Nekoliko puta godišnje obitelj Espadrilić povlači se u vrleti Dalmatinske Zagore - na ladanje. Ali pobogu zašto, reći će prosječni hrvatski čitatelj, dok će oni pronicljiviji odmah shvatiti da se radi o krvnim zrncima.Da, pater familias ima gene kamene.
Da bi priča bila zanimljivija a moj blog posjećeniji, spomenuti geni kameni ne potječu iz recimo Sinja ili Drniša nego iz seoceta sa već od 15-ak stanovnika, 10-ak ovaca i isto toliko koza. Kažu da imamo i kravu u selu, ali bojim se da to odavno nije istina jer su me zadnji put tjerali da je muzem još za vrijeme Juge. Drugim riječima, naše selo je ono što bi, da se ne radi o subotarskom blogu, bilo nazvano pripizdinom.
Od malena ovdje dolazim na ladanje i moram reći da su se uvjeti znatno poboljšali; sada imamo WC unutar kuće i kupaonu kao takvu. Međutim, čak i tada, dok je još odlazak na ladanje neodoljivo podsjećao na partizanske filmove, otac je inzistirao na tome (ne da posjeća na filmove sa Batom i Borisom nego da idemo na ladanje). Zašto? Zato jer, citiram, "mi nećete postat tipična gradska djeca koja u životu nisu vid'la kravu i navikla su na komfor, nije Espadrilotac rint'o k'o konj da bi vi sad 'ladili neku stvar, u vašim godinama ja sam tralalalalalalalala.....Sa tim ciljem i životnim zadatkom, otac je (čim je postao gastarbajter) sagradio svoju kuću. Gdje? U spomenutom seocetu. Zašto? Zato.
Kada je bio upitan zašto kuća nije mogla biti bliže Espadrilinoj životnoj ljubavi iliti moru (ili barem bliže kojoj cesti actually upisanoj u kartu Hrvatske), odgovorio je: "Glupost. Prvo, more nije priroda. Drugo, jedan tsunami i ja sam prvi red do mora."
Say no more, rekoh ja, oduševljena ingenioznošću čovjeka koji mi je podario život.
Da ne bih uistinu ispala vječno ljuta reći ću da ladanje ima i svojih prednosti. Prva je svakako krajnja jednostavnost u odijevanju, sa mojim omiljenim komadom obuće - tenisicama. Druga je cijeli sijaset novih i vrlo anticosmo iskustava; okopavanje zemlje, čupanje korova, sađenje krumpira, kukuruza, blitve, salate, tikvica, kapule (JAKO bole leđa poslije) i poma, košenje trave te najveći hit ove godine - pastirčevanje.
Da, dok je većina vas Badnjak proslavljala uz iće, piće i mladiće ova izuzetno nesimpatična blogerica je, nakon bakalara i posnih fritula,čuvala stado ovaca i koza na proplanku.
Budući da mi niti jedna nije pobjegla, smatram se uspješnom pastiricom.
Budući da me jarac gurao, žderao mi jaknu, lizao mi ruke i propinjao se preda mnom na zadnje noge - smatram se i vrlo koketnom pastiricom.
No, ostavimo se mog skoro zoofilskog iskustva i nastavimo dalje. Boravak na ladanju vas toliko umori (jer posla uvijek ima, a kada ga nema izmislit će ga, samo za vas) da navečer zaspete kao beba. I sve vam je u životu jasno, i dok kopate i dok gledate vatru u kaminu. Prepušteni ste sebi i svojim mislima - jer vam mobitel nema signala. Što me dovodi do slijedećeg pro-a kada je ladanje u pitanju: na ladanje se vodi samo ljude koji su vam provjereno dobro društvo. I zato ovog Božića odlučih da ću baš tamo proslaviti svoju diplomu, sa svim onim ljudima kojima godinama plaćam da mi budu prijatelji.
Zadnji pro je krajnje gastronomske prirode, a svodi se na milinu koja mi obuzme grudi kada gledam u pršut, vino, med, sok od višnje, višnje kao takve i šeri koje sam danas donijela sa našeg ranča.
Pozdrav od seljančice
Espadrile
***Za one koji žele znati više:
Danas je 10 mjeseci mog nepušenja. Za sve pušače koji se upravo spremaju donijeti novogodišnju rezolušn o nepušenju - ne budite ludi. Što mi je donijelo zadnjih 10 mjeseci? Radikalno smanjenje ispijanja kava i alkohola, enormne količine popijenih čajeva i zavidna kolekcija istih, pojačan apetit (ergo pojačane obline), pojačano trčanje koje nije nimalo ugodno (svi koji kažete da je jogging super lažete k'o psi, trčim jer moram a ne jer mi je supach) i kao totalni vic - mučninu pri susretu sa cigaretom. Ne srljajte k'o guske u magli i ne ponavljajte moju grešku!
Osim toga, zbog neviđenog pritiska od strane mojih prijatelja (koje ja zaista imam, ma koliko šutjela o tome), uskoro slijede slike iz Osijeka i sela moga malog.
Post je objavljen 27.12.2005. u 01:00 sati.