Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

ponedjeljak, 31.07.2006.

Legenda o Alandiji

Alandska Nazaca Alantanunh – Zašto je propalo kraljevstvo Desertye

… bilo je to u ono doba kada je Sonsyreya polako, ali sigurno, preuzimala davno prije zapisanu ulogu koju su joj dodijelile mitske vile Charysmhe. U tajnovitom i zagonetnom noćnom vremenu koje su Alanđani nazivali Alanthanunh, Sonsyreya bi postala Reyamhanunha, ili da bi Vi lakše razumjeli – djevojka nježne i svijetle puti koja zna i razumije nestašne igre Andraghonha, pa bi na trenutak i tajna Alanđana u prekrasnoj krošnji srebrenog bora bila vidljiva i stvarna…

…'Zašto mi sada opet to sve radiš plavooka? Odakle sada odjednom tolika Tvoja mržnja i bijes prema meni?' – želio je znati Andraghonh. 'Ti si Alanđanine bio na otoku Chronoshu i sve ovo vrijeme si znao za tajnu svetog amazonskog grada Krunograda! Znao si za Veliku svećenicu s otoka Chronosh. Zašto mi to nisi nikada rekao, odgovori Alanđanine?!' - i dalje je bila sva van sebe Sonsyreya. Uzalud je Andraghonh pokušavao objasniti, no, Sonsyreya je sada već histerično prijetila: 'Zbog Tebe i Tvojih Alanđana poginula je moja majka! Sada ćeš imati rat u svojoj Alandiji, na granicama su ti snažni združeni Sywolyko – Kotyansky odredi, a prema Dyasparhu se pokreću odredi Amazona cijelog Južnog Saveza, a pomoć mi nude i Nantyany i Arghorađani koji su svojim bojnim brodovima već okružili Skartarys! Ja sam osobno Syrlyu otkrila sve tvoje tajne koje te tako vješto štite i sada ste ravnopravni, pa da te sada vidim Alanđanine!' Andraghonh potpuno zbunjen jedva da je prozborio, ali onda njegova ozbiljna i tiha, ali dovoljno upozoravajuća i jasna zapovijed: 'Odlazi iz Alandije djevojko! Da se nisi usudila vratiti ovamo! Za ovo što si sada izazvala i napravila samo ćeš ti snositi posljedice. Ti ćeš biti kriva za smrt mnogih ratnika, baš kao i tvoja majka, ti nosiš u sebi prokletstvo zbog kojeg je i propalo staro kraljevstvo Desertye. No, ovaj puta više me neće prevariti nitko, pa ni ti djevojko južnih mora. Idi slobodno, ali zapamti ovaj si puta prenaglila i vrijeme je da te naučim pameti!' Ovakva hladnokrvnost Andraghonha pobudi sumnju kod Sonsyrey, ali bilo je već prekasno! On je treskom zatvorio vrata i već je bio među svojim Vitezovima vjetra koji su ga okružili. Sonsyrey je još uspjela svoj pogled uputiti Panđi. No, Panđa joj samo odmahne glavom, pokušala je i sa Zumahovim pogledom, ali je njegovo lice bilo poput leda hladno i neprocjenjivo … baš kao i lica ostalih dvadesetak Vitezova vjetra. Sonsyrey se ugrize za donju usnu i nervozno upita svoju kneginju i pratiteljicu Sandrhu: 'Nisam li prijateljice moja i ovaj puta ishitreno donijela odluku? Nisam li Ga napala nepotrebno, jer njegovo lice bilo je toliko iskreno i zbunjeno… Sandrha ozbiljno i tiho odgovori: 'Ne znam kraljice moja, ali njegova je prijetnja upućena Vama bila ozbiljna i stvarna. Čini mi se da On mnogo toga zna o tajnovitoj pogibiji carice Nemesydye, Vaše majke, a ako je doista bio na Chronoshu, onda je jedino On mogao voditi mitske ratnike na bojnom polju Herofahlha. Ako je tako, onda nam samo božica Izydya može pomoći, jer tko će Ga pronaći i udobrovoljiti. Njegovi Alanđani sakrit će Ga, a mi ćemo imati strašnih problema. Alanđani su ludi za njim, ali i naši narodi sve više pokazuju neskrivene simpatije prema Njemu…'

petak, 28.07.2006.

Legenda o Alandiji

(isječak – nakon bitke za Skartarys i Skartaryu)

… Tisuće alandskih ratnika koji su prije samo nekoliko sati izgledali strašno i opasno, sada je u velikom redu i organizirano napuštalo Skartarys kao da se tu ništa nije ni dogodilo. Zbunjena Sonsyreya je to sve promatrala pozorno i šutke, a onda se obrati Shenhy: - Princezo Dyasparha, tvoj brat je jako zagonetan. Doveo je ovamo tisuće najboljih ratnika koje sam ikada do sada vidjela. Iskreno ja sam iznenađena i zadivljena. Borili su se vrlo hrabro, jurišali su u zastrašujućem poretku i bojnim složajima, kao da su točno znali kamo moraju udariti. Osvojili su naš otok, a On nam ga je odmah vratio. Kako su se iznenada pojavili, još su organiziranije i tajanstvenije nestali. Da nema ovih ovdje koji su ostali ne bih sve ovo vjerovala, a pogledaj ih samo! Odmah su stali graditi utvrde kao da im prijeti velika opasnost. Sve to me zastrašuje princezo. – Northsylha se nasmije: - U pravu si prijateljice. Njemu su tek dvadeset i dvije godine, a već je zasjenio ratničku slavu svog starijeg brata, pa i samog oca, ako ne i djeda. Njegovi ratnici porazili su Sywolyke odrede usred same Neberaskhe u njihovom uporištu Doathwalyu, a strašne su poraze nanijeli i Kotyancyma na zelenim pritokama čarobne rijeke Mandraghonha. Kotyancy su bili prisiljeni moliti za primirje i tražiti milost za svoje gradove. Sve napade njegovi ratnici lome u samom začetku i bore se hrabro i nezadrživi su. Trebaš tek vidjeti njegovu Alandiju, to još nisi vidjela. To ti je veličanstveno, kao da se nalaziš u zemlji iz legende. Njihovi gradovi, putovi, te čudnovate mirisne šume srebrenog bora, ta beskrajna prostranstva, taj narod, kao da sve to zna i ljubomorno čuva neku veliku tajnu, a koju im je upravo On otkrio. Nakon te tajne i nakon toga dana svi su poludjeli za njim i strašno su Ga zavoljeli, čak i Ararađani i Aragoryanci neskriveno iskazuju simpatije prema Njemu. Vidjet ćeš da čak ni plahe šumske životinje tamo ne bježe od Njega, a čini mi se da i sunce jače sije kad je on u blizini. No, najbolje da sada pođemo na odmor, a sutra ćeš se u to sve i sama moći uvjeriti. Noćas ćeš mirno spavati, jer u zraku iznad Skartarye i Skartarysa lebdi Njegov lik. Njegovi ratnici zaštitili bi nas i od nemogućeg. Pogledaj samo ona dva generala, to su jedni od najboljih, a upravo je njima On povjerio našu sigurnost. Možeš biti sigurna da ćeš noćašnji san još dugo pamtiti, a sutrašnji dan nećeš nikada zaboraviti…

četvrtak, 27.07.2006.

Nika – božica pobjede

Nika (grč. Nike, lat. Victoria) kćer je titana Palanta i njegove supruge titanke Stige, a kao utjelovljenje uživa veliko poštovanje kako među bogovima tako i među ljudima. Athumanunh je sklon vjerovanju da nije bilo boga ili čovjeka kroz mitologiju, a sigurno ga nema ni danas, koji barem malo ne čezne za ovom predivnom božicom koja donosi slatku pobjedu u borbi oružjem, umjetničkom ili pak sportskom natjecanju. Nika je svoju moć dokazala u trenutku kada je stala na Zeusovu stranu tijekom njegove borbe s ocem Kronosom. Kasnije se Nika zajedno sa svojim ocem i djedom svojim, moćnim Oceanom, stavlja na stranu Zeusa tijekom borbe s titanima. U mitologiji se često sreće u obličju Nike kao nadimkom bogova ili božica poradi toga što grčka riječ 'nike' označava pobjedu općenito, pa tako imamo Atenu Nike – po Athumanunhu. Grci su Niku prikazivali kao krasnu djevojku, najčešće ima i krila, a glavu joj krasi pobjednički vijenac ili palmino lišće. Spartanci je prikazuju uvijek okovanu lancima kako im slučajno ne bi pobjegla i napustila ih. Kasnije i Rimljani preuzimaju Niku istu poput drevnih Grka, ali je nazivaju Victorija.

Andromeda – žena junaka Perzeja

Andromeda je kćer etiopskog kralja Kefeja i njegove žene Kasiopeje. Perzeja je Andromeda upoznala pod vrlo čudnim okolnostima. Naime, njezina majka Kasiopeja jednom nesmotreno je uvrijedila prelijepe morske božice, kćerke i unuke moćnog boga mora Posejdona strašnog. Dakle, Kasiopeja je izjavila da je ljepša od svih morskih nimfi zajedno. Poradi osvete Posejdon je poslao strašnu morsku neman imena Keto koja je uništavala podanike Kefejeve. Kralj Kefej bio je zabrinut, pa je zamolio pomoć Amunovog svetišta i proročišta u Libiji. Jedini izlaz bio je da žrtvuje morskoj nemani svoju kćer Andromedu. Tako je Kefej uz pritisak naroda prepustio vlastitu kćer na milost i nemilost morskoj nemani. No, to se pak nije dopalo božici Sudbini, pa je ona u trenutku kada se neman približavala Andromedi tu postavila Perzeja. Hrabrog junaka koji se upravo vraćao s otoka Gorgona gdje je ubio neman Meduzu. Perzej je bez imalo kolebanja izjavio da će spasiti Andromedu ako je nakon toga dobije za ženu. Andromedini roditelji bili su presretni, a Perzej se pripremio za borbu s nemani mora imenom Keto. Perzej je na noge obuo krilate sandale koje su mu omogućavale da leti i naoružao se čarobnim zakrivljenim mačem koji mu je omogućavao pobjedu u svakoj bitci. Ipak i uz svu to čarobno oružje Perzej je imao dosta muka da savlada snažnu morsku neman Ketu. Ubrzo nakon njegove pobjede u Kefejovom dvoru pripremala se svadba, no, sada su se pojavili novi problemi. Naime, Andromeda je bila zaručena za Fineja koji nije ni prstom maknuo kada ju je trebalo spasiti pred nemani, ali je sada ipak zatražio svoje pravo na zaručnicu. No, ni Perzej nije bio baš popustljiv te za to nije ni želio čuti. Uzalud je Kefej nagovarao Fineja da odustane od svog zahtjeva, jer izgubio je to pravo u trenutku kada se nije borio protiv nemani za Andromedu. Finej je kopljem napao Perzeja, no, Perzej je izvukao Meduzinu glavu te su Finej i njegovi pratitelji ubrzo postali samo kameni kipovi. Nakon vjenčanja Andromeda je s Perzejom otišla na otok Serif gdje je živjela Perzejeva majka Danaja. Potom su Perzej i Andromeda otišli u Arg gdje je hrabri Perzej postao kralj Arga, a Andromeda mu tu rodila mnoge potomke koje Athumanunh sreće u svojim šetnjama kroz mitologiju: Perza, Alkeja, Elektriona, Stenela, Mestora, Heleja i Gorgofonu. Kao praunuk iz ove loze nit vuče i sam Heraklo veličanstveni mitski junak. Nakon smrti bogovi su Perzeja i Andromedu, kao i Andromedine roditelje Kefeja i Kasiopeju postavili na prekrasno i Athumanunhu drago zvjezdano noćno Nebo gdje se još i danas mogu vidjeti, samo morate znati gdje tražiti i kamo gledati, a o tome Vam Athumanunh napiše jednom drugom prilikom.

srijeda, 26.07.2006.

Legenda o Alandiji

(Bitka za Skartarys - Susret Andraghonha i Sonsyreye, nastavak, isječak)

… Na gradskim vratima Skartarysa Dyadonkhe i Anubyskhe streličarke predvođene kneginjom Woanhom pokušale su vratiti vrata pod svoj nadzor, ali su pregažene u žestokom karijeru Unakasove Krilate pukovnije. Alandski brodovi prislonili su svoje bokove na sve gusarske brodove, te su alandski mornari u naletu prešli na protivničke brodove i na njima izazvali paniku i metež. Čitavim gradom širila se panika, a Sonsyreya zapovjedi da se u njenu palaču odmah dovede Northsyla:
- Princezo morate odmah zaustaviti svog brata! Odakle li se samo pojavio s ovolikim ratnicima, potpuno su razjareni i uništit će nam Skartarys. Gaze i ruše sve pred sobom, bez milosti za ikoga. -
- Upozorila sam te princezo da će se on pojaviti, nisi smjela pustiti na otok Sywolyke i Kotyance. Njihov je bijes zbog toga još veći, ali bit će dovoljno da zapovjediš da tvoje ratnice i ratnici bace oružje i prestanu im pružati otpor. – Odjednom u odaje provale Alanđani predvođeni pukovnikom Unakasom. Sonsyreyne Dyadonkhe predvođene Sandrhom polete im u susret, ali ih Sonsyreya zaustavi: - Spustite oružje Sandrho, nema smisla pružiti otpor jer bitka je izgubljena! – Sada se sretnu pogledi Sandrhe i Unakasa na trenutak, a onda Unakas zapovijedi: - Zaštitite princezu Shenhu, a ostale razoružajte i odvedite! - - Ne Unakas! Princezu Sonsyreyu i njezine pratiteljice ostavite ovdje na sigurnom, bez obzira kakve su vam zapovijedi! Ja osobno garantiram za njih. – uzbuđeno je pokušavala Shenha zaštititi Sonsyreyu i njene Dyadonkhe. Unakas se osmjehne i zaustavi svoje Krilate jahače: - Smirite se princezo, zaštitit ćemo i vas i njih, a uskoro će se pojaviti i sam Andraghonh, pa će vas on osobno zaštititi, jer on nas je i poslao da zauzmemo ovu palaču kako ne bi stradala u naletima naših ratnika.- Uskoro se u dvorištu palače začuje topot konja. Alanđani se uskomešaju. – Stiže Andraghonh s Vitezovima vjetra, a prate ga strašni i nezaustavljivi Zumahovi Čuvari Zimskog bedema, dok vani palaču potpuno okružuju još strašniji i još teže naoružani Kaybahowi Modri oklopnici čiji su modri oklopi umrljani prašinom i krvlju. Sasvim je sigurno da su baš Kaybahowi Modri oklopnici napravili pukotinu u Amazonskim složajima u koje su pak onda jurnuli brzi Unakasovi Krilati jahači. Pripremite se na počast Alanđani! – zapovijedi Unakas. U odaje uđe Andraghonh praćen od generala Vitezova vjetra. Blistavi oklop i teški mač za pojasom činili su ga impozantnom pojavom. Andraghonh polako skine kacigu i pancirne rukavice. Zavlada muk i teška tišina, a onda Andraghonh glasno zapovijedi:
- Unakas neka se ratnici udalje iz palače! Neka Wowokyne Jutarnje ptice postave stražu okolo palače i osiguraju je! Vrati oružje princezi s Toplih mora i njezinim pratiljama! …

utorak, 25.07.2006.

Legenda o Alandiji

Bitka za Skartarys (isječak susreta Andraghonha i Sonsyreye)

Tamo negdje gdje topla mora zapljuskuju obale predivnog i drevnog otoka, otoka kojeg sunce kupa u svom toplom i zlatnom sjaju, otoka koji je pradomovina svih Amazonki, otoka kojemu je ime Skartarys, dogodilo se ono što su Sychythe već dugo najavljivale Okolnim narodima. U tom strašnom, mračnom i nezamislivom vremenu, a kada je svijet bio još uvijek mlad, kada je sve izgledalo kao da su sve nade zauvijek izgubljene. U vremenu kada je vladao mrak i kaos, a vojske Hladnih vatri gospodarile svuda gdje je bilo Onih koji idu uspravno. Odjednom i niotkuda pojavio se On! Bio je slobodan, mlad, neiskvaren i divlji dječak, sin hladne i tajnovite zemlje Alandije, a pratili su ga najbolji i najstrašniji ratnici koje je vrijeme zapamtilo, strašni Vitezovi vjetra. Ubrzo su mu vjerovali svi, prijatelji i neprijatelji, te ga jednostavno zvali Andraghonh Alanđanin. Sudbina pak je tom divljem, neumoljivom, neuhvatljivom i slobodnom princu – ratniku odjednom ispreplela put s predivnom crnokosom djevojkom princezom Toplih mora južnih – ratnicom Sonsyreyom. Bila je Ona crnokosa i plavooka djevojka, ratnica i princeza Toplih mora južnih, kćer mitskih amazonskih vila Charysmha, najljepša djevojka koju je zapamtilo vrijeme Hrabrih naroda. Princeza koju su voljeli svi Okolni narodi i otimali se za njezinu naklonost.
Idilu tog toplog i rajskog otoka Skartarysa stalno su prekidali i kvarili povremeni međusobni sukobi između amazonskih saveza, a kada su na taj otok pristale prve Sywolykhe i Kotyanske krstarice otok postaje leglo gusara, bezvlašća i zla. Onda pak jednog toplog kasnojesenskog dana u luku slobodnog amazonskog grada Stari Skartarys uplovio je manji jedrenjak sa zastavom princeze Dyasparha. Na njemu je bila princeza Dyasparha lijepa Northshyla (Shenha). Princeza je imala namjeru posjetiti stari dio luke i dok se ona spremala za posjet usred bijelog dana na očigled svih, njezin je brod napadnut od Sywolykyh. Iako se posada Dyasparaca hrabro i žilavo branila Sywolykhy su bili brojčano nadmoćniji i jači. Slijedećeg dana kao da se ništa nije dogodilo, ritam života poprimio je svoj ustaljeni tijek. No, nakon nekoliko dana u luku, na veliko zanimanje svih, uplovi bezimena galija u pratnji nikada do tada viđenih strašnih ratnih brodova, krstarice i dva razarača. Brodovi su bili izuzetno veliki i čvrsto građeni, a kako nisu razvili zastavu, svi su pomislili da se radi o nekakvoj do sada nepoznatoj gusarskoj družini. To nisu bili gusari, bili su to do tada neviđeni i nepoznati alandski mornari.
Tridesetak se ratnika, potpuno oklopljenih i teško naoružanih, iskrca se i stane pratiti mladog ratnika koji se uputi prema lučkoj krčmi.
- Prije nekoliko dana u ovu je luku uplovio brod princeze iz Dyasparha i tu mu se gubi svaki trag. Krčmaru, možeš li mi što o tome reći? – zapita krčmara mladi ratnik.
- Slušaj mladiću, u ovu luku dnevno uplovljavaju i isplovljavaju brodovi za koje nitko ne pita kamo idu i što prevoze. Ako nešto želiš znati odgovor moraš potražiti u Zapovjedništvu luke. – odgovori krčmar ne prekidajući svoj posao. Zveket zlatnika koje mu je ostavio Andraghonh ipak zaokupi njegovu pažnju i on podigne pogled. Nekoliko pijanih Sywolykyh časnika naglo se podigne od stola i Andraghonhu prepriječi put. Munjevito Paska i Zumah nađu se ispred Andraghonha, a Panđa zaprijeti: - Mirujte lešinari trokutastih mozgova! Imate sreće, pa nas ovaj put ne interesirate. Maknite se ili ćemo s vama obrisati pod. – No, Sywolyky izvuku mačeve, te se na vratima pojavi i naoružana patrola Sywolykyh. Alanđani rukama obore iznenađene Sywolyke, a Panđa im ponovno zaprijeti: - Vratite se u svoje rupe odakle ste dopuzali ili izvucite oružje i umrite! – Ovo na trenutak pokoleba Sywolyke, a Alanđani se upute prema Zapovjedništvu luke.
Andraghonh ponovi pitanje o brodu Northshyle, a jedna od Amazonki mu odgovori: - Taj je brod napustio luku prije dva dana. – Ovo razljuti i oneraspoloži Andraghonha, pa on ljuto zaprijeti djevojci: - To je laž koja me ne zadovoljava, ako ne znaš nema potrebe da mi lažeš! Sada se pojavi još jedna Amazonka u pratnji više njih. Andraghonhov se pogled zaustavi na njoj, te je on stane ispitivati pogledom, sve dok se njegov i djevojčin pogled ne sretnu: - Tko si ti ratniče i što tražiš na mom otoku?- zapita prekrasna crnokosa djevojka. – Ja sam Andraghonh Alanđanin i tražim brod koji je prije nekoliko dana nestao u ovoj luci, a … - - Nikakvog broda za tebe nema u ovoj luci. Vrati se odakle si i došao! Imaš sat vremena da napustiš luku! - Prekine crnokosa Andraghonha. Andraghonh se samo osmjehne i rukom smiri Panđu koji je htio intervenirati: - Polako crnokosa, ja tražim svoju sestru koja je nestala u ovom leglu bezakonja. Napustit ću luku, ali ne bez sestre, a po nju dolazim sutra točno u podne. Svidjelo se to tebi ili ne plavooka. Ako si toliko snažna i moćna da mi prijetiš onda ćeš se sigurno pobrinuti da mi se vrati moja sestra, a brod i sve na njemu slobodno zadrži. – Andraghonh se blago nakloni i povede svoje pratitelje prema brodovima …

ponedjeljak, 24.07.2006.

Legenda o Alandiji

Alandski bijeli snjegovi (isječak)

...U nekoj misterioznoj, tajanstvenoj i zagonetnoj tišini, uz neizbježan smiješak kada se spomene Njegovo ime, u tišini punoj snage i dostojanstva, ti davno prije zaboravljeni, najstrašniji i najbolji ratnici koje je zapamtilo to Strašno i Nezamislivo vrijeme Hrabrih naroda, Zumah, Paska, Amaksos, Yakwy, Unakas … čvrsto stisnu desne šake i hitro ih prislone na snažne i oklopljene grudi. Bio je to davno prije zaboravljen pozdrav tih strašnih ratnika, a mogao je značiti, ne, doista je značio samo jedno: Spreman sam boriti se i poginuti za Njega jer …
Polako, veličanstveno, uz dostojanstven naklon najstarijem među njima, oni se udalje da izvrše svoj dio zadaća. Najstariji među njima, Panđa, klimne im glavom još dostojanstvenije, otpuhne veliki oblak dima i tiho poput sjene otvori vrata Andraghanovih odaja. Odmah se niotkuda iz mraka pojave Tonyno i Wowokha koji su bili zaduženi za Andraghanov miran san u to doba noći. Prepoznaju starog Panđu, snažno i munjevito prislone stisnute šake na grudi, a kada im Panđa pokretom glave da znak, poput sjena stope se s mrakom i nestanu u najdaljem kutu odaja. Panđa priđe ležaju na kojem je sanjao njegov dječak ratnik, a kojeg je davno prije samog Osvita vremena zavolio. Znao je Panđa da On u ovo doba noći sanja svoje nestašne i opasne igre s vjetrom, a kada ga pokrije plavim pokrivačem, u najdaljem kutu odaja primijeti on svoju Sjenu koja ga je smiješkom promatrala. Panđa se približi i tiho, ali razumljivo pozdravi – Neka ti noć bude sklona Polpah Čuvaru! Sjena se na trenutak pomakne, podigne ruku, ako je to uopće bila ruka, u znak pozdrava i uzvrati u dubokom tonu – Neka ti noć bude sklona Panđo Viteže!
Jedan drugom se dostojanstveno naklone, Sjena nestane u tami, a Panđa otpuhne novi oblak dima i izgubi se u njemu. Vani je u krilu neke tajanstvene svijetlosti spavao Ledeni grad Alanđana, grad Asgrad, a tama se polako počela rasipati u prekrasan dan. Bilo je sigurno da je počelo tajanstveno i misteriozno vrijeme, Vrijeme snjegova, kako su Vitezovi vjetra nazivali doba noći kada je njihov Andraghonh spavao ogrnut plavim plaštem iza zastora noći pod svijetlom milijun Zvijezda sanjajući svoje plave snove koji su oni toliko voljeli i velikom pozornošću Ga čuvali...

petak, 21.07.2006.

Legenda o Alandiji

Alandsko ljeto na zelenim proplancima šume Ryanha

Kad se Sonsyrey pojavila u pratnji Andraghonha, ispred šatora u taboru alandske Krilate pukovnije Hydrha okupilo se nekoliko desetaka mladih alandskih časnika koji do sada nisu upoznali princezu Toplih mora. Mladi Alanđani odmah stanu zapitkivati jedni druge: Tko je ova ljepotica? Danas je stigla sa Dyasparkhama, zar je južnjakinja s Toplih mora i zašto nosi oznake Andraghonha na svojoj odori? Onda pak se odjednom među tim mladim alandskim časnicima pojave Panđa i Zumah. Vi kao da nemate drugog posla nego zuriti u princezu Handru? Oštar i ozbiljan prijekor dvoje najsnažnijih Vitezova vjetra u trenutku ostavi zbunjene mlade alandske časnike, pa se oni odmah stanu pravdati. Generale Panđo, mi nismo znali, pa smo pomislili da je to još jedna od tih predivnih Amazonki s Toplih mora koje su ljepše jedna od drugih. Zar je to ona Handra koja je … Da! To je Vaša princeza žutokljunci, a vi ste mislili! Ama što vi uopće možete misliti u tim zelenim godinama?! Ja koji sam prošao sve i vidio ljepotica koliko vi kose na glavi imate, kažem vam da je naša princeza najljepša od najljepših, a sada požurite i pripremite se za juriš. Zumah se glasno nasmije i novom zapovijedi prekine čuđenje mladih Alanđana. Sve mi više izgleda da će u jurišu uz Andraghonha biti nazočna i princeza Sonsyreya. Takav juriš dožive samo rijetki, a da samo znate kako blješti Andraghonov mač kad je pored njega Sonsyreya! Ako pak to želite znati bolje bi vam bilo da se požurite, neće vas čekati Andraghonh i Sonsyreya! Ubrzo je cijela Krilata Unakasova pukovnija okupljena, a potom uslijedi strašan i silovit juriš tih najelitnijih alandskih ratnika sve do obala čarobne rijeke Mandraghonha. U tom žestokom karijeru alandski snažni konji su pjenili, a oružje i oklopi Alanđana svjetlucali su i bljeskali na zadnjim zracima sunca koje je već polako zalazilo za šumu Mayrhe. Onda pak odjednom pukovnik Unakas podigne visoko svoju ruku. Stotine se konja u istom trenutku propne na zadnje noge istodobno i stane. To su mogli napraviti jedino Alanđani, jer to je najopasniji manevar i prijeti opasnost da zadnji redovi konjanika nalete na prve i sve se ispremiješa. No, za Krilate Unakasove jahače to nije uopće bio problem. Dalje su produžili samo Andraghonh i Sonsyreya, te Paska i nekoliko desetaka ratnika iz Šumskih patrola koji su ubrzo u velikim lukovima počeli osiguravati područje gdje će se konačno zaustaviti Andraghonh i Sonsyreya. Unakas izda nove zapovjedi i svi Alanđani istodobno sjašu, te stanu skidati teške oklope i pancire, pa posjedaju u manje skupine i zapale svoje vatre. Vitezovi vjetra posjedaju u svoj tajanstveni polukrug, a kad zapale vatre, stari Panđa pripali svoju lulu, otpuhne dim i zadovoljno glasno primijeti. Dugo i toplo Alandsko ljeto konačno je pri kraju, a Vrijeme Bijelih snjegova sada slobodno može početi. Onda pak doda tiše kao samo za sebe. Bilo je već i vrijeme, ovaj put je predugo trajalo i pomalo me već uhvatio strah. Potom se ogrne svojim plavim ogrtačem i rukom pokaže prema Vitezovima vjetra. Wowokha, Tonyno, Todan, Gayuma, Wasupay uzmite još ratnika i odmah za Paskom! Nitko ne smije ni slučajno prekinuti Ono dvoje tamo, a oni prokleti sivonje trokutastih mozgova (zašto je Panđa Sywolykhe ratnike ovako nazivao, nitko nikada nije dokučio, ali važno je bilo da su ga svi uvijek dobro razumjeli) mogli bi se pojaviti iz šume Mayre i sve nam pokvariti. Zato idite i pobrinite se da mogu mirno pušiti svoju lulu! Petorica prozvanih Vitezova naglo ustane. Bez riječi, davno prije zaboravljenim alandskim pozdravom, pozdrave Panđu odaberu ratnike i uz tajnoviti smiješak se udalje u samo njima znanim smjerovima. Onda pak započne tiha, najtiša alandska pjesma koja je s vremenom postajala sve glasnija. Stotine ratnika i alandskih časnika pjevalo je alandsku pjesmu koju su samo oni razumjeli. Riječi? Već sam Vam prije napisao da ih je teško razumjeti, a kamoli shvatiti. No, dobro. Počeli su nekako ovako: U Njegove dlanove svoje je srce stavila… a dalje nastavite kako Vam drago i vjerujte ne možete pogriješiti, pa Alanđani su to …

srijeda, 19.07.2006.

Tajne Alanda

Alandske tajne iz 'Osvita Vremena' iz veličanstvenog doba 'Omytreye'

Baharanunha – tako su Sonsyreyu na plavim i toplim morima južnim nazvali strašni i snažni alandski mornari pristiglih u to predivno jutro sa ledenih mora i oceana na svojim strašnim ratnim brodovima. Zašto su je nazvali Baharanunha – 'ona koja lebdi nad toplim morima' nikome od Okolnih naroda nikada nije bilo jasno, ali Sychithe su i taj znak protumačili kao još jedan koji se trebao ispuniti, pa da legenda postane živa. Ovako bi govorili Sychythe zbunjenim Okolnim narodima koji su tek stasali u Hrabre narode: Davno je bilo obećano i zapisano, ako se ponovno pojave Hladne vatre i zaprijete Onima koji idu uspravno, Bogovi sa Zvijezda poslati će svog Božanskog ratnika koji će ponovno ujediniti Vitezove vjetra i povesti ih u susret Vjetru i Hladnim vatrama nanijeti teške poraze, jer velika je Njegova snaga i moć koju su Mu poklonili Bogovi sa Zvijezda u sam Osvit vremena kada je On još spavao ispod pijeska. Mitske pak amazonske Vile Charysme najavile su Amazonkama Leptiricama (Dyadonkhama) da će najljepšu među njima oteti Hladne vatre, ali Nju će Hladnim vatrama preoteti Onaj koji spava ispod pijeska. Božanski ratnik Andraghon doći će u Zabranjeni i Tajni grad samo zbog najljepše Leptirice.
Shakazeya – ledena kiša koja se u dodiru s tlom pretvara u led, nju uvijek prate Anybeatha – jednostavno snijeg koji počne padati nakon ledene kiše i Athumazya – opasna magla koja uvijek skriva Alanđane i Zimski bedem. Nemali put, prestravljeni Sywolykhy i Kotyansky ratnici pričali bi da se u Athumazy zaista skriva nešto vrlo opasno.
Vjetar je stišavao njihove bojne pokliče, a gusti redovi ratnika nestajali su u magli koja ih je skrivala od pogleda onih drugih. Onda, kada je noć rasula svoju tamu i otvorila svoje odaje, padnu prve kiše i izbrišu njihove tragove. Vjetar stane tući kao da milosti nema. Spusti se još jedna beskrajna noć nad šumu srebrenog bora, tama prekrije predivne obale toplog amazonskog mora … Tamo negdje daleko, daleko od najtoplijih mora amazonskih, nešto se stane pokretati, polako, a onda uz tutnjavu poput lavine stane se valjati prema bojnom polju, prema toplim morima amazonskim. Bili su to snažno oklopljeni i teško naoružani ratnici. Kišu koja je padala nisu primjećivali. Poput davno prije zaboravljenih Božanskih ratnika s bojnog polja Herofhalha oni su jahali u svojim neshvatljivim i čudnim bojnim složajima, mirno i u potpunoj tišini. Nikakav zvuk čelika ili topota konja nije se mogao čuti, nisu se vidjele ni jedna zastava, ali za Sychythe je sve bilo jasno. Pozvao ih je On da zaustave ratove koji su bili na pomolu među Hrabrim narodima. Dyasparcy prvi primijete okupljanje alandskih pukovnija na Armaghedonhy, te oni odustanu od svog bojnog pohoda i vrate se u svoje gradove s tisuću piramida. Na bistroj, zelenoj čarobnoj rijeci Hesperaskhy araradsko – waluzyjskim odredima put prepriječe Alanđani. Primijetivši Alanđane, Araradski ratnici princa Hayweya postanu nesigurni i nervozni. Najhrabriji među njima, general iz tisuću bitaka za carstvo Amarotha, veliki i krajnje odan prijatelj princa Haywya, general Tobyas ovako je upozorio svog princa: Prinče Haywey, Alanđani nas čekaju u zastrašujućoj tišini i besprijekornom bojnom složaju. To nam nimalo ne ide u prilog, a oni nas niti malo ne podcjenjuju. Čekaju nas sa svim najboljim što su ikad imali, sve su im pukovnije oklopljene i na konjima, a na krilima su im Šumske patrole koje samo čekaju Njegov znak i stisnut će nas poput kliješta. On je u samom centru okružen Vitezovima vjetra i najelitnijim pukovnijama, a ispred njega su alandski Krilati jahači koje osobno vodi pukovnik Unakas. Složaj im je veličanstven, pregazit će nas u teškom sudaru, a mi im možemo suprotstaviti samo naše konjaništvo koje će još i prije nego stigne djelovati postati lagani plijen njihovim Crnim strjeličarima koji su tu negdje dobro prikriveni u ovim gustim redovima.

I tako, u tom Strašno i Nezamislivom vremenu, kada se pod plave plašteve Zvijezda opet nadvilo jednom već prije pobijeđeno zlo, a koje je sada opet pritiskalo Okolne narode što ga nisu na vrijeme prepoznali, već su preduboko kopali, pa su ga oslobodili iz duboke tame u koju su ga Bogovi jednom davno prije Osvita vremena bacili, pobijedili i duboko zakopali…

utorak, 18.07.2006.

Tajne Alanda

Alandske tajne iz 'Vremena dok je Svijet bio još mlad'

Baharamadhe – mjesto je to na dalekom sjeveru Ledene Alandije, vrlo blizu polarne granice vječitog leda i snijega. Predivna je to dolina koju Alanđani nazvaše Dolina tišine ili Sylenc. Dolina je skoro cijele godine, izuzev nekoliko ljetnih mjeseci, prekrivena snijegom i ledom. Mjesto je to kamo najradije Andraghonh Alanđanin odlazi na odmor u pratnji svojih najodanijih ratnika Vitezova vjetra. Bahanamadhe – dolina Sylenca ili mjesto na kojem spava vjetar, podloga je i temelj za sve tajne i misterije koje krase Alandiju, tu predivnu zemlju koju je zauvijek okovao led i teško pritisnuo snijeg.
Bilo je to u ono vrijeme kada je moćno kraljevstvo Atlantide potonulo, a slavni su gradovi zauvijek uništeni u kaosu rata kojeg su izazvale Hladne vatre. Pričaju Sychythe da Hladne vatre, ti strašni ratnici bez milosti za ikoga, imaju vatrena srca, da su ogrnuti tamom i hladnoćom noći, da ih vjerno prate teror, užas i strah koji su već osjetili mnogi Okolni narodi pod predivnim plavim plaštevima Zvijezda. Govore da su Hladne vatre napale i same Bogove sa Zvijezda. No, onda pak su se odjednom pojavili Alanđani. Najhrabriji ratnici koje je to nezamislivo Vrijeme zapamtilo, ratnici Vitezovi vjetra.
Thanghatanunh – tako su Alanđani nazvali tajnovito i misteriozno doba kada bi oni u dalekom Sylencu sjedili okolo vatre ogrnuti svojim plavim ogrtačima, nepomično bi promatrali nemirnu igru plamenih jezika vatri koje su tko zna zašto zapalili u krug. No, velikom pozornošću svi od reda osluškivali su tišinu i zvukove noći koja se nadvila nad šumu srebrenog bora. Onda bi pak, odjednom, sa sjevera, sa Snježnog oceana, zapuhao hladni vjetar. Bio je to neobičan vjetar za to doba noći, za to doba godine. Iznad maglovitih vrhova visoke i uvijek snijegom pokrivene planine pojavila bi se Sjeverna zvijezda Hawalandha kako su je oni nazvali. Zbunjeni ratnici ustali bi od reda, a njihovi oklopi mutno bi svjetlucali osvijetljeni svijetlom milijuna zvijezda. Ispod Zvijezde Hawalandha stajao bi On, okružen Njihovim sjenama, Njegov teški mač na trenutak bi bljesnuo, a Sychythe skrivene u borovim krošnjama padali bi redom na koljena mrmljajući samo njima razumljive molitve. Vjetar bi tada stao plamtjeti i stenjati, a iznad šume srebrenog bora rodilo bi se novo svitanje, nova zora koju bi vidjeli i u ostalim sjajnim kraljevstvima Okolnih naroda.
Hawalandh – riječ koju bi Vitezovi vjetra izgovarali vrlo tiho i jednoglasno. Bila je to zapravo Sjeverna zvijezda Zornjača, Zvijezda ispod koje bi se pojavio Andraghonh, a tu istu Zvijezdu nosili bi svi Alanđani na svojim oklopima i štitovima.
Starghatanunh – dio je to tajnovitog doba noći, odnosno onaj trenutak kada bi prekrasna zora puknula nad šumom tajnovitih srebrenih borova. Trenutak je to kada su Vitezovi vjetra vidjeli svoje davno prije izgubljene Sjene na bojnom polju Herofalha. Sychythe su bile uvjerene da su se oni čak i pozdravljali i rukovali sa svojim Sjenama koje pak su u to tajnovito jutro pratile Andraghonha. Ako je Andraghonh pronašao Sjene Vitezova vjetra onda je još jedan dio zagonetke ispunjen, a Hladne su vatre bilježile prve poraze koje su im u nepreglednim poljima trave Neberaskhe nanosili odredi alandskih pukovnija koje su pristizale u velikom broju na predivne zelene vode čarobne rijeke Mandraghonha.
Wolsha – mjesto je to u dolini Sylenca na kojem se gasi dan, mjesto je to gdje vjetrovi počinju plamtjeti i trenutak je to kada Alanđani čuju vrišteću tišinu Sylenca, jer Andraghonh se tada igra s vjetrom Actyalanom, opasnim ledenim sjevernim vjetrom čiji je Andraghonh miljenik.
Kawamadhe - mjesto je to na kojem Shagan Andraghonh vježba s isukanim teškim mačem pod budnim očima Alanđana koji mu se dive. Kako tu vjetar postiže veliku brzinu, teški mač širi zvuk koji para tišinu Sylenca, a prestrašeni Sychythe zapamtili su to kao borbu Shagana i vjetra Actyalana koji vrišti, plamti i stenje. Bila je to vrišteća tišina Sylenca, mjesto je to koje Alanđani nazvaše Kawamadhe ili vrata Zimskog bedema, a to su vrata Zaboravljenog svijeta, vrata Zimskog bedema …

… još jedna od legendi tog strašnog i Nezamislivog vremena kojeg izmisli Athumanunh kako bi pisao svoju Legendu o Alandiji. Dobro je, bilo bi dosta za danas! Athumanunh Vam svima želi laku noć i plave snove koje sanjajte pod svijetlom milijuna Zvijezda koje u ovo doba noći sigurno već spavaju …

ponedjeljak, 17.07.2006.

Athumanunh odgovara na pitanje

Eurinoma – vrlo često grčko žensko ime

Eurinoma (grč. Eurynome, lat. Eurynome) u mitologiji i mitovima koje Athumanunh raspoznaje ime je to jedne predivne božice, prelijepe kraljice i jedne koketne služavke (sobarice). Božica Eurinoma kći je Titana Oceana i njegove žene titanke Tetis. Zajedno s morskom božicom Tetidom spasila je boga Hefesta kada ga je veličanstvena majka Hera bacila s Olimpa u more. Imala je, Eurinoma, s najvišim bogom nepopravljivim ženskarom Zeusom tri kćeri. Bile su to božice dražesti i ljepote, a Athumanunh ih raspoznaje kao Harite. (Athumanunh ovdje kod Harita skreće pozornost da poneki pisci mitologija Harite drže za kćeri boga Sunca Helija i najade Egle, no, Athumanunh je skloniji onom prvom.) Druga Eurinoma žena je korintskog kralja Glauka i majka je junaka Belerofonta. Treća Eurinoma je bila služavka (sobarica) kod itačkog kralja Odiseja. Evo, pa ti sada prijatelju izaberi koja ti od Eurinoma treba.

petak, 14.07.2006.

Grčka mitologija

Augij – njegove nečiste staje i Heraklo

Augij je elidski kralj, sin boga Sunca Helija i Hirmine predivne kćerke kralja Neleja. Zapravo, po Athumanunhovom razmišljanju, Augij nije ušao u mitologiju poradi svoga bogatstva do kojega mu je i jedino stalo, nego poradi strašne prljavštine koja je vladala u njegovim stajama za koje se uopće nije brinuo. Mitologija je zapamtila i još danas se za nešto što je neuredno i prljavo uspoređuje i kazuje da je poput 'Augijevih štala'. Očistiti Augijeve staje iziskivalo je nadljudsku snagu, a upravu tu zadaću dobio je nitko drugi nego Heraklo. Prisjetite se Heraklovih dvanaest zadaća koje je morao izvršiti i služiti kralju Euristeju, gospodaru drevne Mikene, kako bi povratio svoju slobodu koju mu je oduzeo nitko drugi nego Zeus otac njegov, a na prijevaru uvučen u tu igru od strane svoje predivne žene i velike spletkarošice mitološke, Here veličanstvene. Athumanunh Vam je već o tome prije pisao, pa će se sada zadržati samo na Augiju, prljavim stajama i Heraklu. Dakle, iako je očistiti staje bio jedan od uvjeta kojima će Heraklo ponovno vratiti svoju slobodu, on je na tom poslu želio ponešto i zaraditi, pa je s Augijem sklopio pogodbu da će mu on za trud oko čišćenja staja dati deset posto stoke koja je obitavala u tim stajama. Augij se složio i obvezao svojom riječi. No, kasnije kada je lukavi Augij skužio da je to Heraklo zapravo morao učiniti on je razvrgnuo dogovor i Heraklo je ostao kratkih rukava. Da bi stvar bila još gora Augij je vrlo uvredljivim i pogrdnim riječima otjerao Herakla iz svoje zemlje. Heraklo bi mu možda ono prvo i oprostio, ali uvrede su ga strašno pogodile, pa se, kada je opetovano stekao slobodu, vratio u Elidu s velikom vojskom. Potukao je vojsku Augija, a njega ubio u dvoboju. Nakon toga Elida je postala pradomovina Olimpijskim igrama koje se provode još i danas, baš kao što se još i dana Augijeve štale spominju kao sinonim za nešto užasno prljavo i neuredno.

nedjelja, 09.07.2006.

Grčka mitologija

Ifida – djevojka koja je postala mladić

Ifida je kćer festijskog seljaka Ligida i njegove supruge Teletuze. Otac Ifide nikako nije želio da mu žena rodi kćer jer je smatrao da u seljačkom životu život žene ne vrijedi ništa i da je žena osuđena samo na patnju i bol, pa je svojoj supruzi savjetovao da ako rodi kćer, dijete odmah i ubije kako se ono ne bi mučilo na svijetu. Neumoljiva božica Sudbina baš je odredila da se Ligidu rodi kćer, no Teletuza nije izvršila Ligidivu želju i sakrila je spol djeteta. Kad je Ifida odrasla majka je i dalje vješto skrivala njezin spol, pa ju je oblačila kao mladića. Opet se božica Sudbina umješala, pa je Ligid, ništa ne sluteći, dogovorio zaruke Ifide i najljepše festijske djevojke rusokose Jante. Kako se trenutak svadbe sve više približavao, sve se više približavala i tragedija. No, onda odjednom mitologija je tom pričom zbunila i samog Athumanunha. Naime, odjednom se umiješala prekrasna božica Izida. Da, baš Izida egipatska božica u grčkoj mitološkoj priči. (Izida je izgleda tijekom poroda bila nazočna nad glavom Teletuze i baš joj je ona savjetovala da suprugu Ligidu zataji spol djeteta. Tako se sada Teletuza opetovano obratila Izidi veličanstvenoj za pomoć. Dakako, Izida se odazvala i načinila čudo. Od Ifide djevojke, posta Ifis mladić. Athumanunh nije mogao pronaći ovu priču u grčkim drevnim izvorima, ali ju je sa sigurnošću pronašao u Ovidijevim 'Metamorfozama'. Tu je i ostalo zapisano kako je Ifis za žrtvu božici Izidi napisao: 'Ifis ti kao muž poklanja ono što je obećao kao žena.'

četvrtak, 06.07.2006.

Grčka mitologija

Fol – sin Silenov

Fol je bio jedan iz plemena Kentaura, pola ljudi pola konji, divlji i neobrazovani strašni mitski ratnici. No, Fol se razlikovao od svojih suplemenika upravo po svojoj mudrosti i staloženosti, a bio je i veliki prijatelj mitskog ratnika poluboga Herakla. (Sjetite se, Athumanunh Vam je pisao o jednom drugom Kentauru, mudrom i pametnom Hironu također velikom prijatelju Herakla kojeg je sam Heraklo zabunom pogodio otrovnom strijelom) Što se zapravo dogodilo i kako je došlo do toga da se Heraklo zbunio i pogodio najboljeg prijatelja Kentaura Hirona. Dakle, prije pohoda u lov na Erimantskog vepra, Heraklo je posjetio Kentaura Fola, a ovaj sav presretan posjetom želio je ugostiti svog prijatelja. Tako je Fol otvorio bačvu sa zajedničkim vinom svih Kentaura, koju je on zapravo čuvao u ime svih Kentaura. Čim se miris vina raširio sa svih strana navalili su Kentauri želeći kazniti Fola jer je bačva bila vlasništvo svih i svi su se prvo trebali pitati. Dakako, Heraklo je stao u obranu prijatelja, pa je rastjerao Kentaure gorućom cjepanicom. Kentauri su spas od pobjesnjelog Herakla potražili u spilji mudrog Kentaura Hirona. U tom metežu i gužvi Heraklo je teško pogriješio i pogodio svog najboljeg prijatelja Hirona koji je trpio strahovite muke. Tako se 'Folovo gostoprimstvo' zapravo pretvorilo i postalo simbol tragičnih posljedica beznačajne krivice. Kada Vam danas netko spomene 'Folovo gostoprimstvo' znat ćete da je to zapravo tragedija.

utorak, 04.07.2006.

Grčka mitologija

Autolik – najlukaviji mitski lopov

Autolik je bio sin boga Hermesa i njegove ljubavnice Filonide (neki je raspoznaju kao Hionu – po Athumanunhu) i slovi za najlukavijeg lopova kojeg je ikada zapamtila mitologija. Nešto od njegove prepredenosti i lukavosti kasnije će naslijediti i njegov unuk Odisej kralj Itake. Mitologija je Autolika zapamtila kao prvog lopova koji je viknuo: 'Drž'te lopova!' Naime, Autolik je to uzviknuo tijekom krađe stada ehalskog kralja Eurita, a kada je zatečen u krađi brzo se snašao i za krađu okrivio nikoga drugoga nego samog Herakla kojeg su ehalski pastiri zabunom stali proganjati. Mnogi lopovi današnjice vješto rabe uzrečicu koju je prvi uzviknuo Autolik – najlukaviji mitski lopov i baš poput njega spremni su da svoja nečasna dijela odmah pripišu nekom drugom.

ponedjeljak, 03.07.2006.

Grčka mitologija

Amfitrita – najljepša među morskim božicama

Amfitrita je bila kćerka morskoga boga Nereja i njegove žene Doride. Mada neki pisci mitologije drže da je ona zapravo kćer titana Oceana i njegove žene titanke Tetide, Athumanunh se ipak priklanja skupini Homera i Hesioda i smatra Amfitritu kćerkom morskoga boga Nereja i njegove žene Doride. Amfitrita je jedna od najljepših među mnogobrojnim morskim božicama, pa nije ni čudo da je na nju oko bacio sam bog Posejdon, brat Zeusov i vladar morskoga carstva. No, Amfitrita se silno bojala udati za Posejdona jer je bila niža božica, pa je pobjegla i sakrila se kod titana Atlanta u najdubljim i najudaljenijim dubinama Atlanskog oceana. Posejdon pak nije olako želio odustati, pa je u potragu za njom poslao sve svoje najvjernije dupine koji su je napokon pronašli i odveli je svome gospodaru koji se kasnije oženio lijepom božicom Amfitritom. Tako je Amfitrita postala suvladarica morskoga svijeta (nešto poput Here sa Zeusom, samo je Posejdon za razliku od svog brata bio nešto vjerniji i odaniji svojoj supruzi – po Athumanunhu). Prijestolnica Amfitrite nalazila se u zlatnoj palači u morskim dubinama kod Ega. Tu je Amfitrita rodila Posejdonu strašnog sina Tritona i predivnu kćer Rodu. Danas mi sve što plovi po vodi, a istodobno se može kretati po zemlji ili letjeti zrakom nazivamo Amfibije, a pritom zapravo dodajemo tim stvarima početak Amfitritina imena – po Athumanunhu.

nedjelja, 02.07.2006.

Grčka mitologija

Klitija – nimfa koja je pretvorena u suncokret

Bila je Klitija nesretna nimfa kojoj bog Sunca Helij nije želio uzvratiti ljubav, a kasnije ju je pretvorio u suncokret. Sjeća se sada Athumanunh da mu je jednom upućeno pitanje o mitskim ljubavnicima koji su pretvoreni u suncokret. Athumanunh će mitsku priču ispisati na njemu svojstven način. Naime, dok su kroz mitologiju mnoge žene i božice prisiljene na ljubav s muškarcima i bogovima za kojima nisu nimalo čeznule, nimfa Klitija čeznula je za bogom Helijom koji joj nikada nije uzvratio ljubav. Helij je pak naprotiv ludio za predivnom Leukotejom, kćerkom perskog kralja Orhama. Kad je Klitija saznala da je zapravo Leukoteja uzrok njezina neuspjeha kod boga Helija, okrivila je nedužnu Leukoteju pred njezinim ocem za nešto što je zapravo bila njezina čežnja. Kad je to čuo kralj Orham naprosto je poludio i vlastitu kćer dao zakopati živu u pijesak. Bog Helij je svojim zrakama otkopao pijesak, ali je za nesretnu Leukoteju bilo prekasno, bila je mrtva. Bog Helij je bio silno srdit na nimfu Klitiju (makar bi se njezin nesmotren čin mogao objasniti neuzvračenom ljubavlju – po Athumanunhu, a kazniti ja zapravo trebalo kralja Orhama), pa ju je za kaznu pretvorio u suncokret koji se uvijek okreće za svojom nikada dosegnutom ljubavi, prema Suncu. Leukoteju pak je Helij pretvorio u tamjan kako bi se zauvijek mogla uzdizati prema bogovima.

<	srpanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...