davidova sina Natana, dok Matejeva linija ide dalje preko Davidova sina Solomona. Većina imena su poslije toga različita, sve do Josipova oca, koga Matej zove Jakovom a Luka Helijem.
Ne samo da je ovo nekonzistentnost koja nas zbunjuje, već se čini i da je prilično uzaludno tragati za Isusovim pretcima preko Josipa, ako istovremeno želite inzistirati na tome da je Djevica Marija ostala u drugom stanju od Duha Svetoga, pa po tome Josip uopće nije bio njegov otac. Rješenje za ovo jest da je ideja došla od mesijanista, Židova, da se traga za Isusovim pretcima od Davida kroz mušku liniju. Oni su bili posve sretni da gledaju na Isusa kao na ‘sina Božjeg’ na njihov način. I bili bi posve sretni sa čudesnom intervencijom i u procesu rađanja, ali bi očekivali da to bude na liniji drugih čudesnih rođenja u Starom zavjetu: ova su uvijek involvirala Božju akciju u, na primjer, omogućavanju da ranije neplodna žena zatrudni – ali je bez izuzetka proces uvijek involvirao ljudski faktor. Bio je to poganski svijet, sa svojim poganskim polubogovima, koji su dolazili djevičanskim porodima, pa bi to bio Sin, a ne sin Božji.
Luka zapravo koristi obje ideje u svojoj priči o dvostrukom djetinjstvu, izvlačeći i paralele i kontraste između rođenja Ivana Krstitelja (sa božanski potpomognutim, ali ljudskim roditeljima) i rođenja Isusa. Ivanovi roditelji su ostarjeli i bez djece, sve dok im anđel ne kaže da će imati dijete, koje će biti ‘veliko u očima Gospoda’ (1.15). Anđeo koji se pojavljuje Mariji, međutim, kaže joj da će imati dijete s Duhom Svetim i da će on ‘biti velik i zvat će se Sinom Najvišega’ (1.32). Kad se Ivan rodio, radost njegove majke Elizabete ona dijeli sa ‘svojim susjedima i rodbinom’ (1.58). Kad se rodio Isus, anđeo gospodnji se javlja pastirima s novošću o ‘radosti koju treba podijeliti s cijelim narodom’, a onda nailazi ‘velika skupina nebeskih gostiju koji hvale Boga i pjevaju’ (2.10-13). Jasno je u svakoj fazi da je Isus veći od Ivana.
Kršćanski svijet ima tako snažnu sliku o rođenju Isusa, okruženog seoskim životinjama u štali iza gostionice, da ljudi često bivaju jako iznenađeni kad otkriju da ova slika ne dolazi iz evanđelja. Ovo je, iako ne u grčkom originalu, ono što stvarno kaže Luka:
"Dok su bili tamo” (to jest u Betlehemu) “vrijeme je došlo za nju da rodi svoje dijete, i ona rodi sina, svog prvorođenoga. Uvije ga u pelene i položi u jaslice, jer u gostionici nije bilo mjesta za njih.” (Luka 2.6-7)
Ovdje postoje stanovite moguće dvosmislenosti u prijevodu. Luka zapravo kaže da nije bilo topos što znači mjesta u katalumna – što obično znači privremeno sklonište za putnika. Riječ koja je prevedena kao jaslice glasi u grčkom thaten, što bi doista mogla biti kutija za hranjenje kad se rabi u svezi sa životinjama, ali je zapravo značila ‘kolijevku’ kad se govori o dijetetu, a ovdje se ne spominju nikakve životinje. Možda Luka prosto kaže da nije bilo mjesta u svratištu da se stavi beba, pa je tako netko improvizirao donoseći im korito za hranjenje životinja da ga upotrijebe kao kolijevku. On ne kaže da su oni morali spavati u štali i on ne kaže da su oni pokušali smjestiti se u gostionici koja nije imala sobu za njih.
Kod Luke, prvi ljudi kojima je priopćena novost (anđelom) bili su obližnji pastiri. Ovo je važno kao indikacija Lukina tona, jer on ima jaki osjećaj za ponizne i siromašne. Na pastire su s visoka gledali ortodoksni Židovi, jer su zahtjevi njihovog života bili u neskladu sa pedanterijom glede poštivanja vjerskih propisa. Kod Luke, oni su preteče običnog i siromašnog svijeta koji će se kasnije okupljati oko Isusa.
Matej nam daje posve drugačiju dramu. Neki mudri ljudi, magi, dolaze u Jeruzalem sa istoka (2.1).
Ovdje je još jedno iznenađenje, jer nam se ne kaže da su trojica. Ovo je vjerojatno pretpostavka po broju darova koje oni donose, zlata, tamjana i mirhe. Takvi dragocjeni darovi odgovaraju kao poklon nekom kralju, što je Mesija, naravno, trebao da postane. Tu su svakako, kao što bismo sada već trebali pretpostaviti, brojne odgovarajuće reference iz Starog zavjeta o ovim stvarima, na primjer zlato iz Psalma 72.15, mirha iz Psalma 45.8, zlato i tamjan iz Izaije i Pjesme nad pjesmama 3.6.
Mudraci pitaju Heroda gdje mogu naći dijete, budućeg kralja Izraela, pošto su vidjeli njegovu zvijezdu i došli da mu odaju počast. Surovi Herod je navodno osjetio paniku zbog mogućnosti da mu netko uzurpira prijestolje s bebom u rukama, pa im kaže da opet dođu k njemu kad nađu dijete u Betlehemu. Oni slijede zvijezdu i ‘ulaze u kuću’ – nikakve gostionice ili štale ovdje nema – te predaju svoje darove. Pošto su bili ‘upozoreni u snu’ na Heroda, oni odlaze pravo u svoju zemlju natrag (Mat. 2.2-12).
Astrologija, kao i demoni i proročanstva, bili su dio prihvaćene mentalne opreme antičkog svijeta. Bilo je patetičnih pokušaja da se ‘identificira’ zvijezda iznad Betlehema, sa supernovama, položajem planeta, pomrčinama, letećim tanjurima, u dešperatmom pokušaju da se ovaj mit uklopi u realni fizički i povijesni univerzum. Umjesto toga, razmotrimo što se doista događalo. Pošto su kasniji sljedbenici odlučili da je Isus bio tako velika figura, jedan od načina da se ovo izrazi bio bi da se kaže kako je njegovo rođenje bilo popraćeno nebeskim znacima.
Ovi događaji oko njegova rođenja čine doista smiješnim njegovo kasnije tretiranje od članova obitelji. Zašto su pokušali da ga obuzdaju? Zašto su mislili da je lud?Zašto su suseljani mislili da je on ‘samo’ sin tesara, koji diže nos i traži pohvale namećući se kao učitelj? Zato što su do tada Josip i Marija već komotno zaboravili poruke anđela i posjetilaca s istoka?Zar su susjedi u njegovu selu već zaboravili Heroda koji je naredio da se poubijaju sva ona muška djeca?
Koji su pravi korijeni ove priče, pored onih psiholoških? Postoje dva utjecaja koje treba imati na umu, jedan religijski odnosno mitološke tradicije iz Perzije, a drugi povijesni.
‘Mag’ je bio svećenik stare perzijske religije Zoroastrijanizma, koju je u 6. stoljeću prije Krista osnovao Zoroaster (ili Zarathustra). Magi su bili kombinacija svećenika (u smislu čuvara duhovnog znanja i svećeničkih rituala), šamana i astrologa. Dosta impresionirani reputacijom maga zbog njihova astrološkog znanja, neki grčki filozofi, kao Pitagora i Demokrit, hodočastili su do njih i učili zajedno s njima.
Perzijanci su bili ti koji su Židovima, za vrijeme babilonskog egzila, pružili uvid u njihova vjerovanja da su snage dobra u ratu sa snagama zla, ali će na kraju trijumfirati, a onda će mrtvi uskrsnuti i na zemlji će nastati raj. Oni su čak očekivali Drugi Dolazak Zoroastera. Rađanje značajnih ljudi, perzijskih kraljeva i samog Zorostera, uvijek je navodno bilo praćeno padanjem zvijezde ili sijevanjem munje.
Također su razvili tradicije i proročanstva da će u vrijeme približavanja posljednjih dana, princ-spasitelj sići s neba u obliku zvijezde i biti rođen kao kraljevsko dijete u špilji na njihovoj svetoj planini.
Ako se čitatelju čini da ovo interkulturalno povezivanje nije dovoljno uvjerljivo, onda neka razmotri stvarni povijesni utjecaj na Matejevu pruču. Tiridata iz Partije pratio je jedan mag kad je otišao u Rim da oda počast kad je Agripina Mlađa rodila budućeg imperatora Nerona, gdje mu se poklonio kao budućem Gospodu Bogu Mitri. Ovo je bilo 37. godine poslije Krista, nakon Isusova života, ali mnogo godina prije nego je Matej pisao svoje evnđelje. Euharistija nije jedina stvar koju kršćanstvo duguje mitraizmu.
Sjetite se da ideja o djevičanskom porodu nije pala na pamet najranijim mesijanističkim ili kršćanskim skupinama. Ne spominje se u Markovom evanđelju. Ne spominje se u Pavlovima poslanicama, što nije nikakvo iznenađenje, jer on nije pridavao nikakav značaj Isusovu životu, već samo njegovoj smrti i uskrsnuću. Ovo je zbilja ironična situacija, jer ja zamišljam kako je sama ideja o Djevičanskom Porodu izrasla iz Pavlova vlastitog inzistiranja da je Isus bio Sin Božji.
Već sam spomenuo proces božanske selekcije koja je vremenski gurnuta unazad. Pavao je rekao da je Isus postao Sin Božji kad je bio podignut iz mrtvih. Mesijanisti su govorili da su njegov život i učenje također važni, a da je Sin Božji od krštenja. Djevičanski porod, rezultat sjedinjenja boga sa ženom, poznat u poganskom svijetu, bio je sljedeći korak. U vrijeme Ivanova evanđelja, proces je već bio otišao čak i dalje pa je Isus postao preegzistentan. Ivan nije htio koristiti nikakve priče o bebama, jer to ne bi bilo u skladu s ogromnim dostojanstvom njegova nebeskog Isusa. Tvrdnja da je bio preegzistentan bila je dovoljna. Ivan se udaljio od Pavla i krenuo prema gnosticizmu, apsorbirajući povijesnog Isusa usput, ali je ipak krenuo kružno natrag prema Pavlu proizvodeći još jednu kozmičku i neljudsku figuru koju je trebalo obožavati.
Tvrdnje da je Isus bio Sin Božji već su dobile snagu i krenule od suptilnije ideje osobne predanosti i duhovnog usvojenja prema doslovnom odnosu Otac-Sin, bez ikakvog ljudskog oca. Sljedeći korak, u skladu s toliko mnogo drugih tvrdnji o Isusu, bio je da se nađe proročanska potpora među spisima Starog zavjeta. Matej piše sljedeće:
"I sad, sve se ovo dogodilo da bi se ispunile riječi koje je izrekao Gospod preko proroka: ‘Djevica će začeti i roditi sina i zvat će ga Immanuel’, ime koje znači ‘Bog je s nama’. “ (Mat. 1.22-23)
Proročanstvo, istrgnuto iz konteksta kao i obično, dolazi iz Izaije 7.14. Bilo je napisano sredinom osmog stoljeća prije Krista kad je Juda (južno židovsko kraljevstvo) bila napadnuta kombiniranim snagama Izraela (sjevernog kraljevstva) i Sirijaca. Bilo je to proročanstvo o zloj sudbini Kralja Jude Ahaza, zato što je odbio vjerovati Bogu i umjesto toga apelirao na asirskog cara za pomoć. Izaija je stoga rekao da će mlada žena roditi dijete i prije nego to dijete dođe do zrelosti i njegovo kraljevstvo i kraljevstva koja su ga ugrožavala bit će opustošena. Ovo nema nikakve veze s Isusom ili Mesijom.
Također, ovo nije imalo nikakve veze s djevicama. Biblijsko opravdanje djevičanskog poroda oslanja se na grešku u prevođeju. Proročanstvo je uzeto iz Septaguinte, Biblije koju su koristili Židovi u zajednicama koje su govorile grčki. Grčka riječ koja je prevedena kao ‘djevica’ je parthenos. Ovo je značilo mladu ženu zrelu za udaju. To je sadržavalo samo podrazumijevanje djevičanstva. Tek nakon razvoja kršćanske doktrine odlučeno je retrospektivno da parthenos stvarno znači ‘djevica’.
Nadalje, da bismo pokazali koliko je krivo razumijevanje bilo veliko, originalna hebrejska riječ je almah, koja obično zači ‘mlada žena’. Hebrejski doista ima posebnu riječ za djevicu. Riječ almah se koristi na drugim mjestima u Starom zavjetu, uključujući i Genezu, 21.12, gdje je bila prevedena kao ‘djevojka sluškinja’, i u Genezi 20.17, gdje znači ropkinje-konkubine! Iz ovoga se vidi koliko je riječ almah daleko čak i od pretpostavke o djevičanskom stanju.
Doktrina se osvetila kad je kao odgovor protivnika kršćanstva stigla tvrdnja da je stvarni razlog što se za Isusa govori da nema ljudskog oca u želji da se prikrije činjenica da je bio nezakonit. Priča iz kasnog drugog stoljeća govori da je čovjek koji je Mariji napravio dijete bio rimski vojnik po imenu Panthera. To je bilo stvarno ime u to vrijeme, ali je moglo biti i smišljeno ruganje i poigravanje sa rječju parthenos.
Samo u Matejevu evanđelju imamo priču o Pokolju nevine djece. Nakon odlaska mudraca, anđeo se pojavljuje Josipu u snu i kaže mu da uzme Mariju i dijete i krene s njima u Egipat, jer Herod želi dijete ubiti. Oni odlaze i žive u Egiptu do Herodove smrti. Dok su bili odsutni, Herod je dao da se pogube sva muška djeca do dvije godine starosti, u Betlehemu i oko njega, nadajući se, naravno, da će u tom procesu ubiti i dijete čija je sudbina da postane ‘kraljem Židova’.
Kao povijest ovo je strašno, ali kao literatura je sjajno. To je strašna povijest, jer se masakr nije nikada dogodio. Nije zabilježen nigdje. Josip, na primjer, mrzio je Heroda Velikog i ne bi nikada prešutio priču o takvom strašnom pokolju. Krščanski urednici Josipa teško da bi je ispustili također. (Da i ne spominjemo kako nije moguće uskladiti ovaj događaj ni sa rođenjem Isusa niti sa ‘poviješću’ popisa kod Luke, deset godina nakon Herodove smrti).
Matej, kome je ispunjenje proročanstva osobito važno, spominje (2.15, 17-18) jedan pasus kod Jeremije (31.15) o Raheli koja oplakuje svoju djecu – ona je zapravo plakala zbog prognanika jer su odvođeni u ropstvo u Babilon – a i na jedan pasus kod Hosee (11.1): “Pozvao sam svoga sina iz Egipta”, koji se doista odnosi na Boga koji zove svoga sina Izraela u vrijeme Egzodusa.
Ne možemo ovo odbaciti kao naprosto još jedan primjer događaja koji se prepravljaju da bi se uštimali sa proročanstvima, jer time ne bismo priznavali vrijednost Matejeva djela. Matej je izvlačio iz priče o Egzodusu i koristio paralele i ironične obrate, da bi izgradio svoj ključni koncept da je Isus bio novi Mojsije i dovršetak židovskog Zakona.
U prva dva poglavlja Egzodusa, faraon naređuje da samo djevojčice koje rode hebrejske žene mogu živjeti, a dječaci moraju biti pobijeni i bačeni u rijeku. Beba Mojsije je skriven, a onda stavljen u košaricu između stabljika trstike na rijeci Nilu, odakle ga spašava faraonova kći. U konačnici, on izvodi svoj narod iz ropstva i vodi ga u Obećanu Zemlju.
Nikakav razlog nije naveden u Egzodusu za ubijanje muške djece, ali u prvom stoljeću bilo je proširenih popularnih verzija biblijskih priča. Josip nam govori (u ‘Starinama’) da je tada kurentna ‘cijela’ priča bila da su pismoznanci prorokovali egipatskom vladaru da će dijete koje će se roditi među Izraelcima ‘povrijediti suverenitet Egipta i podići Izraelce kad bude u zreloj dobi’. To je bio razlog zašto je naređeno ubijanje.
Matej je svojim čitateljima pružao odjek priče iz Egzodusa: opet jedan kralj naručuje masakr i pokušava ubiti muško dijete koje će odrasti kao budući vođa. I opet, on će pobjeći. Ali tamo gdje je neprijatelj u originalnoj priči poganski kralj, ovaj put je to židovski kralj, i dok će Mojsije morati pobjeći iz Egipta, Isus mora pobjeći u Egipat – da bi našao pribježište u poganskoj zemlji. Židovski kralj Herod će čitati židovske svete spise (da bi okrio rođenje u Betlehemu), ali će odbaciti Isusa, dok će mudri ljudi iz poganske zemlje čitati u zvijezdama i prihvatiti ga. I naposljetku, možda, tamo gdje je Mojsije spasio svoj narod iz ropstva, Isus će ga spasiti od njihovih grijeha.
Imamo u ovoj ironičnoj priči i napetosti i dirljive istinske drame unutar kršćanstva, koje polaže pravo na židovske svete spise i židovsku sudbinu, ali ga odbacuju u sinagogama, da bi dom našlo među poganima.
Nije bilo pokolja i nije bilo bijega u Egipat. Sve su to literarni efekti. Nije bilo djevičanskog poroda, nikakve štalice, nikakve zvijezde. Ovo smo već rekli i ranije.
U prvom stoljeću, božanstvo i čuda pripisivali su se mnogim ljudima. Ne moramo prihvatiti bilo koji od ovih zahtjeva kao istinit; to su samo pokazatelji o tome kakva je to kultura bila. Ostaju samo dvije stvari, iako je u to teško vjerovati.
Jedna od njih je inzistiranje običnih suvremenih kršćana na ‘jednostavnom’ vjerovanju da je Isus bio božanska osoba, doista ‘Sin Božji’; čak i kad im se kaže o svim drugim pretenzijama i kad oni to odbace, čak i ako su spremnni misliti o prirodi misaonog procesa kod ljudi koji su propovijedali i pričali priče i pisali evanđelja i postavljali tvrdnje.
Imajući na umu da su pretenzije na božanstvo općenito postavljali rimski carevi u glavnim gradovima, druga stvar u koju je teško vjerovati jest da su slične pretenzije u zabiti Palestine istaknute za seljačkog propovijednika bez pare u džepu. Taj je doista morao biti nešto.
| < | srpanj, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
...nikad ispričana priča...