Mislim da sam danas shvatila pravi razlog zbog čega želim biti mršava... Možda je to samo stanje u kojem se sada nalazim, a možda je to i pravi razlog... Cijeli život mi je borba, borim se dokle god mogu, a kad više ne mogu onda borbu zamjenim nećim drugim u čemu nađem utjehu. Jednostavno pokleknem, jer mi je muka da se stalno grčevito borim, a ništa ne dobivam za uzvrat osim osuda, prigovora ili vrijeđanja. Nekad je utjeha nakon silne borbe bila droga.. Kad sam opet stala na noge, nakon ponovne borbe bio je alkohol.. Polako je utjeha došla preko žileta, a sad je došla preko izbjegavanja hrane... Jučer sam pukla od svih tih prigovora, pukla sam pred pritiskom dečka koji konstantno prigovara i koji misli samo na sebe. Nije to samo prigovaranje ima tu puno toga za što držim u sebi, trudeči se ne prihvatiti činjenice. Možda se većinu vremena samo uvjeravam kako mi je super s njih. Bilo je super, ali zadnjih 7mj nije.. Ja se trudim, konstantno se trudim, a ne dobivam ništa, niti zagrljaj niti toplu rijeć, sve o čemu priča je on i samo on, ja kad pričam o sebi i onome što mene muči on mjenja teme. Svu krivicu uvijek prebaci na mene, ponekad mi se čini kao da me ne voli, a kad mu to kažem, tupi kako to nije istina. To je dio koji možda nisam htjela prihvatiti. Htjela sam biti sretna s njim i bila sam u početku, ali sad je postalo nepodnošljivo, kao da smo brat i sestra, a ne cura i dečko. Sve sam mu ja to objasnila, ali on me ne želi jednostavno slušati.. Puno puta poželim otići od njega, al ga volim i ne mogu.. Jučer smo se gadno posvađali, nakon 6mj sam htjela malo se zabavit i nakon druge čaše vina počeo je već kenjat da idemo doma, a ja nisam htjela, htjela sam još jedno je**no piće i počeo me nazivati alkoholičarkom i sl. Naravno da sam pukla. Još je ljutit otišao i ostavio me samu u kafiću. Pukla sam skroz kad sam došla do kuče izdjelila sam mu sve i svašta, toliko toga sam mu rekla ružnog, pola se i ne sjećam i ujutro me opet optužio da sam cuger i da sam JA napravila scenu, a to nije istina ja sam se samo branila i vratila mu kad sam pukla od silnog vrijeđanja.. I uvijek to napravi optuži me da sam cuger i da radim scenu.. Ne mogu više tako.. ne mogu već odavno tako.. Bez zagrljaja, bez da mi pruži ljubav, bez da mi kaže neku toplu i lijepu riječ, ne mogu postalo je preteško, već je 7 mjeseci preteško. I jednostavno trenutno želim nestati, želim se istopiti i nestati, vjerojatno zato i odbijam hranu, jer sam u tome našla utjjehu, vjerojatno zato i jesam sretna svaki put kad vidim kilu manje. Ja sam izmučena od borbe, izmučena sam od života, izmučena sam od toliko truda koji dajem i ulažem, a nikada nemam ništa od toga. I mrzim kad mi kaže da sam sama kriva, jer ja nisam birala da se rodim u raspadnutoj obitelji, nisam birala da me odgaja baka, nisam birala lošu okolinu, ja sam se borila i pronalazila utjehu kad nebi više imala snage, ali i sama bi se izvlačila. Možda.. možda da mi on pruži ljubav, da mi pruži zagrljaj i pokoju toplu rijeć, umjesto da me vrijeđa i prigovara, možda onda ne bi htjela nestati, možda bi onda utjehu pronašla u njemu, a ne u tome da nestanem...

Baš se naoblačilo... Mrzim takvo vrijeme.. Uvijek nagovještava kišu, a mrzim kišu.. Crno i oblačno vrijeme uvijek me povuće sa sobom, odvede me duboko u svoju tamu, a kišne kapi podsjete me na prošlost odvodeći me daleko od sadašnjosti... I ponovno prelazim u svoj drugi stvarni svijet, svijet s druge strane ogledala...

Sama sam, dečko i mama mi spavaju popodnevni san, a ja sjedim sama na balkonu, pijuckam kavu i promatram oblačno nebo.. Danas nema kupanja, nema ničeg da me odvrati od mog ogledala, pa polako prelazim na tu drugu stranu.. Sve te godine natezanja s Brunotom dovele su me do toga da budem kučka prema drugim dečkima. Uvijek sam tražila nekog koga ću voljet više od njega ili barem nekog kog ću zaista voljeti, a ne se samo pretvarati.. U srednjoj školi ( kad sam ponavljala drugi srednje jer sam pala godinu ) prohodala sam sa Marinom. Bio je dvije godine stariji od mene, išli smo skupa i u osnovnu školu i živjeli blizu, ali se do tad zapravo nikada nismo ni poznavali. Marin je baš krenu u 4.srednje za pomorca. Bio je super dečko, zabavan, duhovit, volili smo skoro iste stvari, slagali smo se dobro, a uz sve bil smo rođeni i na isti datum. Uvijek sam mislila da sam ga stvarno voljela, ali kako je vrijeme prolazilo shvatila sam da ga ne volim, ali nekako sam se bila navikla na njega, pa nisam prekidala i tako je prošlo godinu dana veze i školska godina. Nakon što je on završio školu, imao je za položit neke ispite i trebao je na brod. Ma da sam pred njim bila tužna što će plovit i što ćemo biti odvojeni 4 mjeseca dok plovi, nekako sam u sebi sve više htjela da ode i da budem sama.. Polako sam počela izazivat česte svađe, počela mi se na trenutke gadit njegova prisutnost, njegov dodir, ali sve sam nekako potisnula dok nije otišao na brod. Prvih par tjedana bilo mi je zapravo grozno, mislia sam da je to zbog toga jer ga volim, ali kasnije sam shvatila da je sve to bilo jer sam bila toliko naviknuta na njega da mi je zapravo bilo teško sada biti sama.. Opustila sam se tek nakon mjesec i pol i tad sam zapravo postala prava kučka prema njemu. Bila sam bezobrazna kad bi me uspio nazvat ( zbog signala ), izazivala bi svađe, povrijeđivala ga, gadilo bi mi se kad bi me nazvao, htjela bi prekinut s njim, al bi ostajala jer me molio, jednostavno sam ga mučila. Izlazila sam van, zabavljala se, a na njega kao da sam zaboravila. Nakon četri mjeseci se vratio. Htjela sam prekinutii, ali nisam htjela ostat sama, pa sam nastavila s mučenjem. Rijetki su bili dani bez svađa, a ponižavala sam ga di sam stigla. Izbjegavala sam što je više moguće svaki njego dodir uvijek izmišljajući neke glupe izlike. Kad bi nakon svađa ostajala sama, bilo bi mi toliko žao i često sam se pitala zašto to sve radim i zašto me pobogu ne ostavi? Bio je 4mj doma i opet je morao na brod. Tjedan dva prije nego je opet krenuo, malo sam se smirila i bilo je ok, a dan prije nego je krenuo odveo me na večeru i zaprosio me prstenom koji je kupio na aerodromu ( rekao je da će pravi kupiti kad se opet vrati ). Ne znam zašto sam pristala, al moj odgovor je bio da, iako sam već taj tren znala da ga ne volim. Kada je otišao taj drugi put, uopće me nije bilo briga.. Opet sam se rijeđe javljala, živciralo me kad bi me nazvao, tako mi se sve počelo gadit. On je bio nekih 2 il 3 mj na brodu kad mi se javio Bruno i kad je došao kod mene kad sam bila sama doma ( Pisala sam u jednom od postova ispod ), par dana nakon toga s Brunotom prekinula sam s Marinom.. Točno se sječam trenutka.. Bila sam na nekakom sajmu i hodala između štandova, u glavi sam vrtila kolika sam zapravo bila kučka prema nekome tko me zaista volio i jednostavno bilo je dosta i nakon skoro pa dvije godine veze poslala sam mu PORUKOM da prekidam. Nije bilo fer poslat porukom i to još dok je na brodu, ali jednostavno morala sam prekinut tu laž i mučenje njega..  Molio me za objašnenje, molio me da ne prekidamo, ali bilo je gotovo. Kad se vratio pričali smo i riješili to, jedina stvar je što smo ostali kao frendovi, što nije bilo dobro.. Izlazili bi skupa, ponekad kad bi se napili vani zabrijali bi, on je uvijek to shvačao kao ponovnu šansu, ali bi ga uvijek spustila i odbila.. Sjećam se nakon 6-7 mjesci našeg kao prijateljstva, uletila je jedna cura i on je prohodao snjom. Bila sam toliko ljuta, da sam se uplela i rekla mu ako hoće da možemo probat ponovno, znala sam koliko me još voli i prekinuo je s tom curom. Mi smo kao opet bili skupa, ali naravno  izbjegavala sam svaki dodir, jer mi se toliko gadio. To je trajalo par tjedana, a onda sam odlučila prekinuti zauvijek, ne samo vezu, nego i kontakte. Jednostavno nisam ga više mogla mučiti. Danas kad vrtim taj film na te dane gadim se sama sebi. Bila sam tako okrutna i bezobzirna kučka. Nije on jedini prema kojem sam bila takva, ali sam prema njemu bila najgora.. Uvijek bi ušla u vezu misleći da ulazim iz ljubavi, ali nakon mjesec dva shvatim da ne ulazim iz ljubavi, nego iz tog da nisam sama.. I onda osjećam gađenje, al ne izlazim iz veze, nego ostajem, na svakom se iskalim na svoj način, sa svakim ostanem uvjeravajući sebe da ću ga zavoljeti, a već znam da neću.. U svakoj vezi se vračam na Brunota, zato i jesam izgubila Tomislava ne rekavši mu stvari koje zaista mislim, ne rekavši mu da ga zapravo iskreno volim, nego sam to držala u sebi i sama sebe uvjeravala da to nije istina i da opet lažno volim.. Dugo mi je trebalo da prestanem biti kučka, da prestanem upropaštavat sreću onima s kim sam i tko me voli. Dugo mi je trebalo da naučim biti sama i da shvatim da nisam sretna ako sam s nekim koga ne volim i da nisam sretna ako se izderem na tu osobu ili riješavam frustracije na njoj.. Često kad mi se sada nešto loše desi, jetim se svega kakva sam ja bila i često si kažem " Tako mi i treba " . Dečko s kojim sam sad je super i znam da ga volim, znam da to nije samo uvjeravanje i pretvaranje jer sam izgubla dvije osobe koje sam zaista voljela. Ponekad se borm sa sobom, jer još se uvijek ponekad znam istresti, ali danas to znam kontrolirati. Ja i sadašnji dečko dosta smo različiti, ponekad to utjeće na mene, ima puno stvari koje on ne razumije, puno je toga što ne shvaća. Ponekad kad uplovim s te druge strane ogledala upitam se jel bolje da zapravo budem sama. Uhvatim se ponekad kako razmišljam da odem daleko od svih, ponekad nisam sigurna da li se ikada zapravo želim skrasiti, osnovat obitelj.. Uhvati me strah i panika.. Često volim biti sama, odlutati na daleka mjesta di nema nikog.. Ponekad pomislim da ni ovog dečka zapravo ne volim i da se samo uvjeravam da je to ljubav... Ali kad pogledam sve naše slike u ovih godinu i pol što smo skupa, preplavi me taj neki topli osjećaj i bude mi žao što uopće i pomislim na glupave stvari i tada znam da to je ljubav.. Ostao je strah, ostalo je to ( ponekad ) nepovjerenje, znam da zbog toga nisam još spremna misliti o niti zasnivati obitelj, ali znam da ga volim i da ću se jednom riješit i tog straha od potpunog vezivanja..

Eto me, već treći dan na moru :) Jaoo predobro je. Kupam se svaki dan, eć sam i boju uhvatila. Nevjerojatno je koliko sam tu opuštenija i koliko manje razmišljam dali se debljam i slično. Malo me stara nervira broji svaki zalogaj i stalno trčkara zamnom da vidi dali što jedem. Eto dva me dana već tjera da doručkujem i ručam, pa moram jest barem malo. Uhvati me panika od kila, ali ovdje brzo prođe to razmišljanje. Još imam 50kg kad god se izvažem, pa sam sretnija i ne bljujem hranu.. Možda mi ovo ovdje pomogne da se riješim straha od hrane i te svoje opsesije. Ne vježbam ovdje, ali stalno hodam po gradu i trgovinama i idem na more, pa plivam. U ogledalu se još vidim ponekad deblje i iskrivljeno, ali i to je rijeđe. Znaći sve u svemu ova zadnja dva puna dana dobro napredujem, nadam se da će i dalje tako biti. Šaljem tople i mokre pozdrave :))

Eto me, još kojih dvadesetak minuta i idem se polako pakirat na more. Jedva čekam, napokon malo odmora i moraaa. Mama mi je došla tu, pa će vozit mene i dečka.. Nisam ju vidjela skoro godinu dana ( inače se čujemo skoro svaki dan preko skype i mobitela ). Bila je došla u utorak.. Uvijek sam se veselila kad bi dolazila, ali ne i u utorak.. Znala sam što me čeka- prigovaranje kako sam mršava. Jučer smo cijeli dan provele u Zagrebu i cijeli dan sam slušala o tome. Pokušavala sam objasnit kako sam sad sretnija ali nikako nije išlo.. Znam ja da se ona brine, kao što znam da se i svi brinu, ali me živcira to uplitanje u ono što ja želim.. Počela sam shvačat da sam anoreksična, ma da je to samo na trenutke, ali taj strah od hrane me na trenutak prestraši, ali prođe.. Jutros sam se vagala, imam 50kg još 3kg i na svom sam cilju. Ponekad se zapitam ( kad dođu trenuci kad mislim da zapravo jesam anoreksična ) da li ću moči stati kad dođem do cilja, ali mogu reči da sam zadovoljnija kad se pogledam u ogledalo, ne vidim se više debelom... Jučer sam bila prisiljena jest, jer me mama odvela u restoran, trudila sam se da ne izbljujem hranu i uspjela sam.. Sad prije nego krenemo mama radi ručak, nadam se da ću i danas uspjet kao jučer.. Jedva čekam da krenemo i da dođem napokon na more i da vidim svoje najbolje frendice, bar znam da ako me uhvati panika imam s nekim popričat u živo taj trenutak.. Napravila sam si cijeli plan, pun plivanja i aktivnosti, pošto mi mama broji svaki zalogaj, a dosta mi je bljuvanja, pa da mogu sve istrošit.. A kad se vratim s mora ( za dva tjedna ) planiram upisati neki sport i uz to teretana ili nešto slično, možda tako izbacim opsesiju i gađenje koje sad imam prema hrani. Nadam se samo da će sve biti ok... Jooj toliko sam uzbuđena zbog ovog putovanja, da sve zbrčkano pišem :) Ne znam hoću li pisat dok sam na moru, potrudit ću se javit se malo, doživljaje, svoje stanje i razmišljanje, a sad se idem spakirati, pa na noge lagane i putujem :)

Kaže jedna pjesma koju volim poslušat, jer se toliko nalazim u njoj

I’ve been so lost since you’ve gone
Why not me before you?
Why did fate deceive me?
Everything turned out so wrong
Why did you leave me in silence?

You gave up the fight
You left me behind
All that stands forgiven
You’ll always be mine
I know deep inside
All that stands forgiven...

Opet sam otvorila vrata svog pravog svijeta, opet sam zavirila s one strane ogledala.. Sjećanja su se vratila, kao što se često i vrate na to jedno od mjesta o kojima jako često razmišljam.. Ponekad poželim da je bilo drugačije, voljela bi da je uspjelo, s druge strane da nije bilo tako kako je bilo, nikada ne bi upoznala dečka s kojim sam sad... Ali svejedno teško je zaboraviti, teško je izbrisati nečiju sliku, nećije lice.. teško je ukloniti ime koje je duboko upisano u to moje srce... Često ga se sjetim, često razmišljam o njemu... K vragu B ( zvat ću ga kako se zove, glupo mi je pisat slovo B- Bruno ) je bio dio mog života, ponekad mi se čini da je još uvijek dio mog života.. Ja volim svog dečka, on mi je sve i nije to umišljena ljubav kao samo sam s njim da ne budem sama i slične gluposti, ono što osjećam prema svom dečku je prava ljubav, ali ne može zamijeniti, niti ijedna osoba može zamijeniti ono što sam osjećala, i što još uvijek osjećam prema Brunotu... Kad vrtim sve naše trenutke, kad se sjetim svih naših poruka, poželim da samo na tren mogu to vratiti, ali se onda sjetim one njegove poruke koja mi je srušila cijeli svijet i povukla me u ponor i toliko ga mrzim zbog toga.. Često se pitam kako nam je moglo biti, često se pitam da li će ikada ta bol prestat, da li ću ikad ikog volit jačinom kojom sam njega volila, ali i sama znam odgovor da neću... Znam da smo suđeni, ali putevi su nas odveli drugim smjerovima i to ponekad jako boli, ali sam se pomirila s tim, našla sam nekog kog opet nakon toliko vremena iskreno volim, ali opet često se sjetim Brunota, često vrtim slike po glavi, vidim njega kako me grli, vidim ga kako se smije, kako mi govori da mu je stalo... Mrzim taj osjećaj vračanja na te dane, jer me uvijek vrate na taj dan kad sam ga zamrzila jednako onoliko koliko ga i volim... Znam da nije u redu prema mojem dečku ( njemu nisam rekla za Brunota ) ali prije nekoliko mjeseci Brunota sam dodala na fejs... Znam da nisam trebala, ali morala sam, jednostavno sam morala. Često sam razmišljala nakon toga da mu se javim, da mu napišem neku poruku, znala sam se uhvatit kako nesvijesno otvaram njegov profil i buljim u njegovu sliku dok mi glavom prolaze svi naši trenuci i pitanje " Zašto nas je sudbina razdvojila? " Uvijek bi se uspjela odgovorit da mu ne pošaljem poruku.. Mislila sam da će mi biti preteško, a što ako ne odgovori bit će još teže, ali nakon par mjeseci buljenja u slike i profil, nešto kao da me natjeralo ( neki dan ), stisnula sam - nova poruka - napisala " Pa kako si, nisam te godinama vidjela kako treba " i poslala sam... Sekundu nakon toga uhvatila me panika, nisam željela to, uhvatio me taj strah, nisam htjela znati kako je, nisam htjela da mi ne odgovori... Ali nakon dva dana je odgovorio. Kad sam vidjela novu poruku i pogledala od koga je i kad sam vidjela njegovo ime, par sam sekundi blejala u ime prije nego sam pogledala poruku... Nisam očekivala ništa, nisam mislila da će me bar na trenutak pogodit ono što je napisao, ali je.. pogodilo me na par trenutaka- iako je to i bilo za očekivat i iako nemam pravo da me pogodi to, iako nije fer prema mom dečku s kojim sam sad i kojeg volim, ali unatoć tome pogodilo me... Napisao mi je eej bok, napisao je kako nema ništa pametno kako je dobro, kako radi, pa je sve kao posao, kuća i CURA... i pitao me kako sam ja... Znala sam da ima curu, mislim vidjela sam na slikama kad je bio na nekom vjenčanju i da ima tri-četiri slike s nekom curom, predpostavila sam da mu je to cura, ali drugačije je kad to stvarno znaš i još kad ti to kaže ON... Tako mora biti, tako je moralo biti-- to je ono što mi i sad prolazi glavom, ali ne dopušta mi da nestanu slike prošlosti, moje ogledalo mi ne dopušta zaborav... I ja sam tako naučila živit.. zakopala sam to duboko u sebe i iako se često borim s tim i prisjećam se to je sve što radim i imam namjeru radit, samo sjećanja... vračanja u prošlost... Nikada ne bi mogla povrijediti sadašnju osobu koju volim, NIKADA bez obzira koliko još uvijek volim Brunota i znam da nije fer što sam poslala Brunotu poruku, znam to... Ali nisam si mogla pomoć, samo poruka i ništa više... I jesam odgovorila sam mu... Napisala sam mu da sam ja ok i da mi je puno bolje tu di sam se preselila i da imam osobu koju volim i pitala sam ga da li živi još uvijek di je živio ili živi negdje drugdje sa curom... Iskreno ne znam zašto sam ga to uopće i pitala, možda i znam... Sve se nekako nadam da ću ga vidjeti sad kad odem na more ( jer idem tamo di sam prije živjela, a on je 20min od mene )... A možda ga i ne želim vidjet u živo.. Ne... možda je bolje da ga i ne vidim... Komplicirano je to opisat.. komplicirano je objasnit te moje osjećaje i to moje razmišljanje... Ne bi svog dečka napustila ni za što na svijetu, pa čak ni zbog Brunota, ne bi ga nikad prevarila, čak ni s Brunotom, ali bezobzira na sve Bruno nikada neće nestati iz mog srca, ljubav koju sam zakopala nikada neće nestati i živit ću s tim kao što sam naučila... Ovo je pjesma koju volim, ovo je pjesma koja me podsjeća na njega...

http://www.youtube.com/watch?v=ue_C-HHfAUo

Danas je dan kad sam fakat ne zadovoljna-grozzzno. Jučer sam se vagala, imam 52kg i bila sam tako zadovoljna, još 5kila i ostvarila sam naum. Jutros kad sam se probudila odmah sam trčala pred ogledalo ( to u zadnje vrijeme stalno radim ) i isto sam bila zadovoljna. E onda sam pojela doručak ( dva integralna tosta sa bakalar namazom ) i popila sam zeleni čaj. Otišla sam prošetat psa, pa sam brzo hodala nekih 20-ak minuta i kad sam došla doma sam vježbala 20minuta. Kako idem na more za 6 dana, otišla sam kupiti koju majcu i eto nezadovoljstva. Koju god majcu da probam izgledam si tako široko, to me ubija i dođe mi da vrištim. Došla sam doma sva nezadovoljna, jer mi se čini da se širim i nekad se osjećam deblje bez obzira št vaga pokazuje manje kila. Ubija me to, od muke sam skuhala kavu i utrkeljila unutra dve kugle sladoleda, sad mi je i žao što sam uopće jela taj sladoled, jer se osjećam još i gore i imam filing da mi je trbuh odmah narasao. Kako mi to ide na živce kad me uhvati ovakav dan nezadovoljstva. Dvadeset minuta sam stajala ispred ogledala. Kad se gledam iz profila, čini mi je ok, al kad se gledam od naprijed imam osječaj da sam toliko široka i to me ubija. Stalno nešto rintam po kući, vježbam, čak kad i gledam film ne mogu mirno sjedit, a imam osjećaj da se opet širim. Jučer mi je od dečka tata rekao da sam puno smršavila i da sam mršava, danas kad pomislim na te rijeći mršava, mislim si " moš mislit mršava, pogledaj kak sam široka!! ". Mrzim ovakve dane opsesije i ne zadovoljstva, najradije bi sad pukla i od muke se nažderala svega, al nećuuu, moram polako, moram se skulirati i danas se više uopće ne pogledati u to fucking ogledalo, jer mi je samo muka!