Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
subota, 07.04.2007.
Legenda o Alandiji
Još nekoliko trenutaka ništa se nije dogodilo, a onda se pojavio pukovnik Mandhan: 'Pozdravljam te Handrho, a pozdravljaju te i moji ratnici. Nalaziš se u području moje odgovornosti, a kakva te nevolja donijela ovamo?' Sonsyreya se osmjehne i priđe mladom pukovniku: 'Mandan ti znaš da ovaj mač pripada Shaganu i ja mu ga moram vratiti! Moraš mi pomoći da pronađem Zimski bedem!' Mandan je neko vrijeme šutio, a onda je nešto šapnuo jednom od svojih zapovjednika i potom odgovorio: 'Dati ćemo vam topla odijela i tople napitke, provest ćemo vas sve do izlaza iz šume Hawalan, ali Zimski bedem princezo moja, morat ćeš sama pronaći.' Sonsyrey zahvali Mandanu i pošto su svi dobili topla odijela i napitke, ona krene dalje prema Alandu, najvećem Alandskom gradu. Kada su prošli veliku Tawegha dolinu, Sonsyrey se zaustavi i stane promatrati velike kule i bedeme zlatnog grada Alanda. U Alandu su znali da im se primiče pratnja Sonsyreye, pa su užurbano stali napuštati grad na očigled svih iz Sonsyreyne pratnje, koji su to sve lijepo mogli vidjeti. Moskytho u čudu pogleda prema sestri i s nevjericom primijeti i upita: 'Ma, što li to oni rade? Kao da bježe iz grada, ili ja ne vjerujem vlastitim očima!?' 'Gledajte, tu kao da u njegovom krilu spava zlatni grad Aland. Njega su mu gradile mitske vile Charyzmhe, vidite ga kako samo blješti i divno sjaji na suncu. Još ne mogu zaboraviti da sam ga prije nekoliko godina posjetila i u njemu bila počasna gošća. Sada mi se zatvaraju njegova teška vrata i jasno mi daju do znanja da nisam dobro došla. Nekakva ga čudna svijetlost obasjava kao da je On u njemu … Slušajte taj zvuk vjetra što pleše u tim kulama. Osjećate li miris kiša koje dolaze sa sjevera? Sada konačno znam i razumijem što sam uradila. Ja sam kule od vjetra gradila, a zaboravila sam da je On miljenik vjetra. Pogledajte na more u zaljevu. Odlaze, lađe alandske odlaze, a kiše sa sjevera dolaze! Slušajte, čujete li njihove pjesme!?' Sada iznenada Sonsyreyu prekine sestra Antyopa: 'O čemu to oni pjevaju Sonsyreyo, ja ne razumijem ni jednu riječ!?' Sonsyreya se opet na trenutak osmjehne: 'Kao i uvijek, o Njemu! Slave svog Shagana i po tko zna koji put zaklinju Mu se na vjernost i odanost. Kišu koja će uskoro padati neće ni primijetiti, a ni hladnoća im neće smetati, a riječi … Ne, ne daju se točno prevesti, ali mogle bi biti … 'Dok plaču krošnje srebrenih borova … On Te zove krikom i gubi glas … daleko na jugu rađa se novo svitanje. Tako nekako, ali jasno je da se skrivaju u šume srebrenog bora gdje će tajanstveno nestati. To će za Njega urediti opet general Paska, a stari Panđa samo će primijetiti da nigdje nema ljepše šume srebrenog bora i da nema ništa većeg od njihove tajne … Ta tajna živjet će tako dugo dok to On bude htio, a oni će u tim šumama biti poput duhova i pažljivo će osluškivati šumove noći i strpljivo čekati Njegov znak. Bit će mirni danima, a onda kada ugledaju ono što budu čekali, njihova će tajna biti još veća i zagonetnija. Oni ruše svoje gradove i idu dalje. Poput vjetra stišavaju se njihovi bojni pokliči i nestaju u magli koja ih skriva. Onda, kada noć bude rasula tamu i otvorila svoje odaje, onda kada padnu prve kiše Shakazeye i izbrišu njihove tragove. Onda, kada vjetar Actyalan stane tući bez milosti za ikoga, onda kada se spusti još jedna beskrajna noć nad tajnovitu šumu srebrenog bora. Onda, kada tama prekrije tajnovitu dolinu Sylenca… Da, i o tomu mi je pričao u Čarobnim vrtovima. 'Drago moje dijete, odakle ti toliko znaš o njima i daj konačno reci nam, koja je to njihova velika tajna o kojoj nam stalno govoriš? Tješeći svoju najmlađu kćer bio je zabrinut car Arthur. 'Nikada ne bi povjerovali, ali izgleda da je to sve zbog ovog njegovog mača koji je stalno kod mene. Otkako sam ga podigla u Zabranjenoj dolini i spremila ga u svojim odajama, kao da sanjam Alanđane i njihovu zemlju, kao da sam sve ovo već vidjela i doživjela. Tajna pak je jednostavno On! On je njihova tajna, a ne ono što bi oni željeli da mi mislimo. Nisu to njihovi gradovi, njihove šume srebrenog bora, prostranstva Sylenca, Zimski bedem ni bilo što drugo … On, ovaj njegov tajanstveni mač i još nešto … ali što?' – sada se opet umiješa Tahunah: 'Tako je Gospodarice Toplih mora, konačno si nam i to rekla! Njega smo oduvijek čekali, mač mora biti uz njega, a to što ne razumiješ … Čula si pjesmu koju su malo prije pjevali? Koga bi On to mogao zvati u toj pjesmi? Zašto Te je pukovnik Mandhan nazvao Handhrom (zaštitnica), tko jedini od svih nas čuje tišinu Sylenca, tko od nas priča s mačem, tko čuje drhtaj srebrenih borova, zbog koga je on došao na Hyperareyu, zašto je Intosh pričao da će zbog Wyxene on dovesti kišu i vjetar u Wananunhu, zašto mi ovi starci stalno ponavljaju da su te već jednom prije vidjeli da plešeš među zvijezdama Amandho, zašto je potonula Atlantida … zašto svih ovih noći u kojima Te pratimo čujemo otkucaje Tvoga srca? Kakvu to tajanstvenu svijetlost Vitezovi vjetra čekaju da obasja Shagana, pa da sve konačno može početi iz početka? Mogao bih ja tako danima nabrajati i postavljati pitanja, a odgovor bi uvijek bio isti. Ti! Ti princezo s Toplih mora, Ti si to još nešto što nedostaje, Ti si ta tajanstvena svijetlost koja u zoru Hawalandha treba obasjati Onoga koji jaše s vjetrom, Onoga koji danima spava ispod pijeska ... Shagan već ima svoje Alanđane i Vitezove vjetra, ima svoj teški mač, a jedino mu još Ti nedostaješ, pa da se vjetar konačno smiri, kiše stanu i da počne to dugo i toplo Alandsko ljeto koje su zapamtili samo oni koji su sada među zvijezdama ogrnuti svojim plavim plaštevima. Idi i ne zastaj, jer Ti jedina znaš put do Zimskog bedema, idi prema toj svijetlosti u daljini i prati taj zvuk u tišini!'
| < | travanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...