Sve je ukazivalo na to da će dan biti loš. Čak me i Skalich pitao što mi to treba, buditi se u cik zore da bi išla u Osijek na par sati. Na put smo, između ostalog, ponijeli i bočicu urina – što nikada nije ugodna činjenica, osim ako se igrate rata i nedostatka vode. Iako postoji logično objašnjenje za taj incident sa urinom, imam osjećaj da mi I. nije govorio istinu. A intuiciji, kako je i slučaj sa Hiletom pokazao, uvijek treba vjerovati.Tko zna, možda je dečko jednostavno gledao previše ratnih filmova.

Na prvu kavu smo sjeli negdje na autoputu, u kafić koji bi, da se sanitarna ikad pojavi tamo, istog trenutka bio spaljen. Do temelja. Ispred su se prodavali svi suveniri koji su oku ugodni, a ni srcu nisu mrski: sa Pavelićem, Hajdukom, Dinamom, šahovnicom, ljiljanima....za svakoga bi se našlo ponešto.

Ništa od gore navedenog nije mi bilo bitno. Malo mi je toga bitno kada se pruži prilika da odem negdje: tko vozi/ koga vozim i da mi nije hladno.I da imam novaca, ofkors. Telefonski račun još može čekati.

Kada je Osijek u pitanju, imala sam jak razlog da odem no matter what: nisam nikad bila u Slavoniji. Što je, složit ćete se, sramota. Vozili smo se od autoputa prema Osijeku, a ja sam gledala u ravnicu oko sebe i one tipične slavonske šiiiiiroke ulice (jel' to šor? Valjda je...) i veselila se k'o dijete. Meni, djetetu sa zagrebačkog asfalta koje je cijeli život odlazilo u dalmatinski krš, ravnica je bila nešto dosad neviđeno. Kao recimo Skalichu kad vidi rožatu, za koju zasad još uvijek misli da je vrsta ribe.

Ušli smo u Osijek, grad pored Čepina. Nakon malo muke sa parkingom, moji suputnici me napustiše. Proučila sam plan (ne Skalichev) i krenula u svima tako mrzak sightseeing. Sa digitalcem u rukama. Ako vam nešto upadne u oko u Osijeku već nakon nekoliko koraka, to je velika količina predivnih kuća koje čekaju da budu obnovljene. Ne znam je li ih uništio rat ili su propadale i prije – zaboravih pitati. Kao da to jednu poslovično površnu djevu iz metropole uopće zanima. Međutim čak ni u takvom stanju nije ih teško zamisliti obnovljenima, nadam se u bliskoj budućnosti. Bit će to prekrasan grad, ili ako hoćete još prekrasniji, bez obzira na Đapićeve sise.

Grad sam, naravno, u maniri prave priglupe turistice, neumorno fotografirala. Budući da je to prizemno i klišeizirano, sjetih se kako doskočiti tom problemu. Uživjeh se u ulogu studentice arhitekture;namjestila sam ozbiljno analitičku facu sa trunkom umjetničke produhovljenosti – i odala se daljnjem fotografiranju.Dok mi se nisu smrzle noge. Vrijeme je za kavu, rekoh sebi. Samo da kupim novine.

Čitam Vjesnik. Što mi je na blogu donijelo novo prezime, a u stvarnom životu i ovom konkretnom slučaju muku, jer sam isti pronašla nakon 4 obiđena kioska. Očito je jedan H kupio Vjesnik prije mene. Kada sam konačno sjela na kavu i počela čitati, počeo me boliti umnjak. Jako. Zatim sam se i krvnički posvađala sa članom uće obitelji, onako kako samo Dalmatinci znaju. Dan je i dalje donosio loše stvari. Nije me bilo briga.

Noge mi se nisu odmrzle. Zub me nije prestao boljeti. Prošetala sam do Drave i skužila da me ne dira ništa od toga. Sve mi je ravno. Jer je ovdje sve ravno. I mirno. Potpuno drugačije od zagrebačke gužvetine, a potpuno drugi svemir od glasne i divlje Dalmacije u koju se ja, što je ponekad uistinu paradoksalno, idem odmoriti. Psiholozi kažu da ravnica potiče na depru i suicid, ali meni je ovaj zen utjecaj Slavonije sjeo savršeno jer temperamenta, deranja, uspona i padova imam i previše.
Tu sam negdje saznala i da me na blogu ponovo nude. Bolio me đon.

Tu se stvari zahuktavaju. Dok ja jedem, na blogu očito dolazi do erupcije Beštijine i Hrenine mašte. Kao i slanja esemesova.
Dolazi i do snijega.
Ma naravno.
Dolazi i do obavijesti da ćemo za ZG krenuti puno, puuuuno kasnije.
Nema problema.
Snaći ću se.
Učinit ću ono što mi je uostalom i sugerirano (na krajnje nenježan i nediskretan način).

I tako upoznah H-ove, komada tri plus jedan.

Hure je prepoznao moju stoljetnu težnju za neplaćanjem. U maniri pravog džentlmena spriječio me u onom kurtoaznom popurgerisanom posezanju za torbom i promuklo muževnim glasom rekao: 'Pusti, dušo. Ja ću.'

Hija je prepoznao moju stoljetnu težnju za skretanjem razgovora na mene i pričanjem o meni i mojim snovima i tumačenjem onoga što ja sanjam. Volim kada se ljudi bave mnome ili mnom.

Hile je prepoznao moju stoljetnu težnju za rješavanjem dileme 'poznajem li ja Hileta ili samo poznajem ljude koji poznaju Hileta?'

Hmudek je prepoznao moju stoljetnu težnju za ignoriranjem pomahnitalih prijatelja, kao i svoju stoljetnu težnju da osobi koju prvi put vidi pojasni značenje određenih internih fora ne bi li potpisnici ovih redova bilo što ugodnije u H-svijetu.

Svi oni su prepoznali moju stoljetnu težnju za ispijanjem vina.

Hreno, koji mi fali u kolekciji, je prepoznao moju stoljetnu težnju da odem sa Hmudekom u noć. Je, Hreno, jeb'o je. Koga – ne znam. (isprika svima koji bi se ovom rečenicom mogli naći uvrijeđenima, budući da se radi o kršćansko adventističkom blogu).

Na povratku u ZG upali smo u maglu. A autu je nešto počelo zujati. Znala sam da će dan biti prepun loših stvari. Ali meni je bilo savršeno.

Zahvaljujem svima sa kojima sam se našla na najvišoj državnoj razini, kao i onima sa kojima se susretoh na marginama sastanka. Svima želim čestit Božić, a sada krećem u grad pod Marjanom.

Pozdrav od uravničene
Espadrile