Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

nedjelja, 08.04.2007.

Legenda o Alandiji

Uvidjevši da im se vrata Alanda neće otvoriti i da tamo ne mogu očekivati pomoć, Sonsyreyna pratnja zaobiđe u velikom luku Aland i nastavi prema tajnovitoj planini Wygen čiji su vrhovi izranjali iznad misteriozne šume srebrenog bora, a koju su Alanđani nazvali Mynechyz. Snijeg je opet zamijenio kišu i opet je hladan vjetar nosio dah ledene Bijele smrti, Athumazya nazvali su je Alanđani. No, sada se pojavila i gusta magla Anybeatha što je dodatno zakompliciralo snalaženje Hayweyovim izvidnicama. Sonsyrey ponovno shvati da mora tražiti pomoć Alanđana: 'Generale Paska prisiljena sam opet tražiti tvoju pomoć! Molim te pokaži mi put prema Zimskom bedemu!' Svi su čekali odakle će se pojaviti Alanđani i svi pogledi bili su uprti u snijeg koji je sve jače padao. Kako se ništa nije događalo, svi stanu pogledavati prema krošnjama srebrenog bora nadajući se da će one oživjeti. No, još nekoliko trenutaka ništa se nije dogodilo. Onda pak jednostavno iz magle pojavi se na stotine alandskih ratnika u odorama bijelim, prošaranim sivim iglicama srebrenog bora. Ovaj put bili su to Zimski kopljanici generala Naresha, a vodio ih je još jedan mladi pukovnik imena Fokoz (na alandskom – smrznut), ali s njima se pojavilo još nešto. Bili su to bijeli polarni alandski vukovi. Pukovnik Fokoz obrati se princezi: 'Handrho, bilo bi pametno da carske pratnje i njih same pošalješ u Aland, a mi ćemo im osigurati siguran put i smještaj u Alandu. Prinčevi, princeze i ti možete sa najodvažnijima nastaviti dalje prema Asgradu. Vukovi će te otpratiti do Asgrada, ali otuda ćete morati sami do Zimskog bedema. Zapamtite temperatura je vrlo niska i ne uspijete li nagovoriti generala Pasku da vam otvori vrata Zimskog bedema snaći će vas prokletstvo Athumazye.' Sada se Haywey obrati pukovniku Fokozu: 'Baš ste nas ohrabrili pukovniče, a zašto nas vi ne otpratite do Zimskog bedema? Ako ne želite pokazati Zimski bedem zašto ste se uopće onda pokazali i ponudili nam pomoć?' 'Prinče, ja bih vas rado otpratio, ali moje su zapovjedi jasne. Moje područje odgovornosti prestaje kod jezera Myneton, a isto tako zapovijed je da se pomogne Handrhy kada to ona bude tražila, ali samo ako to bude izričito ona tražila.' 'Dobro pukovniče, ali kako uopće vi znate i raspoznajete koja je od ovih pet princeza, redom ljepotica, okruženih bajnim djevojkama, vaša princeza Handrha? To bi mogla zatražiti bilo koja od njih.' 'Griješite prinče Haywey. Actyalan, Athumazya i Anybeatha popuštaju jedino pred toplim dahom naše zaštitnice, princeze Handrhe. Pogledajte prinče moj kosu svih tih bajnih princeza! Vidite, dok je kosa ostalih mokra i u njoj se zaustavljaju pahulje snijega, to se ne dešava s kosom Handrhe. Ne znam vam objasniti zašto, ali to je tako.' Haywey ostane zbunjen zureći u kosu Sonsyreye ne mogavši se načuditi ni toj misterioznoj pojavi, a ni sebi samome što to prije nije primijetio. Pratnja se sada razdvoji i dok je jedan dio praćen Alanđanima krenuo prema Alandu, drugi dio je praćen čoporom opasnih polarnih alandskih vukova, koji su držali stalan odmak, nastavio potragu za Zimskim bedemom. Kada je čopor pronašao prolaz između visoke i snijegom pokrivene planine Wyghen i obronaka šume Mynechyz, veliki predvodnik stane zavijati, što brzo prihvate i ostali. Nakon nekoliko trenutaka vukovi se izgube u magli, a Moskhytho promrmlja: 'Baš kako su pričale vile Charyzmhe. Dalje ne idu ni divlje zvijeri. Što li nas samo čeka kod tog Zimskog bedema?' Nakon nekoliko sati probijanja kroz snježnu mećavu Haywey zaključi da se opet vrte u krug, ali sada su mlade Dyadonkhe, koje su bile u Sonsyreynoj pratnji, počele upozoravati Sonsyrey redom da osjećaju nešto. Bio je to prastari amazonski instinkt kojim su mlade djevice mogle osjetiti zasjedu muškaraca. Mlada Sonya upozori Sonsyreyu: 'Princezo osjećam na sebi poglede tisuću očiju, a i cijelo mi tijelo nekontrolirano drhti.' Sonsyreya odmah upozori Hayweya da su vrlo blizu Zimskom bedemu i neka poveća opreznost, te objasni svim svojim ratnicima, da bilo što da se dogodi ostanu mirni, jer Čuvari Zimskog bedema kojima zapovijeda osobno general Zumah izuzetno su opasni i krajnje nepovjerljivi ratnici koji znaju da iza njih više nema nikoga, iza njih je samo On, a oni do Njega ne propuštaju nikoga. Antyopha je više puta pitala uzbuđeno Sonsyreyu da li će ih sada Alanđani napasti. No, još neko vrijeme ništa se nije događalo, a araradske izvidnice nikako nisu mogle otkriti Zimski bedem. Onda se Sonsyrey ponovno nečeg sjeti. Ona odmota Shaganov teški mač i podigne ga visoko iznad glave. Na jutarnjem suncu slabi bljesak odbije se od mača, ali dovoljno jak da osvijetli prizor kroz maglu koji do tada nije bio vidljiv. To što su sada ugledali, svima redom izmami uzdah zaprepaštenja i iznenađenja, te se svi skamene od prizora koji na trenutak postane jasan. Pojave se visoki ledeni bedemi prekriveni snijegom, a na bedemima tisuće alandskih ratnika koji su ih čuvali ogrnuti u svoje ogrtače. Velikom pozornošću i samo Alanđanima sklonom mirnoćom oni su čuvali svoje položaje i bili spremni boriti se i izginuti svi redom, samo da bi to što su vidjeli u sam Osvit vremena opet i zauvijek vidjeli. Sonsyrey sada već vidno uzbuđena i sve više nemirnija ponovno pozove Pasku: 'Generale Paska, tako vam božice Izydye, otvorite mi vrata Zimskog bedema i pustite me do Shagana! Nosim Mu njegov mač koji mora biti uz Njega, a i ja! Ja moram biti uz Njega, ako vi opet želite vidjeti svoju tajnu. Visoko gore na najvišoj kuli Zimskog bedema general Paska samo se osmjehne, pokretom ruke pokaže da se vrata otvore, a onda promrmlja samo za sebe: 'Hvala zvijezdama što si to konačno shvatila Handrho! Sada sam siguran i da razumiješ to što si napokon shvatila.' Sonsyrey praćena braćom i sestrama, te svojim i njihovim pratnjama konačno ugleda grad Prozirnih zidova, Ledeni grad, grad Asgrad koji je u vrištećoj tišini Sylenca sjajio nekom mitskom svjetlošću i odisao mirnoćom kakvu ti Južni narodi još nisu vidjeli. Već tisuću puta opetovana se priča opetovala i kao da je tu Vrijeme opet bilo uhvaćeno, tu u krošnjama srebrenih borova, u tom Strašnom i misterioznom Vremenu, Vremenu kada je Noć ukrala Dan. U ono Nezamislivo doba kada su Vitezove vjetra Zvijezde opkolile, a oni su konačno pronašli Ono što su oduvijek tražili. U toj divljoj zemlji okovanoj ledom i pritisnutoj snijegom oni se zaustave, tu grad snažnih utvrda utemelje i svojim ga imenom nazvaše, jer konačno su imali svoje davno izgubljene sjene. Konačno su pronašli Ono što su u strašnim i nezamislivim bitkama, sa još strašnijim i okrutnijim Hladnim vatrama izgubili na bojnom polju Herofahlha, to što su danima tražili, a noćima strpljivo čekali. No, sada su imali još nešto … i više im ništa nije nedostajalo. Zimski se bedem konačno aktivirao i postao još snažniji, još čvršći, neosvojiv. Zimske utvrde zaposjeli su ti Ledeni ratnici, raveline su branili Vitezovi vjetra, a mladi pukovnici koji nisu poznavali strah čvrsto su stajali na zidovima ledenim, zidovima prozirnim. Zbunjenim i sada već pomalo prestrašenim Amazonima i ostalim Hrabrim narodima sve postade jasno i vidljivo: Paskina Zimska vrata, Zumahova Zimska utvrda, Peksov Zapadni ravelin, Peksysov Istočni ravelin, Senkyny Zidovi, Unakasova Olujna vrata koja okružuju kule Wasupaya, Sague, Kalhantha, Naresha, Protyronha, Isydorha, Katakya, koje opet štite bastioni Gayume i Kaybaha, pa Posljednje uporište koje čuvaju i brane Natao, Kotaky, Dodakh, Munsy Omhopy, Scetapy, Kybah i Amaksos, te visoka kula Panđina, posljednja i najopasnija zamka prije ulaza u dolinu Sylenca.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...