Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

nedjelja, 27.05.2007.

Mitološki varalice

Inktomi – pauk varalica plemena Lakota

Jednom tako davno, u ono doba kada su ljudi živjeli u podzemnom raju kojemu naziv bijaše Shangri La, postojao je divovski pauk koji je znao sve jezike Svijeta, pa čak i jezike drveća, stijena i kamenja. Bio je to pauk velik poput čovjeka, a bio je izuzetno vješt govornik i kao takav privlačio je veliku pozornost i znatiželju, kako ljudi tako i životinja, te ostalih živih stvorova. No, imao je jednu veliku manu, a bila je ona što se nikada u svojim 'slatkoriječivim' govorima nije držao činjenica. Tako je jednom prilikom nagovorio ljude, te ih uvjerio da će im život iznad zemlje, odnosno iznad podzemnog raja Shangri La, biti kudikamo zanimljiviji, no, zaboravio im je reči i da će im biti i puno teži. Eto tako, ljudi napustiše prvotni Shangri La i napučiše sadašnji Svijet naziva Ha Ha.

Maui – ružni bog naroda Polinezije

Kad je Maui rođen, njegova majka je pomislila da je mrtav, pa ga je umotala u svežanj svoje kose i bacila ga u ocean. U toplim vodama oceana pronašle su ga i odgojile morske vile, a kad se Maui vratio među bogove odlučio im je za osvetu stalno pakostiti. Najprije je s oceanskog dna izvukao Polineziju i poklonio je ljudima, pa je onda ukrao vatru s noktiju božice Mhui Ike i opet je poklonio ljudima. Ribarskom mrežom je uhvatio Sunce i usporio ga je kako bi ljudi imali duži dan. U svojim je nepodopštinama pretjerao kada se popeo na božicu Hinenuite Po, polinezijsku božicu Podzemnog svijeta i želio za ljude ukrasti besmrtnost. No, Hinenuite Po to je toliko razljutilo da je jednim udarcem usmrtila Mauia. Tako je skončao Maui, varalica i pakosnik među bogovima, a ljudi su i dalje ostali smrtni.

subota, 26.05.2007.

Mitološki varalice i izazivači nevolja

Sve mitologije, legende i priče starih plemena i naroda kazuju da je iskonski pravednik Stvoritelj želio stvoriti Svijet koji bi imao ustroj i organizaciju u kojem bi svaka vrsta bila na točno određenom mjestu i ne bi se miješala s drugom vrstom. Kada je Svijet bio stvoren po zamisli i volji Stvoritelja, idealno i besprijekorno posložen, odjednom bi se pojavio netko koga bi mitološka priča zapamtila kao varalicu ili izazivača nevolje. Poradi njegovog neotesanog i neodgovornog ponašanja Svijet je zapao u pravi pravcati nered. Tijekom slijedećih postova Athumanunh će se malo raspisati o nekim poznatim varalicama, odnosno tim mitološkim izazivačima nevolja, iz raznih mitologija kao što su: Wakdjunkaga (sjevernoameričko pleme Winebago), Inktomi (sjevernoameričko pleme Lakota), Kojot (univerzalni varalica iz svih sjevernoameričkih plemena), Maui (plemena Polinezije), Eshu (afričko pleme Yoruba), Loki (Nordijska mitologija) … Zapravo, te varalice u svim mitologijama, svojim lošim ponašanjem, krivim prosudbama, stvaranjem nereda i drugim nepodopštinama, mitološkim pričama daju dimenziju ljudskosti koja je opet čista suprotnost onoj božanskoj mitološkoj dimenziji tih davno prije zaboravljenih priča. Dakle, da Athumanunh zaključi, ti mitološki 'prevrtljivci' i 'varalice' zapravo izgledaju baš poput ljudi, baš poput nas, jer vrlo često oni upadaju u nevolje i zamke vlastitih planova. Sva ta njihova neukrotivost i sve te njihove nepodopštine Athumanunhu se ponekad i dopadnu i ti mitološki prevrtljivci kod njega često pobude i simpatiju. Naime, oni pobjeđuju, nikada se ne predaju i nikada ne odustaju, a vrlo često dokažu i da se možda ponekad i isplati lagati – no, Athumanunh nikako ne bi volio da laž postane stalna i da se laže unedogled. Na kraju s jedne strane gledajući mitološki varalice doista jesu prevrtljivi, ponekad sebični i doista povremeno žestoko lažu. Izazivaju oni tako nevolje gdje god stignu u tim davno prije zaboravljenim mitološkim pričama, varaju i čine čiste gluposti, ali s druge strane, po Athumanunhu, mitološki prevaranti donose čovječanstvu i blagodati i razvijaju kulturu. Naime, upravo su ti mitološki prevaranti (kada bi prevarili mitske pravednike – bogove svemoćne – po Athumanunhu) naučili ljude kako loviti, kako kuhati, izraditi glazbala, podarili nam vatru, naučili nas raditi, a ponekad idu tako daleko i uče nas kako pričati priče neobične i nestvarne toliko potrebite rodu ljudskome (afroamerički mitološki varalica Br'er Rabbit ili kako ga Athumanunh nazva 'Brat Zec'). Kako tih mitoloških varalica najviše ima u afričkim i sjevernoameričkim mitološkim pričama Athumanunh će ih nekoliko i opisati, te o njima napisati nekoliko priča neobičnih, na samo Athumanunhu svojstven način.

nedjelja, 06.05.2007.

Legenda o Alandiji

Ono doba kada je Vrijeme bilo staro već polovicu

Govore da je Vrijeme tada, u to Strašno i Nezamislivo doba, bilo staro već polovicu, a Agrosyansko doba cvalo je u svoj svojoj raskoši i snazi. Sva su stara i do toga trenutka neshvatljiva proročanstva mitskih amazonskih vila Charysmhy već bila ispunjena. Još uvijek premlada i još uvijek bez životnog iskustva, lijepa, mlada, prelijepa, ali ipak premlada i neiskusna, predivna princeza Toplih mora Južnih, ne znajući za praiskonsku i najstariju legendu vila Charyzmhy, legendu koje su se pribojavale još od početka Osvita Vremena sve Amazonke, legendu po kojoj je zapravo Ona trebala ponovno probuditi Hladne vatre, legendu po kojoj je zamalo Ona i izazvala novu katastrofu. No, na sreću svih Okolnih i Hrabrih naroda, mitske su vile Charyzmhe davno prije uz velike napore, po cijenu svojih života, uspjele promijeniti tijek legendi tih Starih Naroda. Tako je ovoga puta, kada su Hladne vatre ponovno probuđene, Vitezove vjetra sigurno vodio njihov Andraghonh i oni su, ovoga puta, lagano mogli spriječiti ono najgore, a princeza Sonsyreya tek sada je polako počela razumjeti tijek kojim su se zapravo sada već nezadrživo kretale amazonske legende i legende svih Okolnih i Hrabrih naroda. I tako, u vrijeme kada je Svijet bio još uvijek mlad, a Hladne vatre su opetovano silno zaprijetile Wananuhy i braniteljima mitskoga grada Cardhalana, dogodilo se ono što su Sychythe oduvijek i najavljivali, a Hladne vatre se oduvijek i od samoga Osvita vremena pribojavale. Mitsko bojno polje Herofahlha okružila je magla, neobična, gusta i tajnovita, a kada je još neobičniji vjetar, hladan, ali ne prehladan, svjež i okrjepljujući, rastjerao tu misterioznu maglu pojavio se prizor od kojega je dah zastao mnogim ratnicima Hladnih vatri, ratnicima kojima su srca bila kamenita, ratnicima čija srca nisu poznavala strah, ratnicima čija srca nisu imala milosti za ikoga, tim strašnim i nemilosrdnim ratnicima Zla. Prizor koji su vidjeli ti strašni i nemilosrdni ratnici Hladnih vatri doista im je morao zaustaviti dah. Nasuprot njih stajale su mnoge vojske Okolnih i Hrabrih naroda, tisuće i tisuće zastava ponosno se vijorilo na vjetru, a nekakva neobična i mitska svijetlost obasjavala ih je. Hladnim je vatrama postalo jasno da je među njima On, On kojeg su se oni jedino oduvijek i pribojavali, On bistrog pogleda i svijetlog oka iz kojeg je i izbijala ta tajnovita mitska svijetlost. Vatrena srca Hladnih vatri zatrepere i oni po prvi puta osjete strah, a onda se gusti redovi razmaknu i pojavi se On u srebrenom blještavom oklopu. Bio je on oličenje snage divljeg i moćnog sjevera, snage koja je u Wananuhu stigla s prvim kišama Shakazeye koje su konačno natopile i okrijepile ovu zemlju žeđi. Izmučeni i umorni branitelji mitskoga grada Cardhalana osjete okrjepljujuću snagu vode u ustima, a onda se iza tog slobodnog sina divljeg sjevera pojavi tridesetak ratnika u zlatnim oklopima oko kojih su bili pričvršćeni plavi ogrtači koje su Hladne vatre itekako dobro zapamtile još od prvih bitaka na bojnom polju Herofahlha u doba kada su Slavni gradovi cvali pod svijetlostima milijuna Zvijezdi. Onda pak se dogodi nešto što ni najstariji nisu zapamtili, nešto što ni Sychythe nisu predvidjeli, nešto što su mitske vile Charyzmhe ostavile u nasljedstvo svojim miljenicama, bajnim djevojkama s Toplih mora Južnih. Pojavila se Ona, najljepša među najljepšim djevojkama s tih neobično Toplih mora Južnih, Palmina leptirica svilenih krila nježnih, a pratile su je Sjene Vitezova vjetra. Pojava Sjena Vitezova vjetra sada pak zaustavi dah svim ratnicima Okolnih i Hrabrih naroda, a kada je Ona uputila svoj topli i nježni pogled Njemu, svijetlog i bistrog oka, Sjene Vitezova vjetra stanu uz bok Vitezova vjetra, a najstariji među njima mirno pušeći svoju lulu, podizanjem desne šake uz otvoreni dlan, glasno ih pozdravi: 'Pozdravljamo Vas Čuvari Shaganovog mača i neka Vam je sklono ovo jutro koje je puknulo nad Herofahlom! Onda pak jedan od njih, tridesetak Sjena Vitezova vjetra, gromoglasno uzvrati: 'Neka Vam je spokojno ovo jutro Vi koji koračate i hodate uspravno!' Nakon ove izmjene pozdrava svi ratnici Okolnih i Hrabrih naroda, iako je sunce tek počelo izlaziti, primijete svoje sjene na kao ruža crvenom pijesku Wananunhe, a onda se ti prvi moćni zraci tek rođenog Sunca odbiju od blještavog oklopa Andraghonovogh i poput munje udare po redovima Hladnih vatri koji prekriju svoje oči bolne na ovu svijetlost pravednika. Mnogobrojni odredi Hladnih vatri krenu u pakleni juriš, no, srca ratnika Okolnih i Hrabrih naroda, te posljednjih branitelja mitskoga grada Cardhalana, sada više nisu poznavala strah, a kada su Vitezovi vjetra, praćeni svojim Sjenama zauzeli bojni složaj zvijezde Shaenhuthe u kojem oni svojim tijelima i oklopima štite Andraghonha koji je ostao u sredini složaja, u žestokom karijeru krenuli u susret prednjim odredima Hladnih vatri, hrabro su krenuli i mnogobrojni odredi Okolnih i Hrabrih naroda više ne strepeći od vatrenih srca i mutnih pogleda Hladnih vatri, te od njihovih Prozirnih sjena koje su sada u strahu drhtale na bojnom polju mitskoga Herofahla, na tim predivnim i toplim prvim zrakama moćnog i tek rođenog Sunca, tog Strašnog i Nezamislivog doba koje je nepovratno zagazilo u Vrijeme koje je sada bilo staro već polovicu …

<	svibanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...