Dolaze nam Stonesi. Rekla mi mama. Pitam je kako znaš. Kaže gledala na svim vijestima, na svim televizijama. Kako, ima samo jednu televiziju......ma kao da je uopće bitno.

Dolaze. To je bitno.

A ako sam ikad bila blizu toga da neku grupu baš ono 'ja fan oni idoli' volim, to su oni. Nemam pojma zašto. Nit su lijepi, niti mislim da nema bolje grupe. Niti bih ja njihovim stopama. Ali volim ih. Baš ono, jako.

I tako se meni, čim je mama rekla da dolaze, dogodio tipičan proustovski moment: samo bez madeleine kolačića. Slika se zamaglila i vratili smo se u devedes'petu, par dana prije vojno redarstvene akcije Oluja. A ja u Austriji, u malom mjestašcetu Zeltweg, na koncertu Stonesa. Koliko sam imala......16. Da.

Moj prijatelj od stoljeća sedmog, za potrebe priče nazvat ćemo ga Jugoslaven, smo ih volili i mjestimično obožavali već godinama. Kad jednog dana Jugoslaven dozna da Stonesi dolaze u susjednu nam i prijateljsku Danke Osterreich. Super. Nije čak ni lova bila velika, 75 DEM-a za kartu i prijevoz do tamo. Super.

I tako krenusmo mi, organiziranim prijevozom, iz male i ratom napaćene Hrvatske u ljepšu i bolju budućnost – u EU na koncert Stonesa sa dosta litara alkohola, da nam se nađe. Ušli smo u bus (na kat, molim lijepo) a kad tamo već Sodoma i Gomora – vozač i voditeljica puta dolje a svi ostali gore, iza dimne zavjese i u alkoholnim parama. Vrijeme radnje – 7 ujutro. Vozač se maksimalno uživio u cijelu idemonakoncertstonesa atmosferu te nam prigodno pustio Severinu i njenu Travu zelenu. Logično. Doduše malo čak i je logično, trava se gore dimila naveliko, od nas maloljetnih budala do onih sredovječnih koji su se sa prvim dimovima (ponovno bez madeleine kolačića) vraćali na svoje maturalce i neke davno popušene jointove. Sve se bratski dijelilo. Pile su se razne pive, točilo se vino i raspravljalo o istom kao da idemo vinskim cestama i zovemo se Davor Butković, a već od dva jointa pa naviše su redovno kružila po busu. Ukratko rečeno, zgazismo se propisno a da nismo još ni u Deželu stigli. Kroz susjedsku nam i malecnu Sloveniju voditeljici puta smo već jasno dali do znanja da ona nije voditeljica ničega i da u busu vlada anarhija, ali harmonična. Jedino što nas je moglo posvađati bio je nedostatak alkohola i opijata. Vozaču nije smetalo, on se po prvi puta upoznavao sa Stonesima, slušajući kazete koje smo mu odnijeli da nam pusti.
Ne sjećam se baš puno o čemu smo razgovarali u tom busu. Znam da smo nakon 10 minuta svi postali prijatelji i da smo se vrhunski zabavljali maltretirajući nekoć voditeljicu puta. Kod austrijske granice već smo urlali da koliko se mi to dana vozimo, i da koja je to jebena granica po redu i di nas to vode i da nemamo više sendviča a imali smo ih barem 17 svaki. Voditeljica puta je, čini mi se, malo zaplakala.
Stajemo u Grazu. Pune se zalihe alkohola, droge je nestalo, a zamjenjuje ju druga dragocjenost – Red Bull. U busu se razvijaju prvi oblici robne zamjene, vino ili piva za Red Bull. Jugoslaven i ja smo imali Red Bull i bili smo vrlo popularni.
Dolazimo na koncert. Koji se odvija podno nekog brdašca, divotica, malo se popneš i imaš cijeli koncert na dlanu. Nije bilo puno ljudi, moglo se doć do stejdža u svakom trenutku.
Na ulazu nam uzimaju sve limenke, boce i slične artikle te ih bacaju sa strane. Mi ulazimo. Prolazimo sa strane. I nailazimo na open bar pod vedrim nebom, sav alkohol otet posjetiteljima koncerta na jednom mjestu. Pijemo samo najbolje. Nitko nas ne tjera odatle.
Nakon tankanja, krećemo prema stejdžu. Ne sjećam se predgrupe. Sjećam se kad su Stonesi izašli. Ugasila se svjetla. Ljudi utihnuli.

Unatoč iznimno duhovitom naslovu, moja današnja tema je baš ona riječ (tj. dvije) koje sam ispustila: sotto voce. ispod glasa.
Izrazito ne volim deranje. Urlanje. Podizanje glasa. Ne volim kada na jednom kraju tramvaja čujem što na drugom kraju dvije onokužišfakatbestfrendice jedna drugoj u povjerenju pričaju, ne volim ni kriva ni dužna prisustvovati 'učenim' razgovorima dvojice naprlitanih kretena u špic papcima - samo zato jer smo u istom kafiću, iako niti stol do stola. Nije mi neodoljivo kada žena urla tako da je čuje cijeli restoran i ne mislim da muškarac koji ima najprodorniji glas u selu nužno ima i najveći penis (ili najdeblji novčanik. ili što god vas pali. mene ionako pali samo Branko Uvodić).
E sad, odakle ovolika količina gnjeva prema tim i takvima?

Slušaj 'vamo.

Prvo, zauzimaju moj prostor. Deranje je isto kao da ste mi stali na nogu. I stojite na njoj.

Drugo, još mi se nije dogodilo da je koji od tih 'derača' actually govorio nešto pametno - pa da mi bude drago što je tu, unatoč tome što mi stoji na nozi.

Treće, vrlo česta skupina derača su parovi u krizi. Koji mi vrlo ozbiljno, preozbiljno smetaju.

Zaurlala sam sveukupno na 2 dečka u svom životu. Na jednog jer sam bila vrlo mlada a on idiot, a na drugog jer sam bila puno zrelija i mudrija i kao takva skužila da me dotični prevario. I to mi pokušao sakriti (umjesto da je pokušao sa onom uspješnicom 'cijelo vrijeme sam na tebe mislio!').
Između jednog i drugog je prošlo 10 godina. 10 godina hodanja (off and on), niti jedno deranje. Dakle, mogli bismo reći da sam, što se deranja i svađa sa bojfrendima tiče, vrlo kul.
Kad se da raspravit, raspravimo.
Kad se ne da, ne raspravimo.
Ali da ću ispasti kokoš koja vrišti iako time ništa ne rješava - neću. Ako mi ne paše tu je uvijek prekid. 'Ljubav-mržnja' veze i 'tko se tuče taj se voli' mudrost su jako fora u nekom filmu ili još bolje seriji, u stvarnom životu iscrpljuju i umaraju te se teško mogu nazvati ljubavlju.
Diskusija da, mada ni ona ne pod svaku cijenu. Imat ću se kada svađati u životu (birokracija), a i diskutirati (posao); doma bih radije smijeh. Nekog antiderača, koji dijeli sa mnom ljubav prema Futurami, Pythonima i vrlo, VRLO lošim filmovima.

Znam što ćete mi reći; deranje je ispušni ventil. E pa ne uvijek. I ne svugdje. Ljudi oko vas nisu dužni slušati vašu neznamkojuporedu svađu. Djeca još manje.

Deranje kao ispušni ventil dolazi u obzir u prirodi ili na utakmicama. I blog je ispušni ventil, ovdje virtualno vrištim. Koncerti također, derem se što me grlo nosi. A tek karaoke.......!!!!

S druge strane, urlanje ili malo žučnije raspravljanje u kafiću, tramvaju, KINU - ne bi išlo. Espadrilu nećete uloviti kako sa dotičnim upražnjava slijedeći vrlo tipičan dijalog:

Teško je u današnjem svijetu konzumerizma (Rock tu riječ stalno upotrebljava a meni zvuči kul iako ne znam šta bi to bilo) naći i zadržati prave prijatelje. Junakinja ovog posta, Hrvatska Pršutasta Ljepotica, u daljnjem tekstu HPLJ, malo čime može uopće privući i privoljeti ljude da joj budu prijatelji. Na većini slika iz djetinjstva se mrštim. Da sam majstorica marketinga, rekla bih kako me već tada jebao taj konzumerizam (Bože što se osjećam pametno kad to izgovaram), ali prava istina je da su mi jednostavno svi bili glupi, to je sve. Ono tipično dječje kreveljenje mi je bilo bezveze. Ja sam volila stripove. Ili nehajno bacati predmete na svog tek rođenog brata, uvijek se kasnije roditeljima pravdavši da je bilo slučajno. Bilo mi je fora i vozit se autom, mama nikada nije znala pogodit isprve put do Splita pa sam se pronašla u ulozi navigatorice. Tipične dječje igre mi nisu išle, em sam bila perfekcionist em sam uvijek bila previše svojeglava da bi se na išta dala nagovorit. Natjecateljskog duha, kada su sportovi u pitanju, nimalo. Natjecateljskog duha, kad je škola u pitanju, previše.
I tako dolazimo, preskočivši nenametljivih i nebitnih dvadesetak godina, do sadašnjosti. Sa godinama sam donekle prokužila cijeli taj frendšip ting; rekla bih čak da sam nakon nekoliko vrlo burnih godina zaplovila u lijepu fazu, sad znam sa kime ću se družit a s kime neću, sa kime ću razmjenjivat sličice a koga ću ogovarat iza leđa. Znam i da većina muških frendova nisu moji zbiljski frendovi. Znam i da moje ženske frendice mogu postat zaista prvoklasne frendice, ako im dopustim. Nisu sve žene utjelovljenje zla, iako je međuženska zloba uistinu prečesta.
Znam i da više nikada neću imati onoliku količinu poznanika kao prije pet, deset godina. Ne želim. Ne trebaju mi kofol frendovi. U tome nikada neću postati jetseterica. Nemam čak ni gej frenda, ne zanima me ni taj trend.
Ali imam par novih frendova, vrlo friških. Odavde.
S obzirom na to da imamo vrlo kratki staž koji broji malo više od dva mjeseca, sasvim je realno, u današnje vrijeme konzumerizma ( ne mogu si pomoći!!!! ), očekivati da će nam se prijateljstvo nasukati na hridi laži, prevare i razilaženja u karakterima (u jebote. na ovoj konstrukciji bi mi i sama danielle steel pozavidjela).
Koliko mora proći vremena da za nekoga otvoreno možete reći 'Ona/on mi je prijatelj'?
Nemam pojma. Znam samo da volim svoje prijatelje. Kako one koje gledam već dva desetljeća, tako i ove najnovije, friške, sa kojima već dva mjeseca uživam u dionizijskim svečanostima. Moj jedini kriterij kod prijatelja je da se isti dokazuju kada vam u životu krene nizbrdo. Budući da sam ovo dvoje upoznala kada sam brzinom munje jurila nizbrdo, oni su checking fazu prošli odmah. Jer kad mi Ona, nakon niti mjesec dana što me zna, ponudi usred noći da dođe po mene jer me netko maltretira a sutra mi je ispit, onda smo ipak na fazi višoj od one na kojoj se ispijaju kavice. Ili kad On po sitnici skuži da nisam dobre volje i trudi se da me razveseli.
Da ne bude zabune, nas troje sasvim sigurno nećemo opstati. Ako ništa drugo, zato jer toliko jedemo kad smo zajedno da uskoro nećemo moći proći kroz vrata. Sa druge strane, ta hrana je garancija da kod nas nikada neće doći do svađe, dajte nam neku žderu i mi sretni. Nema razgovora u rukavicama, sve leti u lice i ništa se ne sprema pod tepihić, iako smo svjesni da postoje stvarčice koje nisu još spremne izaći na otvoreno (baš me zanima kako će reagirati kada im kažem da sam hermafrodit). Država brani sklapanje brakova između troje ljudi, tako da nam predviđam brz i siguran kraj. Volila bih samo, kada dođe do toga, da to bude prava filmska priča, sa pregršt intriga. Da svi blogeri koji nas sada sa skepsom promatraju konačno dođu na svoje.
I ovom prilikom ujedno objavljujem natječaj za prijatelje za sljedeću sezonu, kad mi ova preidilična prijateljstva puknu. Šifra:Hrana.

Pozdrav mojim sadašnjim, bivšim i budućim prijateljima

od prežderane jetseterice

Espadrile

Na putu prema mom krajnjem cilju da budem pjevačica sleš voditeljica
sleš glumica sleš ljepotica opće prakse, neobično ja važno imati
pravog stilista. U mom slučaju rješenje se nametnulo samo od sebe: moj
brat, krv moja rođena, je stilist.I da, on je straight (iako jesam
malo u dilemi nakon što mi je ovoliko roze i lila boje natovario na
blog, zasad to još uvijek pripisujem njegovom bolesnom smislu za
humor). Razmišljala sam noćima, često nauštrb svog beauty sleepa, kako
bih osmislila lijevi i desni prostor i što vjernije vam dočarala
Espadrilu. A onda mi je sinulo. Ja ne moram ništa dočaravati. Ja sam
ovdje da se zabavim. I možda, po mogućnosti, zabavim i vas. Što se
tiče moje dubine, slojeva i bitka - zamislite da sam najobičniji
plićak. Što se tiče crtica o meni sa strane - one ipak, većim dijelom,
JESU istinite. Što samo dokazuje da ja i jesam plićak.
A što se tiče mog brata the stilista - suradnjom sam više nego
zadovoljna. Razbu, ti si moj idol. Sada kreću intervjui, časopisi,
promocije i sve ono ostalo što ide uz novi look....
Novi post slijedi uskoro. Dotad, dotaknite zen gledajući u moju
prekrasnu novu lila boju.

Pozdrav od superkul jetseterice

Espadrile

Bez patetike i prevelike filozofije - nisam iz Vukovara i neću pisati ništa o njemu. Svatko ima svoj način obilježavanja sutrašnjeg dana, ja tome pridodajem isključivo priču osobe koja je Vukovar približila meni, jetseterici iz glavnog grada.



Vukovar,'91.

Kažu da nije pametno dirati lava dok spava i umjetnika dok stvara. Poštovala sam to. Lava nijednog nisam ni susrela, a tebe stvarno nisam dirala, osim tu i tamo kojeg uštipka kad bi se vidjeli (to ti je ono kad te ja štipnem a ti negoduješ i ponavljaš da nije u redu).
Nisam te požurivala, smetala, dala sam ti prostora, vremena, pristala na to da viđamo i druge ljude. Dala sam ti i punu umjetničku slobodu.
I nakon svega toga dobijem ništa.

Dobijem tvoja loša opravdanja, bezbroj glupih razloga i laži. Ovako se ne osjeća ni Tereza Kesovija kada joj muljaju da još uvijek lijepo pjeva.

E pa sad je dosta. Hrvatskom puku i tebi, dragi stiliste, objavljujem da ću, ne ugledam li u sljedeća tri dana svoj novi dizajn, poduzeti sljedeće mjere:

1. upoznat ću svekoliko blog pučanstvo sa svim sferama tvog nepederluka, što će ti uništiti karijeru stilista kao kulu od karata. svi znamo da ne postoji niti jedan renomirani stilist koji nije gej.
2. reći ću svima di si bio devedes'prve
3. objavit ću svima koliki ti je pišo. nije da ga nisam viđala, davno.

Ljuta i nenaspavana

ali uvijek pripadnica jet set elite

Espadrila

Ako niste bili poduzetni i snalažljivi kao ja i na vrijeme iskoristili ratni kaos da nekoga izbacite iz stana i bespravno se uselite, onda se sada najvjerojatnije mučite sa stambenim štedionicama, kreditima koji će vas oderati, roditeljima koji vas diskretno ili manje diskretno tjeraju kroz vrata.
Naravno, ako zarađujete tu je uvijek opcija podstanarstva, ali svi znamo da je to dosta nesretno rješenje: stanovi koji se iznajmljuju su često prave rupe, a lova kojom plaćate stan je lova koju također bacate - u rupu.
Listajući novine naišla sam na rješenje takvih problema:

PET ESPADRILINIH POPIZDITISA:
1. bolesna sam. boli me grlo nemoguće. u onoj sam fazi kad pijem čaj i trpam u sebe vitamin C a znam da će se rezultati opisanih aktivnosti osjetiti tek kroz dva, tri dana.
2. ljutili su me. a mrzim svađe. a ako se ne posvađaš nikad, dobiješ čir na želucu. ovako malo 'provjetriš' odnos. al' ne volim se svađat. to mi loše djeluje na ljepotu.
3. koliko god učila, toga ima još. počinjem vjerovati da se stranice stvaraju same od sebe (sad tu, da bi dramatski trenutak bio što upečatljiviji, svira ona melodija iz 'zone sumraka')
4. u ZG je stigao famozni mjesec studeni, koji je već tradicionalno siv, kišan, hladan, siv i jadan.idealno vrijeme za bit u GNK stanju.budući da sam tog kviska iskoristila u prošlom mjesecu, sad moram bit OK unatoč mjesecu studenom.
5. stilist mi opako zabušava, znala sam da ne smijem angažirati negej osobu.

PET ESPADRILINIH SUPACH TRENUTAKA:
1. popravljen mi je kompjuter. baš mi je dobar, sjedim ponekad i samo mu se divim, sramežljivo, iz prikrajka. nadam se da se neće umisliti.
2. u samo dva dana postala sam ponosna vlasnica čak 4 odlična albuma, od kojih je jedan najnoviji od depeche mode.a nijedan od tine i nikše.
3. kroz par dana postajem ponosna vlasnica mog prvog mačka/mačke u životu.
4. smiješe mi se dva putovanja u bliskoj budućnosti: oba inozemnog tipa, kako i priliči jetseterici. možda se probijem u inozemstvo?
5. ne mogu se ljutit na stilista. ipak mi je sredio kompjuter, donio dva super crtica i sve u svemu je osoba koju volim najvise na svijetu.

Sada dolazi trenutak kada ja u maniri svake iole bolje self-help knjige zaključujem kako je ipak ta čaša dopola puna. Što i je.

btw. lijepo molim svo znanje o mačkama uputite na moj mail, ako ne želite da me prijatelji životinja uskoro prijave i da postanem omraženija od vlatke pokos.hvala unaprijed.

Ni ja nemam vremena. A i čekam taj novi dizajn ko novi album Ace of Base. Baš ono jedva. I to je prva stvar koja mi zaokuplja maštu. Smišljam svaku sitnicu, ipak ja nemam drugi blog na kojem sam kul i svi me vole tako da na ovom moram dat stodeset posto od sebe, kako je netko jednom na teveu mudro sročio.
A i učim, podosta. Ostaje mi vremena samo za kratke kavice sa mojim kolegama. Na kojima se priča o svemu osim o onome o čemu bi trebalo.
Tako smo danas nadugo razglabali o varanju, analnom seksu, sado mazo seksu, masturbaciji muškoj i ženskoj i Dragutinu Tadijanovicu.
Još jednu stvar radim dosta zadnjih dana. Čitam tuđe blogove, i one poznate i one nepoznate.I one koji mi se sviđaju i one koji mi se ne sviđaju. Ne znam, valjda baš imam živaca čitat sve i svašta, samo da nije zakon.
Skužila sam da ima svih i svakakvih ljudi. Neki vole kinky stvari, neki vole poeziju, nečiji blogači su puni mah mahova, nečiji su dnevnički, drugi su opet konceptualni, poneki ljudi imaju dva bloga, jedni su kul, drugi nisu itd. U tom moru svega i svačega uočila sam previše ljudi koji meni nisu slični, premalo onih koji su mi 'sjeli'. Jel to znači da sam snob? Znači. Jel to znači da sam konzerva? E pa sad čujte...
To je naime druga stvar koja mi zaokuplja maštu.Što bi ja sve htjela i željela, što mi je dosta samo odmaštat, a što svakako jednom želim i ostvarit? OK, nećemo se sad zadržavat na onim 'običnim' stvarima koje svi žele. To ionako ne donosi puno komentara. Sex prodaje sve, pa kud svi Turci...

Daklem, nemali broj puta spomenut ću u toku jednog mog random tjedna u životu mazne i nauljene crnce. Kad ih zamišljam, to mi je supach. Lijepi su, koža im je divna, obično sanjam kako me masiraju ili samo maze. Nikakav pornić. Nekako mi je taj prizor u glavi drag. Međutoa, da li to znači da bih ja actually sebi sredila varijantu 'Espadrila meets nekoliko nauljenih maznih crnaca'? Ne. U mašti je to sve simpatično, ali pretakanje te maštarije u stvarnost donijelo bi previše problema. Nekoliko crnaca koji me maze je nemoguće okupiti, zašto bi me pobogu oni samo mazili?I što bih s njima prije i poslije tog maženja? Skuhala im kavu? Pogledala 'Plodove zemlje'? A da bih bacila grupnjak sa njima - pa eto ne bih. Sada se sigurno pitate bi li bacila grupnjak sa njima da oni sutra nestanu i da nitko nikad ne sazna da sam to napravila? Ne bih. Znam ja, jebemu. Nismo životinje. Nisam komadić mesa na kuki u mesnici.
OK, uzmimo sad da nismo svi isti i da ja definitivno spadam u ljude koji se nazivaju romanticima, kojima je ljubav apsolutno ključni sastojak i sve drugo im je 'beneath them'.

Sad uzmimo i drugu stranu medalje, da svi imamo potrebe i taj čuveni libido. Koji nije proporcionalan kratkoći nečije mini suknje i dubini dekoltea, jedno sa drugim nema apsolutno nikakve veze.
I što kad ljubavi nema a pukne nas libido? U lov na crnce? Na vruću avanturu? Na nešto za 'bacit pod jaja?
Prije provođenja tih maštarija u djelo možda ne bi bilo loše zaposlit maštu za samting komplitli difrent. Prvo, ona Samantha iz Seksa i grada bi u svakodnevnom životu imala već sijaset spolnih bolesti, a u narodu bi je popularno zvali 'kurvetina'. Drugo, ne znam niti za jedan primjer fuckbuddies-a a da se jedna strana nije zaljubila i prije ili kasnije poželjela nešto više od samog sexa...i tu stvar puca, a dolaze brojne moguće komplikacije. Treće, jadno je vidjeti čovjeka da se tjera. Pa nismo životinje. Četvrto, maknemo li političku korektnost i lažnu toleranciju na stranu, NITKO ne želi biti sa osobom koju je 'pregazilo' pola zapadne hemisfere. Peto, čim nema ljubavi, pojačana je opasnost da budete tema raznih ženskih/muških kružoka. Moji frendovi nikad neće ni pisnut o seksu sa curama koje su voljeli, ali o ovima ostalima.....secirat će ih do krajnjih granica, rijetko koji tu ostane diskretan.

Maj point iz da nakon provođenja nekih maštarija u djelo nema više povratka nazad. Ponekad vas to obilježi u okolini, ponekad time povrijedite sebi drage ljude, a najčešće duboko i iz temelja zeznete sebe. Ako sebe naviknete na manje zaboravit ćete da postoji i nešto vrijednije, pogotovo kada je to vrijednije tako jako hard to get. I onda počnete, što bi The Beat Fleet rekli, "plitkim gazom" i srljate ravno u propast. Navlačite se na kinky stvari koje vam se zapravo uopće ne sviđaju ali vam se sada sve normalno čini tako dosadnim i ispraznim, zato jer u 'normalnom' sa osobom pored sebe ne bi ni mogli uživati - ona vam ni ne paše po ničemu osim po činjenici da se tjera kao i vi. Završavate sa ljudima koji su nekoć bili daleko ispod vašeg ranga. Uvjeravate sebe da je normalno u ljubavi pristajati na manje, a zavaravate se time kako sexa zato ima k'o u priči.

Fama o latino loveru koji provede sa vama strastvenu noć i ispuni vam sve fantazije, gleda vas kao božicu a ujutro vam skuha doručak i ostavi vam ga uz krevet uz jednu ružu je bullshit. Stvarnost je okrutna, u njoj se najčešće ispune njegove fantazije a ona se uvjerava da su to i njene fantazije, a doručak i ruža....hahahahahhaha. Uostalom, da taj gore opisani i naiđe, pa koja se luda u to ne bi zaljubila?
Život po principu seksa i grada ili cosmo djevojaka ili don juana je dvosjekli mač i nosi sa sobom veliki rizik: neka svatko radi što hoće, ali neka mi par godina kasnije kada se skrasi uz nekoga koga voli ne serucka i ne maže oči, kao da imam memoriju zlatne ribice.I neka se ne čudi kada nakon par godina postane sasvim druga osoba.Nitko nije jeb'o a da ne uđe. Nitko nije otiš'o u Samou a ne uzeo u obzir da će ga netko pojesti (jel ono u Samoi jedu ljude ili u Papui?) Nitko se ne može godinama tjerati i onda zakopčat košuljicu do vrata i reći 'ništa se nije dogodilo!'. Pretpostavljam da je to ono što me smeta. Ogromna želja da svoje tjeranje oboje riječju 'cool' i još veća tendencija da se kasnije, kada naleti ljubav, prave blesavi.

Zato velikim fuckerima i fuckericama ni na čemu ne zavidim. Jedino ih iskreno žalim. Jer nikada neće dobiti kraljevski tretman kakav dobijaju oni koji tu mogućnost nisu sa prvim sušnim razdobljem bacili u vjetar.

I kao što rekoh već jednom prije kad sam pisala o momačkim večerima - pravi fuckeri i fuckerice su ionako oni koji o tome daleko najmanje pričaju.

A u sušnim razdobljima kao i u onim izrazito plodnim jako dobro dođe imati - maštu. Nemojte je zapustiti, a još manje izgubiti. Za svaku maštariju postoji pravo mjesto, vrijeme i osoba, osim eventualno nekih koje uključuju životinje, auspuhe i videokameru...

Pozdrav od vaše zatucane jetset nefuckerice

Espadrile

APDEJT:

Viidm da se cijenjeno čitateljstvo mene ili me kači na broj prethodnih ljubavnika svog partnera. Ne znam što da napravim, da zakupim prostor u novinama? SVAKOGA se može voljeti i voli, osim eventualno Branka Uvodića!!! Prvo, post je posvećen MAŠTI i tome koliko je treba pretakati u stvarnost. Drugo, NEMA POŽELJNOG BROJA i ne sjećam se da sam igdje to i napisala ako jesam pripišite to mojoj urođenoj neinteligenciji. Treće, pišem na temelju onoga što vidim oko sebe a oko sebe vidim ponajprije Balkan: malo mjestašce na kugli zemaljskoj gdje fuckeri i fuckerice ne prolaze kao u New Yorku. And last but not least, pisala sam o RAZLOZIMA zašto netko dođe do brojke 83; jer priznajmo si, više je onih koji do nje dođu zbog vlastite gluposti ili želje da ih netko zavoli nego zbog iskrene ljubavi prema seksu. My point was da treba stajati iza onoga što radiši znati zašto to radiš. Simple as that. Jel' sad jasnije?