POGLAVLJE TRIDESETO
VELIKAN U SJENCI
Definiranje nekih finijih točaka pravovjernosti odnosno hereze, pored emocija koje su time izazivane, značilo je i to da je neka osoba, u jednom trenutku veoma visokog statusa i utjecaja u Crkvi, mogla u kasnijem periodu biti žestoko napadnuta ili proglašena potpuno neprihvatljivom. Primjeri bi mogli biti gnostički učitelj Valent iz drugog stoljeća, koji je godinama prije odvajanja bio prihvaćen u Crkvi, ili Origen.
Origen je rođen 185. godine. Bio je učenikom Klementa iz Aleksandrije. Kao obrazovan i briljantan znanstvenik u oblasti filozofije i religije, pouke u kršćanstvu davao je u vrijeme kad mu je bilo samo 18 godina. Živio je životom strogog siromaštva i samoodricanja. Kod Mateja je pročitao da ‘postoje eunusi koji su sami sebe takvima napravili radi kraljevstva nebeskog’ (19.12), pa je u tragičnom bezumlju neupitnog vjerskog angažiranja sam sebe lišio muškosti. Učinio je ogroman posao na nekim od najvažnijih temelja ortodoksne teologije i onda je, premda udaran na muke u vrijeme proganjanja kršćana pod Decijem, osuđen kao heretik od nezahvalne Crkve tri stoljeća kasnije.
U početku četvrtog stoljeća, kršćana je bilo više nego Židova. Ne bismo smjeli, međutim, preuveličavati moć ili univerzalno prihvaćanje kršćanstva. Čak i u samoj Antiohiji, godišnja smrt boga Adonisa u četvrtom stoljeću se još uvijek masovno proslavljala.
Često se ponavlja mit da je car Konstantin Veliki proglasio kršćanstvo službenom religijom Rimskog carstva. A on je u stvari samo dopustio da se ono tolerira, umjesto da se progoni, pa je ono koegzistiralo zajedno s kultom Boga Sunca, Sol Invictus (‘Nepobjedivo sunce’). Konstantin je bio taj koji je proglasio dan zatvaranja sudnica na Dan Sunca (Sunday), poslije čega su kršćani pomakli svoj dan odmora sa židovskog sabata na sljedeći dan. Konstantin je bio taj koji je prvi službeno priznao autoritet kršćanskih biskupa 318. godine, ali je sam Konstantin i dalje ostao glavnim svećenikom Nepobjedivog Sunca i nije prešao na kršćanstvo sve dok se nije našao na samrtničkoj postelji 337. godine.
Kult Boga Sunca je bio taj koji je, zajedno sa mitraizmom, proslavljao godišnje ponovno rađanje sunca 25. prosinca – vrijeme u godini kad bi dani postajali dužim. Kršćanstvo je prije toga proslavljalo rođenje Krista 6. siječnja, ali je sada bilo politički prikladnije da se Kristov dan rođenja pomakne i da se blagdan proslavlja u vrijeme kad slave i svi drugi. Nazočnost i utjecaj poganskog obožavanja Sunca nastavili su se dugo poslije toga. Čak i početkom petog stoljeća, papa je još uvijek pokušavao zaustaviti ranojutarnju kongregaciju da krene natraške stepenicama Sv. Petra, kako bi se izbjeglo vrijeđanje Boga Sunca.
Tolerancija koja je data kršćanima pod Konstantinom imala je svoju drugu stranu u sve većim restrkcijama koje su nametane Židovima. Kršćani, baš nikako ne u duhu tolerancije i opraštanja što su ga trebali naslijediti od svog osnivača, koristili su svoj novostečeni utjecaj da potaknu ograničavanje židovskih građanskih prava, jednako kao i progon gnostičkih skupina, konfisciranje njihovih kuća za sastanke i spaljivanje dokumenata malih rubnih skupina koje su označene kao heretičke.
Ako odete u Jeruzalem, možete posjetiti Crkvu Svetog Groba i vidjeti kamenu ploču na koju je navodno bilo položeno Isusovo tijelo. A u stvari, ovo mjesto je pronašao u 336. godini nove ere biskup Makarije iz Jeruzalema. Bila je to špilja ili grob ispod Hrama Venere, koji su Rimljani sagradili poslije 70. godine. Makarije nije imao nkakvog razloga, koji bismo mi mogli nazvati znanstvenim ili arheološkim, za posve arbitrarnu izjavu da bi to morao biti Grob iz vremena prije trista godina. Konstantinova majka, carica Helena, otišla je tamo i ubrzo počela tvrditi da je ‘otkrila’ tri križa (očito Isusov i još dva razbojnika koji su raspeti zajedno s njim), originalnu krunu od trnja i koplje kojim je proboden Isusov bok, te drvenu pločicu iznad autentičnog križa s riječima ‘Isus Nazarećanin, kralj Židova’ na aramejskom, grčkom i latinskom jeziku. Ako je njihova očuvanost bila možda i previše dobra da ne bi izazvala sumnje, uvijek se moglo tvrditi da je riječ o čudu. Pored anticipiranja entuzijastičnog srednjevjekovnog tržišta za lažne svete relikvije, Helena i njeno kršćansko okruženje donijeli su posve neosnovane odluke, koje se i danas nameću turistima, glede lokacije Kalvarije i Vie Dolorose, puta kojim je prošao Isus noseći svoj križ.
Možda je iznenađenje da nitko do sad nije našao riblje kosti i ustvrdio da je to originalna Sveta Riba, koju je nesumnjivo Petar ulovio svojom mrežom u Galilejskom moru, a koju su kršćani još u veoma ranom razdoblju koristili kao svoj simbol. Ovaj znak, koji se i danas koristi, doista podsjeća na ribare koji su prvi počeli slijediti Isusa, ali je on u stvari usvojen zbog toga što na grčkom jeziku inicijali rečenice ‘Isus Hristos, Sin Božji, Spasitelj’, glase Ichthys, što znači ‘riba’ (Iesouz Hristoz Qeou Hioz Soter).
Unatoč pokušajima da se konstruira neko ortodoksno vjerovanje, u vrijeme Konstantina kršćanstvo je i dalje bilo puno raznolikosti, sekti i kultova, te različitih škola mišljenja, koje su se stalno širile. Teolozi su morali kroz mnoge naraštaje sjediti zajedno i s mukom raspravljati o teoretskim implikacijama Pavlovih primjedbi u Poslanicama ili Ivanovih u njegovu Evanđelju. Utrošili su značajnu intelektulnu energiju oko takvih točaka, da bi na kraju ostali potpuno odvojeni od povijesnog Isusa. Bili su u stanju konstruirati nadgradnju fantastične doktrine i ogorčeno se svađati oko toga, ali su u tom procesu mnogi izgubili imaginaciju ili hrabrost da vizualiziraju bilo što tako neposredno i jasno kao što je bio stvarni Isus, koji je morao jesti, znojiti se, i tako dalje. Pogledajte samo ovo, što je napisao Klement iz Aleksandrije:
‘Bilo bi smiješno zamišljati da je tijelo Otkupitelja, da bi postojalo, imalo obične potrebe koje ima čovjek. On je uzimao hranu i jeo samo zato da mi ne bismo počeli naučavati o njemu na doketistički način’.
Već smo se susreli sa doktrinom doketizma o Isusu sa fantomskim tijelom, kako ju je postavio Marcion. Premda je ovo moglo početi sa dosta razumnim shvaćanjem da beskrajni (i savršeno dobri) Bog jednostavno i nije nikad mogao biti otjelovljen u fizičkom tijelu jednoga čovjeka i biti podložan grijesima tijela, njegove implikacije bile su za crkvu krajnje zabrinjavajuće. Doketisti su držali da su Isusove patnje i bol bili iluzorni, s obzirom da bi ovo bilo nespojivo sa Božjom naravi, te da se njegovo Uskrsnuće samo ‘prividno’ dogodilo.
Crkva je, naravno, gledala na doketizam kao na ozbiljnu prijetnju svom postojanju. Patnja i bol i smrt i uskrsnuće Isusa bili su u opasnosti da izgube svako značenje. Pokazatelji ove zabrinutosti sačuvani su u Novom zavjetu:
‘Svaki duh koji priznaje da je Isus Krist došao u tijelu je od Boga; ali bilo koji duh koji neće reći ovo za Isusa nije od Boga nego je duh Antikrista.’ (I Ivan. 4.2-3)
‘Mnogo je varalica u svijetu koji odbijaju priznati da je Isus Krist došao u tijelu. To su prevaranti, to je Antikrist.’ (II Ivan. 7)
Ignacije je također pisao protiv takvih učenja, inzistirajući da je Isus doista bio rođen od ljudske majke, da je kao i svi drugi ovisio o hrani i piću i da su njegove patnje i raspinjanje na križ bili pravi.
U vrijeme Konstantina, razvile su se mnoge rasprave oko pitanja božanstvenosti i ljudskosti Isusa. Je li Isus stvarno bio Bog ili je on istinski i potpuno bio čovjek? U kojem je smislu bio božanstven? – božanski postavljen, božanski usvojen, preegzistentan i vječno božanski, ili drugačiji i inferioran Bogu? Nije postojao nikakav jedinstveni papa koji bi posjedovao autoritet oko takvih pitanja za cijelu crkvu. Biskupi Aleksandrije i Antiohije imali su jednaku moć u svojim regijama koliko i biskup rimski u svojoj.
U pokušaju da raščisti ova pitanja, Konstantin je 325. godine nove ere sazvao Koncil najviših vođa svih kršćanskih crkava. Održan je u Nikeji, koja se danas zove Iznik i nalazi se u sjeverozapadnoj Turskoj. Dvije glavne frakcije predvodili su Arije i Aleksandar. Arije je bio na strani ljudskijeg Isusa, drugačijeg i inferiornog Bogu. Aleksandar je bio na strani potpuno božanskog Isusa, Otjelovljenog Boga. Nastala je vatrena i strastvena debata.
Takve su debate mogle biti dobivene ili izgubljene na pretpostavkama i elokvenciji, na unutarnjim predrasudama i preferencijama, a ne na tome da bi se tvrdnje mogle potkrijepiti na bilo koji značajan način. Važno je također imati na umu da deifikaciju nekog čovjeka rimski car iz četvrtog stoljeća nije promatrao na način kako bi to činio neki politički vođa dvadesetog stoljeća. Konstantin je već bio poduzeo mjere za deifikaciju svog vlastitog oca Konstancija.
Konstantin je bio najviše impresioniran argumentima Aleksandrovog glavnog predstavnika, arhiđakona Atanasija, pa je tako glasovao u njegovu korist. Proglašeno je da je Isus bio ‘pravi Bog od pravoga Boga, rođen a ne stvoren, istobitan kao i Otac koji je stvorio sve stvari’. Prije nego što bilo kome drugome kažu što da vjeruje, kršćani bi morali razmisliti o razlogu zbog kojega je za Isusa rečeno da je božanstven. Nije to bila poruka s neba. Nije to bila ‘istina’. Bila je to politička odluka jednog pragmatičnog, ali sujevjernog čovjeka i političara, koji je morao izabrati jednu ili drugu stranu da bi pokušao zaustaviti rasprave o teoriji. Izbor je učinjen stoljećima poslije Pavla, kad su svi učenici i pisci Evanđelja bili već mrtvi.
Teolozi su odvukli Crkvu u doba Isusa u zemlji čudesa. Jedan od sljedećih značajnih koraka u razvoju bio je kult Djevice Marije. Vidjeli smo dokaze u samim Evanđeljima da je Isus imao braću i sestre. Luka opisuje Isusa kao ‘sina Marije, prvorođenog’, čime očito misli da je bilo i drugih. Mariju su praktično ignorirali stoljećima, ali u seksualno neurotičnoj Crkvi, koja je čak i seks u braku smatrala grijehom, pojavili su se oni koji su počeli o njoj govoriti kao ‘vječnoj djevici’. Kad je jednom Isus bio proglašen božanstvenim, već sljedećeg stoljeća Marija je dobila titulu Theotokos, što znači Bogorodica, te kasnije filozofski dvojbeni opis kao ‘Majka Božja’.
Crkva je posve dobro nastavila živjeti sljedećih osamnaest stoljeća bez smiješne ideje o bezgrešnom začeću, o tome da je Marija bila potpuno slobodna od grijeha od samog trenutka njenog začeća. Možda bi sad trebalo uvesti subdoktrinu koja bi katolicima zabranila da jednoga dana iznesu sugestiju kako je Isusova baka s majčine strane, kao i sve žene, morala trpjeti jutarnje mučnine kad je bila trudna s Marijom. Bezgrešno začeće je proglašeno člankom vjere za sve katolike od pape Pija IX u 1854. godini. Koliko je katolika koji znaju koliko je takva ideja uopće stara? Zašto bi u nju vjerovali?
Zamislite Crkvu Elvisa za dvije tisuće godina kako proklamira svojim sljedbenicima kako moraju prihvatiti da je majka Elvisa Presleya bila muzički nepogrešiva, sa savršenom intonacijom, te da u njenoj nazočnosti nikad nitko nije doživio neskladne tonove. Ovo ima upravo toliko smisla kao bezgrešna i vječno djevičanska Marija, a potkrepljuje je upravo jednaka mjera dokaza. Katolička crkva, kao tvrdoglavo dijete, vrijeđa inteligenciju svojih vlastitih sljedbenika držeći se patetično stupidnosti ove ideje. Natjerana je da je brani prijevarama u svom vlastitom prevođenju biblijskih tekstova. Jeruzalemska Biblija kaže o Josipu i Mariji da ‘iako on nije imao odnos sa njom ona je donijela na svijet sina’ (Mat. 1.25). Nova međunarodna verzija je poštenija prema originalnom grčkom, prevodeći to ovako: ‘Ali on se nije bio sjedinio s njom prije nego što je ona rodila sina’. Ovo naravno znači da jest to učinio poslije. Čak i prvi kršćani, gurajući doktrinu o djevičanskom porođenju za Isusa, nisu mislili da bi mogli promovirati djevičanska porođenja i za Jakova i njegovu ostalu braću i sestre. (Katolička crkva će vam reći, pomalo očajnički, da su ovi bili ili Isusovi ‘rođaci’ ili Josipova djeca iz prethodnog braka.) Isusova majka je bila ljudsko biće kao i moja majka ili vaša ili papina. Najranije krćanske skupine nisu imale osjećaj za povijest. Većina je očekivala kraj svijeta i uspostavu Kraljevstva Božijeg, za nekoliko godina, a ne stoljeća. Nisu vidjeli nikakva smisla u čuvanju povijesnih podataka, ako više nikakve povijesti neće biti. Kao rezultat toga, ima toliko stvari koje mi ne znamo, čak i takav detalj od enormne važnosti kao što je godina Raspeća. Premda je imao dopunske informacije koje su za nas izgubljene, čak je i Euzebije početkom četvrtog stoljeća često citirao izvore koje bismo i mi danas koristili, kao što su Josip ili Irenej i njegovi spisi.
Sama povijest se danas datira, kako treba pretpostaviti, od Isusova rođenja kao godine 1. Ovo je još jedna greška. Suvremeni kalendar je osnovan na kalkulacijama Dionizija Eksiguusa. On je bio redovnik u Rimu, koji je došao u početku s juga Rusije, a živio je otprilike od 500. do 545. godine naše ere. Dionizije je koristio napomene kod Luke, od petnaeste godine vladavine cara Tiberija, da bi za Isusa rekao da je imao (‘oko’) trideset godina, a koristio je rimski kalendar da bi izračunao kako je Isus morao biti rođen 754. godine poslije osnivanja Rima. Nakon što je nekritički prihvatio ukradenu ‘tradiciju’ o Božiću na dan 25. prosinca, izjavio je da je datum Isusova rođenja 25. prosinca 753.
Nažalost, antički kalendari su koristili godine različite dužine, koje su započinjale u različite dane; primjetno je da su mogli biti netočni tijekom bilo kojeg dužeg perioda i da ih je bilo teško međusobno pomiriti. Ako je Isus doista imao 30 godina kad je Luka rekao da je imao, onda se on rodio u godini koju mi danas nazivamo 5. ili 4. godina prije Krista. (Za one koji su odlučni da brane povijesne tvrdnje, na primjer pokolj nevine djece o kojemu inače nema dokaza, ovaj datum rođenja stavio bi njegovo rođenje unutar životnog vijeka Heroda Velikog, koji je umro 4. godine prije Krista. Sjetimo se ipak da nije moguće da istu stvar tumačimo i ovako i onako, kako nam kad odgovara. Isus bi onda imao oko deset godina u vrijeme popisa stanovništva pod Kvirinijem, koji sam Luka koristi kao povod da bi Josipa i Mariju odveo za rođenje u Betlehem.)
No ovo jedva da je ‘kraj’ priče, samo što je previše tih priča i ovdje ih ne možemo sve spomenuti. Postoje priče o obijesti i represiji, zabrani i osudi glumaca i gladijatora i dekorativne odjeće. Kasnije, u ime mudrog i tolerantnog Isusa, ljudi će biti udarani na muke ili eksploatirani, ili će im biti zabranjeno da čitaju novine ili slave rođendane ili da spašavaju živote svoje umiruće djece ako im je za to bila potrebna transfuzija krvi. S druge strane, postoje priče o snazi vjere, o samopožrtvovnosti, o herojskim mučeništvima i preživljavanju pod najgorim uvjetima pred divljačkim progonima careva Nerona, Domicijana, Decija i Dioklecijana.
Međutim, moja je poenta već data. Rast i razvoj kršćanske crkve, kako sam već pokazao, bili su oslonjeni na manipulaciji poviješću, iskrivljavanju istine, praznovjerju i lakovjernosti, kreativnosti i praktičnim mjerama, neosnovanoj teoriji, rivalitetu i moći, te netoleranciji i neurozi. Kad jednom napustimo fascinaciju onih prvih godina i kad krenemo kroz živi pijesak teologije i doktrine, ja možda neću izgubiti zanimanje, ali ću svakako izgubiti strpljenje.
Deifikacija i teologija su automatski doveli do kulturnog ludila. Ako priznate da je netko jeo i pio, onda je neizrečena istina iza svega toga da je sigurno morao i piškiti i kakiti. Netko tko je bio ‘samo čovjek’ mogao je, barem potencijalno, biti optužen za mogućnost da je bio umoran i da je izgubio strpljenje, da je pogriješio, da se morao znojiti, pa i za takve nezamislive i neizrecive stvari da je možda ponekad prdio ili je bio dovoljno ranjiv da osjeti seksualnu želju. Umjesto da bude prihvaćen prema onome kako stvari stoje, kad je Isus jednom pretvoren u Boga ovakve špekulacije su morale biti osuđene kao skandalozna hereza i biti kažnjive ekskomunikacijom, a ako to ne bi bilo dovoljno onda i paljenjem knjiga i mučeništvom.
Što je teologija na kraju krajeva? Teško da ju je moguće poštovati bilo kao umjetnost ili znanost. Sjediti na katedri i pontifikovati o prirodi duše ili o Trojstvu, ili o tome da li je Isus bio preegzistentan te da su preko njega sve stvari stvorene, pa onda o tome što se dešava poslije smrti. Ima nečeg tako potpuno fantastičnog i besmislenog već u samom iznošenju tvrdnji koje se ne osnivaju na apsolutno ničemu osim mašte i pustih želja. Zašto onda ne iznijeti tvrdnje o tome da smo telepatski bombardirani političkim mišjenjima od neke rase inteligentnih, ali zlobnih jestivih biskvita, koja živi u sjenci velikih stijena na planeti Neptunu? Tko će se tome usprotiviti ako niste dužni pokazati na kojoj osnovi sve to stoji? Da li bi nas sam Bog stvorio kao svijesna i inteligentna bića, da bismo zatim bili tako lakovjerni?
Što je sa samim čovjekom Isusom? Bez obzira koliko autentične povijesti mislite da ste iscijedili iz pokazatelja, izgleda da svaka priča ili izreka može biti osporavana ili odbačena uz pomoć neke druge pojedinosti koja čeka u zasjedi u dokumentima, kao neželjeni insekt u presavijenoj posteljini.
Prije nego što sam počeo svoje istraživanje o ovome, iz ono malo što sam znao mislio sam da ‘razumijem’ Isusa – išao je naokolo izgovarajući mudre i suosjećajne izreke, stekao reputaciju kao iscjelitelj i živio u tužnom i pogrešnom uvjerenju da je blizu kraj svijeta. Ali svaki pokušaj da se definira i upakira ovaj fenomen tako da bi mogao biti ‘shvaćen’ jest arogancija i pothvat osuđen na propast. Kršćanstvo je kao golemi neboder sa zlatom u škrinji koja je zakopana u podrumu. Samu zgradu možete ispitati i objasniti i čak razmontirati, ali i kad pronađemo škrinju nemamo pravi ključ za nju.
Isus je bio nevjerojatno zahtjevan, a ipak je promovirao bezgranično opraštanje. Svakome je upućivao izazov, a ipak je svakoga prihvaćao. Bio je visoko spiritualan, ali su ga kritizirali što jede sa društveno odbačenim ljudima. Bio je bez pare, ali bezgranično darežljiv. Nikad se nije ženio, ali su ga žene svuda pratile i volio je djecu. Bio je blag i neagresivan i nikome nije nikada naudio, ali je poslije jednog čina žestokog gnjeva u Hramu osuđen i ubijen kao zločinac i društveno opasan čovjek. Je li doista bio farizej koji je išao naokolo svađajući se s farizejima? Je li bio esen ili ne? Je li bio cinički filozof? Je li bio do srži Židov ili pak univerzalistički mistik, koji je transcendirao doktrinu na isti način kako to čine sufisti u Islamu ili zen svećenici u budizmu? Je li išao naokolo kršeći subotu ili je bio lojalan Zakonu? Je li mislio da bi Židovi morali poštovati zakone o hrani? Je li bio vegetarijanac ili je bio spreman jesti bilo što s bilo kim?
Bio je potpuno nepolitičan, uhićen usred jedne pobune, kralj Židova, čovjek mira koga je slijedio jedan zelot, inspiracija za nacionalistički raspoložene mesijaniste, ili možda zagovornik izolacije i odvajanja od takvih svjetskih briga?
Je li išao u Jeruzalem samo jednom ili više puta? Je li vjerovao da mora odigrati posebnu ulogu ili je vjerovao da je prosto jedan od nas, djece Božje? Je li bio jednostavno pogubljen od Rimljana, ili su zavjeru protiv njega vodili i ubili ga Židovi? Je li bio zanijekan i izdat ili su ga vjerno slijedili sve do progona i mučeništva? Je li zabrinjavao vlasti ili je uglavnom bio izvan njihovih preokupacija? Je li umro uglavnom zbog tragične slučajnosti što je bio u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu ili je pak on sam inicirao nevolju u Hramu? A ako jest, je li to bilo smišljeno i planirano ili spontano i emotivno? Je li to bilo duhovno pročišćenje ili simbolička destrukcija? I je li se radilo o novcu ili o politici ili o žrtvi ili o religiji?
Bio je neobuzdani egzorcist, čudan i težak za razumijevanje, opskuran mistik? Ili je bio učitelj hladne glave, izvanredno zdrav i uravnotežen, dijeleći istinu i mudrost na način koji se sviđao jednostavnim i neobrazovanim ljudima, koristeći svakodnevne priče za seljake i ribare? Bombardirao je ljude proročanstvima o kažnjavanju koje ih čeka od apokaliptičkog Sina Čovječjeg i upozoravao na žurnost pokajanja zbog približavanja kraja svijeta? Ili je živio u vremenski bezgraničnom sadašnjem kraljevstvu i ljudima govorio da se ne brinu za budućnost?
Je li doista potekao iz siromašne i nepoznate seljačke obitelji, ali ipak uz brata koji je stekao moćne i utjecajne prijatelje? Je li doista izgledalo da odbacuje svoju vlastitu porodicu, ali ga je ipak njegov brat naslijedio na vodećem mjestu u njegovu pokretu? Mrtav i živući, čovjek i Bog, poslat da nam pruži spasenje kroz vjeru u značenje njegove smrti – ili izazov za nas da se spasimo sami kroz samospoznaju i značenja njegovih pouka o životu. Nepismen čovjek čije su riječi besmrtne.
Pokušate li povući granice oko njega one će iskliznuti iz vašeg zahvata kao dim. Stoljeća obožavanja i stoljeća istraživanja, pa ipak je misterij ovog čovjeka kao voda koja vam bježi među prstima. Gubi se u izmaglici rubova baš kad vi mislite da vam se samo središte otvara, što vas onda navodi na razmišljanje da svoje gledanje možda niste usredotočili na pravom mjestu. Veći od bilo koje naše prethodne prosudbe, izmiče nam sa osmijehom na licu, kao Velikan u sjenci.
Možda je bio previše toga da bi ga se zatvorilo u granice bilo koje osobe ili tumačenja? Dok sam ispitivao i, kao toliki drugi prije mene, iznova predstavljao njegova učenja, ja se nisam našao ni u kojoj crkvi, ali se jesam zatekao kako uspoređujem i primjenjujem njegove stavove i izreke na događaje u životu i komentare oko mene, što me prisiljavalo da nanovo razmišljam o hipokriziji, autentičnosti, toleranciji i opraštanju.
Je li to funkcija Isusa iz Nazareta, da nas prisiljava da konfrontiramo svoje vrijednosti i prethodna shvaćanja, da bi bio ponovno otkriven kao izazov svijesti i razumijevanju ljudskih bića za ostatak vremena? Je li ovo Bog na djelu, suptilniji nego što sam ja ikada mislio da bi mogao biti? Ili sam ja jednostavno proveo suviše mnogo vremena zadubljen u istraživanje ovog pitanja?
Postavite svoja vlastita pitanja. Nađite svoje vlastite odgovore. Razmislite, ako baš hoćete, da li ovaj savjet dolazi od mene ili vam je preko mene došao od samog Isusa.
Post je objavljen 16.07.2011. u 11:34 sati.