Danas sam skužila. Otvoriše mi se novi svjetovi. Sunce je zasjalo (samo figurativno) i obasjalo ovo moje malo, glupavo i pomalo psihotično potkrovlje.
Većinu ljudi muče slični problemi, ne moram ih ni nabrajati. Način rješavanja je ono što nas razlikuje. Neki se odlučuju za self help priručnike (ako isti nemate i ne možete si ga priuštiti, napisat ću vam ga ja, za već od 7 kuna, toliko košta kava u meni najbližem kafiću.gratis druženje sa mnom), neki čitaju Kvelja, neki religiozno kupuju Cosmo/Men's Health (precrtaj suvišno) i gutaju članke poput 'učinite ga svojim robom u 3 koraka/kako da se žene bacaju po vama dok spontano trgaju sa sebe odjeću a neke pritom i laju', neki slušaju album zenbudističkog naziva 'Rodiš se i umreš' (available na svakoj boljoj benzinskoj), neki sjetno šetaju gradom kontemplirajući o idealu ljubavi kao takvom i tek ponekad stanu i pomirišu cvijeće (Zvijer), neki se odaju promiskuitetu po lokalima gdje zalaze ljudi sumnjive seksualne orijentacije (dečko iz grada pored Antunovca), a neki (tu bih sad, jel'te, došla ja) izabiru najinteligentnije rješenje – denial.
Da, dobro ste pročitali, denial. Kada sam svladala staru istočnjačku metodu deniala (nastalu prije skoro tri tisućljeća u planinama Laosa) život mi je postao puno ugodniji i mirniji. Želudac me nije bolio, nisam patila od nesanice, ne ispravljah krive Drine (neka mi netko objasni kako je ovaj izraz nastao, molim vas!), nisu me mučila egzistencijalna pitanja. Jednostavno, probleme sam uklanjala snagom volje. Ne Kveljovski, što bi značilo da problema više nema, moji problemi su i dalje bili tu, dapače neki su bujali, ali ja sam ih suptilno i gotovo damski ignorirala.
Međutim, kako gotovo svaka istočnjačka receptura izgleda pomalo jadno i pozerski kada je prakticiraju zapadnjaci, tako je i moj denial počeo pucati po šavovima. Snovi su mi postajali sve ružniji (zna li itko što znači kad sanjate da ste dobili metak u trbuh, točnije tamo di je slezena?), potisnutog gnjeva bilo je sve više a oči mi par puta zasuziše iako nisam slušala CD Brus Vilisa (da, ja to imam. to postoji.), spavala sam predugo, zatvarala se u svoje već opjevano potkrovlje prečesto.
Um ne možete spriječiti da radi i stvara, posebno ne tako izvanserijski i izvanredan kao što je moj, denialu je morao doći kraj. Htjela ja to ili ne, došlo je vrijeme da se ulovim ukoštac (ni ova riječ mi nije baš najjasnija) sa svime što me muči. OK, ne baš svime, telefonski račun i dalje ignoriram. I moju sad već predugu i pre 'the final countdown' kosu isto još uvijek ignoriram, jer potrebna je psihička priprema za frizerku i njene mudrosti.
U svom višegodišnjem postojanju primijetila sam da me, kao i svaku prosječnu misicu iako ja misica nisam, najviše muči nepravda (o bože ne mogu vjerovati da sam ovo napisala.ofucanije bi bilo jedino da sam dodala i 'laž'), mir u svijetu (e ovo je sad već čista zajebancija, nisam mogla odoljeti) i međuljudski odnosi, kako oni obiteljski tako i prijateljski i ljubavni. I naravno, kao i svaku prosječnu ljudsku jedinku, život me u nekoliko navrata dobro našamarao. Sa razočaranjima od strane prijatelja se nekako nosim, nećemo sad u srcedrapateljstvo i patetiku.
Ali, ljubav, ljubav je tema mog današnjeg posta i do nje sam, eto, nakon 4 odlomka konačno i došla. Ljubavna bol kao takva neopisivo boli, u ekstremnijim slučajevima dovodi do nekih vrlo čudnih pojava, kao što su nalaženje sebe u karabaj karabaj tekstovima Huljića, odlazak u pederluk (tema za jedan poseban post), idealiziranje osobe koja nam je upravo iz srca napravila mljeveno meso i zatim ga pomiješala sa životinjskim iznutricama pritom izvikujući socijalističe parole, sve u sklopu nekog performansa. I sada mi, zgaženi od strane voljene/voljenog obično uskoro ulijećemo ili u istu farsu sa sličnim performerom ili se skrasimo u nečemu stabilnom i sigurnom i pouzdanom (kao Chris u South Parku koji je zamijenio neobuzdanog ali uzbudljivog Sadama) ali, nemojmo se zavaravati, krajnje dosadnom. I tu se većina nas stanovnika Zemlje (osim nekih plemena u stepama Azije) potpuno pogubi, nevažno u koju krajnost odemo završimo u vezi koja je u najboljem mogućem izdanju prosječna. Nerijetko se dogodi i dijete i sve preraste u stihiju i jedan hjuđ denial koji postaje način života. Ako smo skroz emocionalno mrtvi mi smo glavni junak Camusovog 'Stranca' i imamo neku osobu pored sebe koja nam je, citiram, „ono, draga. kajaznamjebote, pa nije ona anđelina đoli pa da ću sad bit lud za njom osim toga brijem da bi i anđelina dosadila nakon par godina. espadrila, prevelik si idealist, najebat ćeš'. Ako smo pak emocionalno živi, ali odustali, onda (ponovo citiram) „tu i tamo pregrizeš govno, jebiga. nekad ona, nekad ja, pa neću valjda ostat sam. nije da je ne volim ali nije ni da je VOLIM. dogodi mi se nekad da upoznam neku curu za koju osjetim nešto, jebiga malo se povlačim sa njom, ova moja ništa ne sazna i to je to. tko će sad prekidat vezu od tolikoitoliko godina?!“.
Samo o stjecaju okolnosti ovisi kada i da li koja od ovih veza puca. Ako naleti još bolji , ljepši i mlađi (osim ako je u slučaju most, tada volimo još stariji), onda dosadašnji model mijenjamo novopristiglim. Inače ne mijenjamo konja koji (zapravo ne) pobjeđuje.
Čemu sve ovo?
Budući da svaka priča ima svoj početak sredinu i kraj, tako ima i moja, koja nas sada vraća na početak.
Uzrok leži u denialu. Onom gore opisanom denialu. Kako se sa problemima iznimno teško suočiti, denial je idealno rješenje. Međutoa, sve se vraća sve se plaća. I samo hrabar slavi. I ne znam još koju bih tu mudrost nadodala. Naime, ako smognemo hrabrosti suočiti se sa svojim bulšitom i manama i porno prošlošću, veće su šanse da u budućnosti budemo bolja izgrađenija i poželjnija osoba te u konačnici sa nekim nama jako odgovarajućim i srcu ugodnim odjašemo u suton. U praksi, to rade samo rijetki. Većina u ljudima koje upoznaje traži sličnosti i kada istih nema, traži ljubav i kada ista zapravo ne postoji, traži bilo kakav dokaz o privlačnosti i zaljubljenosti i redovito ih nalazi, jer dovoljno je samo jako željeti, jel da Kveljo? Sve je to razumljivo, da odmah naglasim, jer samoća je ružna stvar i teško ju je okrenuti sebi u korist. Lakše je, u želji za nečijim zagrljajem, dodirom, komplimentima ili novcem, uploviti u denial i uvjeriti se da nam se dogodila ljubav.
Trebalo bi ipak u ljubav krenuti sa nekakvih čistih i jasnih pozicija a ne ulijetati k'o muha bez glave. I zato, dva moja preostala čitatelja koji još imaju živaca za ovaj predugačak post, Vronski i Ana nisu imali šanse od početka. Ona je imala išjuz sa mužem i tu nikad nije bilo ljubavi, a imala je dijete sa njim. Sa Vronskim je bilo uzbudljivo, jer denial uvijek donosi divnu rasterećenost. Ali problemi ne nestaju, a u Tolstojevo vrijeme nije još bilo Kvelja to save the day.
Izbjegavanje deniala je bolno i na trenutke luzerski, ali dugoročno nas uči što volimo a što ne volimo i tinejđerski jako vjerujem da naposlijetku miče onu vječnu razum ili srce dilemu te je spaja u jedno. Ako znate tko ste i što ste znat ćete i tko i što vam se sviđa pa ćete voljeti i srcem i glavom. Srce i glava, kada prođu proces pomirbe i potpišu ugovor o stabilizaciji i pridruživanju, čine nenadmašni dinamic duo ilitiga najjaču moguću erogenu zonu. Onaj tko tu zonu uspije dotaknuti i koga taj duo prepozna – je vaš sugar daddy. Vaš čouk. Osoba koja vas pali i psihički i fizički. Osoba koju VOLITE.
Moj prijatelj kaže da je sve to super i fino ali da time natalitet Hrvatske trpi jer oni gore opisani štancaju djecu dok ja spoznajem sebe i ko momak živim a sve ko fol zato jer vjerujem u ljubav. E jebiga. Svijet će morati još neko vrijeme egzistirati bez malih Espadrila.
* Naslov, kao što je primijećeno, nikakve veze sa Carverom nema. Imam knjigu ali ne očekujete valjda i da sam je pročitala. Lijepo mi izgleda na polici, ovako crvena paše uz marelica zid.
APDEJT:
Prvo, Beštija moli Darth Vadera da otvori blog i želi da to bude jako vidljivo i da on to sasvim sigurno pročita.
Drugo, gledah King Konga, i to baš sa Beštijom (koje li slučajnosti). Mislim da sam dotaknula vrhunac u svom prežderavanju kokicama, kao ono kad Cartmanu pregori osigurač za smijeh jer je vidio ljude koji umjesto glava imaju guzice.Bojim se da su mi se zgadile kokice.
Treće, vidim da ste pokazali popriličan interes za Brusov CD. Probat ću staviti koju od pjesama tu na blog, ako vam se svidi neka vaši ljudi kontaktiraju moje ljude.
Post je objavljen 15.12.2005. u 11:55 sati.