Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

ponedjeljak, 24.07.2006.

Legenda o Alandiji

Alandski bijeli snjegovi (isječak)

...U nekoj misterioznoj, tajanstvenoj i zagonetnoj tišini, uz neizbježan smiješak kada se spomene Njegovo ime, u tišini punoj snage i dostojanstva, ti davno prije zaboravljeni, najstrašniji i najbolji ratnici koje je zapamtilo to Strašno i Nezamislivo vrijeme Hrabrih naroda, Zumah, Paska, Amaksos, Yakwy, Unakas … čvrsto stisnu desne šake i hitro ih prislone na snažne i oklopljene grudi. Bio je to davno prije zaboravljen pozdrav tih strašnih ratnika, a mogao je značiti, ne, doista je značio samo jedno: Spreman sam boriti se i poginuti za Njega jer …
Polako, veličanstveno, uz dostojanstven naklon najstarijem među njima, oni se udalje da izvrše svoj dio zadaća. Najstariji među njima, Panđa, klimne im glavom još dostojanstvenije, otpuhne veliki oblak dima i tiho poput sjene otvori vrata Andraghanovih odaja. Odmah se niotkuda iz mraka pojave Tonyno i Wowokha koji su bili zaduženi za Andraghanov miran san u to doba noći. Prepoznaju starog Panđu, snažno i munjevito prislone stisnute šake na grudi, a kada im Panđa pokretom glave da znak, poput sjena stope se s mrakom i nestanu u najdaljem kutu odaja. Panđa priđe ležaju na kojem je sanjao njegov dječak ratnik, a kojeg je davno prije samog Osvita vremena zavolio. Znao je Panđa da On u ovo doba noći sanja svoje nestašne i opasne igre s vjetrom, a kada ga pokrije plavim pokrivačem, u najdaljem kutu odaja primijeti on svoju Sjenu koja ga je smiješkom promatrala. Panđa se približi i tiho, ali razumljivo pozdravi – Neka ti noć bude sklona Polpah Čuvaru! Sjena se na trenutak pomakne, podigne ruku, ako je to uopće bila ruka, u znak pozdrava i uzvrati u dubokom tonu – Neka ti noć bude sklona Panđo Viteže!
Jedan drugom se dostojanstveno naklone, Sjena nestane u tami, a Panđa otpuhne novi oblak dima i izgubi se u njemu. Vani je u krilu neke tajanstvene svijetlosti spavao Ledeni grad Alanđana, grad Asgrad, a tama se polako počela rasipati u prekrasan dan. Bilo je sigurno da je počelo tajanstveno i misteriozno vrijeme, Vrijeme snjegova, kako su Vitezovi vjetra nazivali doba noći kada je njihov Andraghonh spavao ogrnut plavim plaštem iza zastora noći pod svijetlom milijun Zvijezda sanjajući svoje plave snove koji su oni toliko voljeli i velikom pozornošću Ga čuvali...

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...