Inktomi – pauk varalica plemena Lakota
Jednom tako davno, u ono doba kada su ljudi živjeli u podzemnom raju kojemu naziv bijaše Shangri La, postojao je divovski pauk koji je znao sve jezike Svijeta, pa čak i jezike drveća, stijena i kamenja. Bio je to pauk velik poput čovjeka, a bio je izuzetno vješt govornik i kao takav privlačio je veliku pozornost i znatiželju, kako ljudi tako i životinja, te ostalih živih stvorova. No, imao je jednu veliku manu, a bila je ona što se nikada u svojim 'slatkoriječivim' govorima nije držao činjenica. Tako je jednom prilikom nagovorio ljude, te ih uvjerio da će im život iznad zemlje, odnosno iznad podzemnog raja Shangri La, biti kudikamo zanimljiviji, no, zaboravio im je reči i da će im biti i puno teži. Eto tako, ljudi napustiše prvotni Shangri La i napučiše sadašnji Svijet naziva Ha Ha.
Maui – ružni bog naroda Polinezije
Kad je Maui rođen, njegova majka je pomislila da je mrtav, pa ga je umotala u svežanj svoje kose i bacila ga u ocean. U toplim vodama oceana pronašle su ga i odgojile morske vile, a kad se Maui vratio među bogove odlučio im je za osvetu stalno pakostiti. Najprije je s oceanskog dna izvukao Polineziju i poklonio je ljudima, pa je onda ukrao vatru s noktiju božice Mhui Ike i opet je poklonio ljudima. Ribarskom mrežom je uhvatio Sunce i usporio ga je kako bi ljudi imali duži dan. U svojim je nepodopštinama pretjerao kada se popeo na božicu Hinenuite Po, polinezijsku božicu Podzemnog svijeta i želio za ljude ukrasti besmrtnost. No, Hinenuite Po to je toliko razljutilo da je jednim udarcem usmrtila Mauia. Tako je skončao Maui, varalica i pakosnik među bogovima, a ljudi su i dalje ostali smrtni.
< | svibanj, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...