I to uopće ne puno alkohola. Četiri čaše crnog vina. Baš razmišljam večeras, ja bi bila idealna sponzoruša. Jerbo sam ekonomična. Eto, od 4 čaše crnog vinaja teturam, kezim se i poprilično sam neuračunjiva. Ne toliko da se počnem drpat (dakle nišrta od erockih momenata u ovome postu), ali sasvim dovoljno da postanem IOOLE zanimljiva.

Daklem...odakle krenut?
Bilo je HLADNA zagrebačka večer. Vrlo hladna. Oko nile, vjetar je puhao i niej mi se isšlo vani. Ostajalo mi se kući i gledalo mi se Jon Stewarta i Mućke. Ali rekla sam da ću ići. Pa idoh. I otiđoh. Na koncert Hlanog pivota. U veliku goriciu kao takvu. Popih čašu crnog vinota kao takvog. Volim Hladno pivo baš ono jako. Onaj njihov rođendanski koncert u Zagrebu u Domu sportova su jedan od onih koncerata koji će teško biti nadmašeni...atmosfera je bila nenadjebiva. Doslovno sam se ježila od užitka.
E tako je i bilo sad super. Redale su se moje omiljene pjesme (ma sve njihove su mi omiljene), i u jednom trenutku otiđoh na pi pi na WC. A tamo osmi be. Espadrila, ostarila si, rekoh sebi. Ok nisam si rekla Espadrila rekla sam si svoje pravo ime ali ovdje ga ne smijem otkrit jer je tajno i jer se samo pola ženske populacije kao takve zove tako pa bi se moglo skužit koja sam.
Nakon toga otiđosmo u .....jel ono bio Rock klub u Goricu? Kraj nekog groblja. A unutra pjeva Madonna, lajk a vrđin. Nije mi se baš uklapalo u atmodferu i imiđ lokala, ali rekoh sebi OK Espadrila, nećemo cjepidlačit (naravno, i tu sam si zapravo rekla pravo ime ali neka moja intima ostane intimna).
Tu me našao moj frend Velolućanin (to se sad tu ja sprdam sa bodulskim izgovorom č-ova), i onda mi lamentirasmo (uz čašu vina broj dva) o Hrvatskoj kao takvoj i kako nam je zapravo dobro i kako je Lijepa Naša fakat prekrasna i kako ljudi puno seru i žale se i zaključismo da je pesimizam i kukanje kul i da mi nikad nećemo bit kul.
E onda većina ekipe sa koncerta je odlučila da ide kući. Mene je trojka koju prije nisam poznavala (jesam jednog vidila jednom prije) odvukla sa sobom nazad u grad, u provod na barzčice savskog nasipa. U Brazilu, u kojem nisam bila ravno godinu dana, pozdravih konobare i gazdu i važno rekoh 'I'm back! Dajte čašu crnog btoj tri!'. I dali su. Spremili su mi i jaknu da je ne teglim sa sobom. I sve u svemu bili happy što me vide. Ali ja nisam bila hyppy kad sam otkrila koji su mi kiseliš prodali pod vino. *sad tu ide kao hrpa psovki koje ja tom prilikom izgovaram ali zapravo ne izgovaram jer načelmo ne odobravam psovke i ssmatram ih pomanjakanjem vokabulara*. Tu sam pomogla i jednom malom vrllllloooooo slatkom Francuzu da naruči sebi i ekipi pelinkovce , dvaput čak. Baš mi se bio svidio, a možebitno i ja njemu, ali rekoh sebi 'NE!'.Prvo, visok je k'o metar i čepić (Espadrila ima več od metar sedamdes'tri ili četri) a drugo rekoh sebi da ću bit sama i čekat princa na konju vranom. Dug je put, dug je put, požurite konji moji.....nakon bijelo dugme digresije nastavljampo sa radnjom....dakle rekoh sebi, dapače naredih, da ću čekat onog koji će bit pun pogodak a ne tek popunjavanje vremenske praznmine. Aj sad me sprdajte slobodno, znam da je to nekul).
EEEe tu mi odlučismo promijenit lokal. Odosmo u Sidro. Na četvrtu čašu crnog, puno bolju od treće, po mom skromnom sommelierskom mišljenju. A i muzika je bila puno bolja, iako nijednog Francuza na vidliku. Ali ionako si naredih da ću bit single neko vrijeme i spoznavat sebe....
DJ je puštao rokiju. E tu dolazimo do vrhunca večeti. Oduzela sam mu volju za životom. Mislim da sam muj prišla već od desetak puta, svaki put sa muzičkom željom, naravno. Kad mi je reko da 'nikad čuo za 60-65 pjesmu od Haustora' rekoh mu da kakav je on to di đej i kako to ne zna?! Nije mu se to nije svidjelo, ko što mu se nije svidilo ni to da sam se vraćala kao račun za telefon – stalno i uporno. Haustor. Pustio mi. Pa Idoli, Kenozoik. Dva puta ga došla to molit. Pustio. EKV, Krug. Pustio. Depeš, aj fil lav. Pustio, ali već me gzledao očima punim mržnje. D Kjur, bojs dont kraj, pustio bez da me više uopće gledao dok sam izricala želju. Bili Ajdol, white wedding.Pustio, u nadi da više neću doć. Ali dođoh. I to sa dvije žmelje! Let tri i tazi i tazi tarzane i Majke, fgantastična vatra (inače spomenute pjesme koje narzčih nisu moji brojevi jedan ali proračunato skontah da će te najprije pustit. Sigurno mi neće pustit od dipeš walking in my shoes ili od majki mršavi pas ili šta ja znam...odvedi me). Bila mi je namjera da još pitam i ramba, d bit flit, partibrejkerse, a onda razbijem logičan niz traženjem da mi pusti bilo šta od davida hasselhofa, on bi tu naravno posegnuo za mojim vratom ne bi li me udavio a ja bih pogjegla kući. Međutim odvukli su me prije. Ali ne prije još jednog izleta u wc na pi pi gdje me nazvao skalich i di sam mu iznijela cijerlu svoju tužnu pricu. Mislim da je skužio da sam bila pijhana. A možda i nije=?