GLAVA DVADESET ŠESTA
EVANĐELJE U STARIM VINSKIM MJEŠINAMA
Dok je Pavao krenuo evangelizirati prema zapadu, misionarski napori iz Palestine donijeli su učenja mesijanista u veliki grad Aleksandriju, na egipatskoj obali. Velika većina njihovih obraćenika tamo bili su iz ogromne židovske zajednice, a oni su, kao i jeruzalemska crkva, smatrali sebe Židovima koji se još uvijek pridržavaju Zakona, ali koji su prihvatili Isusa kao Mesiju.
Možete zamisliti probleme, konflikte, duševne boli unutar jedne takve zajednice. Kako vrijeme prolazi, mnogi ortodoksni Židovi ih odbacuju, a oni slušaju o sve većem i većem broju nežidova koji se pridružuju pokretu u drugim dijelovima imperije. Onda su došle vijesti o Buni. U jednom razarujem udarcu za njihovu vjeru i razumijevanje, kao i za bilo kakav osjećaj nacionalističkog ponosa, Jeruzalem biva razoren a Hram uništen od Rimljana. Možda su neki preživjeli pripadnici jeruzalemske crkve, sa svojim ratnim ožiljcima, uspjeli pobjeći u Aleksandriju i tamo naći utočište.
Osjećaji antisemitizma snažno bujaju među nežidovima, pa mesijanisti nisu više sigurni u svoje mjesto u općoj slici stvari, boreći se još uvijek s problemom tumačenja što se dogodilo i što bi ovo moglo značiti za njih i njihovu zajednicu, za njihove odnose s bilo kojom drugom kršćanskom zajednicom. Priče o ponovnom oživljavanju Pavlova učenja i dosljednom odbacivanju Zakona od nežidova jako ih uznemiruju i oni osjećaju potrebu da se tome kontrira.
Evanđelje po Marku se pojavljuje i brzo postaje popularno u kršćanskim zajednicama. Kopije se šire poput šumskog požara i njegov utjecaj mora biti korigiran, pravilna tumačenja treba dati za nedavne događaje, rupe u sjećanju popunjene, a ravnoteža između Izraela, Mojsijevog Zakona i pretenzija i stavova nežidova mora biti ponovno uspostavljena.
Onda kršćani bivaju izbačeni iz sinagoga. Oni, pravi i istinski Izrael, odbačeni od Židova. Koliko je ljudskih drama moralo ostati neispričanima dok su nestajale u magli povijesti.
Ovo je ozračje u kojemu je, u Aleksandriji, sačinjeno Evanđelje po Mateju.
Ova lokacija je razumna pretpostavka prije nego poznata činjenica. Od antičkih rukopisa evanđelja, koji su nađeni u Egiptu, ima više Mateja nego bilo kojega drugog evanđelja. Po svom sadržaju i stilu, čini se da je evanđelje po Mateju napisano za židovsko-kršćansku zajednicu grčkog govornog jezika, koja je bila najznačajnija izvan Jeruzalema, jer je bila crkva Aleksandrije. Nadalje, Matejevo je jedino evanđelje koje govori da je beba Isus izbjegao pokolj tako što je doveden u Egipat, zemlju aleksandrijske crkve.
Marko je reagirao na slom židovske Bune, stavljajući jasno do znanja da su kršćani ne samo odvojeni od Židova nego i politički savršeno sigurni. Matej je stvarno htio protumačiti svojim čitateljima da je uništenje 70. godine bilo božja kazna Židovima zbog odbacivanja i ubijanja Isusa.
Matej je uključio učenja iz Evanđelja Q kako bi ilustrirao da je Isus, po njegovu mišljenju, riječima i djelima proklamirao dolazak nebeskog kraljevstva, a onda pozvao Židove na pokajanje. Većina je to odbila, ali oni koji slijede njegovo učenje, sad su početci Novog Izraela koji će baštiniti kraljevstvo.
Pasus kao što je ovaj koji slijedi može izgledati kao priznavanje priliva nežidova u crkvu i židovskog gubitka onoga što je prvobitno bilo njihova baština:
"Kažem vam da će mnogi doći s istoka i sa zapada da zauzmu svoje mjesto s Abrahamom i Izakom i Jakovom na gozbi u kraljevstvu, a podanici kraljevstva će biti odgurnuti u mrak…” (Mat. 8.11-12)
Međutim, ovaj pasus je iz Q (ima ga i Luka u 13.28-29), pa tako, prije nego izraz stava Mateja i njegove zajednice, možda je njegov izvor u osjećajima odbačenosti skupine Q u Palestini u godinama poslije Isusove smrti, možda odbačenih od farizeja, ali prihvaćenih kod nekih nežidovskih sljedbenika.
Nešto što mnogo više otkriva prirodu Mateja i njegove zajednice jesu pasusi koji su u njegovu evanđelju jedinstveni, bez potpore u bilo kojem drugom dostupnom dokumentu. Jedan primjer jest ogorčenost sljedećeg pasusa, koji nigdje nema paralele:
"Kažem vam dakle da će Božje kraljevstvo biti vama oduzeto i dato narodu koji će dati plodove.” (Mat. 21.43)
Matejevo židovstvo otkriva se na razne načine. On stavlja veći naglasak nego u bilo kojem drugom evanđelju na iznošenje dokaza o ispunjenju proročanstava u židovskim svetim knjigama. Vidjeli smo da Isusa tretira kao novog Mojsija u svojim pričama o Isusovu djetinjstvu, pa se ova tema nastavlja u cijelom evanđelju, sa Propovijedi na Brdu kao uručivanju novog zakona sa planine, kao što je Mojsije donio Deset Zapovijedi sa planine Sinai. I prije svega, u kontrastu s učenjem Pavla, on podupire autoritet židovskog Zakona, premda vjeruje i objašnjava da je Isusovo učenje njegov dovršetak. Pogledajte ova tri stiha:
"Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Došao sam ne da ih ukinem nego da ih dovršim.
Zaista vam kažem, dok ne nestanu nebo i zemlja, ni jedna točka, ni jedan mali potez perom neće nestati iz Zakona dok se njegova svrha ne postigne.
Prema tome, čovjek koji povrijedi čak i najmanju od ovih zapovijedi i uči druge da isto tako čine smatrat će se najmanjim u nebeskom kraljevstvu; ali čovjek koji ih se pridržava i poučava druge smatrat će se velikim u nebeskom kraljevstvu.” (Mat. 5.17-19)
Ovo je mnogo više Matej nego Isus. Bila je izreka u Q koju prenosi Luka u 16.17, “Lakše je nebu i zemlji da nestanu nego da jedan mali potez perom nestane iz Zakona”. Stvarni Isus nije hodao naokolo dajući megalomanske izjave o svojoj osobnoj odgovornosti da dovrši Zakon; Matejev prvi stih gore je Matejeva teologija. On je ubacio izreku iz Q između dvije svoje vlastite izjave. Treći stih gore je također unikatan kod Mateja i podržava Zakon kao bitan. Ovo je dobra indikacija da je pisao za zajednicu u kojoj su bili rođeni Židovi, koji su se i dalje držali Zakona i nakon svoga prihvaćanja Isusa kao Krista i koji bi prihvatili ovo protivljenje protiv učenja Pavlovih sljedbenika.
Premda se Matej osjeća obveznim da sačuva kletve protiv farizeja iz Q – opet, vjerojatno, sa izvorom u Q zajednici poslije Isusove smrti, prije nego da bi to potjecalo od samog Isusa – on također osjeća potrebu da podupre njihov autoritet. Za razliku od kletvi iz 11. poglavlja kod Luke, samo Matej stavlja ispred ovih kletvi sljedeće: “Pismoznanci i farizeji zauzimaju Mojsijevu stolicu. Vi stoga morate raditi što vam oni kažu i slušati ono što vam oni govore…” Međutim, kritiziranje farizejske hipokrizije u preostalom tekstu poglavlja 23 grubo protuslovi ovoj izjavi.
Matejevo židovstvo često se otkriva po načinu kako on prepravlja Marka. Marko je objasnio židovske tradicije pranja ruku svojim čitateljima i onda ustvrdio da je u stvari Isus proglasio svaku hranu čistom (Marko 7.3-4. 7.19). Matej nam prenosi samu priču i Isusovo učenje (Mat. 15.1-20), ali ispušta objašnjavanje židovskih običaja. Očito, njegovim čitateljima to nije bilo potrebno. Također ispušta Markov komentar o zakonima o hrani, jer Matejev Isus je bio tu da ispuni Stari zavjet i njegov Zakon, a ne da ga ukida.
Iznenađuje da je Matej bio čak spreman cenzurirati biblijski citat iz Izaije, na mjestu gdje izgleda kao previše propoganski. Kad je Isus istjerao mjenjače novca iz Hrama, Marko donosi kako on citira Izaiju 56.7,”Moja kuća će se zvati kuća molitve za sve ljude” (ili “sve narode”); u istoj sceni kod Mateja ispušteno je ono “za sve narode” (Mat. 21.13).
Govoreći o bijegu u planine u pasusu o “grozoti pustošenja”, Marko piše, “Molite se da se ovo ne dogodi zimi” (Marko 13.18). Matej dodaje riječi “ili na sabat” (Matej, 24.20). Židovskim Zakonom je bilo zabranjeno da se Židov udalji više od pola milje na sabat, a čini se da je Matej očekivao od svojih čitatelja da ovo pravilo poštuju.
Mateja je razdiralo osjećanje da mora biti dovoljno realan da prihvati široko rasprostranjeno primanje nežidova u crkvu, ali istovremeno i negodovanje zbog njihove neadekvatnosti da zauzmu mjesto koje je zapravo pripadalo Židovima. Ovaj proces je proizveo snažne tenzije i intrigantna protuslovlja unutar samog evanđelja. Upravo Matejevo evanđelje, više nego bilo koje drugo, otkriva stav potisnute netrpeljivosti i čak prezira prema nežidovima.
Matej je taj koji uzima početak jedne Isusove izreke o praštanju nekome tko je napravio nešto što ne valja (Mat. 18.15; usp. Luka 17.3-4), da bi onda dodao da ga, ako on odbije slušati presudu zajednice, treba “tretirati kao poganina ili skupljača poreza”.
Samo Matej tvrdi kako je sam Isus dao prioritet evangelizaciji među Židovima, šaljući učenike van sa instrukcijama da propovijedaju Židovima i izbjegavaju nežidove:
"Ne upućujte se u nežidovske krajeve i ne ulazite u bilo koji samarijski grad; idite radije k izgubljenim ovcama Kuće Izraelove.” (Mat. 10.5-6)
Isus daje upute svojim učenicima kod Marka (6.7-13) i Luke (9.1-6 i 10.1-15), ali nigdje ne uključuje ovu posebnu zapovijed. Matej je taj koji se opet poziva na Isusa, koji je navodno rekao da je “on poslat samo izgubljenim ovcama Kuće Izraelove” u 15.24, dodajući ovu izreku priči iz Marka o nežidovskoj ženi. Ova priča sadrži, kod Marka i kod Mateja, izreku o tome kako je nepravedno uzimati djeci hranu i bacati je psima (Mat. 15.26, Marko 7.27). Budući da su Židovi s prezirom govorili o nežidovima kao o ‘psima’ ili ‘svinjama’, ovakvi pasusi ponovno potežu pitanje kakav je bio stav samoga Isusa prema nežidovima.
Matej je taj koji nam daje riječi o tome da se svete stvari ne smiju profanirati: “Nemojte davati psima ono što je sveto i ne bacajte biserje pred svinje… (7.6). Ovo zvuči (nama) kao nešto što bi govorilo o šokantnom rasizmu. Nije tu riječ o jednostavnom odbacivanju ove izreke kao neautentične i pronađene jedino kod Mateja, jer se ona nalazi i izvan Novog zavjeta u Tominom evanđelju (Izreka 93).
Ja sam i dalje sklon mišljenju da je ova izreka podrijetlom iz ranih mesijanističkih sredina pod vodstvom ortodoksnog Jakova, a ne od samog Isusa. Posve sam svijestan psiholoških opasnosti za nežidovskog pisca koji će lakše prihvatiti ideju o univerzalističkom Isusu nego o Isusu kao židovskom rasistu, pa će odbaciti povijesne pokazatelje na ovaj tobože kavaljerski način. Međutim, društveni kontekst i psihološka konzistentnost moraju se uzeti u obzir kad razmatramo Jakova i Isusa, a i mene samoga. Da li se prezir i netrpeljivost doista dobro slažu s ljubavi prema neprijatelju? Da li bi bilo kakva evangelizacija među nežidovima ikad mogla početi ako je sam Isus to zabranio, ili ako je išao naokolo propovijedajući židovsku ekskluzivnost i superiornost?
Matejevo evanđelje je to, više nego bilo koje drugo, koje čvrsto uspostavlja autoritet Petra, čineći to krucijalnim pitanjem za pretenzije rimskog katolicizma:
"Ti si Petar i na toj stijeni izgradit ću svoju crkvu…Dat ću ti ključeve nebeskog kraljevstva …” (Mat. 16.18-19)
Ovo je jedan od razloga zašto je Matejevo postalo najdraže evanđelje u ranoj crkvi. Drugi razlozi za ovo jesu njegovo izrazito poštovanje Krista, zajedno s integracijom Isusa kao učitelja sa Isusom mučenikom i spasiteljem, a i zbog literarne ljepote i stila ovog evanđelja. Njegov grčki je svakako superioran Markovom, a Matej je imao i tendenciju da ublaži nešto od oštrine evanđelja Q, koju je Luka radije zadržavao bliže originalnom obliku. Evo jednog primjera za ovo:
"Tko dođe k meni a ne mrzi svoga oca, majku, ženu, djecu, braću, sestre, da, i svoj vlastiti život također, taj ne može biti moj učenik.” (Luka 14. 26)
“Tko više voli svog oca ili majku nego mene nije me dostojan. Tko više voli sina ili kćer nije mene dostojan.” (Mat. 10.37)
Prilično je ironična situacija da je nežidovska kršćanska crkva, poštujući teologiju koja dolazi od Pavla, u isto vrijeme snažno prihvatila najžidovskije od svih evanđelja, koje često otkriva svoje protivljenje prema stavovima i učenjima Pavla. Ovo se ne pokazuje samo u njegovu stavu prema židovskom Zakonu:
"U svojim molitvama ne brbljajte kao što čine pogani…” (Mat. 6.7)
Zar to nije spominjanje histeričnoga pentekostalnog stila bogoslužja za koje je poznato da ga održavaju nežidovske crkve pod Pavlom, s njihovim ‘govorenjem na jezicima’, u kontrastu sa formalnim dignitetom židovskog stila moljenja?
"Nisu to oni koji mi kažu, ‘Gospode, Gospode’ koji će ući u nebesko kraljevstvo, nego osoba koja čini volju moga Oca na nebu.” (Mat. 7.21)
"...učite ih da poštuju sve zapovijedi koje sam vam dao.” (Mat. 28.20)
Zar ovo ne pokazuje važnost pokoravanja u odnosu na vjerovanje, u kontrastu s Pavlovim učenjem da Zakon nije važan i da je važna jedino vjera?
Naposljetku, imamo odlučnu kontru prema Pavlovim tvrdnjama da je njegovo otkrivenje bilo s neba i da mesijanisti poučavaju o zastarjelom povijesnom Isusu ‘po tijelu’. Kad Petar kaže “Ti si Krist”, Matej pojačava scenu s nečim što je uzeo od Marka:
"Šimune, sine Jonin, ti si sretan čovjek! Jer to nije tvoje tijelo i krv koji su ti ovo okrili, već moj Otac nebeski.” (Mat. 16.17)
Božanski autoritet, na koji je Pavle pretendirao, tako je prenesen kod Mateja s ‘pogrešne’ tradicijske linije, one nežidovske, na ‘pravu’ liniju - židovsku, kojoj je na čelu Petar. Čak i u svom židovstvu, Matej završava time da postaje slavan univerzalist:
"Idite, dakle, učinite učenicima sve narode; krstite u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.”(Mat. 28.19)
Ovo naravno govori crkva, a ne Isus. Ova trostruka formula, kojoj je bilo suđeno da se razvije u doktrinu o Trojstvu, nije se rabila kod najranijih učenika. Kako nam kažu Djela 2.38, oni su krstili u ime Isusa Krista.
Matejev pristup je veoma apokaliptičan, pun vatre i sumpora. Sviđa mu se fraza ‘kraj vremena’ i govori nam više nego samo jedamput da će Sin Čovječji doći u slavi i dati vječni život i vječnu kaznu, a poslije se više puta vraća na nagrađivanje i kažnjavanje. Fraza ‘bit će jauka i škrgutanja zubima’ pojavila se jednom u Q (kod Luke u 13.28 i Mateja u 8.12), ali Matej se zbilja zakačio za ovu strahotnu slikovnicu i rabi je ponovno i ponovno. Imamo je u 24.51; rabi se u svezi s bacanjem u tamu, u 22.13 i 25.30, ali i u 8.12; i on govori o bacanju u ‘plamteću peć gdje će biti jauka i škrgutanja zubima” u 13.42 i 13.50.
Ja razumijem da je Matej mislio kako je izbor između spasenja i uništenja vitalno važan, ali se pitam koliko je užasa i zaplašivanja kao potporu tome prenio na stoljeća koja su slijedila. Nisam ja jedini kome se ne sviđa ovaj aspekt psihologije religije. Kako možete poučavati ljude o prepuštanju Bogu i kreposnom životu, ispunjenom istinski nesebičnim djelima, životu u kome ne bi trebalo očekivati nikakve nagrade, ako stalno nudite izbor između vječnog blaženstva i sadističkog kažnjavanja? Upisivanje bodova i šibanje ljudi za prekršaje zasigurno bi trebali biti nedostojan prilaz Bogu. Manipulativni prilaz štapa i mrkve mora se gledati kao daleko inferiorniji od dijeljenja i nesebičnosti i, smijem li se usuditi kazati, od pristupa da se pravi život živi iz srca, kako je to predložio Isus iz Nazareta.
Duboko poštovanje prema Isusu pokazuje se u ovom evanđelju na razne načine. Matej je sklon tome da izbaci ono ‘iz Nazareta’ na mjestima gdje je to Marko rabio, i više voli zvati Isusa ‘Gospodinom’. Matej uvodi stvarno obožavanje Isusa, od mudraca koji odaju počast bebi Isusu do naroda koji se klanja ili kleči pred odraslim i kasnije uskrslim Isusom (14.33, 28.9, 28.17). Kad se Isus vratio u rodni grad pa, kao dječak iz te sredine, bio malo potcijenjen, Marko kaže da ‘nije tamo mogao učiniti nikakvo čudo’, ali ublažava ovo zbunjujuće priznanje dodajući, ponešto naivno, da je ‘ipak izliječio nekoliko bolesnih ljudi polažući ruke na njih’ (Marko 6.5). Kad je Matej ponovno gradio tu scenu, u procesu s kojim bismo mi sad već morali biti dobro upoznati, on je ovo promijenio ovako ‘I nije učinio mnogo čuda tamo zbog njihove slabe vjere’ (Mat. 13.58).
Mateju je smetalo i to koje je riječi uporabio Marko u priči o bogatom mladom čovjeku (kome je Isus rekao da proda sve što posjeduje):
"'Dobri učitelju, što moram učiniti da baštinim život vječni?’Isus mu reče, ‘Zašto me zoveš dobrim? Nitko nije dobar već samo Bog.”’ (Marko 10.17-18)
Matej ne bi nikad mogao prenijeti Isusovo nijekanje svoje vlastite dobrote. Pa je ovo bilo pretvoreno u ovo:
"'Učitelju, kakvo dobro djelo moram učiniti da zadobijem vječni život?’ Isus mu reče, ‘Zašto me pitaš što je dobro? Ima samo jedan i samo on koji je dobar.’” (Mat. 19.16-17)
Matej je uložio ogroman trud da svoje materijale uredi za svoje evanđelje, uključujući i to da je, gdje je to smatrao potrebnim, premještao pasuse Markova evanđelja, koje je poznavao izuzetno dobro. Matej je apsorbirao učenja iz Q u narativnu strukturu Marka, razdijelivši je u pet blokova poučavanja, koje je Isus izrekao u raznim fazama priče. Najpoznatiji primjer je takozvana Propovijed na Gori; očito je da ovo nikad nije bila jedna prvobitna propovijed i mi nemamo nikakvog pojma o tome koliko je od toga moglo biti izrečeno na bilo kojem obronku planine. Pet je naravno broj Knjiga Zakona, Pentateucha.
Između rođenja na početku i ponovnog rođenja (uskrsnuća) na kraju, Matej je možda imao namjeru da svoje evanđelje strukturira simetrično. Prvi i posljednji blok učenja, na primjer, slične su dužine i dijele istu opću temu ulaska u nebesko kraljevstvo. Blizu početka, Sotona iskušava Isusa u pustinji tražeći da dokaže da je on Sin Božji (4.3-6); ovo se kao jeka ponavlja i na kraju, kad je Isus na križu, a prolaznici ga izazivaju da dokaže da je Božji sin i spasi sebe silazeći s križa (27.40).
Evo tih pet blokova učenja:
1. Poglavlja 5-7 (Propovijed na Gori): način života koji treba voditi ako želiš ući u nebesko kraljevstvo.
2. Poglavlje 10: upute učenicima.
3. Poglavlje 13: parabole o dolasku kraljevstva.
4. Poglavlje 18: o poniznosti i opraštanju.
5. Poglavlja 23-25: o licemjerstvu i o kraju vremena, posljednjem sudu i dolasku nebeskog kraljevstva.
Kraj svakoga od ovih pet blokova jasno je obilježen komentarom o tome kako je Isus dovršio što je htio reći. Unutar Propovijedi na Gori imamo niz etičkih uputa, a Isus, po Mateju, uvodi u materiju frazama kao što je ova: “Učili ste kako je bilo rečeno…A ja vam kažem ovo… (5.21-48) Teme su, možda, opet smišljeni blok od pet, ubijanje i ljutnja, preljub i požuda, zakletve i vjernost istini, otpor i neosvećivanje, te ljubav i mržnja. Matej, naravno, predstavlja Isusa ne kako protuslovi ili ukida stari Zakon, već kako ga dovršava i ispunjava njegov duh.
Matej raspoređuje čuda u poglavljima 8 i 9 i način kako to čini posebno je poučan, jer nam otkriva koliko se trudio da rasporedi materijal u artističke cjeline. Čini se da je startao selekcijom sljedećih čuda raspršenih duž svih prvih deset poglavlja kod Marka.
1.21-28 Izliječenje opsjednutoga
1.29-31 Punica Šimuna Petra (liječenje groznice)
1.40-45 Izliječenje gubavca
2.1-12 Izliječenje paralitičara
4.35-41 Stišavanje oluje
5.1-20 Izliječenje opsjednutoga (Gadarenske svinje)
5.25-34 Izliječenje žene s hemoragijom
5.22-24, 35-42 Kći dužnosnika podignuta u život
8.22-26 Izliječenje slijepca
10.46-52 Izliječenje slijepca
Ovome je dodao dva čuda iz Q, izliječenje nijemoga (imamo ga i kod Luke u 11.14-15) i izliječenje centurionova sluge (kod Luke u 7.1-10). Ovo mu je dalo jedno čudo koje pokazuje moć nad demonima plus jedanaest izliječenja. Priča o kćeri dužnosnika je ‘uvijena’ u priču o ženi sa hemoragijom, tako da su ove dvije stvarno predstavljene kao jedna zgoda.
Matej se onda vratio na izliječenja slijepaca i demonom opsjednutih ljudi koje je našao kod Marka, mijenjajući zgode, ali čuvajući isti broj izliječenja. Nije koristio Markovu prvu epizodu iz 1.21-28 pa je preradio gadarenske svinje u priču o dva opsjednuta umjesto jednoga. Nije mu se dopadala činjenica da Isusovo izliječenje slijepca u Bethsaidi (Marko 8.22-26) nije funkcioniralo potpuno i odmah, pa je umjesto toga okrenuo Markovo drugo izliječenje slijepca u liječenje dva slijepa čovjeka odjednom.
Umjesto dvanaest zgoda sad je imao ukupno devet. Ove je rasporedio u tri skupine sa po tri demonstracije Isusove moći, pri čemu je svaka skupina završavala referencom na masu svijeta i s kratkim pasusom s po jednom ili dvije izreke.
Koliko god ovo izgledalo savjesno napravljeno, Matej je i dalje posve spreman dodati neka nova čuda, gdje se čini jasnim da nije imao drugog izvora osim Marka. Primjeri za ovo jesu Petrovo hodanje po vodi, kao što je učinio i Isus (14.29); strašni zemljotres kad žene idu obići grob (28.2); smrt Isusa koju prati uskrsavanje mrtvih svetaca koji hodaju ulicama Svetog Grada (27.52-53).
Matej pokazuje čak i preveliki entuzijazam u svojoj odlučnosti da pokaže podudarnost između židovskih svetih spisa i Isusova života. On skoro da nije spreman prenijeti čitateljima ni najslučajniju pojedinost bez dokazivanja da je to još jedan aspekt priče, koju je odavno pretkazao Bog. On kaže da se Isus preselio u Kafarnaum da bi ispunio proročanstvo Izaije (Mat. 4.13-16). Govori nam čak i to da je Isus došao iz Nazareta zato što je jedan prorok tobože rekao, “Zvat će ga Nazarenac”. Nitko nikada nije uspio ući u trag tom ‘proročanstvu’, pa se rodila sumnja da je Matej to sam izmislio.
Matej također pokušava pokazati da je ‘mesijanska tajna’, koju je naslijedio od Marka, opravdana jednim pasusom kod Izaije koji uključuje ove retke, ‘On neće vikati ili derati se, niti će podizati svoj glas na ulicama” (Iza. 42.2). Ovo je toliko isforsirano da bi suvremeni čitatelj trebao stenjati od muke prije nego biti uvjeren u ovo.
Puni pasus kod Izaije citiran je, ponešto netočno, u Mat. 12.18-21. Unatoč svojoj brizi da aranžira veliki dio svog materijala, Matej je možda bio malo previše uvjeren u svoje vlastito poznavanje židovskih svetih spisa, citirajući po sjećanju, umjesto da svoje reference svaki put provjerava. Citat koji se odnosi na Kafarnaum (Mat. 4.15-16) ne slaže se ni sa kojom hebrejskom kopijom Izaije, niti sa grčkom Septuaguintom. U 13.35 on citira Psalm 78.2, ali neki od starijih rukopisa tvrdili su da je ovo iz ‘proroka Izaije’ (kasniji prepisivači su ispravili ovu grešku). U 27.9-10, spominjući trideset srebrnjaka i lončarevo polje za Judu, Matej kaže da je ovo ispunjenje proročanstva kod Jeremije, a u stvari on samo približno prenosi Zahariju 11.12-13, možda zato što je ovo pobrkao sa uspomenama o Jeremiji koji je posjetio lončara (u Jer. Poglavlje 18) i uporabio srebro da kupi polje (Jer. Poglavlje 32).
Jedini evanđelist koji nam govori da je Josip iz Arimateje bio ‘bogat čovjek’ je Matej (27.57) i ovo nije zbog toga što je on posjedovao povijesnu informaciju koja drugima nije bila poznata, nego zato što je to ispunjavalo još jedno proročanstvo. Sluzi Patniku kod Izaije “odrediše ukop…s bogatima” (Iza. 53.9)
Od svih najneprijatnije, pa i šašavo ispunjenje proročanstva jest ulazak Mesije u Jeruzalem. Matej polazi od pretpostavke da se pasus kod Zaharije (9.9) gdje se govori “pravičan je…ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu”, odnosi na dvije životinje (magarcu i mladom magarcu ili tovarčiću) umjesto jedne. Zato on kaže da Isus ulazi u Jeruzalem istovremeno na dvije životinje, kao neki akrobatski jahač iz cirkusa (Mat. 21.1-8).
Matejev izbor i uređivanje parabola otkivaju nam stav židovskih kršćana prema sve većem broju nežidova u crkvi. Naravno, on reproducira parabolu kod Marka o odsutnom zemljoposjedniku čije sluge, pa na kraju i njegov vlastiti sin, bivaju odbačeni i ubijeni od seljaka koji su zakupili zemlju, s rezultatom da se vinograd (Izrael) oduzima njima (Židovima) i daje drugima (kršćanima). Ova parabola postoji kod Tome, kao i kod Marka (Mat. 21.33-43, Marko 12.1-12, Luka 20.9-19, Toma 65-66).
Jedna druga parabola koju potvrđuje Toma, ali se inače u Novom zavjetu može naći samo Mateja, jest parabola o kukolju (Mat. 13.24-30; Toma 57). Ovo je priča, koju smo spominjali i ranije, o kukolju koji je seljakov neprijatelj proširio među dobrim zrnima. Seljak govori svojim slugama da ne čupaju korov, jer bi s njim mogli počupati i dobro klasje; on im govori da će se odvajanje obaviti kod žetve. Lako je zamisliti jeruzalemske mesijaniste kako stvaraju ovu parabolu kao židovsku reakciju na primanje svih nežidova u crkvu. Pada mi napamet da bi ‘neprijatelj’ mogao biti Pavao, prije nego đavo, i da je priča korištena kako bi se židovskim kršćanima reklo da se moraju strpiti glede ovog moralno labavog i duhovno inferiornog ‘kukolja’ u svojoj sredini u tom trenutku, ali da će dobri i zaslužni sigurno biti izdvojeni prilikom ‘žetve’ na Sudnji Dan.
Parabola koja se nalazi samo kod Mateja jest ona o radnicima u vinogradu (20.1-16).Vlasnik zemlje unajmljuje radnike u vinogradu, počinjući u zoru, i pristaje platiti svakome od njih jedan denar (denarius). U različitim trenutcima tijekom dana on izlazi, pronalazi ljude koji ljenčare na tržnici i unajmljuje ih da idu i oni raditi u vinogradu. Na kraju dana, svaki radnik je za plaću dobio jedan denar. Oni koji su radili cijeli dan negoduju na činjenicu da su plaćeni jednako kao i oni koji su unajmljeni oko jedanaest sati; ali vlasnik govori da plaća svakome koliko se pogodio i da je njegova stvar da, ako ga je volja, bude darežljiv s onim što pripada njemu.
Ova parabola vjerojatno govori o samom kršćanstvu, prije nego o nekom Isusovu učenju. Židovi su služili Bogu vjerno kroz dugo vrijeme i židovski kršćani su negodovali što se život vječni u kraljevstvu daje i poganima u posljednji čas. Nežidovi su bili ti koji nisu to zaslužili, jer su ljenčarili na tržnici, pa ih samo milost Božja pripušta u kraljevstvo, a ne neke njihove zasluge.
Parabola koja nam vjerojatno govori o Mateju više od svih drugih jest brutalno revidirana verzija priče o Svadbenoj Gozbi. Ovo je originalna Isusova parabola: Matej ju je uzeo iz Q, a nalazi se i u Tominom evanđelju. Luka je sačuvao vjerojatno nešto mnogo bliže originalu iz Q, jer je njegova verzija bliža duhu Tomine priče (Luka, 14.15-24; Toma 64). Ja sam o ovoj paraboli govorio i ranije, pa smo vidjeli da je, po onome što je izgovorio sam Isus, to bila priča o društvenoj jednakosti, druženju za otvorenim stolom – jedan čovjek, koji priređuje banket, otkriva da, jedan za drugim, pozvani gosti ne mogu doći, pa on šalje svoga slugu van, da dovede bilo koga s ulice.
Luka je sačuvao mnogo od tog osjećaja, ali i on to pretvara u komentar o baštini Izraela, koja prelazi sa Židova na kršćane: ”Kažem vam, nitko od onih koje sam pozvao neće ništa okusiti na mojoj gozbi” (Luka 14.24). Matej ide mnogo dalje. U njegovoj verziji (Mat. 22.1-14), ova zgoda nije samo banket koji priređuje neki čovjek, nego svadbena svečanost za kraljevog sina. Sluge poslate van s pozivnicama nisu samo vraćeni s odbijanjem, nego su i premlaćeni i ubijeni. Kralj je toliko bijesan zbog ovog odbijanja da šalje vojnike da unište ubojice i spale njihov grad. Matej je prema tome inkorporirao u priču referencu na uništenje Jeruzalema, vjerujući očito da će njegovi čitatelji to razumjeti kao proročanstvo samog Isusa.
Matej je zatim dodao još jedan detalj, koji je njegov vlastiti. Kad su jednom svi zamjenski gosti dovedeni s ulice, kralj primjećuje čovjeka koji ne nosi ‘svadbeno odijelo’. Kralj naređuje da se ovaj nesretnik veže i “izbaci u mrak, gdje će biti plača i škrgutanja zubi”. Ovo je, naravno, čudan detalj. Ako su ljudi neočekivano dovučeni s ulice, čini se da bi bilo prilično iznenađenje ako bi bilo koji među njima imao na sebi svadbeno odijelo.
Ovaj gost predstavlja nežidova, neškolovanog o tome kako se postupa po Zakonu. Oni su pozvani neočekivano i spremno su zauzeli mjesta pravih gostiju, Židova, koji su odbili poziv namijenjen njima. Ali Matej vjeruje da nežidovi, kako bi zaslužili prijem u kraljevstvo, moraju biti poučeni o pravilima Zakona, to jest dobiti odgovarajuće svadbeno odijelo.
Samo u Matejevu evanđelju Pilat pere ruke kao formalan znak svoje nevinosti za Isusovu krv. Pilat to ne bi nikad učinio – bio je to židovski običaj (Deut. 21.6-9) i njegovo značenje mogli su dobro razumjeti samo Matejevi židovski čitatelji. Jaka je ironija da upravo ovo, izrazito židovsko evanđelje, kao dio složenog procesa prebacivanja odgovornosti s Rimljana na Židove tako intenzivno izražava židovsku krivnju:
"A ljudi, svi do jednoga, povikaše kao odgovor, “Neka njegova krv padne na nas i na našu djecu!’” (Mat. 27.25)
Te strašne riječi, kolektivno priznanje Židova za ubojstvo Isusa, dobit će božanski autoritet kad budu priznate kao Sveto pismo kršćanske Crkve. Sam Matej je ovo vidio kao još jedno proročanstvo o užasnom uništenju Jeruzalema i Hrama u 70. godini. Što se njega tiče, iako su Židovi bili odbacili Isusa, njihova kazna za to već je pripadala prošlosti. Matej je očekivao kraj svijeta i povratak Isusa. On nije mogao imati pojma da će se ove riječi koristiti kao opravdanje za antisemitizam i okrutno proganjanje kroz stoljeća.
Nakon sloma židovskog ustanka, vladalo je snažno osjećanje da je stara židovska era došla kraju. Matej je mislio da su sljedbenici Krista određeni da naslijede baštinu i sudbinu Izraela. Želio je prihvatiti osnovnu Markovu priču, ali i istaći da Isusovo učenje znači shvaćanje unutrašnjeg duha i najplemenitijih namjera židovskog etičkog kodeksa, kao ispunjenje Mojsijeva Zakona. Zauzeo je prilično individualno i revolucionarno stajalište o Isusu i gotovo ga pretvorio u proširenje ‘establishmenta’. A onda je objasnio uništenje Jeruzalema i Hrama kao božansku kaznu Židovima zbog odbacivanja istinskog Mesije.
Matejeva zajednica i njegovo evanđelje bili su pokušaj da se novo vino kršćanstva sačuva u starim vinskim mješinama židovstva. Tijekom sljedećih nekoliko naraštaja, bez stalnog priliva židovskih obraćenika, nežidovski utjecaj se povećavao, a židovska dominacija smanjivala. Stotinu godina kasnije, Aleksandrija je bila središte jedne od mnogih cvjetajućih kršćanskih zajednica, koja je više voljela da ne gleda unazad na židovsku prošlost. U to vrijeme, njeni nežidovski kršćanski vođe možda nisu više ni znali za nju.
Post je objavljen 05.07.2011. u 09:27 sati.