Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
nedjelja, 29.04.2007.
Legenda o Alandiji
Što je Intosh ispričao posljednjim braniteljima pustinjskog grada Cardhalana
… Kazuj nam, kazuj nam Intoshe, o Ti koji vidiš daleko i sve znaš! Pričaj nam, pričaj nam o tom Strašnom i Nezamislivom vremenu, pričaj nam o strašnim Hladnim vatrama i tim tajnim vojskama zla! Pričaj nam, o pričaj o tom vremenu kada je Zemlju nastanjivala najplemenitija rasa ljudi iz doba tih Slavnih gradova, pričaj nam, tko će sada zaustaviti Prozirne sjene i tko će nas sada voditi na bojnom polju Herofahlha?! … Da, u tom Strašnom i Nezamislivom vremenu, niotkuda i odjednom svi Okolni narodi, koji su tek stasali u Hrabre narode, zapamtili su legendu koju su im ispričali starci koje su oni nazivali Sychythe, a tu legendu sada ću i ja vama pričati. Nitko se više ne sjeća, nitko, pa ni najstariji među Sychythama tko je i zašto u crvenom pijesku zapisao: 'Trideset je najboljih ratnika u moćnome Savezu kojeg oni imenom svojim nazvaše kada Divlju rijeku pregaziše … a kada se tim ratnicima pridruži još dvadeset ratnika u čijim očima blješte sjaj i tajnovitost davno prije Zaboravljenog vremena, bit će to znak na koji će mnoge vojske Okolnih naroda pohitati na bojno polje Herofahlha, mnoge će se zastave vijoriti na vjetru … Tu je zapis prekinut i oštećen do nečitljivosti, ali Sychythe su jedini koji znaju za cjelovit zapis. Nitko ne zna odakle su Sychyte saznale za ovu legendu, ali legenda se brzo proširila i stala je kružiti, a pričala je o plemenitim ratnicima napadačima. Bili su to ratnici lutalice i osvajači koji su živjeli na ušću Divlje rijeke Mandraghonha. Bili su oni svi od reda spremni da se bore i da izginu. Danima i noćima uporno su nešto tražili, a kada bi strašni vjetar Actyalan donio hladnoću sa sjevera, oni bi posjedali u nekakav tajanstveni krug i zapalili vatre. Ogrnuli bi se tada svojim plavim ogrtačima i strpljivo čekali mirno sjedeći u krugu i pažljivo osluškujući šumove noći, te uporno promatrajući nemirnu igru vatrenih jezika vatri koje su zapalili u krugu. Svi su govorili da su to davno prije zaboravljeni i izgubljeni ratnici s bojnog polja Herofhal kojima su Hladne vatre ukrale njihove sjene, te da oni sada uzaludno traže svoje sjene koje su izgubili u borbi s Hladnim vatrama. Onda jedne noći dogodilo se nešto … Sa sjevera, sa Snježnog oceana, zapuhao je hladan vjetar, neobičan za to doba godine i to doba noći. Vjetar je plamtio i stenjao, baš onako kako ga je legenda Sychytha oduvijek najavljivala i opisivala. Legenda priča dalje da se na Snježnoj planini, koja je nadvisivala tajanstvene šume srebrenog bora, pojavio On. Bio je to Andraghonh, spavač ispod pijeska, kako Ga je zapamtila naša legenda, dječak Nebomšetač, kako su Ga vidjeli mudri Sychythe, Razigrani dječačić, kako Ga pamte Hrabri narodi, Gospodar rata i bitaka kako pak su Ga zapamtile same Hladne vatre … Bio je On Svijetlost, koje se boji zlo carstvo Tykanderoghe, bio je On Nada, koju čeka moćno kraljevstvo Hyperareye. Pod Njegovim nogama kretao se strašni vjetar Actyalan, a u Njegovom dahu spavala je strašna Athumasya, u Njegovim očima nazirala se opasna Anybeatha. Bijaše velika Njegova snaga i moć koju su Mu poklonili Bogovi sa Zvijezda, a upravo Oni su Ga i poslali da pomogne Onima koji su u Praskozorje Vremena pomogli Bogovima u borbama na bojnom polju Herofhala. Bio je On posljednji među posljednjim velikim ratnicima koji su bili potomci najplemenitije rase ljudi koji su nekada davno prije nastanjivali Zemlju … Da, djeco Wananunhe! On će se pojaviti u ovoj našoj zauvijek prokletoj zemlji Wananunhy, a pratit će ga Njegovi najhrabriji i najodaniji ratnici koje je ikada prije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo vrijeme … Onda kada padnu prve kiše Shakazeye i natope ovu žednu zemlju Wananunhe, na bojno polje Herofahla pohitat će tisuće najhrabrijih ratnika Okolnih naroda sa svim svojim blistavim oružjem, s tisuću zastava koje će se opet ponosno vijoriti na vjetru. Bit će to brojna i velika vojska na čijem će čelu stajati On, brižljivo okružen i ljubomorno čuvan od moćnih i bitkama vičnih Vitezova vjetra. Da, djeco Wananunhe, bit će to moćna vojska probranih junaka koja će se hrabro ogledati sa silama zla koje su već jednom, a davno prije Osvita vremena, doživjele svoj poraz na bojnom polju Herofahla … Eh da, djeco moja, On, miljenik vjetra, Spavač ispod pijeska, On! On jedino može zaustaviti Prozirne sjene Hladnih vatri koje se već danima okupljaju na bojnom polju Herofahla, a znajte On je već tu, a ovamo Ga je dovela nitko drugi nego Wyxenha, ta predivna princeza Toplih mora Južnih. Djevojka u čijim žilama teče najčistija krv amazonskih mitskih vila Charyzmhy … Nazočni ratnici zbunjeni i umorni od stalnih napada Hladnih vatri, odjednom podignu svoje tupe i nezainteresirane poglede, a onda se visokim kamenim bedemima prolomi žamor koji završi tihim šaputanjem sve dok jedan od njih malobrojnih koji su ostali na bedemima ne upita u nevjerici: 'Kako ti to znaš starče da je On već stigao u Wananunhu? Gdje su ti njegovi mnogobrojni odredi i zašto nam već jednom ne pomogne zaustaviti Hladne vatre?' Stari se Intosh tajnovito osmjehne: 'Zaboravili ste legendu koju su vam pričali vaši djedovi. Sjetite se, pokušajte se sjetiti … kao ruža bit će crven pijesak Wananunhe, a sva živa bića izgubit će svoje sjene … Pogledajte pijesak je već danima crven kao ruža, a pogledajte gdje su vam sjene! Doista, ratnici Pustinjskog naroda stanu tražiti svoje sjene, ali uzalud! Ništa više u Wananunhy tog trenutka, ni jedno živo biće Pustinjskog grada Cardhalana, više nije imalo sjenu, pa čak ni visoki kameni bedemi i kule više nisu bacale sjenu na crveni pijesak. (Athumanunh će ispuniti svoje već prije dano obećanje i objasnit će gdje su nestale sjene. Naime, Cardhalan se nalazi točno na crti koju mnogi od vas raspoznaju i kao ekvator. Dakako, ne ekvator, ali nešto slično postoji i u Athumanunhovoj legendi, a kako je sunce točno u podne toga dana, jedino toga dana, okomito padalo na tu zamišljenu crtu ništa živo ni mrtvo u Cardhalanu ne može imati sjenu, jer sunčeve zrake padaju skroz okomito. Eto ga logično, ali u ono Vrijeme, u ono doba, koje opisuje Athumanunh, to je doista moralo biti zbunjujuće i proizvesti misterij i tajnovitost, a pogotovo što se baš taj dan poklopio s dolaskom Alanđana u Wananunhu, tu predivnu zemlju duhova, jer jedino duhovi ne ostavljaju sjene.)
| < | travanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...