Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

nedjelja, 29.04.2007.

Legenda o Alandiji

Što je Intosh ispričao posljednjim braniteljima pustinjskog grada Cardhalana

… Kazuj nam, kazuj nam Intoshe, o Ti koji vidiš daleko i sve znaš! Pričaj nam, pričaj nam o tom Strašnom i Nezamislivom vremenu, pričaj nam o strašnim Hladnim vatrama i tim tajnim vojskama zla! Pričaj nam, o pričaj o tom vremenu kada je Zemlju nastanjivala najplemenitija rasa ljudi iz doba tih Slavnih gradova, pričaj nam, tko će sada zaustaviti Prozirne sjene i tko će nas sada voditi na bojnom polju Herofahlha?! … Da, u tom Strašnom i Nezamislivom vremenu, niotkuda i odjednom svi Okolni narodi, koji su tek stasali u Hrabre narode, zapamtili su legendu koju su im ispričali starci koje su oni nazivali Sychythe, a tu legendu sada ću i ja vama pričati. Nitko se više ne sjeća, nitko, pa ni najstariji među Sychythama tko je i zašto u crvenom pijesku zapisao: 'Trideset je najboljih ratnika u moćnome Savezu kojeg oni imenom svojim nazvaše kada Divlju rijeku pregaziše … a kada se tim ratnicima pridruži još dvadeset ratnika u čijim očima blješte sjaj i tajnovitost davno prije Zaboravljenog vremena, bit će to znak na koji će mnoge vojske Okolnih naroda pohitati na bojno polje Herofahlha, mnoge će se zastave vijoriti na vjetru … Tu je zapis prekinut i oštećen do nečitljivosti, ali Sychythe su jedini koji znaju za cjelovit zapis. Nitko ne zna odakle su Sychyte saznale za ovu legendu, ali legenda se brzo proširila i stala je kružiti, a pričala je o plemenitim ratnicima napadačima. Bili su to ratnici lutalice i osvajači koji su živjeli na ušću Divlje rijeke Mandraghonha. Bili su oni svi od reda spremni da se bore i da izginu. Danima i noćima uporno su nešto tražili, a kada bi strašni vjetar Actyalan donio hladnoću sa sjevera, oni bi posjedali u nekakav tajanstveni krug i zapalili vatre. Ogrnuli bi se tada svojim plavim ogrtačima i strpljivo čekali mirno sjedeći u krugu i pažljivo osluškujući šumove noći, te uporno promatrajući nemirnu igru vatrenih jezika vatri koje su zapalili u krugu. Svi su govorili da su to davno prije zaboravljeni i izgubljeni ratnici s bojnog polja Herofhal kojima su Hladne vatre ukrale njihove sjene, te da oni sada uzaludno traže svoje sjene koje su izgubili u borbi s Hladnim vatrama. Onda jedne noći dogodilo se nešto … Sa sjevera, sa Snježnog oceana, zapuhao je hladan vjetar, neobičan za to doba godine i to doba noći. Vjetar je plamtio i stenjao, baš onako kako ga je legenda Sychytha oduvijek najavljivala i opisivala. Legenda priča dalje da se na Snježnoj planini, koja je nadvisivala tajanstvene šume srebrenog bora, pojavio On. Bio je to Andraghonh, spavač ispod pijeska, kako Ga je zapamtila naša legenda, dječak Nebomšetač, kako su Ga vidjeli mudri Sychythe, Razigrani dječačić, kako Ga pamte Hrabri narodi, Gospodar rata i bitaka kako pak su Ga zapamtile same Hladne vatre … Bio je On Svijetlost, koje se boji zlo carstvo Tykanderoghe, bio je On Nada, koju čeka moćno kraljevstvo Hyperareye. Pod Njegovim nogama kretao se strašni vjetar Actyalan, a u Njegovom dahu spavala je strašna Athumasya, u Njegovim očima nazirala se opasna Anybeatha. Bijaše velika Njegova snaga i moć koju su Mu poklonili Bogovi sa Zvijezda, a upravo Oni su Ga i poslali da pomogne Onima koji su u Praskozorje Vremena pomogli Bogovima u borbama na bojnom polju Herofhala. Bio je On posljednji među posljednjim velikim ratnicima koji su bili potomci najplemenitije rase ljudi koji su nekada davno prije nastanjivali Zemlju … Da, djeco Wananunhe! On će se pojaviti u ovoj našoj zauvijek prokletoj zemlji Wananunhy, a pratit će ga Njegovi najhrabriji i najodaniji ratnici koje je ikada prije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo vrijeme … Onda kada padnu prve kiše Shakazeye i natope ovu žednu zemlju Wananunhe, na bojno polje Herofahla pohitat će tisuće najhrabrijih ratnika Okolnih naroda sa svim svojim blistavim oružjem, s tisuću zastava koje će se opet ponosno vijoriti na vjetru. Bit će to brojna i velika vojska na čijem će čelu stajati On, brižljivo okružen i ljubomorno čuvan od moćnih i bitkama vičnih Vitezova vjetra. Da, djeco Wananunhe, bit će to moćna vojska probranih junaka koja će se hrabro ogledati sa silama zla koje su već jednom, a davno prije Osvita vremena, doživjele svoj poraz na bojnom polju Herofahla … Eh da, djeco moja, On, miljenik vjetra, Spavač ispod pijeska, On! On jedino može zaustaviti Prozirne sjene Hladnih vatri koje se već danima okupljaju na bojnom polju Herofahla, a znajte On je već tu, a ovamo Ga je dovela nitko drugi nego Wyxenha, ta predivna princeza Toplih mora Južnih. Djevojka u čijim žilama teče najčistija krv amazonskih mitskih vila Charyzmhy … Nazočni ratnici zbunjeni i umorni od stalnih napada Hladnih vatri, odjednom podignu svoje tupe i nezainteresirane poglede, a onda se visokim kamenim bedemima prolomi žamor koji završi tihim šaputanjem sve dok jedan od njih malobrojnih koji su ostali na bedemima ne upita u nevjerici: 'Kako ti to znaš starče da je On već stigao u Wananunhu? Gdje su ti njegovi mnogobrojni odredi i zašto nam već jednom ne pomogne zaustaviti Hladne vatre?' Stari se Intosh tajnovito osmjehne: 'Zaboravili ste legendu koju su vam pričali vaši djedovi. Sjetite se, pokušajte se sjetiti … kao ruža bit će crven pijesak Wananunhe, a sva živa bića izgubit će svoje sjene … Pogledajte pijesak je već danima crven kao ruža, a pogledajte gdje su vam sjene! Doista, ratnici Pustinjskog naroda stanu tražiti svoje sjene, ali uzalud! Ništa više u Wananunhy tog trenutka, ni jedno živo biće Pustinjskog grada Cardhalana, više nije imalo sjenu, pa čak ni visoki kameni bedemi i kule više nisu bacale sjenu na crveni pijesak. (Athumanunh će ispuniti svoje već prije dano obećanje i objasnit će gdje su nestale sjene. Naime, Cardhalan se nalazi točno na crti koju mnogi od vas raspoznaju i kao ekvator. Dakako, ne ekvator, ali nešto slično postoji i u Athumanunhovoj legendi, a kako je sunce točno u podne toga dana, jedino toga dana, okomito padalo na tu zamišljenu crtu ništa živo ni mrtvo u Cardhalanu ne može imati sjenu, jer sunčeve zrake padaju skroz okomito. Eto ga logično, ali u ono Vrijeme, u ono doba, koje opisuje Athumanunh, to je doista moralo biti zbunjujuće i proizvesti misterij i tajnovitost, a pogotovo što se baš taj dan poklopio s dolaskom Alanđana u Wananunhu, tu predivnu zemlju duhova, jer jedino duhovi ne ostavljaju sjene.)

subota, 28.04.2007.

Legenda o Alandiji

Wnananunha – zemlja bez sjena

Bilo je to u ono doba kada su strašni ratovi, ratovi nazvani Wanderdonskhy ratovi, već bili zahvatili rubne dijelove nekada moćnog i slavnog, a sada zauvijek propalog kraljevstva Desertye. Nikome od Okolnih naroda, a najmanje Pustinjskom narodu, više ništa nije bilo razumljivo. Njihove stare legende, koje su se trebale ispuniti i postati stvarne, sada su se potpuno ispremiješale i izazvale nove nesporazume i nedoumice. U zauvijek prokletoj zemlji, zemlji u kojoj nije bilo sjena, u zemlji koju su strašno poharali odredi Hladnih vatri, u zemlji Wananunhy, zemlji žeđi, dogodilo se nešto što nitko nije mogao objasniti. Naime, već danima padala je hladna kiša, a svjetleće munje nemilice su parale nebo uz stravičnu tutnjavu gromova koji su prekidali jednolično zavijanje vjetra koji se tko zna otkuda i tko zna zašto odjednom podigao. Nemili pljusak stvorio je, te nakon stotina godina i napunio korita oduvijek suhih potoka blatnjavom vodom. Ta sijevanja munji na trenutak bi osvijetlila sivi grad Cardhalan, posljednji grad koji je još uvijek nekako odolijevao naletima Hladnih vatri. Zavijanje pasa i mijaukanje prestrašenih i gladnih mačaka upotpunjavao je ovo sivilo, prolom oblaka i ovu tmurnu večer koja kao da je najavljivala da će se s jutrom dogoditi nešto što će zauvijek izmijeniti sudbinu ovoga napaćenoga Pustinjskog naroda. Na pustim ulicama Cardhalana jedna je prilika žurno potražila sigurnost toplog ognjišta u lokalnoj i prljavoj, uvijek zadimljenoj krčmi. Dok je prolom oblaka bio sve jači na mračnom nebu iznad Wananunhe, u nepoznatoj oblasti Deserthye, davno prije propalog kraljevstva, u nepoznatom pustinjskom gradu Cardhalanu, u prljavoj lokalnoj krčmi, u zadimljenom kutu, sjedio je neobrijan stranac ogrnut svojim plavim, nekada predivnim, ogrtačem koji je sada izgledao poput dronjka. Svima je bilo jasno da taj stranac ne pripada poznatom plemenu Pustinjskih ljudi u Deserty, ali njegov nezainteresirani pogled i njegovo bezvoljno ispijanje pića iz prljavog pehara, nikoga baš nisu previše uzbuđivali. Onda se kod stola tog stranca, nezainteresiranog za okolinu, pojavi starac kojeg su svi poznavali pod imenom Intosh. 'Dozvoli mi stranče da Ti pročitam sudbinu iz dlana.' Zamoli starac. Stranac podigne pogled, na trenutak se čak i osmjehne, a u njegovim očima zaiskri vatreni pogled, što pak stari Intosh odobri klimanjem glave uz tajnoviti široki osmjeh. 'Što bi mogao vidjeti u mom dlanu dobri starče? Vatru i dim, čelik i smrt, tugu i jad … Nemam ti ja starče više sudbinu, izgubio sam i prijatelje i neprijatelje, a i voljenu ženu, eh … Popij piće sa mnom dobri starče i evo uzmi srebrenjak, to je sve što imam! Progovori stranac, ali stari Intosh sada uz vidljiv osmjeh malo sigurnijim glasom i neobičnim za starca njegove dobi prozbori. 'Nisi Ti stranče odavde, nisi Ti ono što bi želio da mi svi vidimo! Ti ne pripadaš ovamo, a u Tvojim očima plamte vjetar i vatra. Za neprijateljima nikada ne tuguj, a prijatelji ako su ti pravi i odani već će Te pronaći sami. Hmm, a voljena žena, pa zbog Nje si i došao ovamo i nije Ona izgubljena, samo je Ti tražiš na pogrešnom mjestu Gospodaru zaboravljenih i davno prije izgubljenih.' Sada stranac munjevitom brzinom podigne pogled i uhvati starog Intosha za ovratnik ogrtača. 'Kako si me to nazvao starče, o čemu ti to buncaš? Ti kao da nešto znaš starče?!' Stari se Intosh glasno stane smijati. 'Naravno da znam, pa čekam Te od samog Osvita vremena! Zar si mislio da će Te ova brada i prljava odora sakriti? Pogledaj van! Pogledajte svi vi van! Dolaze! Dolaze, kiše sa sjevera dolaze, nošene brzim vjetrom Actyalanom koji plamti, jauče i stenje i zavija. Samo zbog Tebe on donosi kiše u ovu zauvijek prokletu zemlju žeđi. Noćima ja već slušam pjesme Zaboravljenih ratnika, a bojno polje Herofhal kao da je ponovno oživjelo. Zar prije nekoliko dana Hladne vatre nisu na misteriozan način pretrpjele prve poraze u propalom kraljevstvu Desertye? Koga ti davno Zaboravljeni ratnici neumorno traže bojnim poljem Herofahla? Traže Tebe, izgubljeni Te ratnici uporno traže po bojnom polju, a Ti pak tražiš gospodaricu toplih mora, predivnu Wyxenu! Uspio si prevariti Sychythe i zbuniti Pustinjski narod, ali ne i mene. Samo zato što Ti danju spavaš ispod pijeska on je kao ruža crven!' Stranac naglo ustane, a ispod ogrtača zvekne čelik njegova pancira i teškog mača, mrkog pogleda poviče na starca. 'Ti mora da si previše popio, ili si poludio od sunca, o čemu buncaš starče?!' No, sada su svi u krčmi okrenuli glave prema kutu. 'Ne, nećeš me prevariti, strašno sam umoran od potrage za Tobom, a sada kada sam Te pronašao, neću Te više pustiti! Pođi sa mnom u moje skrovište pomoći ću Ti da pronađeš lijepu Wyxenu, pa da konačno mogu na miru umrijeti. Ti i Wyxena na predivnoj Snježnoj planini i legenda je konačno živa, a Hladne će vatre bilježiti svoje poraze. Čujem u daljini tutnjavu Tvojih odreda, vidim te najhrabrije ratnike koji samo zbog Tebe dolaze ponovno na bojno polje Herofahla i osjećam da se više ničega ne boje. Čujem zveket oružja i vidim njihove bezbrojne zastave na vjetru, a osjećam strah i tjeskobu Hladnih vatri koje će uskoro zabilježiti nove poraze.' Od silnog uzbuđenja stari se Intosh onesvijesti, Alanđanin ga uhvati, a ispod se ogrtača pokaže mutan oklop, ali i jasno vidljiva zvijezda Hawalandha na njemu, te teški mač optočen srebrom, zlatom i draguljima. Pustinjski ljudi u krčmi prepoznaju zvijezdu iz starih legendi i silno se uplaše, te redom padnu na koljena. Među njima je Onaj kojeg su čekali! Vani kiša i koja je sve jače padala sada stane topiti crveni pijesak zemlje žeđi, a voda koju iznenada osjete u ustima Pustinjski ljudi postane hladna i okrjepljujuća. Bilo je sigurno da je Onaj kojeg su čekali konačno tu, a njegovi Ga ratnici čekaju na bojnom polju Herofahla. Ova vijest letjela je brzinom vjetra i širila se među napaćenim i bezvoljnim ljudima Pustinjskog naroda i oni konačno osjete da je On konačno stigao i u davno prije prokletu zemlju duhova, zemlju u kojoj su davno prije Božanski ratnici izgubili svoje sjene, u napaćenu zemlju žeđi, a s njim su i njegovi najbolji odredi…

nedjelja, 22.04.2007.

Legenda o Alandiji

Poput iznenadnog praska razlila se jutarnja svjetlost nad proplankom šume Mynechyz koji su Alanđani nazivali Wolsha. Sonsyrey je Wolsha u tom trenutku doista morala izgledati kao mjesto gdje je Vrijeme uhvaćeno i stoji. Jutro se nezaustavljivo budilo uz posljednje sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples i nepovratno nestajale. Sonsyrey nije mogla odrediti da li je dan tek započeo, ili se ponovno spušta noć, jer Wolsha je bilo to tajnovito i misteriozno mjesto o kojem bi kazivali i stalno ponavljali u legendama o Dječaku i Vjetru simpatični starci Sychythe. Bilo je to doista mjesto gdje se gasio dan, a vjetrovi su plamtjeli i stenjali svu noć. Sonsyrey je sada znala da je samo na korak od Kawamadhe, vrata Vjetra, nazivali su Alanđani to mjesto, mjesto gdje se Alanđanin igra s opasnim ledenim polarnim vjetrom Actyalanom koji ga ljubomorno čuva. Udisala je tako Sonsyreya jutarnje mirise Sylenca koji su odisali svježinom srebrenog alandskog bora. Doista, sada je Sonsyreya vjerovala Panđinim riječima koje je on znao toliko puta, kroz oblak dima iz njegove lule, hvaliti i veličati: …'nigdje ne rastu i ne mirišu ljepše i tajnovitije šume srebrenog bora kao u dolinama Sylenca.' Sonsyreyne umorne i snene plave oči, oči kakve još nije zapamtilo to Strašno i Nevjerojatno Vrijeme, sada su poprimile svu ljepotu. Suze koje su same kanule iz njezinih očiju doista su izgledale kao biseri, a srce joj je stalo sve jače udarati. Usred nepreglednog carstva hladnoće, snijega, leda i magle, na samim Vratima vjetra strašnog i olujnog, stajala je najljepša Palmina leptirica. Slomljenih krhkih krila, najljepših nebesko plavih uplakanih očiju, najgušće i najduže crne kose koje je ikada vidjelo to Strašno i Tajnovito Vrijeme. Sve okolo Nje bila je Vrišteća tišina i misteriozna polarna Svijetlost, a Ona je osjećala da je snaga izdaje i napušta, pa skupi ona tada svoje posljednje snage i tiho, a u Vrištećoj tišini to je izgledalo kao prekrasan šum valova južnih mora, napokon progovori: 'Dozvoli mi Alanđanine da otopim taj led oko tvojih usana. Uzaludno me pokušavaš uvjeriti da je naša ljubav nestala s prvim jutarnjim svijetlima Sylenca. Zar sam ja sama uzaludno danima lutala ovim prostranstvima? Osjećam da mi je korak lagan i da doista ne ostavljam tragove u snijegu, osjećam snagu Tvoje ljubavi i moje srce udara poput bubnjeva, osjećam snagu uragana koji si Ti izazvao. Tvoji srebreni borovi više Te ne skrivaju od mojih pogleda i ja vidim Tvoje lice u njihovim krošnjama, a sva ova tišina koja me okružuje i pokušava me uplašiti zapravo je siguran znak da si i Ti tu negdje. Zašto se skrivaš Alanđanine, zar Ti moje lice više nije srcu drago i oku ugodno? Zašto si mi onda dolazio u snove poput Sunca koje se uvijek pojavi u ovo Vrijeme snjegova. Tvoj pogled rasipao je svu ovu tamu u prekrasan dan, a čula sam i Tvoje korake od kojih mi je srce stalo jače udarati …' Sonsyrey iscrpljena konačno izgubi svijest. Kad je otvorila oči Sonsyrey spozna da je pozorno položena u veliki, topao i mekan krevet, a u najdaljem kutu prostrane sobe primijeti nemirnu igru vatrenih jezika koji su širili toplinu iz velikog kamina. Ona ustane i ugleda na stolici pored kreveta dugu plavu alandsku zimsku haljinu koja je bila izvezena zlatnim koncima i opšivena toplim krznima. Brzo je obuče i primakne se prozoru. Pogledavši van pogled joj se sudari s Unakasovim koji je stajao nasred prostranog trga Asgrada. Nikada do danas, iako je to uvijek pokušavala, Sonsyreya nije mogla uhvatiti i proniknuti u Unakasov zagonetni pogled. Tajnoviti osmjeh Unakasov ohrabri je i ona razgrne zastore. Ratnici Unakasove pukovnije nazvani Krilati jahači upravo su se spremali na svoju redovitu ophodnju kroz misterioznu šumu Mynechyz, jer nikada ti najelitniji čuvari Zimskog bedema ništa ne bi prepustili slučaju kada je iza Zimskog bedema On, a danas su za to imali još jedan razlog više. Uz Njega sada je i Ona, svijetlog oka, daha svježeg jutarnjeg, Ona koja rukama svojim može dodirnuti njihovu sjajnu Zvijezdu Hawalandha… Sonsyreyn pogled sada odluta prema najvišoj kuli Asgrada, a tamo joj opet pogled zastane na snažnom ratniku. Bio je to Paska koji je izdavao zadnje naputke svojim tajnovitim i nepredvidivim ratnicima koje su Alanđani zvali Šumske patrole. Bilo joj je potpuno jasno da su svi oni ovdje upravo zbog Njega i Nje i da će noćas Zimski bedem biti stotinu puta jače čuvan i branjen nego što je uopće bilo i potrebito, jer koja bi se to uopće vojska tog Strašnog i Nezamislivog Vremena mogla probiti do njega? No, znala je ona itekako dobro da Alanđani nikada ništa ne prepuštaju slučaju, a ta njihova tajnovitost i opreznost sve joj se više sada i počela dopadati. Onda začuje grohotan smijeh koji je dopirao iz dvorane. Sonsyrey otvori vrata i pogled joj se zaustavi na dva snažna alandska stražara koji su mirno i u pozornom stavu čuvali ulaz u njezinu sobu. Munjevito i gotovo nevjerojatnom lakoćom Alanđani je pozdrave teškim stražarskim helebardama uz glasno izgovoreno njezino ime na alandskom: 'Handrha!' Nježno i uz puno amazonske gracioznosti Sonsyrey im se nakloni i nagradi ih svojim predivnim osmjehom, a potom potrči lagano prema vratima Velike dvorane Mynetonkha palače. U dvorani ona primijeti svoje Dyadonkhe, svoje kontese i kneginje, koje su bile odjevene u alandske duge zimske haljine crvenih boja, u društvu Vitezova vjetra, a svi zajedno su pozorno slušali priče koje je pričao najstariji među njima, uz nezaobilazan dim iz njegove lule koji za čudo nikome nikada nije smetao. Na povišenom postolju, na kojem se nalazio alandski stolac izrađen od najljepših stabala srebrenog bora, sjedio je On, a iza njega stajao je najjači među njima, Zumah koji se nikada nije odvajao od Njega. Sonsyrey otvori tiho vrata, ali to ne promakne Vitezovima vjetra koji odmah munjevito okrenu glave u tom smjeru kao da je iznenada odatle došla opasnost po Njega. Amazonke Dyadonkhe ustanu i naklone se najljepšoj među njima, a Vitezovi vjetra istodobno pozdrave alandskim, davno prije zaboravljenim, pozdravom (stisnuta desna šaka položena na lijevu stranu prsnih oklopa). Ustane i On i pruži ruku prema Sonsyrey te joj pokaže mjesto uz sebe: 'Wen dorha naton shi Shangrha!' (Ova noć po Tebi je ime dobila) Sonsyrey se osmjehne i odgovori na čistom alandskim dijalektu, što pomalo ostavi zbunjene Vitezove vjetra: 'Il mil nie Alandhos, wienehl Akhty!' (Nikada je zaboraviti neću Alanđanine, miljeniče vjetra. Vani je tama polako popuštala i noć se nezaustavljivo prosipala u prekrasan dan, a snježni visoki vrhovi Wyghena polako su izranjali iz tame, iako su gornji dijelovi još uvijek bili obavijeni gustom maglom. Duboko u pećini ove misteriozne planine jedna je tajnovita prilika nešto je zbunjeno objašnjavala ostalima, kojih je moglo biti tridesetak. Onda se svi, njih tridesetak, stanu gromoglasno smijati od kojeg prve dnevne ptice prestrašeno uzlete iz krošnji srebrenog bora …

petak, 20.04.2007.

Legenda o Alandiji

Sjedili bi oni tako tu, oko vatri koje bi zapalili u krug, ogrnuti svojim plavim ogrtačima, na toplim i mekim kožama. Promatrali bi oni nemirnu igru vatrenih jezika, ali i pozorno osluškivali zvukove i šumove noći. Kada pak bi na visokoj snježnoj planini ugledali znak koji bi danima strpljivo čekali, jedan po jedan uzimali bi svoja drvena koplja i nestajali u mračnoj šumi srebrenog bora i tada bi sve opetovano počelo. Da, tada bi počelo to zagonetno i misteriozno vrijeme, Vrijeme snjegova, kako su to doba noći nazvali Alanđani…

Palača Mynetonkha, Asgrad, grad prozirnih zidova, grad Vitezova vjetra, alandski grad ispod maglovite, tajanstvene i misteriozne planine Wyghen. Alandski stražar mirno šeće ledenim i smrznutim bedemom, a smrznuti mu snijeg škripi pod nogama. Vani je jako hladno, krv se ledi u žilama, ali Alanđani ne osjećaju hladnoću. Cijeli grad još uvijek spava obavijen nekom misterioznom svjetlošću od onog trenutka kada su se s vrha Wyghen planine spustili Sonsyreya i Andraghonh. U predivnoj zimskoj palači Mynetonkha, u toploj sobi, na širokom i udobnom krevetu, spava Shagan, a pored njega leži crnokosa princeza Sonsyreya. Jutro je tek počelo svitati nad krošnjama srebrenog bora, a visoka planina Wyghen obasjana prvim zracima sunca izgledala je doista kao vrata koja vode u Izgubljeni svijet. Amazonka odjednom ustane, na trenutak bljesne njezino prekrasno golo tijelo, a onda se ogrne toplim ogrtačem. Alanđanin je primijeti, ali nastavi ležati. Sonsyreya se uputi prema slici na zidu koja se iznenada pomakne i zid se otvori. Iz otvora pojavi se 'Čuvar' (Xawyarac). Njegova iznenadna pojava, a još više njegov izgled, prestraši Sonsyrey. Ona prestrašeno vrisne i potrči prema Shaganu koji je već bio na nogama s teškim mačem u ruci. Istodobno u njihovu odaju upadnu stražari s hodnika te upitno i zbunjeno pogledaju Shagana. Shagan prigrli prestrašenu Sonsyrey i mirno reče Alanđanima stražarima: 'Dobro je. Vratite se na stražu, princeza je imala susret sa Brontom Čuvarem. Oboje su se iznenadili i prestrašili jedno drugog. Alanđani se smiješeći udalje, a Sonsyrey se odmakne od Shagana: 'Bront čuvar! Tko je to bio Alanđanine? To nije bio čovjek! Barem meni nije tako izgledao. Tko je to s nama u ovom tvom tajnovitom gradu Alanđanine?' 'Smiri se crnokosa, to je samo Xawyarac, a čini se da si ti njega više prestrašila nego on tebe.' – nasmije se Shagan. Sonsyrey se sada namršti: 'Ma nemoj mi reći Alanđanine! Da se smirim, jer je to samo Xaw… i još sam ja njega uplašila. Slušaj me sada dobro ti dječače! Razgovaraš sa životinjama, pričaš s kutijama, zapovijedaš munjama i gromovima, mijenjaš vremenske prilike kako ti se prohtije, nosiš mitski mač, a po palači ti šeću najružnija čudovišta koja sam ikada vidjela. Nisi li ti stvarno neko davno prije zaboravljeno Božanstvo iz naših legendi?!' Shagan stane umirivati Sonsyrey: 'Daj se smiri Sonsyreyo, pa što ti pada na pamet?! Nemoj vikati probudit ćeš i uzbuniti pola Asgrada. Obuci ovu odoru i ideš sa mnom da konačno vidiš tajnu Asgrada!
Nakon nekoliko trenutaka Sonsyrey je zbunjeno koračala tajnim prolazom prema pećini Wyghena u kojoj je bila tajna baza Xawyaraca…

petak, 13.04.2007.

Legenda o Alandiji

Kada je Sonsyreya mislila da joj više nema spasa, odjednom kroz vjetar začuje se glasan povik: 'Dyngho, odbij!' Sonsyrey se okrene i ugleda Shagana odjevenog u debelo toplo krzno, slično krznu bijelih vukova. Vukovi poslušaju Shagana i legnu potrbuške zadovoljno i ležerno mašući repom. 'O, Boginjo blaga, pa ti stvarno zapovijedaš i životinjama Shagane! Još samo da te vidim da letiš među zvijezdama i povjerovat ću da si ti stvarno Medyay kojeg opisuju Sychythe i Charyzmhe.' 'Hajde princezo, od hladnoće si počela buncati, a te tvoje amazonske legende ispričat ćeš mi u toplini pećine Bywakh.' – Nasmije se Shagan i nešto progovori u neku kutiju, što ponovno kod Sonsyreye izazove čuđenje: 'S kim to i u što to pričaš Shagane? Kakve sve to tajne čuvaš u ovoj divljini carstva Bijele smrti?' – Shagan se okrene prema princezi i nježno je pomiluje po promrzlom, ali lijepom i nježnom licu: 'Još u Čarobnim vrtovima točila si mi nektar i mazno se uvijala oko mene želeći upoznati moje tajne, zar ne, Plavooka? Eto vidiš, sada ih i upoznaješ. Samo te molim, nemoj se toliko uznemirivati i uzbuđivati, jer mnoge ti stvari nikad neće biti jasne. Opusti se i nemoj se brinuti, sve prepusti samo meni, a sada se nemoj uplašiti. Polako se okreni i upoznaj mog Boltharha. On će ti pomoći do vrha i nosit će te na svojim leđima, jer do tamo imamo još pola sata hoda, a snježna mećava samo što nije počela.' Sonsyrey se okrene i zamalo se onesvijesti ugledavši velikog polarnog bijelog medvjeda. 'Ne, ne! Sada stvarno vjerujem u legendu i ništa me više s tobom neće iznenaditi. Ništa mi više nemoj ni pokušavati objasniti, jer malo je potrebno da poludim! Uzmi ovaj svoj mač i pripremi se da mi to konačno objasniš u toplini te tvoje pećine i ne pokušavaj se više izmotavati kao u Čarobnim vrtovima. Pravio si se da te je nektar ošamutio i opet si se Alanđanine igrao s mojim osjećajima, zar ne? – zbunjeno je gledala Sonsyreya u velikog medvjeda koji je tiho brundao. Shagan se ponovno nasmije i reče: ' Ne, Sonsyreyo tvoji mi osjećaji puno znače i doista volim biti s tobom. Upozorio sam te Shangro na svoje postupke, pa te zato molim da mi sve oprostiš, a sada se popni Boltharhu na leđa, daj mi konačno taj mač koji već jedva vučeš za sobom i da konačno krenemo!' Kada su, nakon kraćeg hoda prema vrhu planine, stigli pred pećinu, Shagan pomogne Sonsyrey i obrati se vukovima i medvjedu: 'Ostanite u pećini dok ne prođe mećava i hvala na pomoći tebi Dyngho i tebi Boltherhe! Shagan i Sonsyreya uđu u jedan otvor u stijeni pećine koji se za njima zatvori, a svijetla se upale i pred Sonsyreyom se prikaže toplo zagrijana prostorija s potrebitim namještajem puna toplih tepiha i krzna, te s još mnogo stvari koje su joj bile nepoznate. 'Iza ovih vrata možeš se okupati i malo osvježiti, naši domaćini Xawyarcy pripremili su ti najmanji zimski kombinezon koji možeš obući, a Polpah ti je uredio i toplu kupku. Tu smrznutu odjeću skini sa sebe i ostavi je tamo, a ako ti još nešto treba reci meni princezo! 'No, gdje su ti naši domaćini i tko su oni Shagane?' 'Ovo ti je dio baze Xawyaraca pripremljen za moj boravak, a da ih sada upoznaš možda bi bilo malo previše za tebe. Kada se mećava smiri spustit ćemo se u Asgrad, a tamo će ti sigurno biti udobnije. Ja moram nešto riješiti još dan dva s Xawyarcyma, a ti ćeš za to vrijeme obećati meni da se nećeš puno motati izvan grada po planini iako sada nema opasnosti za tebe, jer su te Dyngho i Bolthar konačno upoznali. Kad ja završim s poslom odvest ću te do Baharanamadhe u Sylencu, a sada mi obećaj da mojim Alanđanima nećeš praviti probleme, jer oni su slabi na tvoje čari i potpuno su zbunjeni tvojim postupcima.' Opet nježno pomiluje Sonsyreyu po kosi i pogleda je nježno u oči. Sonsyrey sada već malo opuštenija pokuša imitirati alandski pozdrav: 'Na zapovijed! Obećajem da ću biti dobra Alanđanine, ali ti se ipak požuri, u Asgradu nas čekaju braća, što će o nama misliti i vrati se brzo! – Mazno trepćući očima Sonsyreya pogleda nježno Andraghonha i nestane iza vrata koja joj je maloprije pokazao. Vani je snijeg sve jače padao, a vjetar ga je sve snažnije kovitlao. Dvije visoke tamne prilike, zaogrnute i zakarabljene u plave ogrtače, slične onim ogrtačima kakve nose i Vitezovi vjetra, pojave se na ulazu u pećinu i pozdrave se s Andraghonhom: 'Daha Anakhta Wokeramh! Xawyarh naton am bienalh sia nabadonh!'
}}}}}}}}}}

… U dubinama Sunčevog sustava, s one strane Meteorskog pojasa, na najvećem Balanmunghowom Mjesecu imena Togha, u studenoj pustoši, ispod čipke raskošnih meteora, davno prije nego je procvjetala i mnogo vremena nakon što je potonula Atlantida i propali Slavni gradovi, rasla je i cvala nevjerojatna civilizacija Xawyaraca … Eh, da, ovdje bi Athumanunh mogao priječi na još tajanstvenije i još misterioznije priče o ShaENHUthy – Zvijezdi Balanmungha, ali neće! Ostavit će to za jedno drugo vrijeme, a Vama koji ovo čitate napisat će još neke kraće isječke iz Legende o Alandiji.

ponedjeljak, 09.04.2007.

Legenda o Alandiji

Sonsyrey sjaše s konja praćena pogledima alandskih ratnika Čuvara Zimskog bedema. Ona shvati njihove poglede, te odmota ponovno teški Shaganov mač i pokaže ga svima. Asgradom se sada zaori gromoglasan poklič Alanđana od kojeg se svi iz Sonsyreyne pratnje stresu, a i sam led stane pucati. Bilo je jasno da su ovi ratnici koji se tu smrzavaju danima osjetili da je njihova zaštitnica konačno shvatila staru priču Sychytha, koju pak ni Sychythe nisu do kraja razumjeli. Ona, Gospodarica Toplih mora, bila je ta svijetlost koja je trebala obasjati Njega, pa da bi sve konačno moglo početi… Oružje Alnđana blistalo je nekom mističnom plavkastom svijetlošću koja kao da je dolazila direktno iz teškog dvosjeklog Shaganovog mača. Stari je Tahunah uz odobravanje ostalih samo tiho primijetio: 'Mač Bogova u rukama Izabrane blješti i štiti oružje Alanđana, a kada ga Izabrana preda Njemu legenda je konačno živa, a Hladne će vatre bilježiti teške poraze sve dok zauvijek ne budu poražene na bojnom polju Herofahla i bačene u vjetar Actyalana.' Potom se na ulazu u predivnu palaču Mynetonkha pojavi Panđa u pratnji generala Amaksosa i Zumaha:
'Dobro došla u Ledeni grad Asgrad, Snježna princezo, čekali smo te dugo! Nešto te putem zadržalo? Imala si možda nekih problema?' Kroz smiješak u kutu usana poželio je dobrodošlicu Panđa Sonsyrey. 'Gdje je Shagan generale Panđo?' Željela je znati Sonsyreya, a Panđa se opet nasmije: 'Dugo te nije bilo, rana mu je zarasla, pa je odšetao malo do vrha Wygena. Mač možeš slobodno dati i meni, a …' Sonsyreya se sada nasmije i odgovorom zbuni staroga Panđu: 'Ne, a ne! Mač ću predati osobno Shaganu! Panđo neka se moja i Njegova braća ugriju i opuste u palači, a Njega ću ja potražiti sama u šetnji!' 'Sada pak se Panđa uznemiri i zbuni: 'To ne smiješ, Wygen ne poznaješ i nešto bi ti se moglo dogoditi dok …' Ponovno Sonsyreya prekine zbunjenog i uznemirenog Panđu: 'Tko će me zaustaviti, a i što bi mi se moglo dogoditi? Misliš da ja ne znam da si se ti osobno pobrinuo da se planina pročešlja temeljito kako bi tvoj dječak, koji voli nestašluke, bio siguran? Ne brini se ja ću Ga sama pronaći, a ti grij svoje stare kosti uz toplu vatricu i zapali tu tvoju lulu kojom mi već danima šalješ čudne znakove!' To reče i otrči stazom koja je vodila do vrha planine, a stari Panđa samo promrmlja sebi u bradu: 'Kao dijete i plač. Jedno bez drugog ne idu. Eh, sada imam dvoje nestaška, a sve mi teže padaju te njihove igrarije. No, dobro. Bolthar i Dyngho čuvat će ih od opasnosti, a kada se dobro promrznu već će se vratiti u palaču.' Panđa pozove ostale prinčeve, princeze i njihove ratnike iz pratnje u predivnu palaču Asgrada, te stane glasno tješiti, više sebe nego ostale, da se Shaganu i Sonsyrey ništa ne može dogoditi, a onda podigne ozbiljan, mrk, ali i upitan pogled prema Paski koji je još uvijek bio na najvišoj kuli Asgrada. Paska se ponovno osmjehne i pokazujući Panđi otvoreni dlan desne šake, što je trebalo značiti da je shvatio što Panđa traži od njega, polako se okrene naredniku koji mu odgovori: 'Sve je učinjeno kako ste zapovjedili generale. Naše Ledene patrole točno su tamo gdje trebaju biti i ništa im promaknuti ne može, a Shagan je trenutno kod njegove omiljene pećine Bywakh u društvu s Boltharom i Dynghom.' Kada mu Paska znakom potvrdi da je sve pod nadzorom, Panđa samo klimne glavom i stane se spuštati prema palači Mynetonkha, gdje se trebao pridružiti ostalim Vitezovima vjetra. Istodobno Sonsyrey je sada već bila odmakla od zidina Asgrada i kretala se stazom prema samom vrhu planine, ali je i polako osjećala svu žestinu hladnoće, no, nije odustajala. Iako sva iscrpljena ona se i dalje penjala prema samom vrhu planine koji od magle nije mogla ni vidjeti, a onda odjednom pred njom se stvori čopor alandskih vukova. Vukovi je potpuno okruže i cereći svoje očnjake prijeteći stanu režati. Sonsyrey od straha klone i stane plakati, dok su se strašni polarni bijeli vukovi približavali sve više. Vjetar je sve glasnije fijukao i huk vjetra se potpuno pomiješao s režanjem vukova.

nedjelja, 08.04.2007.

Legenda o Alandiji

Uvidjevši da im se vrata Alanda neće otvoriti i da tamo ne mogu očekivati pomoć, Sonsyreyna pratnja zaobiđe u velikom luku Aland i nastavi prema tajnovitoj planini Wygen čiji su vrhovi izranjali iznad misteriozne šume srebrenog bora, a koju su Alanđani nazvali Mynechyz. Snijeg je opet zamijenio kišu i opet je hladan vjetar nosio dah ledene Bijele smrti, Athumazya nazvali su je Alanđani. No, sada se pojavila i gusta magla Anybeatha što je dodatno zakompliciralo snalaženje Hayweyovim izvidnicama. Sonsyrey ponovno shvati da mora tražiti pomoć Alanđana: 'Generale Paska prisiljena sam opet tražiti tvoju pomoć! Molim te pokaži mi put prema Zimskom bedemu!' Svi su čekali odakle će se pojaviti Alanđani i svi pogledi bili su uprti u snijeg koji je sve jače padao. Kako se ništa nije događalo, svi stanu pogledavati prema krošnjama srebrenog bora nadajući se da će one oživjeti. No, još nekoliko trenutaka ništa se nije dogodilo. Onda pak jednostavno iz magle pojavi se na stotine alandskih ratnika u odorama bijelim, prošaranim sivim iglicama srebrenog bora. Ovaj put bili su to Zimski kopljanici generala Naresha, a vodio ih je još jedan mladi pukovnik imena Fokoz (na alandskom – smrznut), ali s njima se pojavilo još nešto. Bili su to bijeli polarni alandski vukovi. Pukovnik Fokoz obrati se princezi: 'Handrho, bilo bi pametno da carske pratnje i njih same pošalješ u Aland, a mi ćemo im osigurati siguran put i smještaj u Alandu. Prinčevi, princeze i ti možete sa najodvažnijima nastaviti dalje prema Asgradu. Vukovi će te otpratiti do Asgrada, ali otuda ćete morati sami do Zimskog bedema. Zapamtite temperatura je vrlo niska i ne uspijete li nagovoriti generala Pasku da vam otvori vrata Zimskog bedema snaći će vas prokletstvo Athumazye.' Sada se Haywey obrati pukovniku Fokozu: 'Baš ste nas ohrabrili pukovniče, a zašto nas vi ne otpratite do Zimskog bedema? Ako ne želite pokazati Zimski bedem zašto ste se uopće onda pokazali i ponudili nam pomoć?' 'Prinče, ja bih vas rado otpratio, ali moje su zapovjedi jasne. Moje područje odgovornosti prestaje kod jezera Myneton, a isto tako zapovijed je da se pomogne Handrhy kada to ona bude tražila, ali samo ako to bude izričito ona tražila.' 'Dobro pukovniče, ali kako uopće vi znate i raspoznajete koja je od ovih pet princeza, redom ljepotica, okruženih bajnim djevojkama, vaša princeza Handrha? To bi mogla zatražiti bilo koja od njih.' 'Griješite prinče Haywey. Actyalan, Athumazya i Anybeatha popuštaju jedino pred toplim dahom naše zaštitnice, princeze Handrhe. Pogledajte prinče moj kosu svih tih bajnih princeza! Vidite, dok je kosa ostalih mokra i u njoj se zaustavljaju pahulje snijega, to se ne dešava s kosom Handrhe. Ne znam vam objasniti zašto, ali to je tako.' Haywey ostane zbunjen zureći u kosu Sonsyreye ne mogavši se načuditi ni toj misterioznoj pojavi, a ni sebi samome što to prije nije primijetio. Pratnja se sada razdvoji i dok je jedan dio praćen Alanđanima krenuo prema Alandu, drugi dio je praćen čoporom opasnih polarnih alandskih vukova, koji su držali stalan odmak, nastavio potragu za Zimskim bedemom. Kada je čopor pronašao prolaz između visoke i snijegom pokrivene planine Wyghen i obronaka šume Mynechyz, veliki predvodnik stane zavijati, što brzo prihvate i ostali. Nakon nekoliko trenutaka vukovi se izgube u magli, a Moskhytho promrmlja: 'Baš kako su pričale vile Charyzmhe. Dalje ne idu ni divlje zvijeri. Što li nas samo čeka kod tog Zimskog bedema?' Nakon nekoliko sati probijanja kroz snježnu mećavu Haywey zaključi da se opet vrte u krug, ali sada su mlade Dyadonkhe, koje su bile u Sonsyreynoj pratnji, počele upozoravati Sonsyrey redom da osjećaju nešto. Bio je to prastari amazonski instinkt kojim su mlade djevice mogle osjetiti zasjedu muškaraca. Mlada Sonya upozori Sonsyreyu: 'Princezo osjećam na sebi poglede tisuću očiju, a i cijelo mi tijelo nekontrolirano drhti.' Sonsyreya odmah upozori Hayweya da su vrlo blizu Zimskom bedemu i neka poveća opreznost, te objasni svim svojim ratnicima, da bilo što da se dogodi ostanu mirni, jer Čuvari Zimskog bedema kojima zapovijeda osobno general Zumah izuzetno su opasni i krajnje nepovjerljivi ratnici koji znaju da iza njih više nema nikoga, iza njih je samo On, a oni do Njega ne propuštaju nikoga. Antyopha je više puta pitala uzbuđeno Sonsyreyu da li će ih sada Alanđani napasti. No, još neko vrijeme ništa se nije događalo, a araradske izvidnice nikako nisu mogle otkriti Zimski bedem. Onda se Sonsyrey ponovno nečeg sjeti. Ona odmota Shaganov teški mač i podigne ga visoko iznad glave. Na jutarnjem suncu slabi bljesak odbije se od mača, ali dovoljno jak da osvijetli prizor kroz maglu koji do tada nije bio vidljiv. To što su sada ugledali, svima redom izmami uzdah zaprepaštenja i iznenađenja, te se svi skamene od prizora koji na trenutak postane jasan. Pojave se visoki ledeni bedemi prekriveni snijegom, a na bedemima tisuće alandskih ratnika koji su ih čuvali ogrnuti u svoje ogrtače. Velikom pozornošću i samo Alanđanima sklonom mirnoćom oni su čuvali svoje položaje i bili spremni boriti se i izginuti svi redom, samo da bi to što su vidjeli u sam Osvit vremena opet i zauvijek vidjeli. Sonsyrey sada već vidno uzbuđena i sve više nemirnija ponovno pozove Pasku: 'Generale Paska, tako vam božice Izydye, otvorite mi vrata Zimskog bedema i pustite me do Shagana! Nosim Mu njegov mač koji mora biti uz Njega, a i ja! Ja moram biti uz Njega, ako vi opet želite vidjeti svoju tajnu. Visoko gore na najvišoj kuli Zimskog bedema general Paska samo se osmjehne, pokretom ruke pokaže da se vrata otvore, a onda promrmlja samo za sebe: 'Hvala zvijezdama što si to konačno shvatila Handrho! Sada sam siguran i da razumiješ to što si napokon shvatila.' Sonsyrey praćena braćom i sestrama, te svojim i njihovim pratnjama konačno ugleda grad Prozirnih zidova, Ledeni grad, grad Asgrad koji je u vrištećoj tišini Sylenca sjajio nekom mitskom svjetlošću i odisao mirnoćom kakvu ti Južni narodi još nisu vidjeli. Već tisuću puta opetovana se priča opetovala i kao da je tu Vrijeme opet bilo uhvaćeno, tu u krošnjama srebrenih borova, u tom Strašnom i misterioznom Vremenu, Vremenu kada je Noć ukrala Dan. U ono Nezamislivo doba kada su Vitezove vjetra Zvijezde opkolile, a oni su konačno pronašli Ono što su oduvijek tražili. U toj divljoj zemlji okovanoj ledom i pritisnutoj snijegom oni se zaustave, tu grad snažnih utvrda utemelje i svojim ga imenom nazvaše, jer konačno su imali svoje davno izgubljene sjene. Konačno su pronašli Ono što su u strašnim i nezamislivim bitkama, sa još strašnijim i okrutnijim Hladnim vatrama izgubili na bojnom polju Herofahlha, to što su danima tražili, a noćima strpljivo čekali. No, sada su imali još nešto … i više im ništa nije nedostajalo. Zimski se bedem konačno aktivirao i postao još snažniji, još čvršći, neosvojiv. Zimske utvrde zaposjeli su ti Ledeni ratnici, raveline su branili Vitezovi vjetra, a mladi pukovnici koji nisu poznavali strah čvrsto su stajali na zidovima ledenim, zidovima prozirnim. Zbunjenim i sada već pomalo prestrašenim Amazonima i ostalim Hrabrim narodima sve postade jasno i vidljivo: Paskina Zimska vrata, Zumahova Zimska utvrda, Peksov Zapadni ravelin, Peksysov Istočni ravelin, Senkyny Zidovi, Unakasova Olujna vrata koja okružuju kule Wasupaya, Sague, Kalhantha, Naresha, Protyronha, Isydorha, Katakya, koje opet štite bastioni Gayume i Kaybaha, pa Posljednje uporište koje čuvaju i brane Natao, Kotaky, Dodakh, Munsy Omhopy, Scetapy, Kybah i Amaksos, te visoka kula Panđina, posljednja i najopasnija zamka prije ulaza u dolinu Sylenca.

subota, 07.04.2007.

Legenda o Alandiji

Još nekoliko trenutaka ništa se nije dogodilo, a onda se pojavio pukovnik Mandhan: 'Pozdravljam te Handrho, a pozdravljaju te i moji ratnici. Nalaziš se u području moje odgovornosti, a kakva te nevolja donijela ovamo?' Sonsyreya se osmjehne i priđe mladom pukovniku: 'Mandan ti znaš da ovaj mač pripada Shaganu i ja mu ga moram vratiti! Moraš mi pomoći da pronađem Zimski bedem!' Mandan je neko vrijeme šutio, a onda je nešto šapnuo jednom od svojih zapovjednika i potom odgovorio: 'Dati ćemo vam topla odijela i tople napitke, provest ćemo vas sve do izlaza iz šume Hawalan, ali Zimski bedem princezo moja, morat ćeš sama pronaći.' Sonsyrey zahvali Mandanu i pošto su svi dobili topla odijela i napitke, ona krene dalje prema Alandu, najvećem Alandskom gradu. Kada su prošli veliku Tawegha dolinu, Sonsyrey se zaustavi i stane promatrati velike kule i bedeme zlatnog grada Alanda. U Alandu su znali da im se primiče pratnja Sonsyreye, pa su užurbano stali napuštati grad na očigled svih iz Sonsyreyne pratnje, koji su to sve lijepo mogli vidjeti. Moskytho u čudu pogleda prema sestri i s nevjericom primijeti i upita: 'Ma, što li to oni rade? Kao da bježe iz grada, ili ja ne vjerujem vlastitim očima!?' 'Gledajte, tu kao da u njegovom krilu spava zlatni grad Aland. Njega su mu gradile mitske vile Charyzmhe, vidite ga kako samo blješti i divno sjaji na suncu. Još ne mogu zaboraviti da sam ga prije nekoliko godina posjetila i u njemu bila počasna gošća. Sada mi se zatvaraju njegova teška vrata i jasno mi daju do znanja da nisam dobro došla. Nekakva ga čudna svijetlost obasjava kao da je On u njemu … Slušajte taj zvuk vjetra što pleše u tim kulama. Osjećate li miris kiša koje dolaze sa sjevera? Sada konačno znam i razumijem što sam uradila. Ja sam kule od vjetra gradila, a zaboravila sam da je On miljenik vjetra. Pogledajte na more u zaljevu. Odlaze, lađe alandske odlaze, a kiše sa sjevera dolaze! Slušajte, čujete li njihove pjesme!?' Sada iznenada Sonsyreyu prekine sestra Antyopa: 'O čemu to oni pjevaju Sonsyreyo, ja ne razumijem ni jednu riječ!?' Sonsyreya se opet na trenutak osmjehne: 'Kao i uvijek, o Njemu! Slave svog Shagana i po tko zna koji put zaklinju Mu se na vjernost i odanost. Kišu koja će uskoro padati neće ni primijetiti, a ni hladnoća im neće smetati, a riječi … Ne, ne daju se točno prevesti, ali mogle bi biti … 'Dok plaču krošnje srebrenih borova … On Te zove krikom i gubi glas … daleko na jugu rađa se novo svitanje. Tako nekako, ali jasno je da se skrivaju u šume srebrenog bora gdje će tajanstveno nestati. To će za Njega urediti opet general Paska, a stari Panđa samo će primijetiti da nigdje nema ljepše šume srebrenog bora i da nema ništa većeg od njihove tajne … Ta tajna živjet će tako dugo dok to On bude htio, a oni će u tim šumama biti poput duhova i pažljivo će osluškivati šumove noći i strpljivo čekati Njegov znak. Bit će mirni danima, a onda kada ugledaju ono što budu čekali, njihova će tajna biti još veća i zagonetnija. Oni ruše svoje gradove i idu dalje. Poput vjetra stišavaju se njihovi bojni pokliči i nestaju u magli koja ih skriva. Onda, kada noć bude rasula tamu i otvorila svoje odaje, onda kada padnu prve kiše Shakazeye i izbrišu njihove tragove. Onda, kada vjetar Actyalan stane tući bez milosti za ikoga, onda kada se spusti još jedna beskrajna noć nad tajnovitu šumu srebrenog bora. Onda, kada tama prekrije tajnovitu dolinu Sylenca… Da, i o tomu mi je pričao u Čarobnim vrtovima. 'Drago moje dijete, odakle ti toliko znaš o njima i daj konačno reci nam, koja je to njihova velika tajna o kojoj nam stalno govoriš? Tješeći svoju najmlađu kćer bio je zabrinut car Arthur. 'Nikada ne bi povjerovali, ali izgleda da je to sve zbog ovog njegovog mača koji je stalno kod mene. Otkako sam ga podigla u Zabranjenoj dolini i spremila ga u svojim odajama, kao da sanjam Alanđane i njihovu zemlju, kao da sam sve ovo već vidjela i doživjela. Tajna pak je jednostavno On! On je njihova tajna, a ne ono što bi oni željeli da mi mislimo. Nisu to njihovi gradovi, njihove šume srebrenog bora, prostranstva Sylenca, Zimski bedem ni bilo što drugo … On, ovaj njegov tajanstveni mač i još nešto … ali što?' – sada se opet umiješa Tahunah: 'Tako je Gospodarice Toplih mora, konačno si nam i to rekla! Njega smo oduvijek čekali, mač mora biti uz njega, a to što ne razumiješ … Čula si pjesmu koju su malo prije pjevali? Koga bi On to mogao zvati u toj pjesmi? Zašto Te je pukovnik Mandhan nazvao Handhrom (zaštitnica), tko jedini od svih nas čuje tišinu Sylenca, tko od nas priča s mačem, tko čuje drhtaj srebrenih borova, zbog koga je on došao na Hyperareyu, zašto je Intosh pričao da će zbog Wyxene on dovesti kišu i vjetar u Wananunhu, zašto mi ovi starci stalno ponavljaju da su te već jednom prije vidjeli da plešeš među zvijezdama Amandho, zašto je potonula Atlantida … zašto svih ovih noći u kojima Te pratimo čujemo otkucaje Tvoga srca? Kakvu to tajanstvenu svijetlost Vitezovi vjetra čekaju da obasja Shagana, pa da sve konačno može početi iz početka? Mogao bih ja tako danima nabrajati i postavljati pitanja, a odgovor bi uvijek bio isti. Ti! Ti princezo s Toplih mora, Ti si to još nešto što nedostaje, Ti si ta tajanstvena svijetlost koja u zoru Hawalandha treba obasjati Onoga koji jaše s vjetrom, Onoga koji danima spava ispod pijeska ... Shagan već ima svoje Alanđane i Vitezove vjetra, ima svoj teški mač, a jedino mu još Ti nedostaješ, pa da se vjetar konačno smiri, kiše stanu i da počne to dugo i toplo Alandsko ljeto koje su zapamtili samo oni koji su sada među zvijezdama ogrnuti svojim plavim plaštevima. Idi i ne zastaj, jer Ti jedina znaš put do Zimskog bedema, idi prema toj svijetlosti u daljini i prati taj zvuk u tišini!'

petak, 06.04.2007.

Legenda o Alandiji

Sada se stari car Arthur, otac Sonsyreye, zabrinuto obrati caru Thanderu, svom dugogodišnjem prijatelju i savezniku:'Da ih, možda kojim slučajem, nisu iznenadili Sywolyky napadački odredi?' No, na tu opasku brzo odgovori Shynha u nevjerici odmahujući glavom: 'Iznenaditi posadu Armagedhone i prevariti Šumske patrole? To je jednostavno nemoguće care Arthure!' 'Ma što god da je bilo, bar ćemo lakše prijeći ovu stvarno divlju i opasnu rijeku.' Sada pak je zaključio car Thandher. No, iako je cijelim putem bila zamišljena i nezainteresirana za događaje okolo nje, sada se uzbuđeno javi Sonsyreya: 'Ne Haywey! Nitko ne smije preko Armagedhone ako na njoj nema Alanđana. Moglo bi se dogoditi nešto strašno, ali nemojte me pitati što jer to ni ja ne razumijem. Rijeku treba priječi na mjestu na kojem je prelaze samo odabrani. Stotinu se zelenih borova ogleda u nemirnim i divljim vodama Hesperaskhe, a samo je jedan među njima srebrni, te se ogleda i vidi u zelenim valovima. Dok mi je On to pričao ja Ga tada uopće nisam razumjela o čemu mi to kazuje, ali čini mi se da mi je sada sve puno zornije i slikovitije kada vidim zelene borove šume Pemykhen!' Sada pak se svi u čudu međusobno stanu pogledavati i zbunjeno promatrati Sonsyreyu, dok napokon Moskytho s nepovjerenjem gledajući u valove Hesperaskhe ne raširi nemoćno ruke govoreći sestri: 'Nadam se da znaš gdje je to mjesto i da je ono sigurno, jer upadnemo li u ove divlje valove ništa nas neće moći spasiti.' Sonsyreya potjera svog konja i zatraži da je svi slijede u koloni po jedan. U početku Sonsyreyn konj se propinjao i njištao ne želeći zagaziti u valove rijeke, ali Sonsyrey ga napokon smiri i on zagazi u vodu do koljena. Polako, ali sigurno konj je mirno gazio valove divlje rijeke Hesperaskhe, a stigavši do sredine Sonsyrey pozove ostale: 'Što čekate?! Slijedite me oprezno prema srebrenom boru na drugoj obali! O tomu mi je On pričao i sada mi je sve jasnije.' Dok su tako prelazili rijeku, na drugoj obali alandske izvidnice izvjestile su generala Pasku: 'Generale, princeza vodi veliku skupinu u kojoj ima nekoliko stitina naoružanih ratnica i ratnika preko Hesperaskhe.' 'Zar prelaze Armaghedonhu?' – zabrinuto je upitao Paska. 'Ne generale. Princeza ih vodi preko mosta Anexya. Što nam je činiti, generale?' Paska se glasno nasmije, te kao za sebe progovori, što zbuni na trenutak njegove ratnike iz Šumskih patrola: 'Napokon je shvatila, a nadam se i da razumije.' Potom zapovijedi: 'Neka pređu, to sada više nije naša briga. Mi smo svoju zadaću ispunili, pa neka to riješi Pekso sa svojim streličarima.' Svi iz Sonsyreyne pratnje prešli su rijeku bez problema, a na drugoj obali Sychyte su klimanjem glave nešto potiho raspravljali između sebe. Sonsyreyna pratnja nastavi put prema prvom alandskom gradu koji je osiguravao drugi prijelaz preko divlje rijeke Hesperaskhe. No, aradske izvidnice opet su u čudu dojavile. Grad je prazan, a njegovi branitelji i stanovnici nestali su. Sada Sonsyreya opet žalosno progovori: 'Alandown je ispražnjen jer nam ne žele odati put prema Asgradu, a primijetili ste da otkad smo prešli Armagedhonu nismo vidjeli ni jednu divlju životinju, nismo čuli ni jednu pticu u granama. Sve je to njihova velika tajna, a svi je oni dobro znaju, pa zar Ga legenda ne spominje i kao 'Onog koji razgovara sa divljim životinjama'? Niti ljudi, a ni životinje nam ne žele odati Njegovu tajnu i mislim da je bolje da odustanemo i vratimo se natrag, jer izgubit ćemo se u vrletima Wyxen planine i zaglaviti u pustinjama Tocy. Ako pak krenemo desno stići će nas prokletstvo strašnih močvara Wanynkhy, a potom i mračne šume Hawalanha.' No, Haywey i Moskytho ipak odluče krenuti naprijed, a i svi ostali ih podrže, pa napokon razuvjere i Sonsyreyu, te se potraga nastavi. No, ubrzo svima je bilo jasno da ih je prokletstvo Wyxen planine stvarno pogodilo. Izvidnici su se nekoliko puta vratili na isto mjesto ne razumjevši ni sami gdje griješe, a da bi stvari bile još gore počeo je puhati hladan vjetar koji je donio i prve snježne pahulje. Hladnoća se sve više zavlačila pod tanku odjeću svih iz Sonsyreyne pratnje, a vjetar je nastavio tući bez milosti za ikoga. 'Prokleto bilo, opet se vrtimo u krug! Generale Kaor pošaljite još ratnika lijevo i desno, moramo pronaći neki znak, neku cestu ili smo izgubljeni zauvijek!' – ljutio se Haywey. Onda Sonsyrey ponovno preuzme inicijativu: 'Generale Paska, ja znam da je to tvoje djelo i tvojih Šumskih patrola, ali meni je hladno i osjećam dah Bijele smrti! Morate mi odmah pomoći! Sa mnom su i braća Shaganova i njegovi roditelji! Moja braća i stotine nedužnih ratnika i ratnica koje su ovdje po mojoj zapovjedi!' 'Nekoliko trenutaka nastane tišina, čuo se samo huk vjetra i rzanje konja, a onda šok za sve nazočne. Odjednom, kao po nekoj zapovjedi, snijeg je počeo poprimati ljudski oblik! Na stotine alandskih ratnika u potpuno bijelim odorama, maskiranih lica izranjalo je ispod snijega na zaprepaštenje svih. Uzdasi zaprepaštenja zavladaju u redovima Sonsyreyne pratnje, pa i sam Haywey i Moskytho bili su iznenađeni. Alandski ratnici potpuno su okružili zbunjene i iznenađene ratnike i ratnice iz Sonsyreyne pratnje. Alanđani su prijeteće isukali oružje i bili spremni na sve, ali nisu napadali. Anubyskhe streličarke hitro okruže Sonsyreyu i prijeteći napnu svoje lukove prema Alanđanima rješene da brane Sonsyreyu pod svaku cijenu. Onda pak novi šok za sve nazočne. Alandski ratnici odjednom se zaštite štitovima i dalje prijeteći svojim oštricama, a tada pak iznenada krošnje borova poprime ljudski oblik. Na stotine Alandskih Crnih streličara ciljalo je Anubijske streličarke. Bio je dovoljan samo trenutak, pa da sve pođe po zlu, no, još jednom umiješa se Sonsyreya: 'Ne! Ne, pomozi mi boginjo Izydyo! Odmah spustite svoje strijele vi amazonske kćeri Sunca! Generale Pekso, preklinjem te, molim te, zaustavi svoje Crne streličare!'

četvrtak, 05.04.2007.

Legenda o Alandiji

Dok je tako vjetar, a tko više i zna odakle, odjednom donio miris šuma srebrenog bora koje su odisale svom svojom svježinom, a gusta se trava prekrasnih alandskih dolina Myneton i Tesekha, polagano ljuljuškala na vjetru koji je dolazio u naletima i sve je više podsjećala na veliko zeleno more. Posljednji zlatni i topli zraci sunca grijali su Alandiju nesebično, kao da osjećaju da se iza snježnih planina Wyghena već pojavljuje strašna alandska zima, Athumazya zovu je Alanđani. Bilo kako da bilo, dugo i toplo alandsko ljeto bilo je na svom uzmaku pred kratkom, ali oštrom alandskom zimom. Sunce je palo već daleko na zapad, ptice u krošnjama bora odavno su već utihnule, a posljednja se Šumska patrola vraćala u sigurnost najsnažnije alandske utvrde Askhanh. Upravo u tom trenutku kod najvećeg amazonskog grada Zabranjene doline okupljali su se šaroliki i mnogobrojni odredi Okolnih naroda koji su pohitali da pomognu najljepšoj djevojci-princezi koju je to Strašno i Nezamislivo Vrijeme ikada zapamtilo. Tu su najelitniji odredi Araradskog konjaništva pristigli sa samih nemirnih granica Mandraghona, iz tvrdih gradova Manhosha i Syryesha, a pridružili su im se slavom ovjenčani Waluzyanskhy konjanici cara Thanderha, oca Andraghonovog, iz najstarijeg grada koji još uvijek pamti Slavne gradove, Tycycacha nazivaju ga Waluzyancy. Zašto je oprezni princ Haywey oslabio svoju granicu s nemirnom i podmuklom zemljom Kotyom i povukao te prekaljene odrede s najboljim ratnicima konjanicima koje je pamtilo to Nezamislivo vrijeme? Vrlo čudnovato. Već danima Shenynhe Dyasparkhe vrlo su aktivne i marljivo označuju putove prema alandskoj Armaghedonhy. Još čudnije je to što su u gradu i elitni i ne manje opasni odredi Amaryanaca princa Moskytha. Zašto su pak oni napustili nemirne granice Syvolykyh zemalja na bojnim poljima Kaybrha i dojahali ovako daleko na zapad gdje nisu bili viđeni od samog Osvita vremena? Vrlo neobično je i to što su s Amaryanskym konjaništvom dojahale i Anubyske streličarke, vrlo opasne ratnice princeze Antyophe, sestre princa Moskhytha. Tu su već danima nazočni i odredi s Hyperareye, vrlo vješti ratnici za borbe po šumama. Zašto bi princ Aharon poslao tako daleko na sjever svoje ratnike i time u opasnost doveo svoje granice s Divljom zemljom Tyx. S odredom Wulkankhy, Zelenih čarobnica, stiglo je i desetak najmudrijih staraca Sychytha, a tu su i amazonske ratnice iz zemlje sunčanih otoka Terasonhe, pa amazonske ratnice iz Hyperareye i Galerya. Nakon pomno složene hodne kolone ovo mnogobrojno društvo krenulo je prema tajnovitoj i opasnoj alandskoj Armaghedonhy, jedinom mogućem mjestu prijelaza iz Dyasparha u Alandiju. Još bi dugo tako Sonsyreya razmišljala, ali je iz razmišljanja prene njezina sestra kraljica Anubyskyh Amazonki Antyopha. Izgleda da je ova predivna kraljica i sama ponešto počela polako shvaćati od onog trenutka kada je u posljednjim Amazonskim igrama dopustila, starijem bratu Alanđanina, da joj se pridruži na kupanju u vodama jezera Kray. 'Sonsyreya zar si ti znala da je Alanđanin upoznao našu majku prije nego mi njega?' Ovo pitanja sada još više zbuni Sonsyreyu koja jedva prozbori. 'Ne! Odakle ti sada to? Tko ti je to rekao Antyopho?' 'Haywey, brat Alanđaninov, ali normalno da mu ja tog trenutka nisam povjerovala. Mislila sam da samo želi privući moju pozornost.' 'Više mi ništa nije jasno, Syrly i Thandrha su tvrdili da je Alanđanin kriv za njezinu smrt, ali ako je pristao pojaviti se u Zabranjenoj dolini i bio spreman snagom svojih ratnika dokazati da nije kriv, sada me to sve još više zbunjuje. Lice tog dječaka izgledalo je tako čisto i nevino, a i sama ne vjerujem da nam to naša prijateljica Shenha ne bi rekla bez obzira radilo se o njezinom bratu ili nekom drugom. Ovaj put morat će mi priznati i to! Što je on samo radio u drevnom hramu Suzha na Cronoshu? Kakva li ga je nevolja dovela tako daleko i zašto mi je to vješto izbjegavao odgovoriti u Čarobnim vrtovima, a pričao mi je o svojim tajnama?' Istodobno Shenha je više puta upozorila Hayweya, brata svojega, da u slučaju pojave alandskih Šumskih patrola svi ostanu mirni i bez naglih pokreta, jer tko zna kakve naputke imaju ti izuzetno opasni alandski čuvari Armaghedonhe, a zapovijeda im najopasniji iz redova Vitezova vjetra, general Paska. Ubrzo su Hayweyowy ratnici uz pomoć Dyasparkhy pronašli i javili da vide utvrdu Armaghedonhu, ali da nigdje nema alandskih ratnika, stražara nikoga živog. 'Prinče Haywey, na mostu se nešto čudno dogodilo, Alanđana jednostavno nema, sve kule i utvrde su prazne, nema zastava, nema ratnika, nema nigdje nikoga!'

nedjelja, 01.04.2007.

Legenda o Alandiji

Kada su se svi okupili Sonsyreya se tajanstveno osmjehne i počne ona svoju priču:
'Nikada ne znaš kada će se pojaviti, kada će nestati i kamo će otići? To smo već vidjeli, ali vjerujte mi, ja sada znam gdje su i kako ćemo ih pronaći!' Opet nastane komešanje među svima, a sada su zbunjeni bili i stari Sychyte i stara svećenica, pa i sam Tahunah, a Sonsyreya sve više vedrija nastavi svoju priču: 'Ne! Ne naganjaju vjetar i ne lete prema zvijezdama, jer to rade samo onda kada to On želi. Sakrili su Ga iza nepreglednih šuma u nepreglednom prostranstvu Sylenca. Skrivaju Ga iza 'Zimskog bedema' koji je podigao uvijek oprezni Paska, a to Ga je naučio On. Zamislite samo, tamo na samom rubu svijeta, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje su led i snijeg zauvijek okovali zemlju, tamo se dižu i postoje snažni i neprobojni bedemi. Utvrde kakve još nije zapamtilo ovo vrijeme, njihov Ledeni grad, grad Asgrad. Nikada tamo ne bi mogla stići nijedna naša vojska, a zamislite samo, tamo se u punoj bojnoj opremi smrzava stotine najelitnijih ratnika spremnih da izginu svi od reda. Zašto se oni smrzavaju na samom rubu svijeta?! Jasno je, Njega, tamo su oni sakrili svog dječaka i ljubomorno Ga čuvaju riješeni na sve. Nikad Ga oni neće izgubiti i nitko im Ga neće oteti, pa zar Ga nisu tražili od vremena prije samog 'Osvita vremena'. Ne, ne trebate brinuti, On tamo sanjari i smišlja svoje igre, a za sve su krivi 'Bijeli snjegovi' i ove hladne kiše Shakazeye, kako su ih oni na samo sebi svojstven i razumljiv način nazvali, a sve to pak je nama pomiješalo legende koje smo oduvijek znali, ali ih nikada nismo shvatili. Mi smo pomislili da su vidjeli Jutarnju zvijezdu Hawalandha, ali su zapravo vidjeli Njega ispod nje i to je njihova tajna. On! On je njihova tajna i za Njega oni će uraditi i nemoguće. Tamo u tim nepreglednim prostranstvima oni se dive Njegovim nestašlucima, a On se igra. Ma zamislite samo naganja se s najopasnijim vjetrom, vjetrom Sjevernim. No, sada i ja znam tu njihovu tajnu, jer On je u 'Čarobnim vrtovima' bio vrlo pričljiv, skroz naklonjen meni i neoprezno mi je otkrio tajnu mračne šume Mynechyza. Da, bio je pričljiv i neoprezan, pa sada ja znam koje su krošnje srebrenog bora prave i u kojima se ptice gnijezde. Znam kako gledati u more visoke trave i znam gdje potražiti plahe šumske životinjice koje znaju pronaći 'Vrata Izgubljenog Svijeta'. Znam ja da Ga skriva zastor Noći, ali pokazao mi je Zvijezde koje će me sigurno voditi. Iako je daleko od moga oka i pogleda, ja Ga zauvijek osjećam. Sada sam sigurna da znam gdje Ga trebam tražiti i kako se kretati kroz tajnovite šume srebrenog bora. Tamo su oni pronašli Njega, tamo su oni pronašli sunce u doba alandskih 'Bijelih snjegova'. Sada pak se carica Tanya, majka Andraghonovha, obrati princezi Sonsyrey i progovori: 'Bez obzira na sve, Shagan nema pravo na tvoju patnju. Ja vidim, a moje majčinsko srce osjeća, da ti beskrajno i iskreno voliš tog mojeg izgubljenog dječaka, a sigurna sam da je sve to djelo onih njegovih Vitezova vjetra, pa sama si rekla da bi oni za Njega uradili i nemoguće. Prestani plakati, svi će ti pomoći da pronađeš Shagana. Thanderu i ti Haywey odmah poduzmite nešto!' – energična je bila stara carica Waluzyanaca, majka Sahaganova. Haywey sa prvi snađe: 'Moje najbolje izvidnice i moji najbolji ratnici pronaći će ti put do tog Njegovog 'Zimskog bedema', osobno ću ih ja voditi.' Sada su svi redom stali nuditi pomoć u onom najboljem što su imali. Sestra Shaganova, princeza Dyasparha, ponudila je: 'Moje će ti ratnice pronaći Armagedhonhu i pomoći će ti da je prijeđeš. Neke smo tajne Alanđana ipak i mi zapamtile'. Antyopha sestra Sonsyreyna: 'Zato sam i pozvala svoje 'streličarke' one će te pratiti kroz te mračne i opasne šume, a pozvala sam i Tethydhe, Antygeye i Wulkankhe, a njihova magična zelena svijetlost trebala bi bar na trenutak zbuniti čuvare 'Zimskog bedema', a kad ih jednom ugledaju Moskythovi Amaryancy spremni su na borbu s njihovim tajnama i enigmama. Moje Anubyke svojim pjesmama na trenutak će zbuniti Alanđane, a Unakasov nalet osobno će odbiti tvoje Dyadonkhe koje će voditi Sandrha koja je već zapela za oko tom mladom i nepredvidivom pukovniku. Dok su tako svi nesebično nudili svoju pomoć, daleko na sjeveru u vječnom i ledenom gradu, 'gradu prozirnih zidova' netko je sve to slušao i odlučio pomoći. Bio je to stari Panđa koji je pripalio svoju lulu, polako otpuhnuo dim, a onda rekao ostalim Vitezovima vjetra: 'Izgleda da je Handrha konačno shvatila svoj dio poslanstva. Ona kreće na nas sa svime najboljim što ima i uvjerena je u uspjeh. No, svi mi znamo da joj to bez naše pomoći nikada neće uspjeti. Zato idite i uradite svatko svoj dio, a ja ću još noćas o svemu upoznati i 'Čuvare', jer i oni imaju pravo o tome znati koliko i mi.' U nekoj zagonetnoj, misterioznoj i tajanstvenoj tišini koja je odisala mističnom snagom kakvu to 'Nezamislivo vrijeme' nije zapamtilo od potonuća Atlantide i propasti Slavnih gradova, punoj dostojanstva i odanosti, Vitezovi vjetra stisnu desne šake, te ih prislone istodobno i energično na svoje grudi. Bio je to davno zaboravljen pozdrav tih strašnih i nepredvidivih ratnika, tajanstvenih Vitezova vjetra, a koji ih je naučio dječak kojeg su oduvijek čekali i tražili, a značio je samo jedno – Spreman sam na sve! Boriti se i poginuti ako treba, samo da ponovno vidim u to predivno jutro 'Zvijezdu Hawalandha' i ratnika ispod nje, jer velika je mudrost i snaga 'Onoga kojeg su', 'Bogovi sa Zvijezda', 'poslali nama' …

<	travanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...