Nekoliko puta godišnje obitelj Espadrilić povlači se u vrleti Dalmatinske Zagore - na ladanje. Ali pobogu zašto, reći će prosječni hrvatski čitatelj, dok će oni pronicljiviji odmah shvatiti da se radi o krvnim zrncima.Da, pater familias ima gene kamene.

Da bi priča bila zanimljivija a moj blog posjećeniji, spomenuti geni kameni ne potječu iz recimo Sinja ili Drniša nego iz seoceta sa već od 15-ak stanovnika, 10-ak ovaca i isto toliko koza. Kažu da imamo i kravu u selu, ali bojim se da to odavno nije istina jer su me zadnji put tjerali da je muzem još za vrijeme Juge. Drugim riječima, naše selo je ono što bi, da se ne radi o subotarskom blogu, bilo nazvano pripizdinom.

Od malena ovdje dolazim na ladanje i moram reći da su se uvjeti znatno poboljšali; sada imamo WC unutar kuće i kupaonu kao takvu. Međutim, čak i tada, dok je još odlazak na ladanje neodoljivo podsjećao na partizanske filmove, otac je inzistirao na tome (ne da posjeća na filmove sa Batom i Borisom nego da idemo na ladanje). Zašto? Zato jer, citiram, "mi nećete postat tipična gradska djeca koja u životu nisu vid'la kravu i navikla su na komfor, nije Espadrilotac rint'o k'o konj da bi vi sad 'ladili neku stvar, u vašim godinama ja sam tralalalalalalalala.....Sa tim ciljem i životnim zadatkom, otac je (čim je postao gastarbajter) sagradio svoju kuću. Gdje? U spomenutom seocetu. Zašto? Zato.

Kada je bio upitan zašto kuća nije mogla biti bliže Espadrilinoj životnoj ljubavi iliti moru (ili barem bliže kojoj cesti actually upisanoj u kartu Hrvatske), odgovorio je: "Glupost. Prvo, more nije priroda. Drugo, jedan tsunami i ja sam prvi red do mora."
Say no more, rekoh ja, oduševljena ingenioznošću čovjeka koji mi je podario život.

Da ne bih uistinu ispala vječno ljuta reći ću da ladanje ima i svojih prednosti. Prva je svakako krajnja jednostavnost u odijevanju, sa mojim omiljenim komadom obuće - tenisicama. Druga je cijeli sijaset novih i vrlo anticosmo iskustava; okopavanje zemlje, čupanje korova, sađenje krumpira, kukuruza, blitve, salate, tikvica, kapule (JAKO bole leđa poslije) i poma, košenje trave te najveći hit ove godine - pastirčevanje.

Da, dok je većina vas Badnjak proslavljala uz iće, piće i mladiće ova izuzetno nesimpatična blogerica je, nakon bakalara i posnih fritula,čuvala stado ovaca i koza na proplanku.

Budući da mi niti jedna nije pobjegla, smatram se uspješnom pastiricom.
Budući da me jarac gurao, žderao mi jaknu, lizao mi ruke i propinjao se preda mnom na zadnje noge - smatram se i vrlo koketnom pastiricom.

No, ostavimo se mog skoro zoofilskog iskustva i nastavimo dalje. Boravak na ladanju vas toliko umori (jer posla uvijek ima, a kada ga nema izmislit će ga, samo za vas) da navečer zaspete kao beba. I sve vam je u životu jasno, i dok kopate i dok gledate vatru u kaminu. Prepušteni ste sebi i svojim mislima - jer vam mobitel nema signala. Što me dovodi do slijedećeg pro-a kada je ladanje u pitanju: na ladanje se vodi samo ljude koji su vam provjereno dobro društvo. I zato ovog Božića odlučih da ću baš tamo proslaviti svoju diplomu, sa svim onim ljudima kojima godinama plaćam da mi budu prijatelji.

Zadnji pro je krajnje gastronomske prirode, a svodi se na milinu koja mi obuzme grudi kada gledam u pršut, vino, med, sok od višnje, višnje kao takve i šeri koje sam danas donijela sa našeg ranča.

Pozdrav od seljančice

Espadrile


***Za one koji žele znati više:
Danas je 10 mjeseci mog nepušenja. Za sve pušače koji se upravo spremaju donijeti novogodišnju rezolušn o nepušenju - ne budite ludi. Što mi je donijelo zadnjih 10 mjeseci? Radikalno smanjenje ispijanja kava i alkohola, enormne količine popijenih čajeva i zavidna kolekcija istih, pojačan apetit (ergo pojačane obline), pojačano trčanje koje nije nimalo ugodno (svi koji kažete da je jogging super lažete k'o psi, trčim jer moram a ne jer mi je supach) i kao totalni vic - mučninu pri susretu sa cigaretom. Ne srljajte k'o guske u magli i ne ponavljajte moju grešku!

Osim toga, zbog neviđenog pritiska od strane mojih prijatelja (koje ja zaista imam, ma koliko šutjela o tome), uskoro slijede slike iz Osijeka i sela moga malog.

Sve je ukazivalo na to da će dan biti loš. Čak me i Skalich pitao što mi to treba, buditi se u cik zore da bi išla u Osijek na par sati. Na put smo, između ostalog, ponijeli i bočicu urina – što nikada nije ugodna činjenica, osim ako se igrate rata i nedostatka vode. Iako postoji logično objašnjenje za taj incident sa urinom, imam osjećaj da mi I. nije govorio istinu. A intuiciji, kako je i slučaj sa Hiletom pokazao, uvijek treba vjerovati.Tko zna, možda je dečko jednostavno gledao previše ratnih filmova.

Na prvu kavu smo sjeli negdje na autoputu, u kafić koji bi, da se sanitarna ikad pojavi tamo, istog trenutka bio spaljen. Do temelja. Ispred su se prodavali svi suveniri koji su oku ugodni, a ni srcu nisu mrski: sa Pavelićem, Hajdukom, Dinamom, šahovnicom, ljiljanima....za svakoga bi se našlo ponešto.

Ništa od gore navedenog nije mi bilo bitno. Malo mi je toga bitno kada se pruži prilika da odem negdje: tko vozi/ koga vozim i da mi nije hladno.I da imam novaca, ofkors. Telefonski račun još može čekati.

Kada je Osijek u pitanju, imala sam jak razlog da odem no matter what: nisam nikad bila u Slavoniji. Što je, složit ćete se, sramota. Vozili smo se od autoputa prema Osijeku, a ja sam gledala u ravnicu oko sebe i one tipične slavonske šiiiiiroke ulice (jel' to šor? Valjda je...) i veselila se k'o dijete. Meni, djetetu sa zagrebačkog asfalta koje je cijeli život odlazilo u dalmatinski krš, ravnica je bila nešto dosad neviđeno. Kao recimo Skalichu kad vidi rožatu, za koju zasad još uvijek misli da je vrsta ribe.

Ušli smo u Osijek, grad pored Čepina. Nakon malo muke sa parkingom, moji suputnici me napustiše. Proučila sam plan (ne Skalichev) i krenula u svima tako mrzak sightseeing. Sa digitalcem u rukama. Ako vam nešto upadne u oko u Osijeku već nakon nekoliko koraka, to je velika količina predivnih kuća koje čekaju da budu obnovljene. Ne znam je li ih uništio rat ili su propadale i prije – zaboravih pitati. Kao da to jednu poslovično površnu djevu iz metropole uopće zanima. Međutim čak ni u takvom stanju nije ih teško zamisliti obnovljenima, nadam se u bliskoj budućnosti. Bit će to prekrasan grad, ili ako hoćete još prekrasniji, bez obzira na Đapićeve sise.

Grad sam, naravno, u maniri prave priglupe turistice, neumorno fotografirala. Budući da je to prizemno i klišeizirano, sjetih se kako doskočiti tom problemu. Uživjeh se u ulogu studentice arhitekture;namjestila sam ozbiljno analitičku facu sa trunkom umjetničke produhovljenosti – i odala se daljnjem fotografiranju.Dok mi se nisu smrzle noge. Vrijeme je za kavu, rekoh sebi. Samo da kupim novine.

Čitam Vjesnik. Što mi je na blogu donijelo novo prezime, a u stvarnom životu i ovom konkretnom slučaju muku, jer sam isti pronašla nakon 4 obiđena kioska. Očito je jedan H kupio Vjesnik prije mene. Kada sam konačno sjela na kavu i počela čitati, počeo me boliti umnjak. Jako. Zatim sam se i krvnički posvađala sa članom uće obitelji, onako kako samo Dalmatinci znaju. Dan je i dalje donosio loše stvari. Nije me bilo briga.

Noge mi se nisu odmrzle. Zub me nije prestao boljeti. Prošetala sam do Drave i skužila da me ne dira ništa od toga. Sve mi je ravno. Jer je ovdje sve ravno. I mirno. Potpuno drugačije od zagrebačke gužvetine, a potpuno drugi svemir od glasne i divlje Dalmacije u koju se ja, što je ponekad uistinu paradoksalno, idem odmoriti. Psiholozi kažu da ravnica potiče na depru i suicid, ali meni je ovaj zen utjecaj Slavonije sjeo savršeno jer temperamenta, deranja, uspona i padova imam i previše.
Tu sam negdje saznala i da me na blogu ponovo nude. Bolio me đon.

Nisam mogla poraditi na apdejtu prethodnog posta jer mi je nenadano uletio put u Eszek sutra rano ujutro. Dok ovo pišem čupam obrve, guram vatu u grudnjak i lijepim umjetne trepavice. Želim doći u najboljem izdanju. Posla je puno: moram naći lokaciju za restoran, likvidirati možebitnu konkurenciju, posjetiti Borbaševu prćiju (nije moj izraz), kupiti kupus, uzeti poklon za Beštiju, javiti se Đapiću, sjesti na superskupe klupe na Trgu, koračati putevima Skalichevih pijanstava. Da ne ispadne kako ja od svojih prijatelja nemam nikakve koristi, moram javno pohvaliti Skalicha koji mi je nacrtao plan grada i sve značajnije i must see punktove. Problem je samo u tome što plan izgleda kao da ga je nacrtala čimpanza sa Tourettovim sindromom.....skenirat ću kad se vratim, da svi vide tvoju sramotu, Skalichu. Osim iznimno uspješnog crteža naznačio mi je i gdje mogu pojesti dobar sladoled, di je povraćao, di Glavaš stoluje i i di je on, Skalich, jednom davno živio - sve odreda ključne informacije.

Pastirče, ne linkah nikoga jer mi se žurilo, kao što mi se žuri i sad. Apdejt ću objavit kad se vratim.

Anto, here I come....

Pozdrav od na istok putujuće

Espadrile

Pisala sam nekakav post o tome kako vi zapravo izgledate i kako ja zapravo izgledam, i koliko se tu prostora za denial otvara. Ali nije me išlo. Preumorna sam.
Pretpostavljam da sam samo htjela reći da se ljudi vole praviti boljima, ljepšima i mlađima nego jesu. Zato vas ja sve zamišljam ružnijima i općenito gorima no što jeste.
Volim vas čitati, neke uvijek neke povremeno, neke čitam a da ni ne komentiram, ne pravim nikakav išju od viđanja, ali dok vas ne vidim....ne snatrim puno. Što ne znači da vas virtualno ne volim.
Ne znam koliko ste vi realni u prezentiranju sebe (koliko sam ja realna pokazuje činjenica da je Rock, pomalo šokiran kad me vidio, rekao da je očekivao Pipi Dugu Čarapu. Drugim riječima lažem ko pas kad se opisujem. Ili Rock nije znao čitati između redaka?) ali ja opisivanja sebe, osim nekih generalija, izbjegavam. Prvo jer mi je to vrlo kretenski, drugo jer sebe ni ne znam opisati (ne da sam egzotična već nesposobna za opisivanje svog vrlo običnog izgleda), treće jer ovo nije Iskrica, četvrto jer me jednom jedna osoba vrlo točno opisala, pa se mislim ako je ona skužila mogu i drugi.
Ja vas sve zamišljam. Bolje da ne znate koje karikature vežem uz vaš lik i djelo. Reći ću samo da vas, iz nekog vrlo bizarnog razloga poznatog samo mom mozgu, redom zamišljam niskima. Neke i ćelavima. Bez obzira na to vi ste svi misteri i misice kad se sjetim kako sam zamišljala našeg slađušnog Skalicha: plavog, paperjaste kose, sa pepeljarkama i pletenim prslučićem.....SORRY, LEGA.
Mozgu je valjda potrebno vezati nekakav lik uza sve ove riječi koje čita. Ljude koje čitam češće redovno zamišljam, ne toliko što se izgleda tiče koliko situacija u kojima pišu/čitaju: koju muziku slušate? Nalazi li se negdje oko vas uvenuli fikus? I kalendar sa miss oktana? Pušite li? Nasmiješite li se ponekad? Ja se smijem na najblesavije stvari. A nekad, koliko god mi bilo smiješno, zadržavam pogrebni izraz lica. Nekad mi je drago da sam anonimna a nekad mi nečiji post ili komentar zarobi pažnju i prsti ne mogu natipkati sve ono što bih izblebetala u tom trenutku.
Pretpostavljam da je to sve normalno, pače poželjno. Jedino što nije poželjno je da se bezočno laže, jer samo u takvim slučajevima zapravo i dolazi do razočaranja u stvarnom životu. Jedino jednu blogericu uživo nikako nisam mogla spojiti sa onim kakvom se prikazivala (denial, ofkors). Zato mislim da nije bitno kakvi ste (Pastirče, ja ZNAM da si malen, ćelav i neugledan), već je jedino bitno da ste iskreni. Tada niti jedan lik ne može biti razočaranje.

Apdejt sa elementom iznenađenja slijedi još danas

Pozdrav od izgledajuće

Espadrile

Oduvijek sam znala da to želim. Osjećala sam da sam rođena za to. Nisam točno znala što bi 'to' bilo, jer rođena sam u vrijeme socijalističkog samoupravljanja, a i pojam sam po sebi je dosta apstraktan. Tapkala sam tako u mraku godinama, imajući tek nejasnu viziju onoga čime bih se htjela baviti u životu, sve dok jedna od kandidatkinja BB-a nije sve moje stoljetne težnje uobličila u smislenu rečenicu:

'Želim voditi nešto ili biti vlasnica nečega.'

Odonda imam jasno vizualiziran cilj pred sobom. Znam tko sam i u kojem smjeru idem. Sa gnušanjem slušam kolege dok pričaju o nekakvom pripravničkom životu i mizernoj plaći. Nema šanse da krenem od dna. Nisam ja od te sorte. Neka ti luzeri kuhaju šefovima kavice i bjesomučno fotokopiraju, neka se glupače javljaju na telefone, neka totalni dei okopavaju krumpir i sade kapulu - ja neću. Sebe vidim isključivo u funkciji direktorice. Ili brend menađerice. Ili voditeljice hjuman risorsisa (još jedan dokaz bitnosti deniala, koji pojedincu omogućava da vjeruje kako to NIJE kadrovska služba). A radila bih također i bilo što u marketingu. To je bar lako, bitno je samo da reklama aludira na: seks, sise, dužinu muškog spolnog organa, lizanje, preljubništvo ili sise. I bitno je angažirati hostese koje su se barem pet puta pojavile u časopisu Story. Marketing je fenomenalan odabir karijere, jer otvara vrata i ljudima koji su završili ništa i barataju znanjem ničega.

Osim navedenih mogućnosti, postoji i jedna koja zahtijeva malo veću hrabrost: pokretanje vlastitog biznisa. Poduzetništvo u pravom smislu riječi. Treba vam samo malo početnog kapitala. Posudite. Treba vam dobra obleka, morate biti trendi, makar u trendu bile i koleđice sa fejk zmijskom kožom po sebi. Zatim vam trebaju pramenovi u kosi i svakidrugidanidemfrizerki frizura. Trebaju vam i dugi nokti, ako sa time imate malo problema (kao ja), nalijepite ih, šta ima veze. Treba vam ozbiljna faca, kao da upravo preko mobitela rješavate glad u zemljama trećeg svijeta - vježbajte. Treba vam, jasno, i najnoviji krik u svijetu mobilne telefonije. Treba vam laptop, mada nije nužno (ako ste recimo vlasnica butika). Trebaju vam cipele i torbice u imeldamarcosnim količinama, sa što više špiceva i sa potpisom – ofkors. Ako ste muško neke od gore opisanih stvari vam definitivno neće trebati, ali zato ćete morati imati opako dobar auto. Puno bolji i jači i jebačkiji od bilo koje žene.

Što se života van posla tiče, iako ga jedva i imate ipak ga imajte. Posjećujte ivente i hepeninge. I revije. I launđ barove. A kad se malo više popije a ponoć debelo prođe – i narodnjake, zašto ne, jebemu? Ženite menađerice i kćeri tajkuna, a onkraj ševite sekretarice/hostese/random sisate plavuše sa ivenata. Kazalište ne posjećujte (zastarjelo), osim ako ne glumi Severina - bit će dosta fotoreportera a možda i pokaže sise. Vi ne idete na Depeche mode ili Stonese, vi idete na oba Halida ili Ćićolinu – i što je najbitnije, ne sramite se toga.

Za ljetnu razonodu raspitajte se koje mjesto je IN. Nećete pogriješiti sa krstarenjem Jadranom u svojoj netom kupljenoj jahti, to je vječni IN. Posebice kada ste sa tom jahtom konstantno usidreni na IN mjestima, a vaša priležnica i wannabe pjevačica u štiklicama ponosno pokazuje luksuzni interijer jahte i ovlaš spominje kako baš eto danas sprema jakovljeve kapice u umaku od šampanjca i egzotičnih trava sa mauricijusa (netom dopremljeno i aranžirano od strane osoblja najbližeg restorana).

Sa ovih par glavnih smjernica sasvim vam je osiguran put u uspješno poduzetništvo.
Čime ćete se EKŠLI baviti? Manje bitno.


I tu bi sada taj post završio. I bio jednak milijunima drugih. A dobro je poznato da žena voli biti nazivana prekrasnom, pametnom i duhovitom, ali ni približno koliko voli biti nazivana – posebnom. U svrhu promicanja vlastite posebnosti kao takve, post nastavljam u alternativnom tonu. Naime, svoje snove o poduzetništvu malko sam modificirala, prvenstveno se vodeći trendovima u svijetu. Sve manje ljudi jede meso, sve više je onih koji po prosvijetljenje duhovni mir i ultimate brijačinu na extasyju odlaze u daleku Indiju, sve manje je žena koje se kite krznom. Vrijeme je da globalne trendove približim ovoj našoj maloj domovini.Dugo sam osmišljavala i dorađivala svoj projekt. Razmišljala o svakom detalju. Osluškivala potrebe ljudi. Zahtjeve tržišta. I sada konačno krećem u akciju.

Otvaram makrobiotičko-veganski restoran u Čepinu, Slavonija.

Dok ispisujem ove retke, lokal se već uređuje punom parom. Doprema se hrana sa dalekog istoka, pale se mirisni štapići, kuha se prvi lonac zelenog čaja. Objašnjava se značenje riječi 'tofu' i 'seitan' lokalnom stanovništvu. Osim ugostiteljskih aktivnosti, poduzimamo i one politički angažiranije: prolijevamo mlijeko lokalnim stočarima i vraćamo ga nazad Majčici Zemlji. Palimo hangare u kojima se rade kobasice i vezujemo se (i fizički i emocionalno) uz stoku koja je odabrana za klanje (par članova našeg pokreta nije preživilo zadnje kolinje, ali njihova slova ostat će zlatnim slovima urezana u povijest vegansko-frutarijanskog pokreta u Slavoniji). Osim prostora za jelo, u lokalu postoji i soba za meditaciju. Nekoliko voćki raste usred lokala, ne bismo li zadovoljili stroge frutarijanske zahtjeve po kojima se voće jede tek kada se dobrovoljno odvoji od Majčice Drveta. Još uvijek smišljamo napad na Iločke podrume, a kada riješimo i to krećemo u uništavanje onoga što je na užas svakog iole obrazovanijeg urbano konceptualnog stanovnika zemlje u Slavoniji generacijama uživalo kultni status – KULENA. Dugo smo debatirali kojom metodom to ostvariti. Odlučili smo se za najčistiju tržišnu utakmicu i proizveli svoj kulen, sastavljen isključivo od mekinja, suhog lišća, soje, vode, pijeska i maslačaka. Vrijeme je da ovu državicu konačno približimo svjetskim trendovima. Nakon Čepina, na redu su Valpovo i Našice. A privolimo li i Branka Uvodića da nam se pridruži i postane naš pi ar, uspjeh je zajamčen.

Eto, pokazala sam vam dva glavna smjera u svijetu uspješnog poduzetništva, sada je sve na vama. Želim vam sreću.

Pozdrav od enterpreneurice

Espadrile

Danas sam skužila. Otvoriše mi se novi svjetovi. Sunce je zasjalo (samo figurativno) i obasjalo ovo moje malo, glupavo i pomalo psihotično potkrovlje.
Većinu ljudi muče slični problemi, ne moram ih ni nabrajati. Način rješavanja je ono što nas razlikuje. Neki se odlučuju za self help priručnike (ako isti nemate i ne možete si ga priuštiti, napisat ću vam ga ja, za već od 7 kuna, toliko košta kava u meni najbližem kafiću.gratis druženje sa mnom), neki čitaju Kvelja, neki religiozno kupuju Cosmo/Men's Health (precrtaj suvišno) i gutaju članke poput 'učinite ga svojim robom u 3 koraka/kako da se žene bacaju po vama dok spontano trgaju sa sebe odjeću a neke pritom i laju', neki slušaju album zenbudističkog naziva 'Rodiš se i umreš' (available na svakoj boljoj benzinskoj), neki sjetno šetaju gradom kontemplirajući o idealu ljubavi kao takvom i tek ponekad stanu i pomirišu cvijeće (Zvijer), neki se odaju promiskuitetu po lokalima gdje zalaze ljudi sumnjive seksualne orijentacije (dečko iz grada pored Antunovca), a neki (tu bih sad, jel'te, došla ja) izabiru najinteligentnije rješenje – denial.

Da, dobro ste pročitali, denial. Kada sam svladala staru istočnjačku metodu deniala (nastalu prije skoro tri tisućljeća u planinama Laosa) život mi je postao puno ugodniji i mirniji. Želudac me nije bolio, nisam patila od nesanice, ne ispravljah krive Drine (neka mi netko objasni kako je ovaj izraz nastao, molim vas!), nisu me mučila egzistencijalna pitanja. Jednostavno, probleme sam uklanjala snagom volje. Ne Kveljovski, što bi značilo da problema više nema, moji problemi su i dalje bili tu, dapače neki su bujali, ali ja sam ih suptilno i gotovo damski ignorirala.
Međutim, kako gotovo svaka istočnjačka receptura izgleda pomalo jadno i pozerski kada je prakticiraju zapadnjaci, tako je i moj denial počeo pucati po šavovima. Snovi su mi postajali sve ružniji (zna li itko što znači kad sanjate da ste dobili metak u trbuh, točnije tamo di je slezena?), potisnutog gnjeva bilo je sve više a oči mi par puta zasuziše iako nisam slušala CD Brus Vilisa (da, ja to imam. to postoji.), spavala sam predugo, zatvarala se u svoje već opjevano potkrovlje prečesto.

Um ne možete spriječiti da radi i stvara, posebno ne tako izvanserijski i izvanredan kao što je moj, denialu je morao doći kraj. Htjela ja to ili ne, došlo je vrijeme da se ulovim ukoštac (ni ova riječ mi nije baš najjasnija) sa svime što me muči. OK, ne baš svime, telefonski račun i dalje ignoriram. I moju sad već predugu i pre 'the final countdown' kosu isto još uvijek ignoriram, jer potrebna je psihička priprema za frizerku i njene mudrosti.

U svom višegodišnjem postojanju primijetila sam da me, kao i svaku prosječnu misicu iako ja misica nisam, najviše muči nepravda (o bože ne mogu vjerovati da sam ovo napisala.ofucanije bi bilo jedino da sam dodala i 'laž'), mir u svijetu (e ovo je sad već čista zajebancija, nisam mogla odoljeti) i međuljudski odnosi, kako oni obiteljski tako i prijateljski i ljubavni. I naravno, kao i svaku prosječnu ljudsku jedinku, život me u nekoliko navrata dobro našamarao. Sa razočaranjima od strane prijatelja se nekako nosim, nećemo sad u srcedrapateljstvo i patetiku.
Ali, ljubav, ljubav je tema mog današnjeg posta i do nje sam, eto, nakon 4 odlomka konačno i došla. Ljubavna bol kao takva neopisivo boli, u ekstremnijim slučajevima dovodi do nekih vrlo čudnih pojava, kao što su nalaženje sebe u karabaj karabaj tekstovima Huljića, odlazak u pederluk (tema za jedan poseban post), idealiziranje osobe koja nam je upravo iz srca napravila mljeveno meso i zatim ga pomiješala sa životinjskim iznutricama pritom izvikujući socijalističe parole, sve u sklopu nekog performansa. I sada mi, zgaženi od strane voljene/voljenog obično uskoro ulijećemo ili u istu farsu sa sličnim performerom ili se skrasimo u nečemu stabilnom i sigurnom i pouzdanom (kao Chris u South Parku koji je zamijenio neobuzdanog ali uzbudljivog Sadama) ali, nemojmo se zavaravati, krajnje dosadnom. I tu se većina nas stanovnika Zemlje (osim nekih plemena u stepama Azije) potpuno pogubi, nevažno u koju krajnost odemo završimo u vezi koja je u najboljem mogućem izdanju prosječna. Nerijetko se dogodi i dijete i sve preraste u stihiju i jedan hjuđ denial koji postaje način života. Ako smo skroz emocionalno mrtvi mi smo glavni junak Camusovog 'Stranca' i imamo neku osobu pored sebe koja nam je, citiram, „ono, draga. kajaznamjebote, pa nije ona anđelina đoli pa da ću sad bit lud za njom osim toga brijem da bi i anđelina dosadila nakon par godina. espadrila, prevelik si idealist, najebat ćeš'. Ako smo pak emocionalno živi, ali odustali, onda (ponovo citiram) „tu i tamo pregrizeš govno, jebiga. nekad ona, nekad ja, pa neću valjda ostat sam. nije da je ne volim ali nije ni da je VOLIM. dogodi mi se nekad da upoznam neku curu za koju osjetim nešto, jebiga malo se povlačim sa njom, ova moja ništa ne sazna i to je to. tko će sad prekidat vezu od tolikoitoliko godina?!“.
Samo o stjecaju okolnosti ovisi kada i da li koja od ovih veza puca. Ako naleti još bolji , ljepši i mlađi (osim ako je u slučaju most, tada volimo još stariji), onda dosadašnji model mijenjamo novopristiglim. Inače ne mijenjamo konja koji (zapravo ne) pobjeđuje.
Čemu sve ovo?

Budući da svaka priča ima svoj početak sredinu i kraj, tako ima i moja, koja nas sada vraća na početak.
Uzrok leži u denialu. Onom gore opisanom denialu. Kako se sa problemima iznimno teško suočiti, denial je idealno rješenje. Međutoa, sve se vraća sve se plaća. I samo hrabar slavi. I ne znam još koju bih tu mudrost nadodala. Naime, ako smognemo hrabrosti suočiti se sa svojim bulšitom i manama i porno prošlošću, veće su šanse da u budućnosti budemo bolja izgrađenija i poželjnija osoba te u konačnici sa nekim nama jako odgovarajućim i srcu ugodnim odjašemo u suton. U praksi, to rade samo rijetki. Većina u ljudima koje upoznaje traži sličnosti i kada istih nema, traži ljubav i kada ista zapravo ne postoji, traži bilo kakav dokaz o privlačnosti i zaljubljenosti i redovito ih nalazi, jer dovoljno je samo jako željeti, jel da Kveljo? Sve je to razumljivo, da odmah naglasim, jer samoća je ružna stvar i teško ju je okrenuti sebi u korist. Lakše je, u želji za nečijim zagrljajem, dodirom, komplimentima ili novcem, uploviti u denial i uvjeriti se da nam se dogodila ljubav.
Trebalo bi ipak u ljubav krenuti sa nekakvih čistih i jasnih pozicija a ne ulijetati k'o muha bez glave. I zato, dva moja preostala čitatelja koji još imaju živaca za ovaj predugačak post, Vronski i Ana nisu imali šanse od početka. Ona je imala išjuz sa mužem i tu nikad nije bilo ljubavi, a imala je dijete sa njim. Sa Vronskim je bilo uzbudljivo, jer denial uvijek donosi divnu rasterećenost. Ali problemi ne nestaju, a u Tolstojevo vrijeme nije još bilo Kvelja to save the day.

Izbjegavanje deniala je bolno i na trenutke luzerski, ali dugoročno nas uči što volimo a što ne volimo i tinejđerski jako vjerujem da naposlijetku miče onu vječnu razum ili srce dilemu te je spaja u jedno. Ako znate tko ste i što ste znat ćete i tko i što vam se sviđa pa ćete voljeti i srcem i glavom. Srce i glava, kada prođu proces pomirbe i potpišu ugovor o stabilizaciji i pridruživanju, čine nenadmašni dinamic duo ilitiga najjaču moguću erogenu zonu. Onaj tko tu zonu uspije dotaknuti i koga taj duo prepozna – je vaš sugar daddy. Vaš čouk. Osoba koja vas pali i psihički i fizički. Osoba koju VOLITE.

Moj prijatelj kaže da je sve to super i fino ali da time natalitet Hrvatske trpi jer oni gore opisani štancaju djecu dok ja spoznajem sebe i ko momak živim a sve ko fol zato jer vjerujem u ljubav. E jebiga. Svijet će morati još neko vrijeme egzistirati bez malih Espadrila.


* Naslov, kao što je primijećeno, nikakve veze sa Carverom nema. Imam knjigu ali ne očekujete valjda i da sam je pročitala. Lijepo mi izgleda na polici, ovako crvena paše uz marelica zid.


APDEJT:
Prvo, Beštija moli Darth Vadera da otvori blog i želi da to bude jako vidljivo i da on to sasvim sigurno pročita.
Drugo, gledah King Konga, i to baš sa Beštijom (koje li slučajnosti). Mislim da sam dotaknula vrhunac u svom prežderavanju kokicama, kao ono kad Cartmanu pregori osigurač za smijeh jer je vidio ljude koji umjesto glava imaju guzice.Bojim se da su mi se zgadile kokice.
Treće, vidim da ste pokazali popriličan interes za Brusov CD. Probat ću staviti koju od pjesama tu na blog, ako vam se svidi neka vaši ljudi kontaktiraju moje ljude.

Nekoliko puta sam pokušavala napisati post. Ne ide. Vječno ljuta E očito nije za ništa osim za druženje sa svojim gramofonom. Koji ovih dana dokazuje svoju svrhu.
Malo je ljudi sa kojima možete podijeliti užitak slušanja ploča. Sve knjigice koje bih sada rado popljuvala ali neću vole naglašavati kako je velika stvar naći osobe sa kojima možete dijeliti tišinu. Bulšit. Još veća je stvar naći osobe sa kojima možete dijeliti muziku, posebno kada ista dolazi sa ploče. Ploču ne puštate da vam bude muzička podloga dok pričate o rasprodaji cipela ili susretu Švedske i Paragvaja na predstojećem Mundijalu. Ploču puštate jer želite slušati pjesmu.

Sa malo ljudi slušam ploče. Ne želim se dovesti u situaciju da izgubim živce dok mi usred 'Breathe' od Floyda netko počne komentirati Big Brother ili Antino uhićenje.

Sa 16 sam mislila da je strašno bitno da ljudi oko mene slušaju muziku koju i ja slušam. Sa 21 sam mislila da to nije bitno. Sada mislim da nije bitno, ali nije ni nebitno. Sa onim koji nemaju isti ukus kao ja uvijek ću naći neki kompromis (ili tišinu) ali sa onima koji dijele moju ljubav prema nekoj pjesmi, bendu ili melodiji je druženje pravi užitak. Jer ne morate objašnjavati. Takve osobe znaju zašto se ježite na 'Us and them', zašto se smiješite kad čujete Janis kako izbacuje pluća u svakoj pjesmi, zašto vas i dalje 'Zelenu granu sa tugom žuta voća' razniježi svaki put kad je čujete ,zašto 'Riders on the storm' i danas slušate od početka do kraja iako ste je čuli nekoliko tisuća puta, taj netko vas neće pitati kakva je to dernjava na početku 'Immigrant song' i razumijet će zašto se topite na Zeppeline jednako kao i na većinu klapskih pjesama. Tu bi sad došlo i ponosno isticanje da imam na pločama Zajčevog 'Nikolu Šubića Zrinskog' ali Hreno mi je danas uništio to veselje.

Povlačim se dok mi se ne vrati inspiracija i kreativna ljutnja kao takva

E. (definitivno lijepa a ne pametna)

I to uopće ne puno alkohola. Četiri čaše crnog vina. Baš razmišljam večeras, ja bi bila idealna sponzoruša. Jerbo sam ekonomična. Eto, od 4 čaše crnog vinaja teturam, kezim se i poprilično sam neuračunjiva. Ne toliko da se počnem drpat (dakle nišrta od erockih momenata u ovome postu), ali sasvim dovoljno da postanem IOOLE zanimljiva.

Daklem...odakle krenut?
Bilo je HLADNA zagrebačka večer. Vrlo hladna. Oko nile, vjetar je puhao i niej mi se isšlo vani. Ostajalo mi se kući i gledalo mi se Jon Stewarta i Mućke. Ali rekla sam da ću ići. Pa idoh. I otiđoh. Na koncert Hlanog pivota. U veliku goriciu kao takvu. Popih čašu crnog vinota kao takvog. Volim Hladno pivo baš ono jako. Onaj njihov rođendanski koncert u Zagrebu u Domu sportova su jedan od onih koncerata koji će teško biti nadmašeni...atmosfera je bila nenadjebiva. Doslovno sam se ježila od užitka.
E tako je i bilo sad super. Redale su se moje omiljene pjesme (ma sve njihove su mi omiljene), i u jednom trenutku otiđoh na pi pi na WC. A tamo osmi be. Espadrila, ostarila si, rekoh sebi. Ok nisam si rekla Espadrila rekla sam si svoje pravo ime ali ovdje ga ne smijem otkrit jer je tajno i jer se samo pola ženske populacije kao takve zove tako pa bi se moglo skužit koja sam.
Nakon toga otiđosmo u .....jel ono bio Rock klub u Goricu? Kraj nekog groblja. A unutra pjeva Madonna, lajk a vrđin. Nije mi se baš uklapalo u atmodferu i imiđ lokala, ali rekoh sebi OK Espadrila, nećemo cjepidlačit (naravno, i tu sam si zapravo rekla pravo ime ali neka moja intima ostane intimna).
Tu me našao moj frend Velolućanin (to se sad tu ja sprdam sa bodulskim izgovorom č-ova), i onda mi lamentirasmo (uz čašu vina broj dva) o Hrvatskoj kao takvoj i kako nam je zapravo dobro i kako je Lijepa Naša fakat prekrasna i kako ljudi puno seru i žale se i zaključismo da je pesimizam i kukanje kul i da mi nikad nećemo bit kul.
E onda većina ekipe sa koncerta je odlučila da ide kući. Mene je trojka koju prije nisam poznavala (jesam jednog vidila jednom prije) odvukla sa sobom nazad u grad, u provod na barzčice savskog nasipa. U Brazilu, u kojem nisam bila ravno godinu dana, pozdravih konobare i gazdu i važno rekoh 'I'm back! Dajte čašu crnog btoj tri!'. I dali su. Spremili su mi i jaknu da je ne teglim sa sobom. I sve u svemu bili happy što me vide. Ali ja nisam bila hyppy kad sam otkrila koji su mi kiseliš prodali pod vino. *sad tu ide kao hrpa psovki koje ja tom prilikom izgovaram ali zapravo ne izgovaram jer načelmo ne odobravam psovke i ssmatram ih pomanjakanjem vokabulara*. Tu sam pomogla i jednom malom vrllllloooooo slatkom Francuzu da naruči sebi i ekipi pelinkovce , dvaput čak. Baš mi se bio svidio, a možebitno i ja njemu, ali rekoh sebi 'NE!'.Prvo, visok je k'o metar i čepić (Espadrila ima več od metar sedamdes'tri ili četri) a drugo rekoh sebi da ću bit sama i čekat princa na konju vranom. Dug je put, dug je put, požurite konji moji.....nakon bijelo dugme digresije nastavljampo sa radnjom....dakle rekoh sebi, dapače naredih, da ću čekat onog koji će bit pun pogodak a ne tek popunjavanje vremenske praznmine. Aj sad me sprdajte slobodno, znam da je to nekul).
EEEe tu mi odlučismo promijenit lokal. Odosmo u Sidro. Na četvrtu čašu crnog, puno bolju od treće, po mom skromnom sommelierskom mišljenju. A i muzika je bila puno bolja, iako nijednog Francuza na vidliku. Ali ionako si naredih da ću bit single neko vrijeme i spoznavat sebe....
DJ je puštao rokiju. E tu dolazimo do vrhunca večeti. Oduzela sam mu volju za životom. Mislim da sam muj prišla već od desetak puta, svaki put sa muzičkom željom, naravno. Kad mi je reko da 'nikad čuo za 60-65 pjesmu od Haustora' rekoh mu da kakav je on to di đej i kako to ne zna?! Nije mu se to nije svidjelo, ko što mu se nije svidilo ni to da sam se vraćala kao račun za telefon – stalno i uporno. Haustor. Pustio mi. Pa Idoli, Kenozoik. Dva puta ga došla to molit. Pustio. EKV, Krug. Pustio. Depeš, aj fil lav. Pustio, ali već me gzledao očima punim mržnje. D Kjur, bojs dont kraj, pustio bez da me više uopće gledao dok sam izricala želju. Bili Ajdol, white wedding.Pustio, u nadi da više neću doć. Ali dođoh. I to sa dvije žmelje! Let tri i tazi i tazi tarzane i Majke, fgantastična vatra (inače spomenute pjesme koje narzčih nisu moji brojevi jedan ali proračunato skontah da će te najprije pustit. Sigurno mi neće pustit od dipeš walking in my shoes ili od majki mršavi pas ili šta ja znam...odvedi me). Bila mi je namjera da još pitam i ramba, d bit flit, partibrejkerse, a onda razbijem logičan niz traženjem da mi pusti bilo šta od davida hasselhofa, on bi tu naravno posegnuo za mojim vratom ne bi li me udavio a ja bih pogjegla kući. Međutim odvukli su me prije. Ali ne prije još jednog izleta u wc na pi pi gdje me nazvao skalich i di sam mu iznijela cijerlu svoju tužnu pricu. Mislim da je skužio da sam bila pijhana. A možda i nije=?

Chilli čita horoskope, u zadnje vrijeme nam ih i prenosi i traži koliko ima istine u njima. Ne znam kakva je situacija sa lavovima, ali da me krenulo u zadnje vrijeme - nije.
Osim klasičnog udara (koji dolazi u, usudila bih se reći, pravilnim vremenskim razmacima) još nekoliko povrijeđenih blog-ego veličina, bilo je tu i not so sexy stvari u nevirtualnom životu (koji ja navodno imam), zatim jedan totalni disaster-day (koji je krenuo mojim glupim pokušajem da napravim dobro djelo. Ne, ovo nije tipična 'zaspite me pohvalama' opaska, ovo je moje priznanje da sam bila glupa), pa vesela činjenica da Disciplina Kicme NIJE koštala 100 kuna (ona je samo malo kostala sto kuna, i nemojte mi sad kako je to samo na dan koncerta, tko to kupuje kartu par dana prije koncerta?!). Zatim su mi objavili ime i prezime ovdje, na blogu. Na način koji je bio nježan koliko je nježna i Indira Vladić Mujkić. Doduše, jučer su mi dali i novo prezime, jer šala je kad je smiješno. Telefon mi umire. Urednički desk jednog novog i velikog projekta se još bori sa svim tipičnim problemima kada pokrećete novi biznis. Ispit mi se razvlači k'o žvaka. I sanjam sve ružnije i ružnije stvari.Pod krevetom mi se gomila kritična masa novina i knjiga (čitaj: ljubavnih romana) koje ne stižem pročitati. Ali čitam Aliju Izetbegovića, iako nemam blage veze zašto.
Sinoć sam se vozala gradom 2 sata. Prije sam to radila češće, sada samo tu i tamo. Volim Zagreb, posebno kada ga urede pred Božić. Gledam Zrinjevac noćas i mislim se 'ako će mi nešto faliti ukoliko odem odavde, to će biti ovaj prizor'. Zrinjevac i Gornji grad. Baš ih volim. Dok sam stajala iza kamiona Gradske čistoće koji je trpao u sebe smeće iz kontejnera, kraj auta sam skužila kurvu. Prostitutku, ako vam je draže. Jako lijepu. Nemam još, unatoč mom potisnutom bijesu i sarkazmu kao takvom, mogućnost gledati ih očima odrasle, realne osobe. Smeta mi što je tamo. Smeta mi što je lijepa i što sigurno nije tamo jer to želi.
Znam da mi nije ništa. I da mi post liči na stranicu dnevnika priglupe tinejdžerice. Nije ovo nikakav GNK period. Samo malo previše bezveznih događaja pridošlih odjednom.

Nerealno je bilo očekivati da će blog svijet biti iti malo drugačiji od onog pravog. Ljudi se vole svrstavati u grupice. Ljudi vole i mene gledati kao dio grupice, unatoč tome što je iz spejs šatla vidljivo di se Zvijer i Lega sa mnom slažu, a di ne. Većina voli biti vođena. Obično od strane nekog mediokriteta. Ljudima i njihovim djelima će se uvijek rađe stavljati negativan nego pozitivan predznak. Ukazati nekome na grešku, ili samo drugačiji kut gledanja na stvar, je skoro siguran put u svađu i nimalo argumentiranu debatu (još jednom čestitke Huri na davno ostavljenom vrlo dobrom komentaru. pamtim, unatoč činjenici što se sad igra a izgleda da ne bi smio. osim njega, čestitke i ostaloj četvorici autora - na postojanju).

Nemam namjeru provjeravati tko ovaj blog posjećuje a tko ne. Znam da većina vas to radi, ali ja te countere ili kako se već zovu te pizdarije nemam. Ili imam, ali sam informatički idiot? Bilo kako bilo, ne vidim smisao u tome. Neću se igrati detektiva i ne želim razmišljati tko me to danas iz Vladivostoka triput posjetio i kako to da me ta Tija koju sam par puta pecnula neće čitat? Zaista, časna pionirska, boli me kurac. Unatoč svim sranjima na koja sam ovdje naišla, ne želim odustati. Ne odustaje mi se, točnije. Volim pisati. Po mogućnosti nešto bolje od ovoga što pišem sada. I to ću, sa prvim slijedećim postom, nastaviti raditi. Kritike su dobrodošle, iako ih nije ugodno čitati, pogotovo zato jer (sa ponosom ovo izjavljujem) imam čitateljstvo koje se nije dosad niti jednom počelo vrijeđati: na mom blogu dosad još nije prevladao kafana stil kao ni moje upućivanje na iksić i gornjem desnom kutu i na tome vam čestitam. Face ste. Što se nadam i sama postati, jednom kad prestanem sa ovako patetičnim postovima. Južina i roza boja bloga su ostavile traga.....

Enivej, iako sam jedna od onih koje su se ovdje već dosta puta zakrvile, nemam listu onih koje mrzim. Nemam listu onih kojima se višenikadalfakatononikad neću vratit, ni mrtva, tako mi svega svetog. Nije to odraz karaktera, barem meni nije. Odraz karaktera je da ne mrzite. I ne budete tako prokleto kategorični, jer takvi obično prvi pogaze sve ideale. Nije to ni odraz jake osobe. Ne čitajte, čitajte, ne simpatizirajte, obožavajte, ali poštedite me više intriga, klanova, baratanja teškim riječima ne biste li postigli što dramatičniji trenutak, obožavajte sebe, klanjajte se broju dobivenih komentara, pišite što volite što ne volite ali nemojte očekivati da će reakcija uvijek biti samo lijepa. Bit će i onih drugih. A VI se pokazujete isključivo kroz način na koji reagirate na te druge, neistomišljenike. Uostalom, lijepo su to rekli Depeche Mode:

Postoje ljudi sa kojima bi svatko volio dočekati Novu Godinu; supermodeli, glazbene zvijezde, komičari, pjevači, zabavljači itd. Zatim postoje oni koji nisu poznati i željeni globalno, ali nama jesu; prijatelji/ce, dečki/cure, ljubavnici/ljubavnice, ekipa sa tečaja reikija....
Onda imamo one neželjene kao štajaznam Staljin, Hitler, Jehovini svjedoci ili Petar Vlahov.
Ispod svih njih sam ja. Uvjerljivo najgore društvo za Novu Godinu.

Do prije dvije godine još me se i moglo odvući na koji otok, gradski trg, poneki tulum, uvaliti mi čašicu nečega, nasmijati se sa mnom - iako sam i onda bila less likely to have fun with . Danas sam most certainly to be bored with.
Ne pijem. Pogotovo ne samo zato jer je tajitaj datum. Pijem kad baš hoću, ali sad pijuckam. Ne bilo što. Drugim riječima, snob sam.
Ono što se mota ne motam već godinama. Besmisleno sa naznakama štetnog, barem u mom slučaju.
Na gradskim trgovima mi je hladno (za Portugal sam još uvijek presiromašna).
Na otoke više ne idem, osim ako se meni najdraži ljudi nekim čudom jednom ne okupe za Novu Godinu.
Za tulume više nemam živaca. Naime, ako ste na tulum stigli sami a uz to ne izgledate kao bradavičasta svinja zagarantirana su vam već od dva mulca sa tkoakonemikadakonesad pogledom. Nisam materijal za drpanje. Kaže se da čovjek treba slušati svoj unutarnji glas, moj kaže da bi mi to išlo preloše. Puno bolje mi ide da ispadam mis ajs ejđ.
Nisam ni pretjerano zabavna. Sarkastična sam, ne baš lajkbl, vrlo specifičnog smisla za humor (čitaj: lošeg).

Sve u svemu, dionice mi iz godine u godinu sve lošije stoje. Nastavim li ovako kupit će me stranac za kunu.