Nekoliko puta sam pokušavala napisati post. Ne ide. Vječno ljuta E očito nije za ništa osim za druženje sa svojim gramofonom. Koji ovih dana dokazuje svoju svrhu.
Malo je ljudi sa kojima možete podijeliti užitak slušanja ploča. Sve knjigice koje bih sada rado popljuvala ali neću vole naglašavati kako je velika stvar naći osobe sa kojima možete dijeliti tišinu. Bulšit. Još veća je stvar naći osobe sa kojima možete dijeliti muziku, posebno kada ista dolazi sa ploče. Ploču ne puštate da vam bude muzička podloga dok pričate o rasprodaji cipela ili susretu Švedske i Paragvaja na predstojećem Mundijalu. Ploču puštate jer želite slušati pjesmu.
Sa malo ljudi slušam ploče. Ne želim se dovesti u situaciju da izgubim živce dok mi usred 'Breathe' od Floyda netko počne komentirati Big Brother ili Antino uhićenje.
Sa 16 sam mislila da je strašno bitno da ljudi oko mene slušaju muziku koju i ja slušam. Sa 21 sam mislila da to nije bitno. Sada mislim da nije bitno, ali nije ni nebitno. Sa onim koji nemaju isti ukus kao ja uvijek ću naći neki kompromis (ili tišinu) ali sa onima koji dijele moju ljubav prema nekoj pjesmi, bendu ili melodiji je druženje pravi užitak. Jer ne morate objašnjavati. Takve osobe znaju zašto se ježite na 'Us and them', zašto se smiješite kad čujete Janis kako izbacuje pluća u svakoj pjesmi, zašto vas i dalje 'Zelenu granu sa tugom žuta voća' razniježi svaki put kad je čujete ,zašto 'Riders on the storm' i danas slušate od početka do kraja iako ste je čuli nekoliko tisuća puta, taj netko vas neće pitati kakva je to dernjava na početku 'Immigrant song' i razumijet će zašto se topite na Zeppeline jednako kao i na većinu klapskih pjesama. Tu bi sad došlo i ponosno isticanje da imam na pločama Zajčevog 'Nikolu Šubića Zrinskog' ali Hreno mi je danas uništio to veselje.
Povlačim se dok mi se ne vrati inspiracija i kreativna ljutnja kao takva
E. (definitivno lijepa a ne pametna)
Post je objavljen 13.12.2005. u 14:19 sati.