07
četvrtak
studeni
2024
SPOMENIK
Dignut ću si spomenik. Za sva sranja i događaje u životu. Za sve one progutane riječi, koje su trebale izaći, ali glas u glavi je šaptao: "sačuvaj dostojanstvo." Ali što ti znači dostojanstvo u moru krvopija, zvijeri i onih beskičmenjaka koji piju životnu energiju? A ne možeš biti dobar svakome. Mnogi će zavidjeti tvojim "sitnicama" u usporedbi s njihovim blagom. Ali uvijek želiš ono što nemaš. To ti je pravilo života. A ne možeš kupiti sreću. Shvati, čovječe, to dolazi iznutra. Možeš imati cijeli Svijet, a osjećati prazninu. Prokleto glupa pravila, a stil života sam biraš. Pa čak i ako je nametnut. Ali svi želimo biti netko. Biti kraljevi i kraljice u hramovima uspjeha. Snobovski dovoljni drugima, a najmanje dovoljni sebi. A reći ću ti nešto. Zapamti-svijet će te pitati tko si. Ako ne znaš, svijet će ti reći. A istina nije zakopana u zlatnim polugama. Daleko si čovječe od toga. Nemaš hrabrosti, jer to bi značilo da moraš umrijeti iznutra. A Smrt je teško progutati. Pogotovo kad živiš u iluziji svoje kreacije. One bolesne, jer voliš da ti se dive. A koliko njih si zgazio na svom putu? Ta djela ne pokazuješ. Samo ono što zaslužuje biti pod svjetlima reflektora. Ne vadi se fotoaparat kad pomažeš sirotinji. Možda shvatiš, ali sumnjam. Presirov si, čovječe, da razumiješ ovakvu vrstu razgovora. Nisu metafore tvoj stil. Ti čak i nemaš stila. A poluslijep si da to vidiš. Dignut ću si spomenik. Tebi u čast, čovječe. Za sve one verbalne šamare i počinjeno "ubojstvo" nad slabijim od sebe. Ne tješi se molitvama. Takvima Oče Naš ne pomaže. Neki nemaju prostor za kajanje. Maske su pale. Otkriveno je pravo lice. Znala sam ga oduvijek, ali nekako težim tražiti dobrotu u ljudima. Nisam sigurna koliko je toga bilo realno, na tvojoj strani, a da nije lažna kopija. Kopija preseravanja prema Svijetu, omeđena dozom cinizma i bešćutnosti. Takav karakter nikoga ne cijeni. Pa čak ni kad krv za tebe pišaju. Dignut ću si taj jebeni spomenik, za sva progutana govna i omalovažavanja. Za snagu da izdržim do kraja, a veliku cijenu sam platila za to. Taj trenutak nikad neću zaboraviti. Kap koja je prelila čašu. Dovoljna za sabrati misli i otići. Zatvoriti ta vrata i baciti sve kopije ključeva. Zauvijek.
komentiraj (35) * ispiši * #
01
petak
studeni
2024
ENERGIJA LJUDI
Ima tih nekih ljudi, koji ti se zavuku pod kožu. Od prve sekunde. I ne, ne govorim o poznanicima ili prijateljima. Govorim o onima koji su potpuni stranci, a učine trenutak pozitivnim, kao da se poznajemo cijeli život. Zadnja dva vikenda, svjedočim prisustvu takve energije. One pozitivne, koja podiže energetsku vibraciju, na višu razinu. I ne znam objasniti zašto je tako. Ne znam objasniti trenutak, u kojem se poklope karte koje će diktirati takve susrete. Zanimljivo je da im čak ne znam niti ime. Nisu pitali, a nisam ni ja. Bilo je dovoljno živjeti u trenutku, živjeti iste emocije koje su povezale one tanke niti u jednu konstantu. Potpuni stranci, a opet kao jedna cjelina. I mislim da ih nikada više neću sresti. Zapravo, osjećam. Jer da je trebalo biti drugačije, bilo bi. Razmijenili bi brojeve telefona ili barem imena. A nismo. Živjeli smo glazbu. Ritam koji pokreće. A ja ga živim. Život u ritmu muzike, za ples. Od toga nikad neću odustati. Malo je stvari koje me istinski ispunjavaju, diraju dušu i čine da živim. Čine da budna sanjam. Njima ne okrećem leđa. I pozdravljam s osmijehom sve one koji se nađu na tom putu, koji barem na trenutak hodaju u istom smjeru, kao ja. I nije bitno da li nam je isti cilj. Bitna je, energija. Energija ljudi.
komentiraj (8) * ispiši * #
