Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

četvrtak, 31.08.2006.

Grčka mitologija

Arion – divlji konj

Posejdon se volio hvaliti da je on stvorio konja, mada Athumanunh jednom pročita negdje, no, sada se više ne sjeća u kojoj mu je to knjizi prašnjavoj, da je božica Rea Kronosu strašnom jednom ponudila konja za doručak, a po slijedu mitološkom, ako još uvijek Kron vlada, onda je strašni gospodar mora Posejdon tek novorođenče – po Athumanunhu. No, Athumanunh se nimalo ne čudi tomu Posejdonovu hvalisanju, jer u mitologiji je on zapravo i opisan kao veliki hvalisavac. Tako se jednom Posejdon hvalio i da je uzde izmislio, no, Athumanunh pak zna da je uzde prva uporabila sama božica Atena. No, da ipak Athumanunh ne kudi baš Posejdona, on se hvalio i da je izmislio konjske utrke, e, to mu Athumanunh priznaje i to je pravi mitološki slijed i čisto Posejdonov izum. Istina, barem ona mitološka, je i to da su konji u mitologiji posvećeni bogu mora Posejdonu. E, zašto baš njemu, sada će Vam Athumanunh i to otkriti i napisati i pri tomu ispuniti želju, odnosno odgovoriti na pitanje. Naime, u ono doba kada je Demetra tražila svoju kćer Persefonu, Posejdon je ludio i žudio za potrebom da obljubi nesretnu Demetru koja je potragom bila obeshrabrena i lišena bilo kakove strasti prema bogu, titanu ili pak smrtniku. Tako se Demetra preobličila u kobilu i pridružila se mitskom stadu konja mitološka naziva Onka. (po Athumanunhu – Onk je Apolonov sin koji je vladao u arkadskom Onkeumu. Onk – kuka, a onka –kruškino stablo – po Athumanunhu) Međutim, Posejdona je bilo vrlo teško prevariti, pa se on preobličio u divljeg pastuha i snažno opasao Demetru u obličju kobile. Nakon tog spoja, odnosno iz tog spoja proizašli su nimfa Despena (gospodarica – po Athumanunhu) i divlji konj Arion (uzvišena podrijetla – po Athumanunhu).

nedjelja, 27.08.2006.

Grčka mitologija

Atrej i Tijest – predodređeni da budu skupa

Atrej (neustrašivi – po Athumanunhu, otac Agamemnonov, Menelajev i Anaksibijin) i Tijest (tučak – po Athumanunhu) potjecali su iz kraljevske kuće Pelopida iz Mideje pozvani su po savjetu proročišta u Mikenu da budu okrunjeni za kralja. No, problem je bio kako se odlučiti koji će od njih dvojice sjesti na mikensko prijestolje. Jednom se Atrej zavjetovao da će svoje najbolje grlo iz stada žrtvovati božici Artemidi. Taj zavjet dobro je došao Hermesu koji se odmah obratio za pomoć svom prijatelju Panu. Tako je Pan uredio da se u Atrejevom stadu izlegne rogato janje sa zlatnim runom. Naime, Hermes se već duže vrijeme želio osvetiti Pelopidima poradi Mirtilove smrti. Sada je on vidio tu priliku. Hermes je predvidio da će pojava janjeta sa zlatnim runom napraviti razdor među 'onima koji su bili predodređeni da budu zajedno', dakle, među braćom Atrejom i Tijestom prinčevima Pelopida. Tako je i bilo. Artej je polagao svo pravo na božasnku životinju. Djelomično je ispoštivao zavjet prema Artemidi, ali samo što se tiče mesa, dok je runo dao uštaviti i zaključao ga je u svoju škrinju. To se nikako nije dopalo njegovom bratu Tijestu. Atrejeva tek udata žena Aeropa, (nebesko lice – po Athumanunhu, majka Agamemnona, Menelaja i Ankasibije i druga žena Atrejeva jer prva mu je žena Kleola (cjelovito slavna – po Athumanunhu) umrla kad je rodila slabašnog sina Plistena (snaga u plovidbi – po Athumanunhu), a smrt Kleole zapravo je bila Artemidina osveta za Atrejev neispunjen zavjet prema njoj, potajno je bila zaljubljena u Tijesta. Tijest je pristao biti Aeropin ljubavnik u zamjenu za zlatno runo koje je ona trebala ukrasti Atreju i donijeti ga njemu. Naime, Tijest je uspio uvjeriti Aeropu da je to runo, odnosno rogato janje ukradeno iz njegovog dijela akarnanijskog stada (Atrej i Tijest naslijedili su po polovicu akarnanijskog stada od svoga oca Pelopsa – po Athumanunhu) po nalogu Atreja. Sve ovo pak je bila zapravo Artemidina bačena kletva i Hermesov naum za osvetu prema Pelopidima. (Athumanunh Pelopidima naziva nasljednike Pelopsove, da ne bi bilo nekakve zabune, zapravo Atreja i Tijesta.) Tako kada je došlo do saborske debate o tomu tko će sjesti na mikensko prijestolje Artej je zahtjevao svoje pravo na 'prvorođenoga' i na vlasnika zlatnog runa. Na to ga je Tijest lukavo upitao da li javno izjavljuje da kralj mora postati posjednik zlatnoga runa, Atrej je to javno potvrdio pred saborom. Nakon toga je Tijest odveo saborske suce u svoj dom, pokazao im zlatno runo, a brata Atreja optužio kao ispraznog hvalisavca. Tijest je tako postao kralj Mikene. No, to sada ne odgovara samom Zeusu koji je bio na strani Atreja, pa je on poslao, a koga drugoga nego glavnog vinovnika svađe među braćom, Hermesa da savjetuje Atreja kako će vratiti prijestolje koje mu ionako pripada. Naime, Atrej je po Hermesovom savjetu trebao od Tijesta zatražiti da abdicira u njegovu korist ako Sunce krene naopako, odnosno ako zađe na istoku. Tijest se na to samo nasmijao i pristao da će ako se to dogoditi abdicirati u njegovu korist. Tada je Zeus pozvao Eride (borba – po Athumanunhu) i Helija. Dakako, nitko nije mogao odbiti moćnoga Zeusa, pa je Helije okrenuo svoje konje točno u podne natrag na istok, sedam Plejada i sve ostale Zvijezde promijenile su smjer svoga prirodnog kretanja i time su zakoni Prirode promijenjeni prvi i jedini put u mitologiji, jer ni sam Zeus više nije nikada želio izazivati moćnu Prirodu i njezinu prijateljicu još moćniju Sudbinu. Nastavim sutra.

subota, 26.08.2006.

Grčka mitologija

Fedra – opsjednuta incestuoznom požudom

Fedra (svijetla – po Athumanunhu) žena velikog junaka Tezeja, majka Akamantova i Demofonova potajno se zaljubila i gajila incestuoznu požudu prema Hipolitu (od konja prestrašenih – po Athumanunhu) vanbračnom sinu Tezeja i amazonske kraljice Antiope. Da ne bi slučajno osporavao pravo svoje braće na atensko prijestolje Tezej je Hipolita poslao Piteju koji ga je prihvatio kao svog nasljednika na troazenskom prijestolju. Hipolit je od svoje majke Antiope naslijedio iznimnu predanost božici Aretemidi, pa joj je podigao novi hram u Troazenu nedaleko kazališta. To pak je sada strašno rasrdilo božicu Afroditu koja je to smatrala osobnom uvredom i odlučila je kazniti Hipolita. Tako je zapravo božica Afrodita uredila i bila glavni krivac za potajnu incestuoznu požudu koju je Fedra osjećala prema posinku Hipolitu. Što se kasnije događalo Athumanunh će napisati u najkraćim crticama. Dakle, u početku Fedra nikome nije povjerila svoju incestuoznu požudu, ali je sve manje jela, loše je spavala i postala toliko slaba da je to zabrinulo njezinu staru dadilju koja je naposljetku spoznala istinu. Dadilja je savjetovala Fedri da Hipolitu napiše pismo i prina mu njezinu požudu prema njemu. No, dobro kako Athumanunh posjeduje to pismo slobodno ga prevede i napiše Vama. Idemo onda ispisati Fedrino pismo Hipolitu: 'Mi, žene s kretskog dvora, nesumnjivo smo predodređene da budemo obeščašćene u ljubavi. Sjeti se samo moje bake Europe, moje majke Pasifaje ili pak moje sestre Arijadne! Joj nesretna Arijadna, napuštena je od tvojega bezvjernoga oca Tezeja koji pak je ubio tvoju majku kraljicu Antiopu. Zašto tebe Furije nisu kaznile poradi pokazivanja nesinovske ravnodušnosti prema sudbini vlastite majke? Tako će Tezej jednoga dana ubiti i mene. Ne bismo li nas dvoje mogli otići i živjeti neko vrijeme zajedno navodeći kao razlog našu obostranu strast prema lovu? U međuvremenu nitko ne bi posumnjao u našu naklonost jedno prema drugom, pa već smo živjeli pod istim krovom, a ja sam ti pomajka…' Neće dalje pisati Athumanunh jer i ovo bi bilo dostatno. Naime, kada je Hipolit pročitao pismo bio je užasnut i odmah ga spalio, te požurio u odaje Fedre ne bi li je ukorio u njenom naumu. Međutim, kada je Fedra shvatila da Hipolit ne pristaje na njezinu ponudu ona je brže-bolje strgala svoju odjeću i glasno stala vikati stražarima: 'Pomoć! Pomoć! Silovana sam!' To joj još nije bilo dovoljno, pa se kasnije i objesila ostavivši optužno pismo Tezeju u kojem za sve krivi Hipolita. Tezej je načisto poludio, prokleo je Hipolita i zabranio mu da uopće dolazi u Atenu. Kasnije pak se dosjetio da još ima tri neispunjene želje koje mu je obećao njegov otac Posejdon. Tako je zaželio da Posejdon pošalje na Hipolitov put neku od morskih nemani koja će ga ubiti. Kada se tako Hipolit vozio uskim putom preko Istma, pojavio se veliki val kojeg je podigao Posejdon. Val je potopio Molursku stijenu, a iz njegove pjene iskočio je strašni bijeli tuljan koji je rikao, te poplašio četiri Hipolitova konja koji su izbezumljeno pojurili prema stijeni. No, Hipolit je bio vješt u upravljanju s četveropregom, pa ih je uspio skrenuti od ruba provalije, ali zaprega je zakačila drvo masline (rhachos – troazenski izraz za neplodnu maslinu). Naime, kada su Hipolitove uzde zapele za grane te masline, zaprega se prevrnula i razbila. Hipolit je najprije udario u drvo, potom u stijenu, a naposljetku se spetljao u uzde, te su ga vlastiti konji odvukli u smrt. Hipolitova smrt sada je strašno rastužila, ali i rasrdila božicu Artemidu, pa je ona uredila Adonisovu smrt kako bi se osvetila Afroditi. Evo, to bi bilo to, mada Athumanunh upozorava da priča ima nastavak, jer su se umiješali Artemida, Asklepije, Had, Morije i sam Zeus. Bilo je još problema i nadmudrivanja, ali o tomu neki drugi put.

petak, 25.08.2006.

Grčka mitologija

Pelej – sin Eakov, otac Ahilejev

Pelej je imao mnogo problema kroz mitologiju. Najprije je skrivio smrt brata Foka tijekom natjecanja. Još ni dan danas se ne zna da li je Foka udario Telemonov disk (Telemon je treći od sinova Eakovih – po Athumanunhu) ili ga je zasjekla Pelejeva sjekira, ili pak je možda bilo obrnuto. No, Telamon i Pelej, sa sigurnošću se zna u mitologiji, kovali su urotu protiv brata Foka, miljenika Eakova. Kada je Eak pronašao mrtvo tijelo sina u šumi gdje ga sakriše druga dva njegova sina, Telamon je pobjegao na otok Salamina, a Pelej je pronašao utočište kod ftijskog kralja Aktora. No, opet ni tu nije Pelej imao sreću. Jednog dana u lovu sa sinom Aktorovim (lov je bio na kalidonijskog vepra – po Athumanunhu) Pelej je nespretno pogodio Euritiona, sina Aktorovog. Nakon toga Pelej bježi i pronalazi utočište kod Akasta sina Pelijevog. Tu opet nije imao sreće. Zapeo je za oko ženi Akastovoj Kretidi koketnoj koja ga je pokušala zavesti. Kako je Pelej bio oženjen kćerkom Aktorovom, sestrom Euritionovom, lijepom Polimelom, Pelej je odlučno odbio Kretidu. Kretida je u ženskim razgovorima ispričala Polimeli da je Pelej potajno zaljubljen u njezinu kćer Steropu, pa se sva u očaju Polimela objesila. Što ga Athumanunh brzo ide s pričom, ali prisiljen je jer želi pisati o Peleju i Tetidi majci Ahilejevoj. Dakle, Kretidi još nije bilo dovoljno, pa je optužila Peleja kod muža da ju je obeščastio. Akast nije želio ubiti Peleja, ali ga je izazvao na takmičenje u lovu po mitskoj planini Pelion. Pelej je imao mač kojeg su mu darovali bogovi, a iskovao ga je mitski znalac Dedal. Radilo se o maču koji je svom gospodaru uvijek donosio obilan plijen tijekom lova i uvijek ga učiniti pobjednikom tijekom bitke ili dvoboja. Tijekom lova probleme su Peleju činili Akastovi prijatelji, a o tomu Athumanunh napiše jednom drugi put. Eh, ima toga još puna, no, dobro skratim još malo. Dakle, Zeus mora oženiti Tetidu za nekoga jer mu prijeti opasnost od sina kojeg će ona roditi, ali Hera mješa svoje prste i nagovara Tetidu da odbije brak sa svakim smrtnikom, no i Zeus ima svoje 'igrače'. Jedan takav 'igrač' je Hiron kentaur kralj svih kentaura, a i o njemu Vam već prije napisa nešto Athumanunh. Tako Hiron savjetuje Peleja kako da se sakrije i gdje da zaskoči. Tako se Pelej sakrio iza grma mirte na malenom tesalijskom otočiću na koji je svake večeri dolazila Tetida gola jašući na dupinu. Kada je Tetida ušla u pećinu da se odmori zaskoči je Pelej. Bila je to snažna, ali vrlo tiha borba – po Athumanunhu. Tetida je izmijenila mnoga obličja: bila je vatra,, bila je voda, bila je lav, bila je zmija … bila je velika ljigava sipa. Pelej je bio opečen, zamalo se utopio, umro je od straha kada je držao u hrvačkom zahvatu lava i zmiju, bio je sav poprskan tintom koju je izbacivala ljigava sipa. No, Pelej nije popuštao i sve je stoički podnosio da bi se na kraju Tetida konačno prepustila i ubrzo našla u strastvenom zagrljaju i ljubavnoj igri s Pelejom. Eto, to je to, a ostalo znate. Slijedi svadba, rođenje Ahilejevo i ostalo redom. Ah, umalo da zaboravim napisati: Još i danas obližnji rt, nedaleko pećine u kojoj su se isprva hrvali, a kasnije prepustili ljubavnom zanosu Pelej i Tetida, nosi ime Sepias kao podsjetnik na trenutak kada je Tetida u obličju velike ljigave sipe prskala Peleja tintom. Otok je u mitologiji od toga trenutka bio posvećen Nereidama o kojima Vam je već prije pisao Athumanunh.

srijeda, 23.08.2006.

Grčka mitologija

Artemidini darovi – pas koji uvijek ulovi plijen i strijela koja uvijek pogodi cilj

Eh, da večeras će Vam Athumanunh napisati jednu priču koja je jako duga, duga najduža, ali će je Athumanunh skratiti i Vama pisati samo o djeliću iste. Dakle, radi se o darovima koje je Artemida poklonila spretnom i okorjelom ženskaru Minosu (meinos osia, mjesečevo biće – po Athumanunhu). Bio je to mitski pas Lajlaps (uragan – po Athumanunhu) koji je uvijek ulovio plijen, te strijela koja je uvijek pogađala cilj na koji bi bila odapeta. Te vrijedne božanske darove Minos je dakako olako poklonio Prokridi (povlastica – po Athumanunhu). Kako je Prokrida bila strastvena zaljubljenica u lov ona ih je rado prihvatila u zamjenu da jednu noć podijeli krevet s Minosom mitskim nevjernikom koji nije prezao ni trenutak da prevari ženu nesretnu Pasifaju (ona koja sja za sve – po Athuamnunhu). No, bilo je tu još i prokletstvo koje je na Minosa bacila očajna Pasifaja. Naime, Minos je umjesto sjemena izbacivao zmije otrovnice, otrovne škorpione i stonoge koje bi kasnije uništile vitalne organe svake žene koja bi legla s njim. No, opet tu je bila i Kirka (ptica sokol – po Athumanunhu), mitska čarobnica koja je napravila napitak koji bi mogao usmrtiti reptile u trenutku kada bi oni napustili tijelo Minosovo, a njega je dakako imala i Prokrida žena Kefalova. Auu, predaleko ode ti Athumanunh, vrati se odmah naslovu što ga sam ispisa. Dobro, dakle, kada je Prokrida imala te darove dosjetila je kako da vrati natrag supruga kojeg nije mogla preboljeti i kojeg je od nje rastavila ružićastoprsta Eos o kojoj Vam već prije napisa Athumanunh. Dakle, znajući da je Kefal također strastven lovac vješto mu je pokazala darove, a da je pri tomu on nije prepoznao. No, Artemidini darovi zagolicali su Kefalovu strast za lovom i on je ponudio veliku količinu srebra Prokridi u zamjenu za Artemidine darove. No, sada je Prokrida počela igrati smišljenu igru otprije. Pristat će Kefalu dati darove, ali samo za nježnost i ljubav koju će joj on pružiti. Kada je Kefal pristao Prokrida mu se u suzama bacila u zagrljaj i priznala mu da je to ona koja ga je jednom već prije prevarila u zamjenu za zlatnu krunu koju joj je ponudio Pteleon kojeg na to nagovori Eosa. Eh, Athumanunh pa daj već jednom napiši o tim darovima i ne duži te ne širi priču u nedogled. No, dobro. Kefal se pomirio s Prokridom i dobio Artemidine darove, ali tada se umiješala ljutita Artemida kojoj nije bilo nimalo po volji što njezini darovi tako šeću iz ruku u ruku smrtnika. Što je Artemida 'skuhala' i kako se osvetila Kefalu i Prokridi Athumanunh Vam napiše jednom drugom prilikom. Jednom je tako Kefal želio pomoći kralju Amfitrionu (onaj koji uznemiruje na obije strane – po Athumanunhu) Dobrodušni Kefal ponudio je svog Lajlapsa da uhvati strašnu teumesijsku lisicu koja je pustošila Kadmeju. Naime, ta lisica bila je božanski predodređena da nikada ne bude uhvaćena, a udobrovoljiti se mogla jedino mjesečnim žrtvovanjem tek rođenog djeteta. (Bilo je to strašno i Kefal nije mogao da se ne umiješa – po Athumanunhu) Tako je sada Kefal doveo u veliku brigu bogove s Olimpa, jer Lajlaps je morao po njihovoj odredbi uhvatiti plijen, a lisica pak opet po njihovoj odredbi nije smjela biti uhvaćena. Nastala je silna svađa na Olimpu, takva vika i galama da je i samog Zeusa zaboljela glava. Kako se bogovi nisu mogli dogovoriti o rješenju, Zeus je sav bijesan pretvorio Lalapsa i lisicu u kamen. Kadmeja je tako odahnula, odahnuli su i bogovi, a Kefal je opet krenuo da pomogne Amfitrionu koji je ovaj puta imao na vratu rat s Telebonacima i Tafijancima, a što je dalje bilo napiše Athumanunh već jednom drugi put.

ponedjeljak, 21.08.2006.

Grčka mitologija

Hefest i Atena

Hefest (drevni Grci kazali bi hemerophaistos – Athumanunh bi napisao 'onaj koji sjaji danju', a to je Sunce – po Athumanunhu) i Atena (kraljica Neba – Athumanunh zna da je Mjesečeva božica Atena doista kraljica noćnog Neba jer za nju bi on napisao 'ona koja sjaji noću', a to je Mjesec – po Athumanunhu) dijelili su isti hram u gradu Ateni, a Atenjani su Atenu božicu smatrali i zaštitnicom kovaštva i mehaničkih vještina, dok je Hefest hromi jedini bog kovač. Da li su drevni Grci baš svakom oružju i alatu pripisivali magične osobine Athumanunh to doista ne bi znao, baš kao ni to da je svaki kovač iz toga davnoga doba bio smatran za čarobnjaka. Međutim, tri osobnosti Brigite predstavljale su trostruku božicu Mjeseca koja je bila zaštitnica kovača, liječnika i pjesnika. Kada je Mjesečeva božica pala i posrnula na tron je postavljen kovač koji je uzvišen do božanstva. U mitologijama od Skandinavije do Afrike redom su svi bogovi kovači hromi. (Možda su se kovači namjerno osakaćivali kako ne bi mogli pobjeći protivniku – po Athumanunhu). Koliko god da je Hefest bio ružan i pomalo zločest bio je snažan u rukama i ramenima, a sve što je izradio bilo je nenadmašno i savršeno. Na kraju krajeva bio je i oženjen najljepšom božicom među inim božicama ljepoticama. Dakako, Afrodita je Hefesta vješto i sistematski varala s Aresom jarosnim, sve do onoga trenutka kada ih Helije nije iznenadio i to dakako ukazao svom prijatelju Hefestu koji smišlja i postavlja zamku Afroditi i Aresu. O tomu kako je Helije iznenadio Afroditu i Aresa Athumanunh je već pisao, a sutra Vam možda napiše o tomu kako je bilo nakon toga što ih je Hefest, Afroditu i Aresa, uhvatio na dijelu.

nedjelja, 20.08.2006.

Grčka mitologija

Afrodita i Zeus

Zeus nikada nije spavao sa svojom posvojenom kćerkom Afroditom zapisala je mitologija, no, poneki nekada znaju u to i posumnjati. Naime, magični pojas koji je Afrodita nosila nikoga nije ostavljao baš ravnodušnim, pa je taj pojas više puta i Zeusa dovodio u iskušenje zapisat će Athumanunh. Na kraju Zeus se ipak malo osvetio Afroditi uredivši da se ona očajnički zaljubi u smrtnika običnog. Taj smrtnik u kojeg se zaljubi 'do ušiju' božica Afrodita bio je Anhiz (onaj koji živi s Izidom – po Athumanunhu) kralj Dardanaca, unuk Ila. Tako ga je jedne noći dok je on spavao u svojoj pastirskoj kolibi na trojanskoj planini Ida posjetila Afrodita prerušena u lijepu frigijsku princezu. Odjevena u žarko crvenu haljinu tiho je ušla u kolibu Anhizovu, tiho je skinula i legla kraj njega u postelju koju su prekrivale mekane lavlje i medvjeđe kože. Noć je bila puna slasti, a pčele su sneno zujale oko kreveta u kojem su božansko i smrtno tijelo naprosto izgarala od ljubavne strasti. Ujutro kada je Afrodita otkrila Anhizu svoj identitet i obećala mu da nikome neće odati da je on proveo noć s njom. No, Anhiz se ipak uplašio kada je shvatio da je otkrio božansku golotinju i molio je Afroditu da mu poštedi život. Afrodita ga je nježno uvjerila da se nema čega bojati i da će njihov plod ove strastvene noći, sin koji tek treba biti rođen, biti slavan. Nakon nekoliko dana Anhiz je pio sa svojim prijateljima, a jedan od njih ga iznenada upita: 'Zar ne bi radije spavao sa kćerkom onoga tamo čovjeka nego s Afroditom?' Anhiz je vrlo nesmotreno odgovorio: 'Ne! S obzirom da sam već spavao s obije pitanje smatram besmislenim.' Čuvši ovo Anhizovo hvalisanje Zeus se silno rasrdi i baci na njega munju, ali se umiješa Afrodita podmetne svoj pojas i skrene munju Zeusovo pored nogu Anhizovih. Ipak munja je djelomice naštetila Anhizu, pa se on više cijelog života nije mogao uspraviti i do kraja života hodao je pogrbljen. Nakon što je rodila Anhizova sina Ajneja Afrodita je potpuno izgubila svaku strast prema pogrbljenom Anhizu.

petak, 18.08.2006.

Grčka mitologija

Tiha, Nemeza i Nemesis

Tiha (sreća – po Athumanunhu) Zeusova je kći koju je on osobno obdario moćima određivanja sudbine za sve smrtnike. Baš poput Dike (pravda – po Athumanunhu) koja sjedi Zeusu na ramenima i Adeon (sram, stid – po Athumanunhu), te Tihe u paketu se pojavljuju i Nemeza (ono što pripada po zakonu – po Athumanunhu) i Nemesis (božanska osveta – po Athumanunhu). Dok su prva četiri božanstva djeca Zeusova, Nemeza je nimfa, odnosno božica smrti kojoj kasnije drevni Rimljani priključuju njezinu dvojnicu božicu Fortunu umjesto Tihe drevnih Grka. No, dobro. Dakle, Nemezu proganja Zeus u ljubavnoj požudi preko cijele Zemlje i preko mora sinjih, ali ona je stalno uspješno mijenjala svoje obličje. Napokon kada je uzela obličje labuda Zeus ju je 'uspješno' zaskočio i uspio obljubiti. Kasnije Nemeza je snijela jaje kao labud, a iz jajeta se rodila Helena predivna, ljepotica koja će kasnije postati uzrokom Trojanskog rata. Tako Tiha hoda Svijetom i žonglira loptu, te ne odgovara za svoje postupke kada nekoga daruje obiljem, a nekoga neimaštinom. No, kada bi onaj koji je darovan iz 'roga obilja' Tihe zaboravio prinijeti žrtvu bogovima, ili svoje bogatstvo podijeliti sa sugrađanima koji žive u neimaštini, pojavljivala bi se strašna starica Nemesis ili kako Athumanunh voli napisati – 'božanska osveta.' No, da Vi nekom prilikom ne bi bili zbunjeni Nemeza je kćer Oceanova i ima nešto od Afroditine ljepote.

četvrtak, 17.08.2006.

Grčka mitologija

Aloidi – neustrašiva djeca Ifidamijina

Efijalt (noćna mora – po Athumanunhu) i njegov brat blizanac Ot (onaj koji vuče natrag – po Athumanunhu) bili su nezakonita djeca Ifidamije (ona koja jača genitalije – po Athumanunhu) kćeri Triopove (onaj koji ima tri lica – po Athumanunhu). Naime, Ifidamija je bila potajno zaljubljena u Posejdona, pa je stoga uobičavala čučati na obali mora i rukama skupljati valove koje bi potom izlijevala sebi u krilo. Tako je jednom i zatrudnjela. Ifidamija se ubrzo potom udala za Aloja (sin Helijev – po Athuamnunhu) koji je vladao beocijskom Asopijom. Dakle, braća su se jednom prilikom zavjetovala da će ratovati s bogovima s Olimpa tako dugo dok Efijalt ne obljubi Heru, a Ot Afroditu. Braća su uspjela zarobiti i samog Aresa jarosnog i držati ga zatočenog gotovo trinaest mjeseci sakrivši ga kod svoje maćehe Eriboje (bogata stokom – po Athuamnunhu) pošto je u međuvremenu njihova majka Ifidamija umrla. Tako su braća zaposjela planinu Pelion i stavili je na planinu Ossa, te zaprijetili da će bacati sve planine u more tako dugo dok ono ne presuši. Po proročanstvu nije ih mogao ubiti niti bog, a niti smrtnik, pa su se Olimpljani našli u doista teškom problemu. Na Apolonov savijet Artemida je poslala poruku Otu da će otići na otok Naksos i predati mu se u ljubavnom činu ako prestanu opsjedati Olimp. Ot je bio presretan, ali Efijalt je bio ljut pošto on nije dobio nikakvu poruku od Here za kojom je žudio. Tako je Efijalt postao slino ljubomoran i ljut, te je na Naksosu kamo su u međuvremenu otišli izbila svađa između braće. Artemida se pretvorila u bijelu košutu i projurila između njih. Svaki od braće hitnuo je svoje koplje u namjeri da pokaže kako je on dobar strijelac, ali Artemida je bila neopisivo brza i projurivši između njih koplja su pogodila braću koji se poubijaju međusobno. Time je proročanstvo bilo zaključeno da nikada neće pasti od ruke ljudske ili božje. Tijela su im pokopana u beocijskom Antedonu, a narod im je odao herojske počasti, te ih zapamtio kao utemeljite beocijske Askre koji su štovali helikonske Muze. Aresa je iz zatočeništva polumrtva oslobodio Hermes, a duše Aloida završile su zavezane u Tartaru užetom koji su činile zmije otrovnice. Oni sjede leđima okrenuti jedan drugom, a nimfa iz rijeke Stiks stalno ih opominje i podsjeća na neispunjenu prisegu.

srijeda, 16.08.2006.

Grčka mitologija

Eosa – ružičastoprsta sestra Helijeva

Jednom davno prije ovu predivnu ružičastoprstu božicu odjevenu u odjeću od šafrana zamjeni Athumanunh sa šutljivim i postojanim bogom. Noćas će iskoristiti priliku i o toj predivnoj božici Zore koja po izlasku brata Helija uzima obličje božice Hemere (božica Dan – po Athumanunhu), a po njegovom zalasku uzima obličje božice Hespere (božice Zvijezde večernje – po Athumanunhu) nešto i Vama napisati. Dakle, ova božica, odnosno titanka druge generacije, zatečena u ljubavnom zagrljaju boga Aresa bi prokleta kletvom božice Afrodite. Kletva je bila neprekidna žudnja za mladim smrtnicima. Zavela je tako ova titanka krasotica Odiona, Kefala, Kleita i to sve u ono doba kada je već bila udana za titana Asterija (od Neba zvijezdanog ili Sunca možda – po Athumanunhu). Dakle, u braku s Asterijem rodila je Eos sve Sjeverne, Zapadne i Južne vjetrove, sve Zvijezde na Nebu predivnom, a Athumanunh će još i dodati Fosfora blistavog. (Fosfor – Zvijezda jutarnja – po Athumanunhu). Zavela je tako ružičastoprsta Eosa i Ganimeda (onaj koji se raduje u muškosti - po Athumanunhu) i Titona (kralj dana – po Athumanunhu) sinove Trosa (iskonski Trojanac - po Athumanunhu) i Ile (mnoštvo – po Athumanunhu). Kad joj je Zeus oteo Ganimeda Eos ga je ponizno molila da Titonu podari besmrtnost, (kao što je i Selena sestra njezina molila za Endimiona – zavedenog domorodca – po Athumanunhu) no, zaboravila je da zamoli i za vječnu mladost, pa je Titon svakodnevno sve više stario i Eos ga je morala sve više dvoriti i brinuti se za njega. Kad joj je to napokon dosadilo ona ga je zaključala u svoju sobu, a Titon se tada pretvorio u cvrčka. Zlatni cvrčak amblem je Apolona, a čim malo zatopli dan cvrčci se jave iz trave.

utorak, 15.08.2006.

Grčka mitologija

Lapiti i Kentauri – zakleti mitološki protivnici

Noćas će Vam Athumanunh napisati priču o tome kako su Lapiti (lapicidae – komad kremena, ili možda lapizein – razmetati se snagom – po Athumanunhu) i Kentauri (centuria – ratnička skupina od stotinu, ili pak možda centauroi – oni koji ubijaju bikove kopljima – po Athumanunhu), dva susjedna plemena jednom davno prije posvadivši se zaratila i zapodjenula bespoštedno mitološko neprijateljstvo. Dakle, bilo je to u ono prastaro doba kada je vladao Piritoj (onaj koji se okreće okolo – po Athumanunhu) Lapit sin Iksiona (snažni domorodac – po Athumanunhu) i Dije (nebeska – po Athumanunhu) kćeri Eonejeve (usamljena ptica predskazanja – po Athumanunhu). U to davno prije zaboravljeno doba vladao je tako Piritoj zemljom Magnezijom koja se nalazila na ušću rijeke Penej. Jednoga dana tako sazna Piritoj o nevjerojatnoj snazi i sposobnosti Tezejevoj. Odluči tako Piritoj krenuti u Atiku zemlju Tezejevu i provjeriti te priče koje su kružile. Ukrade Piritoj stado stoke Tezejeve koje je paslo u blizini Maratona. Nije trebalo dugo čekati i Tezej se dade u potjeru za drskim kradljivcem. Susret Tezeja i Piritoja začudo nije završio sukobom, već naprotiv i jedan i drugi bili su zadivljeni pojavom drugoga i prvoga. Rodilo se tako snažno mitološko prijateljstvo koje je potrajalo u vječnost. Kada je Piritoj ženio Hipodamiju (krotiteljica konja – po Athumanunhu) izabranicu srca svoga na svadbu je pozvao mnoštvo prijatelja, susjedno pleme Kentaura i sve bogove osim Aresa i Eride jer se sjetio koju su zlu kob to dvoje izazvali na svadbi Peleja i Tetide (roditelji Ahilejevi – po Athumanunhu). Kako u Piritojevom dvoru nije bilo mjesta za sve goste Kentauri i drugi tesalski prinčevi izabrali su obližnju pećinu za slavlje u čast Piritoja i Hipodamije. No, Kentauri nenaviknuti na vino i ne poznavajući njegovu ćud i osobinu pili su ga bez da su ga razrijedili vodom. Kentauri su se ubrzo teško opili i postali neuračunljivi. U trenutku kada je Hipodamija došla da ih pozdravi, njihov vođa Eurition (naširoko poštovan – po Athumanunhu) skočio je sa svog tronošca i uhvativši Hipodamiju za kosu pokušao je silovati. Sramotan primjer svoga vođe ubrzo su stali slijediti i ostali Kentauri koji su napali lapitske žene. Došlo je do otvorenog sukoba Lapita i Kentaura u kojoj je poginuo Kenej (novi – po Athumanunhu) Lapit, a Tezej i Piritoj odrezali su nos i uši Euritionu koji se drznuo narušiti gostoprimstvo Piritojevo. Tako je počelo najduže i najkrvavije mitološko neprijateljstvo koje su dakako da pogađate potaknuli i podgrijavali nitko drugi do Ares jarosni i Erida svadljiva.

ponedjeljak, 14.08.2006.

Grčka mitologija

Hestija – najblaža, najmilostivija i najpravednija među božanstvima

Hestija (srce – po Athumanunhu) nikada nije sudjelovala u ratovima ili svađama. Poput Artemide i Atene uvijek je odolijevala svakom ljubavnom pozivu bogova, titana i ljudi. Nakon svrgavanja Krona strašnog, kada su pred nju istupili Apolon i Posejdon kao prosci rivali, Hestija je prisegnula glavom Zeusovom da će zauvijek ostati djevica. Takva prisega potpuno je obeshrabrila i Apolona veličanstvenog i Posejdona silnog. Istodobno takva prisega silno se dopala Zeusu svemogućem jer je njome Hestija zapravo sačuvala mir na Olimpu. Tko zna kako bi Olimp izgledao da su poradi Hestije zaratili Posejdon i Apolon koji su na kraju ipak odustali bojeći se Hestijine strašne prisege (ili možda gnjeva Zeusovog, jer u pitanju je bila njegova glava – po Athumanunhu). Jednom prilikom kada su svi bogovi nakon uživanja i pretjerivanja u jelu i piću pozaspali, pijani Prijap (onaj koji podrezuje krušku – po Athumanunhu) zamalo je uspio obljubiti usnulu Hestiju. No, tada je magarac glasno zanjakao i Hestija se probudila. (Čak je i magarac, mitološki simbol seksualne pohote, odlučio spriječiti Prijapovu kriminalnu i nedozvoljenu radnju – po Athumanunhu) Hestija je ugledavši Prijapa koji ju je već opkoračio toliko glasno vrisnula da se ovaj silno uplašio i pobjegao. Hestija je u mitologiji božica ognjišta, pa u svakoj kući i gradskoj vijećnici štiti one koji od nje zatraže pomoć. Pored toga mitologija je pamti i kao božicu koja je prva izumila vještinu gradnje kuće.

nedjelja, 06.08.2006.

Athumanunhov odmor

Noćas, kada ga milijuni Zvijezda opkole i poklone mu plave snove, negdje daleko na toplom moru, našem najljepšem plavom moru, kada mu šum valova u blago ljetno predvečerje stane šaptati, prvo tiho, onda još tiše, pa najtiše, a zatim sve glasnije: Atlantisss, Atlantisss … Athumanunh će se pridignuti s njegove ležaljke, odložit će jednu od tisuću svojih knjiga prašnjavih, požutjelih, starih, najstarijih … Zagledat će se Athumanunh u valove, dodirivat će ih rukama i na trenutak će se opustiti, a potom uroniti u svoje plave snove. Sanjat će Athumanunh svoju Atlantidu, svoju Alandiju … Sanjat će Athumanunh najljepša mjesta gdje su nekoć davno prije živjeli ljudi u prijateljstvu i slozi, mjesta gdje su nekoć dragocjeni predmeti bili cijenjeni samo poradi svoje ljepote, mjesta gdje sada samo šutke plivaju ribe… No, je li baš Athumanunh siguran da to plivaju samo ribe? Ne kroče li to, jednom davno prije zbog častoljublja i poroka kažnjena, djeca Posjedona i dalje ulicama Atlantide, negdje duboko pod morem, ali sada razborito i miroljubivo… ili će se to opet Athumanunhu sve priviđati i ipak će to samo plivati i igrati se ribe usred morem isplakanih kostiju legendarne Atlantide…

Da, pogodili ste Athumanunh ide na zasluženi sedmodnevni aktivni odmor, a kada se vrati pisat će Vam o još nevjerovatnijim, još misterioznijim, pričama iz mitologije i legendama davno prije zaboravljenih plemena i naroda. Budite mi dobri i pozdravljeni i uživajte u ovim čarobnim i toplim ljetnim danima. Athumanunh će uživati igrajući se u pijesku i graditi čudnovate pješčane kule i utvrde, roniti u plavim dubinama i skupljati prekrasne školjke morskih dubina.

četvrtak, 03.08.2006.

Legenda o Alandiji

(isječak) Močvare Wanynkhy i alandska pukovnija Apokalipsa

… Prošla je već godina dana, a Andraghonh se nije pojavio. Alandski generali bili su sve zabrinutiji, a princeza Sonsyrey sve je teže podnosila Njegov nestanak i nazočnost odreda Hladnih vatri koji su sada ponovno slobodno prelazili zelenu rijeku Mandraghona i kretali se Zabranjenom dolinom. Onda pak jedne predivne, tople i plave noći usred Zabranjene doline začuo se urlik i zavijanje alandskih polarnih vukova. Ti strašni predatori alandskih maglovitih planina nikada se nisu spuštali s planine Wyghen, a ove su se noći poput sjena kretali velikom brzinom kroz Zabranjenu dolinu vješto se skrivajući u šumama palmi. Ujutro u velikoj dvorani Cytykraya vladalo je komešanje i gužva. Naime, svi su raspravljali o pojavi polarnih vukova ovako daleko na jugu, a još veću je zbunjenost izazvala pojava princeze Sonsyreye koja je u rukama nosila alandske bijele zimske ruže. Alandske bijele zimske ruže nisu cvjetale od Andraghonovog nestanka. Vidjevši je Vitezovi vjetra se međusobno pogledaju upitno, a Panđa se obrati Sonsyrey: 'Oooo, Zaštitnice alandska, Handro naša, odakle Tebi te ruže?!' – Sonsyrey sada zbunjeno pogleda Panđu i upitnim pogledom prođe po svim nazočnim Vitezovima vjetra u dvorani. 'Zar mi ih niste Vi, Vitezovi vjetra, donijeli noćas? Zar još netko osim Vas zna gdje cvatu i mirišu alandske zimske bijele ruže? Našla sam ih jutros kada sam se probudila pored uzglavlja.' – iznenađena i zbunjena odgovori Sonsyreya. Panđa se stane smijati grohotno: 'Ne djevojčice! Nitko od nas ne zna gdje cvatu i rastu alandske bijele ruže. Ako bi i znali ne bi ih ubrali, jer one ne cvatu kroz godinu. One procvatu samo jedne noći i mirišu samo jedan dan, a onda nestanu i uvenu. No, svi mi znamo tko zna gdje rastu i mirišu i tko samo zna koje noći procvjetaju te alandske ruže! …' U dvoranu sada uđe jedna od dežurnih dyadonskyh kneginja i izvijesti Sonsyrey: 'Princezo, pred gradskim vratima nalazi se pedesetak prosjaka koji mole hranu i prenoćište, a prema nama kreće se i jedan združeni odred od stotinjak ratnika Hladnih vatri. Što nam je činiti princezo?' Sonsyreya ljutito odgovori: 'Prosjacima dajte hrane, a ovih drugih mi je već previše! Postali su sve drskiji i sve bezobzirniji, pa prije dva dana bili su ovdje. Idemo ih dočekati u dvorištu, ali ovaj put ću ih otjerati, pa makar i oružje morale uporabiti!' Panđa tiho nešto šapne Zumahu i Paski, a ova dvojica nenametljivo se još više bliže približe Sonsyrey. Dok su Dyadonkhe brižljivo dijelile hranu tek pristiglim prosjacima, Zumah je s nepovjerenjem promatrao prosjake koji su bili, iako prljavi i potrganih ogrtača i odijela, nekako previše ponosni u svom držanju, ali u tom razmišljanju prekine ga ulazak odreda Hladnih vatri kroz gradska vrata. Sonsyreya praćena kneginjom Sandrhom i Panđom stane nasuprot zapovjednika odreda i energično ga upita: 'Što bi sada ovo trebalo značiti? Bili ste ovdje prije dva dana, a trebali ste doći tek za tri dana. Upozoravam vas da nikada niste dobro došli, a ovo je sada previše. Ne pridržavate se našeg dogovora! Zašto'? Zapovjednik odreda oholo se naceri princezi: 'Ni ti se ne pridržavaš našeg dogovora. Zašto si uvijek okružene njima? Ni Alanđani nemaju prava biti ovdje stalno…' Sada se umiješa Paska: 'Prokleti lešinaru trokutaste glave, zar ćeš nas ti otjerati s ovom šakom jada, ja …' Pasku prekine Sonsyreya:'Smiri se Paska, Vi ste uvijek dobro došli, a vi mi Sywolykhy nećete određivati nikakve uvjete u mom gradu, zar nije dovoljno što …' Sonsyrey se okrene prema nastaloj gužvi i naguravanju između prosjaka i nekoliko sywolykyh ratnika. Dok je ona tražila objašnjenje od zapovjednika odreda, nekoliko je sywolykyh ratnika zgazilo kruh koji su prosjaci dijelili između sebe, a onda je nastalo naguravanje sve dok jedan od prosjaka nije snažno tresnuo u lice jednog od ratnika Sywolykyh. Svi su bili iznenađeni, a Sywolyky izvuku svoje mačeve i krenu prema prosjacima koji odjednom i istodobno odbace svoje prljave ogrtače. Ispod ogrtača pokažu se boje odore alandskih ratnika davno prije izgubljene pukovnije Apokalypse koji također izvuku mačeve. Prosjak koji je tresnuo Sywolykog bio je osobno pukovnik Unakas koji je sada već pokretima ruke raspoređivao svoje ratnike oko jednog prosjaka koji je jedini ostao još uvijek pokriven. No, i prije nego je i On odbacio svoje prljave dronjke, svima je bilo jasno, kako Alanđanima i Dyadonkhama, a tako i Sywolykyma. Bio je to On – Shagan Alanđanin, Andraghon – onaj koji spava ispod pijeska, Wharghord – onaj koji gospodari bitkama davno prije na bojnom polju tako su ga nazvali prvi odredi Hladnih vatri… Andraghonh polako izvuče teški, zvučni, dvosjekli, alandski mač i njime pokaže prema zapovjedniku odreda mirno, te mu dubokim glasom zapovjedi: 'Imaš dvije mogućnosti, povedi svoje ratnike natrag preko Mandraghona i nestani, ili izvuci mač i postani mrtav heroj, izaberi!' No, zapovjednik Sywolykyh nije dugo razmišljao, okrenuo je svoje ratnike i postiđeno napustio gradska vrata. Gradom se zaori alandski bojni poklič, a Sonsyreya jedva dočeka da Mu potrči u zagrljaj …

<	kolovoz, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...