Sve je ukazivalo na to da će dan biti loš. Čak me i Skalich pitao što mi to treba, buditi se u cik zore da bi išla u Osijek na par sati. Na put smo, između ostalog, ponijeli i bočicu urina – što nikada nije ugodna činjenica, osim ako se igrate rata i nedostatka vode. Iako postoji logično objašnjenje za taj incident sa urinom, imam osjećaj da mi I. nije govorio istinu. A intuiciji, kako je i slučaj sa Hiletom pokazao, uvijek treba vjerovati.Tko zna, možda je dečko jednostavno gledao previše ratnih filmova.
Na prvu kavu smo sjeli negdje na autoputu, u kafić koji bi, da se sanitarna ikad pojavi tamo, istog trenutka bio spaljen. Do temelja. Ispred su se prodavali svi suveniri koji su oku ugodni, a ni srcu nisu mrski: sa Pavelićem, Hajdukom, Dinamom, šahovnicom, ljiljanima....za svakoga bi se našlo ponešto.
Ništa od gore navedenog nije mi bilo bitno. Malo mi je toga bitno kada se pruži prilika da odem negdje: tko vozi/ koga vozim i da mi nije hladno.I da imam novaca, ofkors. Telefonski račun još može čekati.
Kada je Osijek u pitanju, imala sam jak razlog da odem no matter what: nisam nikad bila u Slavoniji. Što je, složit ćete se, sramota. Vozili smo se od autoputa prema Osijeku, a ja sam gledala u ravnicu oko sebe i one tipične slavonske šiiiiiroke ulice (jel' to šor? Valjda je...) i veselila se k'o dijete. Meni, djetetu sa zagrebačkog asfalta koje je cijeli život odlazilo u dalmatinski krš, ravnica je bila nešto dosad neviđeno. Kao recimo Skalichu kad vidi rožatu, za koju zasad još uvijek misli da je vrsta ribe.
Ušli smo u Osijek, grad pored Čepina. Nakon malo muke sa parkingom, moji suputnici me napustiše. Proučila sam plan (ne Skalichev) i krenula u svima tako mrzak sightseeing. Sa digitalcem u rukama. Ako vam nešto upadne u oko u Osijeku već nakon nekoliko koraka, to je velika količina predivnih kuća koje čekaju da budu obnovljene. Ne znam je li ih uništio rat ili su propadale i prije – zaboravih pitati. Kao da to jednu poslovično površnu djevu iz metropole uopće zanima. Međutim čak ni u takvom stanju nije ih teško zamisliti obnovljenima, nadam se u bliskoj budućnosti. Bit će to prekrasan grad, ili ako hoćete još prekrasniji, bez obzira na Đapićeve sise.
Grad sam, naravno, u maniri prave priglupe turistice, neumorno fotografirala. Budući da je to prizemno i klišeizirano, sjetih se kako doskočiti tom problemu. Uživjeh se u ulogu studentice arhitekture;namjestila sam ozbiljno analitičku facu sa trunkom umjetničke produhovljenosti – i odala se daljnjem fotografiranju.Dok mi se nisu smrzle noge. Vrijeme je za kavu, rekoh sebi. Samo da kupim novine.
Čitam Vjesnik. Što mi je na blogu donijelo novo prezime, a u stvarnom životu i ovom konkretnom slučaju muku, jer sam isti pronašla nakon 4 obiđena kioska. Očito je jedan H kupio Vjesnik prije mene. Kada sam konačno sjela na kavu i počela čitati, počeo me boliti umnjak. Jako. Zatim sam se i krvnički posvađala sa članom uće obitelji, onako kako samo Dalmatinci znaju. Dan je i dalje donosio loše stvari. Nije me bilo briga.
Noge mi se nisu odmrzle. Zub me nije prestao boljeti. Prošetala sam do Drave i skužila da me ne dira ništa od toga. Sve mi je ravno. Jer je ovdje sve ravno. I mirno. Potpuno drugačije od zagrebačke gužvetine, a potpuno drugi svemir od glasne i divlje Dalmacije u koju se ja, što je ponekad uistinu paradoksalno, idem odmoriti. Psiholozi kažu da ravnica potiče na depru i suicid, ali meni je ovaj zen utjecaj Slavonije sjeo savršeno jer temperamenta, deranja, uspona i padova imam i previše.
Tu sam negdje saznala i da me na blogu ponovo nude. Bolio me đon.