GLAVA DVADESET SEDMA
EVANĐELJE MIRENJA I ZABORAVA
Kad se sastavljao Novi zavjet nesumnjivo je imalo smisla da se četiri evanđelja, prividno odvojeni ‘svjedoci’ priče, aranžiraju baš onako kako ih vidimo danas. Matej je postao omiljen i stekao ‘tradiciju’ da je on pisao prvi. Matej, Marko i Luka dijelili su zajedničke karakteristike i ne bi izgledalo umjesno da ih se razdvoji umetanjem stilistički osebujnog i teološki razvijenog evanđelja po Ivanu.
I tako smo na kraju došli do Mateja, Marka, Luke i Ivana, poslije kojih su slijedila Djela Apostolska i onda Pavlove poslanice, itd. Ovaj je aranžman imao nesretni učinak razdvajanja Lukina evanđelja od Djela, iako im je autor isti i stvarno pripadaju zajedno kao dvotomna studija početaka kršćanstva. Oba toma adresirana su na osobu koja se zvala Teofil (Luka 1.3, Djela 1.1), koju nazivaju i ‘Vaša ekselencijo’ kod Luke 1.4, ali nijedan povjesničar nije dosad uspio identificirati tu osobu. Nema sumnje da su se u vrijeme pisanja počela pojavljivati i druga evanđelja, različite kvalitete; Luka sam kaže u svom uvodu da su ‘mnogi drugi pokušali sastaviti izvješća’, pa je on onda ‘odlučio napisati uređeno izvješće’.
Lukino evanđelje ima istinski osjećaj za slabe, siromašne, ugnjetene, grešnike, a učinkovitije je od drugih evanđelista u naglašavanju tona sućuti i milosrđa. Samo kod Luke nalazimo neke od parabola koje su snažan izraz povratka izgubljenog, sućuti i milosrđa, uključujući Izgubljeni novčić (15. 8-10) i osobito čuvene priče o Dobrom Samaritancu (10. 30-37) i Izgubljenom Sinu (15. 11-32). Ove priče dolaze vjerojatno iz izvora “L” koji nije stajao na raspolaganju drugim piscima evanđelja i koji uključuje neke intrigantne i naizgled autentične povijesne detalje.
Ovo ga ne sprječava da bude pun čuda i mirakula kao što smo već do sada naučili očekivati. Sljedeća zgoda pojavljuje se u Markovu evanđelju, prilikom uhićenja Isusa u Getsemanskom vrtu:
"Onda jedan od nazočnih izvuče svoj mač i udari slugu velikog svećenika odsjekavši mu uho.”
Luka nam priča ovo isto, precizirajući da se radilo o desnom uhu, ali onda dodaje čudesno izliječenje po Isusu:
"Ali Isus tada progovori. ‘Pusti!’ reče on. ‘Dosta s tim!’ I dodirnuvši čovjekovo uho izliječi ga.” (Luka 22.50-51)
Matej, koristeći također Marka kao svoj izvor ovdje, čini se da nije znao za ovo sigurno značajno pokazivanje izliječiteljske moći.
Misionarski rad crkve za Luku je krajnje važan. Doista je pravo iznenađenje kad shvatimo da Matej i Marko samo po jedan put rabe riječ ‘apostoli’ (Marko 6.30, Mat. 10.2). Luka je rabi mnogo češće. Ona znači ‘onaj koji je poslat’, od grčkog glagola apesteilen, i ovo je njeno originalno značenje, ne samo jedan od najbližih Isusovih sljedbenika, učenik ili jedan od Dvanaestorice, već jedan koji je poslat na misionarski rad.
Ne možemo biti sigurni da je ovo evanđelje napisano u Antiohiji, ali nema nikakvih dokaza za bolju lokaciju. Povjesničar crkve Euzebije kaže nam da je Luka bio iz Antiohije, ali ovo je nekoliko stoljeća kasnije i moramo bti malo oprezni s predajama koje nam prenosi Euzebije. Jasno je da je morala biti neka tijesna veza između autora Lukina evanđelja i Djela i predaja koje su potekle iz Antiohije, koje zasigurno stoje u pozadini detalja korištenih u Djelima 11.19-30, 13.1-15 i 15. 1-40.
Za razliku od Mateja, Luka se svakako nije obraćao židovskim kršćanima, nego kršćanima poganskog podrijetla koji su cijenili njegov univerzalistički pristup. Mora da je bio daleko odvojen od Mateja jer inače, vjerujemo, ne bi bilo tako čudnih i zbunjujuće širokih razmimoilaženja u njihovim genealogijama, pričama o rođenju i pričama o uskrsnuću. Antiohija i Aleksandrija lako bi mogli biti autorske lokacije za njihova dva evanđelja, jer bi inače bilo mnogo teže objasniti njihove razlike ako je, kao što je netko sugerirao, Matej mogao biti napisan i u Siriji ili blizu Antiohije.
Nema sumnje da je znakovito to što Luka ispušta priču o izliječenju kćeri Sirofeničanke. Ovo je priča iz Marka (7.24-30), u kojoj Isus ponešto preko volje liječi kćer poganke, govoreći da bi “najprije trebala biti nahranjena djeca, jer nije pravedno uzimati hranu djeci i bacati je psima”. Matej je, naravno, prenio takvu židovsku priču, koja je mogla nastati samo u Palestini (Matej 15.21-28). Luka je pisao za zajednicu u kojoj su ‘psi’ preuzeli vjeru, umjesto da budu prezrivo promatrani kao drugorazredni članovi.
Luka je čini se posve spokojan kad otkriva političke čimbenike. Izgleda da ga ne brine, niti mu izgleda pada na pamet kako bi priznanje da je rano kršćanstvo sadržavalo politički element moglo kršćane dovesti u opasnost da skrenu neželjenu pozornost imperijalnih vlati na sebe. Možemo zaključiti jedino to da su u vrijeme i u mjestu gdje je on pisao, Markov strah, nelagoda i brige splasnuli: Lukini kršćani nisu bili u opasnosti da će ih pobrkati ili identificirati kao židovske buntovnike iz prethodnih godina.
Luka slobodno priznaje da je jedan od Isusovih učenika bio Šimun ‘zelot’ (Luka 6.15, Djela 1.13). Jedino se u njegovu evanđelju spominje okrutni čin Pilata, koji je “pomiješao krv Galilejaca sa krvlju njihovih žrtvenih prinosa” (13.1). Ne daje nam nikakve daljnje detalje, možda očekujući da će čitatelji znati o čemu govori, ali nažalost za nas mi nemamo nikakvih drugih pokazatelja iz bilo kojeg izvora o kakvom je događaju riječ.
Luka nije jedini koji nam kaže da je najmanje jedan od učenika bio naoružan u Getsemanskom vrtu – Ivan kaže da je sam Šimun Petar odsjekao sluzi uho (Ivan, 18.10) – ali samo Luka skreće pozornost na njihove mačeve:
"'Ako nemate mač, prodajte svoj ogrtač i kupite si jedan…’ …ovdje sad imamo dva mača’.” (Luka 22.36, 38)
Lukin prikaz suđenja Isusu je iznenađujuće političan. Daje vrlo kratko izvješće o pojavljivanju pred Sinedrijem, da bi se koncentrirao na rimski postupak. Ne spominje ništa o prijetnji Hramu, misleći možda da ove optužbe nisu, čini se, imale nikakva smisla, ili su jednostavno bile nezanimljive njegovim čitateljima, nežidovima iz Palestine. Međutim, optužbe pred Pilatom sve se svode na društvenu ili političku subverziju:
"'Mi sm utvrdili da je ovaj čovjek poticao naš narod na pobunu, protiveći se plaćanju poreza cezaru i tvrdeći da je on Krist, kralj’…’On potpaljuje narod propovijedajući kroz čitavu Judeju…”’
Luka ipak i dalje predstavlja Pilata i Heroda, u suprotnosti sa židovskim vođama, kao one koji su našli da je Isus nevin (23.12-16). Ovo je naravno pogled na nežidovsku verziju događaja. U kasnijoj fazi Luka ovome proturiječi; sačuvao je predaju naslijeđenu od jeruzalemskih mesijanista, da su i Herod i Pilat ispunili proročanstvo da će biti neprijatelji udruženi protiv Isusa, prije nego svjedoci njegove nevinosti (djela 4.25-27).
Luka nam kaže i više nego što misli kad navodi da je tek uskrsli Isus bio u stanju objasniti svojim učenicima sva proročanstva i biblijske spise koji su tobože spominjali njega i patnje Mesije (24.25-27). Doista, tek poslije raspeća, a ne putem višegodišnjeg slušanja raznih proglasa i izjava, njegovi su sljedbenici razradili do u detalje u čemu se ‘moralo’ sastojati njegovo značenje.
Imamo razne reference u cijelom Lukinom tekstu na ‘proročanstva’ Izaije 40-66 (na primjer Luka 4.18 ili 22.37), koja potvrđuju identificiranje Sluge Patnika s Mesijom – što je bila interpretacija Isusa kako su je razumjeli prvobitni mesijanisti. Izuzimajući ovo, međutim, Luka ima malo interesa da čitatelje opterećuje bilo kakvim maštovitim teološkim konceptima. On nije prigrlio ideje kao što je preegzistentnost i on ponešto snizuje ton u temi apokalipse i Posljednjeg suda.
U osnovi, Luka je želio predstaviti Isusa kao velikog učitelja koji je hodao svijetom čineći dobro i koji je uveo nežidove u porodicu Božjeg naroda. Nije bio Lukin stil ili namjera da se suglasi s Pavlovim prenošenjem utiska o katasrofalnom raskidu sa prošlošću i posve novom dinamičnom svijetu. Na protiv, Luka kao da ubacuje Isusa u cijeli kontinuelni niz božanskog autoriteta, od proroka preko Isusa do apsotola i biskupa, kao dio stapanja povijesti i sudbine Izraela sa značenjem i autoritetom kršćanske crkve. Luka je bio hladne glave glede svega toga, ali je bio strašno ambiciozan, pokušavajući omogućiti da se crkva integrira sa rimskim svijetom kao važna i pozitivna snaga.
Doj je Matej reproducirao oko 90 posto Marka, Luka je uzeo samo oko polovice. On nije strukturirao svoje evanđelje s onom organiziranom umjetničkom vještinom kao Matej, pa je pokušaj da otkrijemo kako je izgrađeno i fascinantan i težak. Informacija koja slijedi je, dakle, još uvijek otvorena za diskusiju.
Evanđelje je napisano u dvije ili tri faze. Čini se da je Luka napisao svoj prvi koncept dok još čak nije niti imao na raspolaganju primjerak Marka: dvije trećine Lukina evanđelja dolaze iz drugih izvora, Q i Lukinog posebnog izvora ‘L’, pri čemu ‘L’ daje negdje oko 500 stihova, polovicu evanđelja. Ovog ‘originalnog Luku’, kombinaciju Q i L, znanstvenici koji prihvaćaju ovu hipotezu o sastavu evanđelja nazivaju Proto-Lukom.
Primjerak utjecajnog Marka došao je onda Luki u ruke. Luka je podijelio ono što je želio koristiti u trake materijala koje je umetao u njegov postojeći prvi koncept. Sve do priče o Muci on je, prema tome, imao alternaciju komada iz Marka i dijelova kombiniranog Q/L, koji su mu dali osnovni obris koji nije htio više reorganizirati. Evanđelje stoga završava s čudnom karakteristikom da se eksperti za židovski Zakon zovu pravnici (nomikoi) u Q/L sekcijama , a pismoznanci (grammateis) u sekcijama koje su izvučene iz Marka.
Stvari su, naravno, kompliciranije nego što sada izgleda. Tamo, na primjer, gdje se Lukini izvori preklapaju, on često, ali ne uvijek preferira Q/L umjesto Marka, a također je uključio umetke iz Marka u druge sekcije. Također, on ubacuje svoje vlastite umetke u pasuse iz Marka.
Lukina priča o Pasiji čini se da ima nešto od Marka, što je nakalemljeno na nešto što bi moglo biti neki prvobitni okvir koji nije Markov. S obzirom na značaj Pasije, koja se propovijeda od najranijih dana, jedva da predstavlja neko iznenađenje što se razvila u različite verzije u odvojenim skupinama.
U dugom odjeljku između poglavlja 9 i 19, Luka pravi neku vrstu kompromisa između Markovog narativnog okvira i liste učenja i izreka iz Q. Umjesto Markovog teškim ozračjem opterećenog konačnog Isusova putovanja u susret svojoj sudbini u Jeruzalem, Luka prikazuje dugo i mnogo više relaksirano putovanje, uz umetke u sredini gdje učenici bivaju otposlani na svoje vlastite zadaće (uz njihova izvješća o tome na kraju). Isus čini nekoliko čudesnih ozdravljenja i priča parabole, pri čemu Luka koristi izreke iz Q koje su tijekom cijelog putovanja ubačene kao Isusova učenja priopćena upravo za vrijeme putaovanja.
Iako je Luka bio spreman ispustiti neku izreku iz Marka tamo gdje su se njegovi izvori preklapali i gdje je preferirao, ili već upotrijebio, verziju iz Q, on je svejedno bio često spreman uključiti doslovno istu izreku dva puta u različitom kontekstu. Na primjer, jedan od ovih dubleta jest Luka 14.11 i opet u 18.14 (“Jer svatko tko sebe uzdiže bit će ponižen, a čovjek koji se skromno spušta bit će uzdignut”). Ovo nije iz Marka, ali se nalazi i kod Mateja u 23.12, a izvučeno je iz Q. Rečenica koja je uzeta od Marka u 9.34 javlja se kod Mateja u 18.1, ali Luka je opet koristi dva puta, u 9.46 i 2.24.
Zanimljiva ilustracija teškoća tekstualne analize jest činjenica da kod Luke imamo još devet ovakvih dubleta, koji su čini se rezultat toga da Luka koristi prvu verziju izreke iz Marka, a drugu verziju (koja je obično ista kao kod Mateja) iz Q.
Neki aspekti Lukinog korištenja Marka doista su zanimljivi ili čak čudni. On ublažava ton odbacivanja između Isusa i njegove porodice, ispuštajući Markove riječi (Marko 3.21) o njegovoj rodbini koja je krenula “da ga uzme pod svoje, uvjerena da je izgubio razum”, te ispuštajući također Isusovo pitanje, “Tko su moja majka i moja braća?” prije nego što će kazati, “Moja majka i moja braća su oni koji čuju riječ Božju i praktično je primjenjuju” (Luka 8.19-21; usp. Marko 3.31-35).
Pomalo zabavno, osim za one koji vjeruju u božansku inspiraciju, Luka uopće ne razumije Markovu uporabu izreke o stavljanju novog vina u stare vinske mješine, kao ukazivanje na kontrast između kršćanstva i judaizma. Luka dodaje rečenicu koja potpuno izokreće ovu ideju: “Nitko tko je pio staro vino ne želi novo.’Staro je dobro’ kaže on” (Luka 5.37-39; usp. Marko 2.22). Možda je Lukina crkva bila toliko sigurna u svoj nežidovski kršćanski identitet da nije bilo potrebe pokazivati sklonost prema takvim metodama pravljenja razlike između sebe i judaizma.
Luki se izgleda dopao lik kao što je Baraba kod Marka, ali je bio čini se malo nemaran kad ga je umetao u svoje izvješće o događajima. Ne kaže ništa o bilo kakvom tobožnjem običaju godišnje amnestije za jednog zatvorenika koga odabere narod. Rulja naprosto traži da se pusti Baraba, a Pilat se s tim suglašava bez ikakvog vidljivog opravdanja, čime scena postaje još neuvjerljivija. (Kasniji prepisivači pokušali su ovo ispraviti dodajući još jedan stih, koji po tradiciji nosi oznaku 23-17, gdje se kaže “Od njega se tražilo da oslobodi jednog čovjeka za vrijeme blagdana”).
Vidjeli smo da je Marko sačuvao spomen na Gajev pokušaj da obesveti Hram (Marko, 13.14-19), što su kasnije kršćani pretvorili u proročanstva o uništenju Jeruzalema na kraju pobune. Ova identifikacija s padom Jeruzalema kod Luke je potpuna – on spominje opkoljavanje grada rimskom vojskom (19.43, 21.20). Također, Josip nam govori da su mladi ljudi iz Jeruzalema prodavani u roblje, a Luka govori o ‘ovom narodu’ kojega “vode u ropstvo u sve poganske zemlje” ( 21.40). Najzad, na svom putu prema križu Isus govori tugujućim ženama, “Kćeri Jeruzalema, na plačite zbog mene; plačite radije zbog vas i vaše djece…” (23.28).
Dok Luka čuva spomen na približavanje posljednjih dana (“vidjet će Sina Čovječjeg kako dolazi u moći i velikoj slavi” 21.27; “prije nego prođe ovaj naraštaj sve će se to već dogoditi” 21.32), ipak on preferira razvodniti svako očekivanje brzog kraja svijeta. Uzmite Isusovu izjavu Velikom svećeniku:
"Vidjet ćete Sina Čovječjeg jako sjedi s desne strane Moći i kako dolazi na nebeskim oblacima” (Marko 14.62).
Usporedite to s ovom Lukinom redigiranom verzijom toga stiha:
"Odsad pa dalje Sin Čovječji će sjediti s desne strane Moći Božje” (Lujka 22.69).
Čini se vjerojatnim da je Luka dodao svoje priče o djetinjstvu početku svoje konačne verzije vlastitog evanđelja, nakon što je inkorporirao Marka u Proto-Luku. Početak poglavlja 3 glasi kao da je to originalni početak. On uvodi Ivana Krstitelja kao već odraslog čovjeka, a nakon što je uveo Isusa prilikom njegova krštenja, on daje njegovu genealogiju. Ako je priča o rođenju već bila napisana ranije, čini se da bi bilo logičnije da je genealogiju pridodao priči o rođenju (kao kod Mateja); ali ako je prvi spomen Isusa bio kao već odraslog čovjeka, onda bi genealogija posve prirodno slijedila poslije njegovog uvođenja.
Lukin drugi svezak, Djela Apostolska, istovremeno je dragocjen i beskrajno frustrirajući. Dradocjen je zato što imamo tako malo raspoloživih informacija o najranijim godinama kršćanstva. Luka je barem shvatio da treba napisati povijest crkve, a mora biti da je on imao pristup informacijama o prvobitnim židovskim mesijanistima, koje je možda dobio preko kršćanske zajednice u helenističkom gradu Cezareji.
Međutim, Djela i frustriraju, jer nikada nisu ni napisana kao objektivna povijest. Kao što smo već primijetili, napisana su da odvrate kritike autsajdera, da uklone kontroverze, te da predstave idealiziranu sliku jedinstva tek rođene crkve. To je propaganda prije nego povijest i otprilike jednako objektivna kao neka propagandna kampanja. Svaki žestoki konflikt se diplomatski prešućuje, vodeće osobe su iznova kreirane i svaki iole sporni detalji cenzurirani su do kraja. U Djelima, sporovi se vode bez antagonizma, a rezultat su uvjek zreli i razumni kompromisi.
Djela su gotovo neka vrsta romantične priče, gdje je Pavao ‘heroj’, njegova misija među nežidovima dominantna, od obraćenja do kraja knjige. Priču je trebalo sastaviti s malo povijesti i mnogo imaginacije: govori apoastola, na primjer, jedva da bi bili sačuvani kao Isusove izreke mudrosti, pa je tako Luka morao da ih piše sam. Mesijanistički vođe koriste opravdanja iz proročanstava u govorima okrenutim židovskim kršćanima u Jeruzalemu aramejskog govornog jezika, ali i Petar (1.19-20) – koji spominje aramejski kao ‘njihov jezik’! – i Jakov (15.13) koriste prijevode iz grčke Septuaginte. U oba slučaja ekvivalentni pasusi u originalnim hebrejskim svetim spisima (koji bi se koristili u Jeruzalemu) nisu prikladni.
Dio procesa odvraćanja kritike autsajdera bilo je rješavanje ranog fenomena ekstatičnog ‘govorenja na jezicima’. Čak je i sam Pavao ubrzo izrazio rezerve o ovoj histeričnoj praksi. Poglavlje 14 Prve Poslanice Korinćanima jasno priznaje da je to bilo nerazumljivo brbljanje. Djela, međutim, pretvaraju to u čudesnu sposobnost govorenja na stranim jezicima, tako da se evanđelja mogu propovijedati raznim narodima (2.4-13). Ovo je uz to imalo i prikladni i nužni učinak koji ukazuje na to kako je Bog odobrio širenje riječi i na nežidove.
Djela daju sliku crkve koja izrasta iz epskih tradicija Izraela, gdje isti Bog djeluje kroz proroke i Isusa, a onda kroz učenike i apostola Pavla. Prebacivanje naglaska sa židovskog nacionalizma (Hoćete li vi obnoviti kraljevstvo Izraela?” 1.6) na univerzalizam (“Bit ćete moji svjedoci … do zadnjih kutova zemlje” 1.8) ostvaruje se već na početku uskrsnućem samog Isusa. Djela zatim kreiraju gigantski mit ujedinjene crkve, gdje svatko radi da unaprijedi jednu konzistentnu vjeru. Pavao je prikazan kako je u harmoniji s ostalom kršćanskom zajednicom, u Jeruzalemu i drugdje. Kršćani se također prikazuju kako se famozno slažu sa tim sjajnim dečkima Rimljanima, koji samo ponekad imaju neprilika sa podmuklim Židovima i sinagogama. Poruka je očito bila da su rimski dužnosnici uvijek tolerirali kršćane i da bi stoga trebalo da tako i nastave.
Ovaj napredak kršćanstva, potpomognut božanskom intervencijom kad je potrebno, prikazuje se kako neizbježno ide naprijed. Umjesto da bude ometen unutrašnjim sukobima i kao sve drugo, podložan nezgodama povijesti i osoba, ekspanzija crkve odvija se kao božanski plan.
Nestankom autoriteta jeruzalemske crkve, koja je sada nekoliko godina zaostala za kršćanima, mjesto mesijanista u općoj shemi stvari retrospektivno podešava Luka, bez ikakve ozbiljne opasnosti da će mu netko protusloviti. Luka je stoga u stanju pokazati ih kako su u biti prijateljski naklonjeni i kako podržavaju Pavla. Mesijanisti su dio kršćana prije nego dio ‘Židova’, koji prave neprilike za njih i na kraju dovode Pavla do uhićenja.
U početku, naravno, mesijanisti su jasno prikazani kao Židovi. Molili su u Hramu (2.46) i izbjegavali nečistu hranu (10.14) i druženje s neobrezanima (11.3). Na kraju ‘Židovi’ su prikazani kao oni koje treba okriviti zato što nisu priznali pravi kontinuitet Izraela preko Isusa i što su okrenuli kršćane prema nežidovima, premda su ovi pokušali ostati u granicama judaizma.
Već smo ranije primijetili da je Lukin tretman Jakova bio krajnje evazivan. Pavle i Josip kažu nam da je Jakov bio brat Isusov. U Djelima, Isusova braća se spominju, ali ne i njihova imena (1.14). ‘Jaklov’ koji se spominje u 1.13 je kako izgleda sin Zebedeja. Nakon što je taj Jakov pogubljen (12.2) odjednom se neki drugi Jakov uvodi kao autoritativna osoba (12.17), bez ikakvog objašnjenja o njegovoj prošlosti ili akreditivima. Nema apsolutno nikakve sugestije da je bio u rodbinskim vezama s Isusom. Sljedeći put on se pojavljuje na Jeruzalemskom savjetovanju u poglavlju 15, očito na vodećem položaju. Posljednji put spominje se u 21.18, neposredno prije Pavlovog posljednjeg sudbonosnog dokazivanja svoje ‘lojalnosti’ judaizmu.
Lukina nelagoda glede spominjanja ili objašnjavanja Jakovljevog statusa bila je, kako treba pretpostaviti, dio procesa uklanjanja posebnog autoriteta Jakova i podizanja autoriteta Pavla (za nežidovske kršćanske crkve) u odnosu na Isusove rođake (za židovske mesijaniste).
Lukin negativni stav prema aleksandrijskom kršćanstvu djelimice otkriva činjenica da se ono gotovo uopće ne spominje, iako je to bila velika i moćna crkva. Šuti o njenom podrijetlu, što je bez sumnje razumljivo ako su je osnovali mesijanistički misionari iz Jeruzalema i ako oni nisu podržavali Pavlovu nterpretaciju vjere. Ovo bi također objašnjavalo zašto se Pavao klonio Egipta na svojim misionarskim putovanjima.
Apolon iz Aleksandrije, koji se spominje u 18.24, prikazan je kao netko tko zastupa vidljivo defektno razumijevanje dokrine i kome je potrebno daljnje poučavaje o ispravnom vjerovanju.
‘Jeruzalemsko savjetovanje’ u poglavlju 15 očito je Lukin način da priopći nešto o tradiciji ozbiljne krize u crkvi oko pitanja židovskih načela i poganskih obraćenika. Razlog za sazivanje sastanka naveden je kao potreba da predstavnici iz Judeje priopće crkvi iz Antiohije kako je nužno da se svi oni dadu obrezati i poučiti glede obdržavanja Mojsijevog Zakona. Odluka Savjetovanja, međutim, odnosi se samo na pravila o prehrani i o seksualnoj moralnosti. Činjenica da je obrezivanje bilo tobože jedan od razloga za Savjetovanje, a ipak se nikako ne spominje u njegovim odlukama, podrazumijeva u najmanju ruku da nikakav dogovor nikada stvarno nije postignut oko ovog pitanja.
Savjetovanje je prezentirano kao posve ugodno i prijateljsko. Petar i Jakov su prikazani kako se slažu s Pavlom, dok su zagovaratelji obrezivanja ignorirani kao manjina obraćenih farizeja (15.5-6). Pavao bi bio presretan ispričati kako je takva podrška dobijena na zvaničnom savjetovanju u Jeruzalemu da se to doista ikada dogodilo na taj način. Međutim, vidjeli smo ranije da u drugom poglavlju Pavlove Poslanice Galaćanima ovom sastanku nije dat status Savjetovanja; Pavao se morao boriti za svoj položaj; a oni koji su podupirali obrezivanje i židovska pravila o hrani bili su ljudi koji su predstavljali samog vođu Jakova.
U interesu jedinstva i glatke tranzicije sa starog na novi Izrael, Luka je u nedoumici glede Židova. Ne želi biti previše agresivan prema farizejima (23.9), koji su dijelili njihovo vjerovanje u opće uskrsnuće. On zna da je Pavao tvrdio da je i sam farizej (Fil. 3.5; usp. Djela 26.5). Luka ima poštovanja za velikog farizejskog učitelja Gamaliela (5.34-39), pa prenosi Pavlovu tvrdnju da je odgojen u Jeruzalemu i da je učio kod Gamaliela (22.3). Ovo nije ničim poduprto u bilo kojoj Pavlovoj poslanici i gotovo je sigurno da nije točno.
Može izgledati da su kršćani preoteli Stari zavjet motivirani nekakvim uvjerenjem da su oni Novi Izrael, ali one prve generacije, iako impresionirane ovim velikim djelom, nikada nisu imale stvarno poštovanje prema njegovom kulturnom i povijesnom značaju. Glavni razlog za zadržavanje židovskih svetih spisa postalo je ‘interpretiranje’ raznih ‘proročanstava’ kao referenci o Isusu Mesiji. Ovakav stav je daleko od nečega što bi bilo vrijedno divljenja. Stari zavjet između Boga i Židova postaje odskočna daska za Novi zavjet koji je donijela Isusova smrt, kao da su cijela povijest i tradicije židovskog naroda reducirane na ništa drugo nego niz ključeva za odgonetanje divovske zagonetke, za koju su rješenja patnje, smrt i uskrsnuće Isusa iz Nazareta.
Kad su krenule Pavlove misije, priča u Djelima usredotočuje se na njega, dok se aktivnost jeruzalemske crkve ignorira. Pa ipak, ovo nije Pavao koga poznajemo iz Poslanica koje je napisao. Nema ni traga strastvenim razmimoilaženjima koja nam otkrivaju, na primjer, prva dva poglavlja Poslanice Galaćanima. Nema nikakvog traga individualnosti ili kompleksnosti Pavlovih doktrina.
Imamo samo tanku sjenku njegove teologije. Dobro, treba priznati da Luka nije bio dorastao intelektualnom izazovu borbe sa njenim teškoćama, pa je – lišen dostupnosti Poslanica – Luka (a) razumio malo toga od onoga što je znao, i (b) smišljeno izbjegavao sve što bi bilo kontroverzno. Luka ne govori ništa o raspeću na teološkoj razini. On ga tretira samo kao grešku pravosuđa kod Židova, zato što nisu razumjeli Isusov značaj, kako je otkriven u njihovim vlastitim svetim spisima.
U govoru Kralju Agripi (26.20), Pavao kaže da on zahtijeva dokaz pokajanja kroz djela. Ovo je bilo uravnoteženije gledište Lukine crkve. koje je bilo rezultat utjecaja mesijanističkih učenja. Pravi Pavao je ranije iskliznuo, propovijedajući spasenje od grijeha kroz vjerovanje u Isusa (13.38-39), kroz samu vjeru.
Treba pretpostaviti da Luka nije pročitao nijednu od Pavlovih poslanica, ili barem veći dio nije poznavao. Pa i ako jest pročitao, u Djelima nije bilo mjesta za bilo kakvu izrazitu podjelu, bilo kakvo propovijedanje ‘drugog Evanđelja’ ili ‘drugog Isusa’ (II Kor. 11.4), ili za bilo kakvo negodovanje prema Petru zato što se pokorio Jakovu glede validiteta židovskih pravila o hrani.
Mora biti da je Luka posebno bio neobaviješten o Pavlovom komentaru da je on, čak i tri godine nakon svog obraćenja, “još uvijek bio nepoznat po viđenju Kristovim crkvama u Judeji” (Gal. 1.22). Prema tome, ne možemo prihvatiti ono što nam Djela kažu, da je Pavao bio upleten u progone kršćana u Palestini, ili da je bio involviran u mučeništvu Stjepana. Luki je bilo nužno da Pavao ide u Damask, na izvršenje zadaća proganjanja, jer je Luka, naravno, znao za lokaciju obraćenja, za priču koju je Pavao beskrajno ponavljao gdje god je išao.
Luka je bio čini se neupoznat s time da je Pavao tako često i vehementno negirao praksu i značenje obrezivanja (I Kor. 7.18-19, Gal. 5.6, Kol. 3.11), budući da nam govori da je Pavao naredio obrezivanje Timotija kako se ne bi povrijedili osjećaji lokalnih Židova (16.3). Nema sumnje da je ovo bila priča koju su pustili u opticaj mesijanisti kako bi ilustrirali Pavlovu hipokriziju. Možda je bilo malo naivno od Luke da priču sačuva – ali vi, pošto ste dosad pročitali ono što ste pročitali, biste li bili stvarno iznenađeni ako bi ova priča bila istinita?
Sve što je stvarno ostalo od Pavla u Djelima jest da je bio šampion misionarstva, ljubazan, kooperativan, neumoran.
Na kraju, Pavao je u Rimu, kako se čini u kućnom zatvoru, ali tobože on nastavlja propovijedati evanđelje ‘bez ometanja’. Luki izgleda nije bilo poznato da je Pavlova Poslanica Rimljanima sačuvana. Premda je kršćanstvo očito već bilo uspostavljeno i prije nego što je Pavao tamo stigao, u Djelima lokalni Židovi mu govore da “sve što mi znamo o ovoj sljedbi jest da je javno mnijenje posvuda osuđuje”. Ovo omogućuje Luki da Pavla pretvori u šampiona kršćanstva u srcu imperije, u samom gradu Rimu. On se okreće od skeptičnih Židova prema prijemčivim nežidovima, objašnjavajući kršćanstvo i provodeći dvije godine u stvaranju prosperitetne kršćanske zajdnice. I sve to iz kućnog pritvora!
Luka je sigurno morao znati što se dogodilo Pavlu nakon te ‘dvije godine’ (28.30). Kad je Pavao odlazio iz crkve u Efezu, on im govori da ga više nikad neće vidjeti (20.25, 20.38). Luka je znao da je Pavao izveden pred Sud cara Nerona, jer anđeo govori Pavlu da se ne plaši brodoloma, jer mu je ‘suđeno da se pojavi pred carem” (27.24).
Međutim, Pavlovo uhićenje je bilo organizirano u najmanju ruku sa simpatijama, ako ne i sa izravnom potporom jeruzalemske crkve. Ovo Luka nikad ne bi mogao priznati, jer on je stvarao a ne uništavao jedinstvo crkve. Nadalje, odgovornost Rimljana za pogubljenje Pavla također se nikada nije smjela priznati, jer bi to bilo protiv cijelog duha Lukine prezentacije rimskog toleriranja kršćanstva. Djela su morala završiti ‘u zraku’, jer se ništa više nije moglo kazati.
Cijelo izvješće smišljeno izglađuje i umanjuje gorke svađe i masovna unutrašnja neslaganja koja nam otkrivaju Pavlove Poslanice. Kao što smo vidjeli, problemi se ne mogu potpuno izbrisati, pa tu i tamo oni izbijaju van kroz pukotine osvijetljene našim drugim pokazateljima.
Da su primjerci Pavlovih Poslanica došle Luki u ruke, sa svim njihovim otkrivanjima konflikta i antagonizma, ne bi bilo iznenađenje ako bi Luka bio spreman uništiti ih kao previše kontroverzne. One bi zasigurno demantirale vrijednost velikog dijela njegove vlastite verzije događaja, koja je bila mnogo pogodnija za respektabilnu povijest ‘establishmenta’. On ne bi nikad htio povjerovati da će njegova djela na kraju završiti rame uz rame s Poslanicama, koje proturiječe tolikim njegovim tvrdnjama, u knjizi poštovanih spisa koji su svi prihvaćeni kao božanski inspirirani.
Činjenica da su dakle Pavlove prilično opasne Poslanice bile sačuvane, pa makar i u oštećenom i cenzuriranom obliku, sigurno je dokaz ekstremno velikog poštovanja prema Pavlu. To svakako nije dokaz velikog poštovanja prema logici ili konzistenciji.
| < | srpanj, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
...nikad ispričana priča...