EPILOG
Mi smo ljudska bića i raspolažemo snagom razuma. I ta nas je snaga razuma dovela daleko. Dobro, mi možemo i pogriješiti, ali ne moramo zbog toga, sa svim sposobnostima koje imamo, kapitulirati pred strahom i dogmom i praznovjerjem, jer ćemo inače umjesto naprijed ići nazad.
Konvencionalno religiozni ljudi obično nemaju nikakvog osjećaja perspektive što se tiče razmjera ovog našeg svemira, niti se žele suočiti s bilo kojom implikacijom koje se tu podrazumijevaju. U vrijeme kad je prvobitno odlučeno da je Jedan Bog, Stvoritelj svih stvari, prije nekoliko tisuća godina ‘odabrao’ Židove, jedno primitivno pustinjsko pleme, svi su narodi vjerovali - prije postanka znanosti - da je Zemlja vjerojatno sedamdeset ili osamdeset posto cijelokupnog stvorenog svijeta. Zvijezde i planeti bili su samo mala svijetla na nebu, uglavljena u baldahinu iznad njihovih glava. I naravno, čovjek je bio, u takvoj općoj slici svih stvari, jako važan.
Pravi razmjeri svemira nemaju doista nikakve veze sa skromnom razinom shvaćanja za koju smo eventualno sposobni. Ljudi zapravo ne razumiju tako veliki broj kao što je milijun. Da ste rođeni u isto vrijeme kad i Isus i da ste trošili jednu funtu dnevno, svakog dana kroz sva stoljeća tamnog Srednjeg vijeka i Renesanse, krstaških ratova, kolonizacije Sjeverne Amerike, Drugog svjetskog rata – ne biste utrošili ni tri četvrtine od jednog milijuna funti. A da ste imali brod koji bi mogao putovati kroz prostor brzinom od milijun milja na sat, bilo bi vam potrebno blizu tri tisuće godina da dođete čak i do najbliže zvijezde. Trebalo bi vam trideset tisuća godina da posjetite jednu od ukupno sto milijardi svih zvijezda koliko ih ima u jednoj jedinoj galaksiji. A galaksije se broje u milijardama.
Ovaj svemir sadrži najmanje milijardu milijardi zvijezda. Oko jedan posto tih zvijezda vjerojatno su slične našem Suncu, a to je deset milijuna milijardi sunaca. Pretpostavimo da toliko malo kao što je jedan posto od ovih sunaca imaju u svom okruženju planete (što je krajnje konzervativna procjena). Hajde da nadalje pretpostavimo da samo jedan posto od ovih planetarnih sustava uključuju svijet prikladan za žive organizme. To nas još uvijek suočava sa deset milijardi planeta sa životom.
I pretpostavimo sad da je na 99 posto tih svijetova život ostao na razini bakterija, to jest da nikada na njima nije razvijena inteligencija. Ovdje smo dosta oštri prema životu, kad uzmemo u obzir što nam je sve poznato o izdržljivosti i fleksibilnosti životnih oblika u surovim uvjetima, itd. Ono što bi nam preostalo jest sto milijardi planeta sa inteligentnim životom. Ovakav svemir bi bezuvjetno mogao sadržavati milijarde religija, koje bi sve tvrdile da su prave. U ovom svemiru, plima i oseka postojanja inteligentnih vrsta, pa i čitavih civilizacija, mogla bi biti poput kretanja valova na nekoj plaži. Nije pravedno da sama ljudska rasa, sa svim svojim dostojanstvenim pretenzijama, bude manja od djelića prašine. Čitava naša galaksija mogla bi nestati u nekoj kozmičkoj kataklizmi, a svemir ne bi bio ni najmanje uzdrman. Bila bi to kap kiše koja pada u Atlantski ocean.
A stvoritelj i nositelj svega ovoga ponekad osjeti da su njegove odgovornosti malo prevelike, pa uzme sebi coffee-break i ode na ćakulu s Mojsijem i Izaijom i Pavlom. Da li se od nas doista očekuje da budemo takva djeca?
Mitovi nisu ‘laži’, njihova je svrha da prenesu duboka značenja. Proistječu iz želje, iz goruće potrebe svijesti da nametne kalupe i red nasumičnosti svemira. Svemir je toliko ravnodušan prema čovjeku da može izgledati kao zločest, a biti znanstveno neobaviješten i još na milosti i nemilosti prirodne katastrofe bilo bi nepodnošljivo. Događaji, sa svom njihovom ravnodušnošću i kaosom, morali su biti dio značenja egzistencije, interakcije između čovjeka i natprirodnih sila. Potpuno odvojeno od potrebe da se nađe dovoljno hrane i drugih problema jednostavnog preživljavanja, narodi antičkog svijeta bili su u potpunosti zaokupljeni pokušajima da shvate i pripitome ove sile.
Međutim, sve je to jako lijepo kad intelektom nastojimo odrediti mjesto mitova. No odavati im preveliko poštovanje, iz naše perspektive, može dovesti i do propusta da se suočimo s implikacijama onoga što govorimo. Evo jednog djelića iz djela ‘O tome što znači biti kršćanin’ što ga je napisao Hans Kueng:
‘Treba imati na umu da istina nije … ekvivalent historijske istine…postoje različiti oblici istine…Novinsko izvješće o putniku koga su napali na putu iz Jeruzalema u Jerihon ostavilo bi nas vjerojatno potpuno hladnima… A s druge strane, izmišljena priča o dobrom Samaritancu na toj istoj cesti odmah nas uzbudi, jer sadrži više istine… istine koje su za nas značajne, relevantne (‘egzistencijalne’) istine…Pitanje o tome što je povijesno točno ili lažno je neadekvatno, nije zanimljivo. Pjesma, parabola ili legenda imaju svoju vlastitu racionalnost. One podvlače, naglašavaju, ističu, daju konkretan oblik: istina koja se priopćava može biti relevantnija od one koju sadrži povijesno izvješće. Biblija je zainteresirana u prvom redu ne za povijesnu istinu, već za istinu koja je relevantna za naše blagostanje, za naše spasenje, za ‘istinu spasenja’.
Dozvolite mi da ovo kažem drugim riječima, na način koji će, priznajem, biti ciničan. ‘Nije uopće važno kakve su to gluposti objektivno, ukoliko to doista nešto znači meni subjektivno’. Mogli biste uporabiti isto opravdanje kad govorite o biografiji svog omiljenog pop pjevača, ili kad objašnjavate značenje filma Ratovi zvijezda. Ovi misaoni procesi nemaju nikakve održive intelektualne veze sa prirodom kozmosa ili egzistencijom Boga, ili životom poslije smrti, ili s tim da li pjevanje himni u kojima se obožava Isus ima više objektivnog smisla od razgovora s duhom Jamesa Deana preko nekog lokalnog medija.
Problem u suvremenom svijetu jest da milijuni ljudi još uvijek misle da su ovi mitovi doslovno i povijesno točni, da bi oni, kad bi imali vremensku mašinu i kamkorder, mogli poći unatrag i snimiti slike tisuća ljudi koji bivaju nahranjeni s košaricom hljebčića i riba, ili Pilata kako pere ruke, ili Noa koji skuplja i uspijeva prehraniti i očuvati po dvoje od svih onih vrsta životinja i zatim ponovno uspostaviti čitavu ljudsku rasu nakon što je Bog, prilično hirovito, ja bih rekao, potopio čitavu planetu (umjesto da samo prevrne Mezopotamiju nekom lokalnom poplavom i da nepoznate kontinente ostavi na miru, ne dirajući ih).
Ako biste pokušali objasniti cijeli ovaj fenomen nekom nepristranom posjetiocu s nekog drugog planeta, to bi doista značilo snažno naglasiti nevjerojatnu apsurdnost održavanja vjere milijuna ljudi u navodna učenja i otkrivenja što ih je Bog učinio Izraelcima. On, stvoritelj svih stvari i svih bića (uključujući i planetu s koje je došao naš vanzemaljski posjetilac), bira Židove da budu njegov narod. Njih kasnije gaze Egipćani i Asirci, Babilonci i Rimljani, pa kršćani, nacisti i Arapi. Postaju najprogonjeniji narod u cijeloj povijesti ljudske rase, s beskrajnim srceparajućim pričama o progonstvu i patnji, beskućništvu, ubijanju, terorizmu i paranoji. Vjera u Boga sama po sebi je jedna stvar, ali ako imate i mrvicu objektivnosti i više od samo tri moždane ćelije, vjera u Boga koji bi uopće ikada mario za ove ljude ili im ikada rekao istinu, naprosto se ne može uzdići ni sa početne lansirne platforme intelekta.
Ja ne prezirem antički svijet. Nije to bio glup svijet. Moja je poenta u tome da je njegova svijest bila potpuno drugačija od naše. Gigantska je pogreška misliti da je moguće presaditi njihove koncepte da zažive u našem svijetu, u svijesti koja je iskusila Darwina i Freuda, industrijsku revoluciju, komparativnu religiju i psihološku analizu; koja zna za istraživanje prirode snova i kultova, vizija i hipnoze, pa onda i zvijezda i mitova i prastarih dokumenata, antropologije i kvantne fizike; u svijetu koji zna što je to zatvorena samoopravdavajuća logika, što su mađioničarski trikovi indijskih gurua, kakve su manipulativne metode regrutacije za kultove i kako se deprogramiraju njihove žrtve; u svijetu koji pokušava razviti rafinirane tehnike za razumijevanje i liječenje šizofrenije i mnogostrukih poremećaja osobnosti, umjesto stavljanja pljuvačke na oči i istjerivanja demona.
Jednostavno, više ne može biti dovoljno nekritički prihvaćati i vjerovati u ono što su pisali i učili ljudi u jednom drugom tipu svijeta. Pa ipak, i dalje se održavaju uvjerenja, na primjer o tobožnjim ‘pretkazanjima’ u Bibliji. Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća čuo sam jednog pripadnika sekte ‘Kristadelfa’ kako govori da se Sadam Husein i Zaljevski rat nalaze u Knjizi Otkrivenja, da je to još jedan znak dolaska posljednjeg vremena, kad će Isus ponovno doći. Šezdesetih godina oni su to isto govorili za Vijetnam, a devedesetih su vjerojatno to isto govorili za Bosnu ili Kosovo.
Takve se spekulacije mogu održavati samo ako niste dovoljno obrazovani u svojoj vlastitoj kulturi, jer bi inače bili svijesni toga da je povijest zatrpana apokaliptičkom histerijom, nizovima i nizovima naraštaja koji su nadolazili jedan za drugim i koji su svi vjerovali da je upravo njihov naraštaj onaj pravi, da će se ovaj put On vratiti i da će Kraljevstvo Božije doći još za njihova životnog vijeka. Jehovini Svjedoci govorili su to za Prvog svjetskog rata, a naši su djedovi i pradjedovi slušali ova ‘pretkazanja’ primjenjena na burske ratove, napoleonske ratove, sedmogodišnji rat, itd. Sjeverna Amerika je u 19. stoljeću bila prepuna toga. Adventisti su pretkazivali Drugi Dolazak za 1843. godinu. Kristadelfi su pošli odatle i u to vrijeme vi ne biste nikako bili u stanju da nekoga od njih uvjerite da će svijet trajati dovoljno dugo da dočeka osamdesete godine ovog stoljeća.
Ja mislim da je tragedija što su ljudi toliko slabi da i dalje imaju potrebu vjerovati u takve stvari, ili vjerovati da ne mogu imati korisne i dobre živote, ispovijedajući svoje vrijednosti i rješavajući probleme, ukoliko istodobno ne bi imali temelj sačinjen od čudnih praznovjerja koja ‘objašnjavaju’ što sve to ‘znači’. Zamislite da se otkrije dnevnik nekog pomorskog časnika napisan 1750. godine, kada su se Englezi i Francuzi dograbili za guše, pa da onda pomislimo kako su riječi i koncepti koji su tamo zapisani takvi da bismo ih mogli dovesti u vezu s političkom aktivnošću u Europskoj zajednici danas; ili da tvrdimo da zato što su se odnosili na bitke i konflikt, pretkazuju nešto glede Drugog svjetskog rata, ili da je spomen nekog broda moguće protumačiti kao ukazivanje na kozmičku kapsulu sa kojom je Neil Armstrong otišao na Mjesec. Ili zamislimo da Crkva inzistira da su 153 ribe spomenute kod Ivana u 21.11 pretkazanje 153 filma koliko ih je stvarno snimio američki glumac John Wayne devetnaest stotina godina kasnije, čime bi se jasno vidjela sposobnost proročanskog predviđanja pisca Evanđelja, koji je na neki način znao da će baš u jednom od tih filmova Wayne igrati centuriona (stotnika) na Kalvariji, koji je posvjedočio božanski karakter Krista. Ovo vrijedi jednako koliko i druga ostvarenja biblijskih proročanstava. Možda bih i ja trebao osnovati neki svoj kult.
Jednom sam razgovarao s nekim fundamentalistom o Drugom Dolasku i općem uskrsnuću. Prigovorio sam da se ovo očekivalo i ranije i da, koliko god dugo čekate, nikada nije moguće ovu doktrinu oboriti. Mislim da je on očekivao da će se ovo desiti 2000. godine. Znao je da se ovo očekivalo i prije 1000. godine. Pitao sam ga bili se moglo dogoditi da to bude 3000. godine i on se složio da bi se doista moglo desiti da to ne bude ranije. Pitao sam ga koliko će Bog očekivati da ljudi čekaju? Možda se to neće dogoditi prije 7000. godine? On je mislio da to nije vjerojatno. Šteta što ne mogu uložiti nešto novaca u opkladu, jer nas tada više neće biti na zemlji da to vidimo.
U stvari, religiozni duh sve racionalizira. Ne bih bio toliko iznenađen da netko vodi isti ovakav razgovor s nekim fundamentalistom i 35.000. godine, da bi mu ovaj odgovorio samo toliko da je tridesetpet tisuća godine samo treptaj u očima vječnog i beskrajnog Boga i da će on doći kad bude za to spreman.
Pa ako fundamentaliste i ostavimo na miru, svuda oko nas je i previše pseudo-fundamentalizma, kršćana koji ostaju potpuno ravnodušni prema otkriću novih dokumenata i prema literarnoj analizi Evanđelja. Obični vjernici koji idu u crkvu, čitaju redovne komentare u lokalnim crkvenim novinama ili redovne priloge u rubrikama kao što je ‘Kršćanski komentar’, koji se pojavljuje svake nedjelje, žive u blaženom nepoznavanju činjenice da je ikad održan Koncil u Nikeji ili da su postojali misterijski kultovi i da je koncept uskrsnuća bio široko prihvaćen i prije nego što se to navodno desilo Isusu. Poštovani predstavnici srednje i radničke klase pjevaju svoje himne i ne znajući za činjenicu da su ‘Matej’ i ‘Luka’ prepravljali ‘Marka’ kad god im je to odgovaralo, osjećajući daleko manje svetog poštovanja od kasnijih kršćana prema pojedinostima tobože neosporive istine. Ljudi krste svoju djecu i tisuću puta ponavljaju ‘Dođi Kraljevstvo Tvoje’ i ne razmišljajući što to uopće znači. Koliko ih je koji nikad nisu bili niti najmanje uznemireni u svom komforu ako bi eventualno bili prisiljeni da se ozbiljno suoče s činjenicom da su stvarni sljedbenici Isusa mrzili Pavla i njegovu doktrinu o univerzalnom Spasitelju, ili s tim da je postojao čitav niz lutajućih židovskih učitelja kojima su se pripisivala čuda i iscjeliteljske sposobnosti, ili s tim da su sljedbenici Ivana Krstitelja hodali naokolo stotinama godina govoreći da je Ivan ustao iz mrtvih, ili s bilo kojom drugom od stotina stvari koje se nalaze u ovoj knjizi i koje znače izazov nerazumnoj upornosti kršćanske tradicije.
Je li ovakav opis pravičan? Jest. Sve to nema veze s mozgom - porodično vjenčanje, uparađeni ritual u nedjelju ujutro, nominalno kršćanska škola u kojoj se nijedan učitelj koji želi sačuvati svoje radno mjesto ne usuđuje svoje učenike upoznati ni sa jednom od ovih informacija. Prema tome, postoji neka vrsta kulturnog dogovora ‘mainstreama’ da se sve to učinkovito zadrži u tajnosti! Kršćanstvo je postalo vjerom Misterije!
Riječ je o udobnom establišmentu, bez hrabrosti da se suoči sa fragilnošću svojih vlastitih stupova nosača. Bilo kakav pokušaj javne kritike i eto vam halabuke i glava koje se kotrljaju. Neki teolog dovede u pitanje doslovnost uskrsnuća i biva odmah izopćen iz Katoličke crkve. (Dobro je što im više ne dozvoljavamo da spaljuju ljude na lomačama.) Neki biskup dovede u pitanje Bezgriješno začeće i tabloidi ga tretiraju kao luđaka i opasnog revolucionara umjesto da u njemu vide razumnog čovjeka. (Premda bi same tabloide možda trebalo opisati kao najbezbožnije čovjekove tvorevine.) U jednom televizijskom programu uporabljen je djelić informacije koji je stručnjacima za Novi Zavjet poznat već desetljećima i gle – slijede bijesna pisma Timesu i jako ugrijane rasprave u TV programima.
Intelektualci i znanstvenici i doktori impresivnih intelektualnih sposobnosti - svi će žrtvovati svoje mogućnosti na oltaru svoje vjere. Uzmite u obzir, kao primjer, tvrdnje i opravdanja što ih iznose pojedini pripadnici liječničke profesije.
Umjesto da odbace probadanje Isusova boka kopljem kao nepovijesno, kao smišljeno ispunjenje proročanstva u Zak. 12.10, oni su pokušavali ‘objasniti’ tobožnje ‘medicinske aspekte’ tvrdnje da je ‘smjesta odatle potekla krv i voda’ (Ivan, 19.34). Vodu je jednom neki kirurg objasnio kao ‘perikardijalnu tečnost’. Problem je u tome što je iz perikardija moguće dobiti samo vrlo tanki izljev tekućine, možda za polovicu naprstka, i što bi bilo nemoguće da to vidi neki svjedok koji se koliko toliko držao podaleko od rimskog vojnika koji je to napravio.
Iznesena je nadalje sugestija da je Isus imao pleuralnu efuziju. Međutim, da biste izvukli tekućinu iz pluća nekog čovjeka, nju je potrebno isisati pod pritiskom, jer se pluća nalaze u stanju podatmosferskog pritiska. Ako nekome probodete bok, tekućina neće izaći van, nego će unutra nahrupiti zrak.
Razmislite također o Lukinom iskazu o Isusovu teškom duševnom stanju neposredno prije uhićenja: ‘Molio je još ozbiljnije, a njegov znoj padao je na zemlju kao velike kapi krvi’ (Luka 22.44). Luka nam kaže da su učenici pozaspali, pa dakle nije bilo svjedoka koji bi mogli uočiti ovo ‘krvavo znojenje’. Sam Isus nije o tome nikome ništa rekao, jer je odmah po tom odvučen na suđenje i egzekuciju. Pa ipak, umjesto da se ovo primi jednostavno kao uzbudljiva literatura, jedan je američki patolog iznio sugestiju da se ovdje moglo raditi o malo poznatom zdravstvenom stanju izazvanom velikim emocionalnim stresom. Zove se hematidroza; stotine sićušnih krvnih sudova ispod kože zbilja eruptiraju u znojne žlijezde, pa se doista može dogoditi da nekoga oblije krvavi znoj.
Takvo primjenjivanje znanja i bezazlene naivnosti nema ništa zajedničko s ‘dokazima’ o tome što se dogodilo Isusu, ili sa ‘povijesnom autentičnošću’ Evanđelja. Ovo je samo dokaz da bez obzira koliko netko može biti inteligentan i visoko kvalificiran, kad je riječ o racionaliziranju vlastite religije, ljudi će vjerojatno biti jednako glupi kao najpriprostiji seljak koji ‘govori jezicima’.
Kad uzmemo u obzir legendu i proročanstva i psihologiju onog vremena, takve sugestije imaju jednako toliko smisla kao kad bismo pozvali fizičara da iznese anomalije vezane za gravitaciju i gustoću vode da nam ‘objasni’ hodanje po vodi, ili meteorologa da nam objasni Smirivanje oluje pozivanjem na neke osobite karakteristike palestinske klime. Sve je ovo vezano za kulturnu inerciju i slaboumnost, a isto tako i za neznanje. Iz straha da ne izgube značenje, ljudi nisu spremni da napuste ono što više ne odgovara. To vam je kao da imate 25-godišnjeg apsolventa koji odbija da ‘izgubi’ svoju vjeru u Djeda Božičnjaka, pa zato izmišlja teoriju malih vilenjaka, ili raspravlja o tome da li on ulazi u sve kuće gdje ostavlja darove putem univerzalnog ključa ili možda suvremene centralno grijane kuće imaju doketistički dimnjak. To je kao da zadužimo ministra prometa da iznese niz teorija koje bi objasnile kako Djedica obiđe svu djecu svijeta u jednoj noći evocirajući flote kamiona i tajne carinske postupke i vremenske niti i jelene otporne na frikciju i oslobođene sile teže, koji vuku saonice uz pomoć ledeno hladne nuklearne fuzije.
Je li neljubazno oduzimati ljudima ono što im daje utjehu? Zašto? Ako sretnete dijete od šest godina koje vjeruje u Djeda Božičnjaka, to je u redu. Ako imate pred sobom 14-godišnjaka koji vjeruje u Djeda, je li ispravno ostaviti ga u ovakvom utješnom vjerovanju? Zar nešto tu nije krivo? Zar ga time ne biste ostavljali u neumjesnoj zabludi, s neadekvatnim informacijama o tome kako funkcionira ovaj svijet, i time spriječavali njegovo sazrijevanje i njegov osobni razvoj?
Ideja da se ljudi ostavljaju s njihovom ‘utjehom’ i da je to dovoljno opravdanje za ovakvo ponašanje ne može se braniti ni filozofski. Vlada koja seljacima daje kruha i igara, ili alternativno nekakvu sofisticiranu tehnologiju za buđenje mašte i kemikalije koje izazivaju osjećaj sreće, doista im pruža utjehu. No ljudi moraju odrasti, preuzeti odgovornost i imati hrabrosti da se suoče sa stvarima. Odrastanje je teško, ali je to prava stvar koju treba napraviti. Ohrabrujući ljude da sakrivaju glave u pijesku mi im onemogućavamo da svoje glave visoko podignu.
Klasično kršćanstvo je bilo u redu za djetinje doba naše kulture. Puno je toga na čemu mu moramo zahvaliti. No sad smo veliki momci i djevojke i dosta je tužno što još uvijek vučemo sa sobom Djeda Božičnjaka iz Nazareta.
Čini se da bi bilo teško osigurati preživljavanje kršćanstva među inteligentnim bićima tako što bi se promijenila njegova priroda, kako bi umjesto praznovjerja dobio simboličke i etičke vrijednosti. Puno je teškoća u zadaći opovrgavanja doslovne istine čudesnih događaja i njenog zamjenjivanja nekakvom manje očitom i dubokom simbolikom, ali poslovi odraslih bića uvijek su složeniji od dječjih stvari. Ako kršćanstvo, zbog svoje nesigurnosti, nastavi inzistirati na doslovnim povijesnim istinama, ono će zaslužiti da bude sve više i više odbacivano, umjesto da stekne sposobnost da ga poštuju i u suvremenom, manje naivnom svijetu.
Pogledajmo tragediju Rimokatoličke crkve, koja – treba pretpostaviti – nije mogla sebi dozvoliti rizik ‘simboliziranja’ vjere. Zamišljam kako oni to vide kao tanku stranu klina, kao filozofsko samoubojstvo. Pa tako i dalje inzistiraju na vječnom djevičanstvu Marije, na uznesenjima, trans-supstancijacijama i nepogrešivosti papa, plivajući protiv struje učenosti, znanosti i društva. Uloga žene u društvu prolazi mimo njih nezapažena i možemo reći da je sam Isus bio daleko tolerantniji prema ženama nego što su to oni. Ideja o osjećaju odgovornosti glede razine populacije (ili njena utjecaja na ekosferu) nema nikakva odraza na njihove izjave o kontroli rađanja. Ideja o priznavanju seksualne aktivnosti izvan jednog braka, ili o priznavanju porasta stope razvoda i smanjenju veličine obitelji čak i u nominalno katoličkim zemljama, nema nikakva utjecaja na njihov razum ili osjećaj sućuti; ona ih samo navodi na to da se ukopavaju na svojim stajalištima i da osuđuju, te time još više doprinose osjećajima krivnje ili vječitom očuvanju nesretnih odnosa i veza. Njima nije važan više njihov vlastiti narod, već jedino njihov vlastiti osjećaj samoodržanja u korist njihove demodirane dogme. Crkva je u stvari izvrnula dušu svog vlastitog osnivača; donijela je odluku da je čovjek ipak stvoren radi subote, a ne obratno.
Jesam li ja suviše ‘mekan’ kad kršćanstvu dopuštam da uđe na stražnja vrata, time što iznosim sugestiju o simboliziranju? Bi li trebalo da se ja sada upletem u tolerantnu i defenzivnu raspravu o prihvatljivosti ‘Krista vjere’ za razliku od ‘Krista povijesti’? Pa ne baš. Meni bi se činilo da bi bilo prilično kukavički ako ne bih bio do kraja pošten u vezi sa ovim. Isus koji živi u vašim srcima i vašem duhu jedino tamo i živi. On ne živi ‘stvarno’ negdje drugo, u mjestu koje se zove nebo. Razgovor s njim u molitvi naprosto je neka vrsta društveno prihvatljive ludosti. Naljepnica na automobilu koja kaže ‘Isus vas voli’ ima upravo toliko smisla kao neka druga koja bi kazala ‘Cezar želi vaše poreze’.
Postoje sada knjige koje su napisali vjernici, pokušavajući da učine nešto glede ogromnog jaza koji postoji između ideja o Kristu vjere i Isusu povijesti. Kako ja to vidim, pokušaj da se one pomire prilično je očajnički. Nije to kao namještanje slomljene kosti koja će zacijeliti. Više to sliči na pokušaj da se ljepilom ponovno sastavi osoba koju je raznijela bomba. Kako može neki autor tvrditi da je moguće apsorbirati pravu povijest svega toga i onda i dalje zadržati neku vrsti ‘pripovijesti o Isusu’ koja bi imala vječnu relevantnost na razini simboličkih značenja? Nikakve ‘pripovijesti’ nije bilo. Postojale su samo zbirke izreka, pregršt simboličkih priča o čudima i jedno tragično raspinjanje na križ; postojala je također mogućnost nekakvog političkog elementa, čak možda i nehotičnog, i postojalo je posthumno kreiranje priče o Pasiji vađenjem nekih napomena u svetim spisima iz njihova konteksta. Postojalo je nametanje značenja jednom životu tvrdnjama o ‘proročanstvima’ i o vizijama koje vjerojatno nitko nije mogao razumjeti. Mi imamo priču o Kršćanstvu, ali mi nemamo priče o Isusu. Priču je stvorio Marko, sa njegovom paranoidnom zavjerom i njegovom mesijanskom tajnom, ili pak Ivan, s njegovim artificijelnim teološkim nadogradnjama.
Vjerovali ili ne, ja ne kažem da morate biti ‘protiv religije’ i ‘za znanost’. Postoje znanstvenici koji su gluhi za tonove i koji nemaju nikakvog osobnog zanimanja za muziku ili ples, ali, koliko ja znam, nikada nije bilo neke kulture koja bi bila bez ikakve muzike i bez ikakvog oblika plesa. Slično tome, zanemarivati važnost vjerskog impulsa znači nepriznavati da nikada nije bilo neke kulture bez religije. Postoje ljudi u svakom naraštaju i u svakoj zemlji koji imaju religiozna ili mistična iskustva, snažno povezana s osjećajem značenja. S tim se treba suočiti. Ali kao kultura mi, umjesto toga, pokušavamo to ignorirati ili odbaciti. Naš sadašnji ‘zapadni’ svijet je nešto najbliže nereligioznoj kulturi u povijesti i umjesto da to bude napredak, to je ogromna greška. Ljudi imaju religiozne osjećaje i iskustva i potrebe, ali ne znaju što drugo da s tim urade, pa se okreću jednoj od uspostavljenih vjera i ovjekovječuju stara praznovjerja, ili potpomažu skupljanju materijalnih milijuna nekom suvremenom guruu, ili se utope u astrologiji ili aurama ili NLO-ima.
Ono protiv čega ja jesam jest glupa religija, a ne nužno sama ideja religije; religija koja nije filozofska, niti profinjena, te koja može preživjeti samo žrtvovanjem zdravog razuma i ostavljanjem ljudi da žive u mraku. Ja sam protiv ideje prosvjetnog sustava koji nema hrabrosti da svoju vlastitu djecu pouči koliko je složena jedna istina koja bi bila dovoljno velika da se uspješno suoči s arheologijom i psihologijom i tekstualnom analizom.
Ova se istina ne pronalazi ‘vjerom’. Brkajući je s ‘povjerenjem’ i pretvarajući vjeru u vrlinu, ljudska vrsta je učinila jednu od najvećih grešaka koje su ikad napravljene. Imati ‘vjeru’ znači nekritički vjerovati u riječ neke druge osobe i bezuvjetno prihvatati njene ili njegove izjave, kakva god bila njihova priroda, kao nešto o čemu nema nikakve rasprave. Sve što je iznad rasprave, bilo što čemu se nemoguće suprotstaviti, mogu već po samoj definiciji stvari uporabiti beskrupulozni ljudi. Možda ste svoju vjeru iskazali nekome tko je nečovječan, zalutao, pohlepan, opasan ili jednostavno obmanut. Vjera koja ne postavlja nikakva pitanja širom otvara vrata eksploatiranju lakovjernih i progonu heretika koji se ne slažu.
Ako vjera služi sama sebi kao opravdanje, onda nema apsolutno nikakvog razloga koji bi se mogao navesti zašto je vjera u riječi svetog Pavla superiorna kao alternativa vjeri u riječi Muhameda, ili Josepha Smitha iz redova mormona, ili velečasnog Sun Mijung Muna, ili ljudi koji su još uvijek u živom sjećanju kao poticatelji topovskih bitaka i opsada u Teksasu i masovnih samoubojstava u Džonstaunu i nervnog plina u podzemnoj željeznici Tokija. Vjera ne pruža nikakvu obranu, nikakvu zaštitu od pogreške i nikakvu mogućnost za razvitak. Vjera nam ne daje samo milosrđe i hodočašća. Daje nam svete ratove i smrtne presude i paljenje knjiga, kao i islamske bombaše samoubojice koji su nositelji skandalozne vjere da će otići u raj kad poubijaju pun autobus nevinih ljudi, samo zato što im je netko rekao da je to tako.
Zašto ljudi prihvaćaju krupne zalogaje kršćanske doktrine? Zato što je jedan čovjek, Pavao, imao jedno veoma snažno iskustvo, pa je onda primijenio urođenu inteligenciju i talenat da to protumači i izrazi riječima koje su bile u skladu s njegovim osobnim i kulturalnim obsesijama. Veliki broj jednostavnih, nekritičkih ljudi povjerovao je da je on bio ‘nadahnut Bogom’ i da je zato ‘govorio istinu’, pa su oni onda to rekli drugim ljudima, koji su to opet rekli drugim ljudima. Imati vjeru značilo je imati povjerenja u njegove riječi. Riječi jednog čovjeka koji je vjerovao u Adama i anđele i zle duhove i koji nije ništa znao o Freudu ili o Budi. Jednog čovjeka koji je bio izvor agonije stotina naraštaja koji su razmišljali o grijehu i krivnji, samo zato što ih je on stavio u određeni kontekst i rekao da ih treba razumjeti na određeni način. Ljudi nisu razgovarali ili raspravljali o njegovim idejama, oni su ih primali sa stahopoštovanjem i patili zbog njih.
Meni se uvijek čini da ljudi koji inzistiraju na svojoj ‘vjeri’ nisu nikad bili poučeni o tome kako treba razmišljati. Oni nikad ne shvaćaju da kod njih ne postoji samo jedan jedini članak vjere (na primjer u uskrsnuće), već da postupaju s pretpostavkom da se cijela stvar drži zajedno kao jedna velike cjelina. A u stvari oni onda moraju učiniti desetke, pa onda stotine međusobno povezanih ‘skokova vjere’, sve dok to sve skupa ne postane smiješno i kozmički apsurdno.Oni moraju imati vjeru da Bog postoji, vjeru da je on razgovarao sa Židovima, da im je rekao istinu, vjeru da su podivljali proroci koji su halucinirali pod pustinjskim suncem razgovarali s Bogom i da su onda ispravno prenijeli njegove riječi, a da su ljudi koji su to zapisali to napravili s potpunom točnošću.
Postoji vjera u koncept Mesije i Sluge Patnika, vjera u Mariju Magdalenu koja je tobože prva otišla ka pravom grobu. Vjera da je Pavao, koji je mislio da je Adamov pad istinita priča, tumačio a) svoje iskustvo i b) imlikacije tog iskustva, posve korektno, tijekom četvrt stoljeća. Vjera suvremenog nefundamentalističkog kršćanina je najfantastičnija od svih, jer selektivno prihvaća Pavlovo inzistiranje na spasenju što ga osigurava Isusova smrt i istovremeno odbacuje Adamov Pad kao dogadjaj koji nema povijesni karakter. Odbija također prihvatiti vjerovanje u zle duhove. Fundamentalisti su barem toliko pristojni da budu dosljedni.
Članak vjere je da bi ‘okajanje grijehova’ moglo značiti nešto u svijetu punom ratova i ubojstava, ili da makar samo i jedan gram smisla može biti u tvrdnji da netko može umrijeti ‘za’ grijehe drugih, iako su poslije te smrti uslijedile stotine naraštaja ljudi koji i dalje trpe nepravdu, trpe zbog zločina i sami ih čine, pretvarajući druge ljude u nevine žrtve, kao da se tobožnja ‘žrtva’ nikada nije desila. Ovaj je čovjek umro za vas? Pa što onda? Da li vas je to ikad zaštitilo od nesretnog slučaja ili bolesti ili zločina? Kakve je - makar koliko male - koristi uopće bilo od toga?
Vjera da su poslije svih naraštaja kršćana bez ‘Biblije’ ljudi koji su odabrali dokumente a) koji će ući u Novi Zavjet i b) one koji će biti uništeni kao heretični, učinili posve ili uglavnom dobar izbor. Vjera da su svi budisti zavedeni ili osuđeni na propast, bez obzira koliko mogu biti dobri ili mudri ili prosvijetljeni. Vjera da se pričama o uskrsnuću Ivana Krstitelja, koje su preživjele stoljećima, uopće ne može vjerovati, dok pričama u Isusovu uskrsnuću može.
Postoji vjera da su farizeji, a ne saduceji bili u pravu glede doktrine o uskrsnuću, unatoč činjenici da su imali iste proroke i istu religiju. Vjera da Bog u određenim trenutcima stavlja van snage zakone fizike i biološke procese. Vjera da nikakav drugi bog ne govori ljudima, pretvarajući se da je Bog i dovodeći ljude u zabludu. Vjera da dolazi smak svijeta. Vjera da prvi ljudi koji su izašli s konceptom ‘otjelovljenja’ nisu jednostavno bili u zabludi ili maštoviti ili uvjetovani kulturom ili psihološki očajni. Vjera da je ne samo trebao doći Mesija, već i to da su praktično svi Židovi dovedeni u zabludu glede njegove prave naravi, umjesto da ih njihov Bog vodi k tome da sve shvate kako treba.
Vjera da je Bog doista ‘dobar’ i da ova ideja uopće nešto znači, da doista postoji nekakav princip pravde u kozmosu na koji se možete pozvati, premda savršeno dobro znate da stare gospođe doživljavaju banditske napade, da silovana djeca vrište u mrklim noćima i da su dobri i pristojni vikari u Božjoj vlastitoj kući izgubili djecu zbog leukemije i raka, dok je s druge strane sudbina kradljivaca automobila i preljubnika da dobijaju glavne zgoditke na nacionalnoj lutriji. Mogli biste jednako tako vjerovati u drugi dolazak Elvisa Presleya.
U taboru kršćanskih vjernika koji se zaklanjaju ogradom znanosti, cijela stvar biva ovjekovječena psihologijom dostojanstvene terminologije. Utisak koji ćete dobiti čitajući teološka i apologetska djela, to jest defenzivne izričaje intelektualnih i pismenih vjernika, jest da u akademskom svijetu nije važno kakve gluposti vi zapravo pričate, respekt ćete automatski dobiti ako rabite impresivne riječi kao što su kerigma ili egzegeza, ako kažete ‘parusija’ umjesto ‘glupo praznovjerje’, te ako se pozovete na ‘antičke autoritete’ umjesto da kažete ‘stari dokumenti puni budalaština’.
Možda nam treba – dosta ironično rečeno – Pavlovo vlastito priznanje potrebe za totalnom promjenom – za emocionalnom i filozofskom revolucijom. Zato što za sobom imamo stoljeća uspostavljene tradicije, nismo dužni da je održavamo bez promjene. Moramo je odbaciti, onako kako je Pavao odbacio Zakon. Mi sad imamo novi svijet i više nam nije potrebna.
Kršćanska Crkva je nadživjela svoju korisnost. Kombinacija većeg razumijevanja psiholoških, kulturnih i znanstvenih procesa, tekstualna i ligvistička analiza i kritika, te povijesno i arheološko istraživanje, nisu samo ‘oslabili’ temelje Kršćanstva. Oni su ga temeljito diskreditirali, otkrivajući da je riječ o kolekciji sujevjerja i grešaka koja ne može sebi naći nikakvo mjesto u prosvijećenoj budućnosti. Kršćanstvo je još uvijek tu, ne zbog bilo kakve svoje unutrašnje vrijednosti, već zbog kulturne težine konvencije i rituala, zbog povijesne inercije. Vrijeme je da se cijela zgrada demontira. Može se održati samo tako da se činjenice, tumačenja i razmišljanja drže daleko od duhova posjetilaca crkve i prosvjećivanja školske djece.
Neki ljudi inzistiraju na tome da nema nikakva moralnog utemeljenja za očuvanje civiliziranog društva ako tu nema nikakve religije. Čak i ako ignoriramo grijeh i licemjerje među pripadnicima Crkve, zar se doista od nas očekuje da imamo tako malo poštovanja za sebe same i jedan za drugoga? Zar smo mi toliko maloumni da ne možemo ohrabriti ljude da utemelje svoje živote na vrijednostima i načelima, bez nade i straha od neke tobožnje nagrade ili kazne poslije smrti? Zar ne bismo mogli poučavati buduće naraštaje o moralu daleko efikasnije ako bismo ga utemeljili na suosjećanju, milosrđu i etičkoj debati, umjesto na ‘otkrivenju’ s kojim nikakva rasprava nije moguća?
Meni se čini da je dosta nesretna okolnost što smo u jednoj veoma ranoj fazi nasljedovanje Isusa pretvorili od teške zadaće u laganu, od izazova samospoznaje i odgovornosti prema unutrašnjoj savjesti do kapitulacije pred vjerom u nadnaravnog Isusa, zbog čega ćemo za uzvrat biti spašeni. Sva vlast onda dolazi od njega, a milosrđe od Boga, umjesto da napor i dobrota dolaze iz naše nutrine.
Isus nije bio velik zato što je bio Bog. Ako ste Bog, i znate sve, i trajete vječno, i ako imate svaku moguću vlast u kozmosu, onda je lako biti dobar. Lako je čak i patiti i umrijeti strašnom smrću, koja je samo treptaj u vječnom životu. Samo je čovjeku teško pod pritiscima i bolima življenja uvijek staviti na prvo mjesto ljubav i opraštanje i druge ljude i samog Boga i nikad ne popustiti pred predsrasudama i agresijom i materijalizmom i sebičnim željama. Kad nemate nikakve vlasti, nikakva statusa, nikakvih materijalnih dobara – što su klasični suvremeni izgovori za zločin – tada je najteže biti iznad svega dobar. Isus je bio velik zato što je bio samo čovjek.
Ako ga gledamo kao Boga, on je onda nešto što mi nikada ne možemo biti niti možemo očekivati da ćemo ga u životu dostići. Ali on je bio samo čovjek i to je veličina čovjeka koju i mi sami možemo dostići, ako samo uznastojimo. Ovo je nešto čime se naša vrsta može ponositi. Ovo je jedan od razloga zašto bismo zaslužili zvijezde.
Tisuću godina od danas, kad se i posljednji primjerak posljednje stranice ovog djela pretvori u prah i kad i vi i ja budemo već odavno zaboravljani, ljudska bića će biti gore negdje, među zvijezdama. Neki će od njih imati Biblije i u redovitim intervalima koji se zovu nedjeljama, neki će od njih činiti stvari i govoriti stvari u spomen na Isusa iz Nazareta.
Da li vas ovo nadahnjuje? Da li vas iritira ili ispunjava očajem? Ili vam se sve to čini smiješnim i zabavnim? Postavite svoja vlastita pitanja. Nađite svoje vlastite odgovore.
ODABRANA BIBLIOGRAFIJA
Ako vas ova tema uopće zanima, čitajte i nekog drugog. Nikad nemojte uzeti riječ jednog čovjeka za bilo što, uključujući i mene. Ja sam konzultirao mnoga djela istražujući i pišući sve ovo, no nalazim da su ova koja slijede osobito važna. Ja sam bez milosti posuđivao od njih, u skladu s čuvenim načelom da je korištenje jednog autora plagijat, ali korištenje čitavog niza autora jest istraživanje. Posve je moguće da se mnogi od autora koji slijede ne bi suglasili s mojim zaključcima i mojim osobnim pogledima, niti bi držali mnogo do ovoga što sam ja napravio od njihova materijala. Što bi pomalo doista bilo nalik na pisce Evanđelja i njihove izvore.
Bez oklijevanja preporučujem djela Granta, Macka, Brandona, Wellsa i Crossana. Nemojte da vas obeshrabre knjige S.G.F. Brandona zbog njihove akademske težine, s citatima i fusnotama na grčkom, hebrejskom, latinskom, njemačkom, francuskom i italijanskom jeziku, pri čemu nam nisu dati nikakvi prijevodi na naš jezik; njegove knjige su zaista vrijedne svakog truda (jednostavno ignorirajte ono što ne razumijete). Nemojte da vas obeshrabre djela G.A. Wellsa zbog toga što je napisao knjigu ‘Da li je Isus uopće postojao?’, jer je to ozbiljno ispitivanje dokaza, a ne neka ekstremistička ili fanatička knjiga.
Također bih vam sugerirao da neke popularnije ili kontroverznije knjige o ovoj temi tretirate s nešto opreza, umjesto da sve ono što kažu uzmete ‘s vjerom’, prije nego što pročitate i druge autore; ovi možda neće biti ‘ozbiljniji’, ali će možda biti manje nemarni u svom istraživanju i nekim svojim izjavama ili pretpostavkama.
The Trial of Jesus S G F Brandon
The Fall of Jerusalem and the Christian Church S G F Brandon
Jesus and the Zealots S G F Brandon
St Luke G B Caird (Pelican New Testament commentaries)
Jesus Humphrey Carpenter
Who Was Jesus? Colin Cross
Jesus: A Revolutionary Biography John Dominic Crossan
The Historical Jesus: the Life of a Mediterranean Jewish Peasant J D Crossan
The Founder of Christianity C H Dodd
The Gospel According to John in the Revised Standard Version Introduction and Commentary by J C Fenton
St Matthew J C Fenton (Pelican New Testament commentaries)
The Roman Siege of Jerusalem Rupert Furneaux
Jesus Michael Grant
St Paul Michael Grant
A History of the Early Church Hans Lietzmann
A Myth of Innocence: Mark and Christian Origins Burton L Mack
The Lost Gospel: The Book of Q and Christian Origins Burton L Mack
The Gospel of Thomas: the Hidden Sayings of Jesus Marvin Meyer
The Complete Gospels: Annotated Scholars Version ed. Robert J Miller
St Mark D E Nineham (Pelican New Testament commentaries)
The Pelican History of the World J M Roberts
Testament John Romer
The Beginnings of Christianity Andrew Welburn
The Historical Evidence for Jesus G A Wells
Jesus A N Wilson
Jesus: The Evidence Ian Wilson
Post je objavljen 16.07.2011. u 11:38 sati.