Teško je u današnjem svijetu konzumerizma (Rock tu riječ stalno upotrebljava a meni zvuči kul iako ne znam šta bi to bilo) naći i zadržati prave prijatelje. Junakinja ovog posta, Hrvatska Pršutasta Ljepotica, u daljnjem tekstu HPLJ, malo čime može uopće privući i privoljeti ljude da joj budu prijatelji. Na većini slika iz djetinjstva se mrštim. Da sam majstorica marketinga, rekla bih kako me već tada jebao taj konzumerizam (Bože što se osjećam pametno kad to izgovaram), ali prava istina je da su mi jednostavno svi bili glupi, to je sve. Ono tipično dječje kreveljenje mi je bilo bezveze. Ja sam volila stripove. Ili nehajno bacati predmete na svog tek rođenog brata, uvijek se kasnije roditeljima pravdavši da je bilo slučajno. Bilo mi je fora i vozit se autom, mama nikada nije znala pogodit isprve put do Splita pa sam se pronašla u ulozi navigatorice. Tipične dječje igre mi nisu išle, em sam bila perfekcionist em sam uvijek bila previše svojeglava da bi se na išta dala nagovorit. Natjecateljskog duha, kada su sportovi u pitanju, nimalo. Natjecateljskog duha, kad je škola u pitanju, previše.
I tako dolazimo, preskočivši nenametljivih i nebitnih dvadesetak godina, do sadašnjosti. Sa godinama sam donekle prokužila cijeli taj frendšip ting; rekla bih čak da sam nakon nekoliko vrlo burnih godina zaplovila u lijepu fazu, sad znam sa kime ću se družit a s kime neću, sa kime ću razmjenjivat sličice a koga ću ogovarat iza leđa. Znam i da većina muških frendova nisu moji zbiljski frendovi. Znam i da moje ženske frendice mogu postat zaista prvoklasne frendice, ako im dopustim. Nisu sve žene utjelovljenje zla, iako je međuženska zloba uistinu prečesta.
Znam i da više nikada neću imati onoliku količinu poznanika kao prije pet, deset godina. Ne želim. Ne trebaju mi kofol frendovi. U tome nikada neću postati jetseterica. Nemam čak ni gej frenda, ne zanima me ni taj trend.
Ali imam par novih frendova, vrlo friških. Odavde.
S obzirom na to da imamo vrlo kratki staž koji broji malo više od dva mjeseca, sasvim je realno, u današnje vrijeme konzumerizma ( ne mogu si pomoći!!!! ), očekivati da će nam se prijateljstvo nasukati na hridi laži, prevare i razilaženja u karakterima (u jebote. na ovoj konstrukciji bi mi i sama danielle steel pozavidjela).
Koliko mora proći vremena da za nekoga otvoreno možete reći 'Ona/on mi je prijatelj'?
Nemam pojma. Znam samo da volim svoje prijatelje. Kako one koje gledam već dva desetljeća, tako i ove najnovije, friške, sa kojima već dva mjeseca uživam u dionizijskim svečanostima. Moj jedini kriterij kod prijatelja je da se isti dokazuju kada vam u životu krene nizbrdo. Budući da sam ovo dvoje upoznala kada sam brzinom munje jurila nizbrdo, oni su checking fazu prošli odmah. Jer kad mi Ona, nakon niti mjesec dana što me zna, ponudi usred noći da dođe po mene jer me netko maltretira a sutra mi je ispit, onda smo ipak na fazi višoj od one na kojoj se ispijaju kavice. Ili kad On po sitnici skuži da nisam dobre volje i trudi se da me razveseli.
Da ne bude zabune, nas troje sasvim sigurno nećemo opstati. Ako ništa drugo, zato jer toliko jedemo kad smo zajedno da uskoro nećemo moći proći kroz vrata. Sa druge strane, ta hrana je garancija da kod nas nikada neće doći do svađe, dajte nam neku žderu i mi sretni. Nema razgovora u rukavicama, sve leti u lice i ništa se ne sprema pod tepihić, iako smo svjesni da postoje stvarčice koje nisu još spremne izaći na otvoreno (baš me zanima kako će reagirati kada im kažem da sam hermafrodit). Država brani sklapanje brakova između troje ljudi, tako da nam predviđam brz i siguran kraj. Volila bih samo, kada dođe do toga, da to bude prava filmska priča, sa pregršt intriga. Da svi blogeri koji nas sada sa skepsom promatraju konačno dođu na svoje.
I ovom prilikom ujedno objavljujem natječaj za prijatelje za sljedeću sezonu, kad mi ova preidilična prijateljstva puknu. Šifra:Hrana.

Pozdrav mojim sadašnjim, bivšim i budućim prijateljima

od prežderane jetseterice

Espadrile