Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

srijeda, 16.08.2006.

Grčka mitologija

Eosa – ružičastoprsta sestra Helijeva

Jednom davno prije ovu predivnu ružičastoprstu božicu odjevenu u odjeću od šafrana zamjeni Athumanunh sa šutljivim i postojanim bogom. Noćas će iskoristiti priliku i o toj predivnoj božici Zore koja po izlasku brata Helija uzima obličje božice Hemere (božica Dan – po Athumanunhu), a po njegovom zalasku uzima obličje božice Hespere (božice Zvijezde večernje – po Athumanunhu) nešto i Vama napisati. Dakle, ova božica, odnosno titanka druge generacije, zatečena u ljubavnom zagrljaju boga Aresa bi prokleta kletvom božice Afrodite. Kletva je bila neprekidna žudnja za mladim smrtnicima. Zavela je tako ova titanka krasotica Odiona, Kefala, Kleita i to sve u ono doba kada je već bila udana za titana Asterija (od Neba zvijezdanog ili Sunca možda – po Athumanunhu). Dakle, u braku s Asterijem rodila je Eos sve Sjeverne, Zapadne i Južne vjetrove, sve Zvijezde na Nebu predivnom, a Athumanunh će još i dodati Fosfora blistavog. (Fosfor – Zvijezda jutarnja – po Athumanunhu). Zavela je tako ružičastoprsta Eosa i Ganimeda (onaj koji se raduje u muškosti - po Athumanunhu) i Titona (kralj dana – po Athumanunhu) sinove Trosa (iskonski Trojanac - po Athumanunhu) i Ile (mnoštvo – po Athumanunhu). Kad joj je Zeus oteo Ganimeda Eos ga je ponizno molila da Titonu podari besmrtnost, (kao što je i Selena sestra njezina molila za Endimiona – zavedenog domorodca – po Athumanunhu) no, zaboravila je da zamoli i za vječnu mladost, pa je Titon svakodnevno sve više stario i Eos ga je morala sve više dvoriti i brinuti se za njega. Kad joj je to napokon dosadilo ona ga je zaključala u svoju sobu, a Titon se tada pretvorio u cvrčka. Zlatni cvrčak amblem je Apolona, a čim malo zatopli dan cvrčci se jave iz trave.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...