Vjerujem da većina kad ide spavat, utone u san sanjajući lijepe snove i ponekad koju noćnu moru.. Znam da je osjećaj kad uploviš u taj svijet snova jedinstven i prepun lijepih osjećaja dok sanjaš nešto lijepo, nešto što te ispunjava. A ujutro se probudiš svjež i pun neke topline popračene lijepim snom.. Znam da je lijepi san poput ostvarenja neke želje, pa makar i u tom svijetu snova di je sve tako bezbrižno.. Takav osjećaj nisam osjetila već godinama, valjda otkako sam bila u osnovnoj školi.. Ne znam što se dogodilo, ne znam koji je uzrok tome da svaki put kad legnem spavat i počnem sanjat lijepi san, on se ubrzo nakon nekoliko minuta raspline poput mjehurića sapunice, razbije se u stotinu komadića, poput razbijenog ogledala i sve lijepo tada nestane. Godinama se već budim neispavana i nervozna, popraćena lošim osjećajima, svaki moj lijepi san pretvori se u noćnu moru.. Često ti snovi postaju poput stvarnosti, pa se često budim usred noći, vićući i preznojavajući se, sva puna straha i nekog čudnog vremena. Ne sjećam se kada sam zadnji put imala neki lijepi san poslije kojeg bi se probudila sretno i nasmješeno. Često se probudim u suzama i pomalo tresući se.. Ponekad kad legnem bojim se zaspati, bojim se slijedećeg sna koji će se pretvoriti u noćnu moru... Sjećam se jednog sna kada sam sanjala da sam opsjednuta demonom i da je frendica vršila egzorcizam nadamnom. Sjećam se da je uzela veliki drveni križ i približavala ga mome licu.. Sjećam se boli koja me tada prošla dok mi je koža počela goriti što se više križ približavao, sječam se i još i danas mogu osjetiti miris spaljene kože i kose dok gori. San je bio kao stvarnost, miris izgorenosti, osjećaj straha i boli. Nikada neću zaboraviti taj san, mislim da sam nakon tog sna počela imati ružne snove.. Kažu da su snovi naša podsvijest ili da ako nešto doživimo tokom dana to sanjamo u malo drugaćijoj varijanti, ali svaki dan imati takve i slične snove, svaki lijepi san da se pretvori u noćnu moru... Često gledam filmove ili čitam do kasno u noć, trudim se ne zaspati, ne započinjati još jednu noćnu moru, još jedan ružan san. Teško mi je o bilo čemu razmišljati, teško mi je sklopiti oči i zaspati. Ponekad poželim da nemogu sanjati, da jednostavno kad legnem i sklopim oči vidim samo mrak, samo tamu, bez snova, bez užasa.. Sjećam se kao mala da sam sanjala medvjediće i zećiće i ostale šumske životinjice, sjećam se da bih se budila sretna, danas se svaki taj medvjedić ili zećić pretvara u ubojicu i manijaka, u čudovište i psihopata, svaki cvijet postaje otrovni bršljan, svako dobro postaje zlo, svijetlost postaje tama, a san postaje noćna mora.

... Ne mogu opisat što sam tog trenutka osjetila, tada sam jednostavno prestala živijet, cijeli moj svijet tog se trenutka srušio, sve je nestalo.. Sve što sam mogla tada reći bilo je " Ne.. Al za dva dana smo trebali otić na vikend negdje.. " Sjećam se sve boli nakon što sam poklopila slušalicu, sjećam se kako sam prazno piljila u zid, vrteći u glavi sve godine šutnje, sjećam se kako su sva sjećanja navirala na oći poput filma koji gledam u kinu, sjećam se boli koja je tada prošla kroz mene, sjećam se tame koja me obavila. Par sam minuta prazno gledala, ne želeći prihvatiti to, želeći vjerovati da je to samo glupa i bezobrazna šala, želeći vjerovati da je to samo san.. A onda glavom mi je prošla misao kako mu NIKADA više neću moći reći što zapravo osjećam, kako mu nikada više neću moći reći pravu istinu i tada... tada su suze počele kliziti.. Padale su poput pljuska kiše niz moje lice.. Suze boli i tuge, suze svih neizrećenih rijeći, suze slomljene žene koja nikada više neće imati priliku popraviti stvari. Suze su padale, radeći potoke i jezera ispod mojih nogu. Nisam mogla izdžati tu bol, tu nepravdu, nisam mogla.. I tada.. tada sam počela vrištati.. vrištati poput ranjene životinje, ne želeći prihvatiti stvarnost.. Tog sam dana stvorila svoj svijet.. svoje ogledalo.. svijet s druge strane ogledala.. Sjećam se.. izletila sam iz kuće i dugo tumarala ulicama i šumama, sama.. moleći Boga da to nije istina.. moleći Boga da mi da još jednu šansu, da zaustavi vrijeme i vrati ga na početak.. Znam tražila sam nemoguće, al sam se ipak nadala... Danima i mjesecima nisam mogla to prihvatiti, čak i sad nakon 4 godine ne želim to prihvatiti.. Od tog dana moj se svijet promjenio, ja sam postala prazna, živjeći svijet kroz ogledala. Zašto?! Zašto baš on?? Dečko koji nikada nikome nije poželio zlo, a kamoli ga napravio nekom? Dečko koji je samom svojom pojavom uveseljavao sve oko sebe? Dečko tako plemenitog i dobrog srce? Dečko kojeg sam ja volila, a toliko ga povrijeđivala jer sam bila sebična?! Ja sam trebala biti ta, ja sam ta koja je bila sebićna, ta koja je mislila samo na sebe i uvijek sebično htjela više, ta koja nije marila ni za koga ni za ništa, ta koja je skrivala svoje prave osjećaje, a govorila lažne, toliko lažne da sam se sama uvjerila u te laži. Ja sam trebala biti ta, ne on, ne Tomislav.. Često sam se pitala kakav je to Bog kad uzima tako dobar i nevin život... Toliko je toga ostalo neizrećeno, toliko toga nisam rekla kad sam trebala, a sada.. sada je kasno za sve. Teško mi je stajati nad njegovim grobom.. gledat u taj sivi i hladni kamen, u tu nabacanu zemlju koja skriva jedno divno biće koje je premlado otišlo.. Moj se život srušio, s vremenom sam postala nešto drugačije, prikaz optimizma i pozitive, ali samo izvana, jer dok sama sjedim u sobi s druge strane ogledala slažem svoj svijet... Zamišljajući njega da je tu, zamišljajući da sam rekla sve neizrećene rijeći i da je tu pored mene. Da je sada sve kako je trebalo biti već odavno.. Često zatvorim oći i on je tu, gledam me svoji predivnim smeđim oćima, osjetim njegov dodir i njegov vrući dah.. skupa smo.. sretni smo, kao što smo trebali biti.. Al kad otvorim oći on nestane i moje se ogledalo razbije u milijun komadića, dajući mi samo razbijene komadiće stvarnosti, stvarnosti koja se razbila, stvarnosti koju neću moći čak ni zaljepiti, stvarnosti koja se ne može promjeniti, a za sve.. za sve je kriva moja šutnja.. moje ne izrećene rijeći. Sjećam se kad mi je jednom davno dok smo se vozili pustio pjesmu i pjevao mi, rekao je da je to pjesma za mene... Često dok sama sjedim u kutu sobe pjevušim tu pjesmu i vračam se na taj dan.. zatvorim oći i poželim da vrijeme tamo stane i da zauvijek budem ono što smo trebali biti.. sretni...

BUDI MOJA VODA

Ostao sam sasvim sam
da ležim na suncu
ja zvao sam te da dodjes iz snova
i pružiš mi ruku

ja molio sam da se napune
moja mora i rijeke
u njima jos jednom da osjetim
novu ljubav da teće

i pjevam
budi moja voda, ja sam sada vatra
izgorjet ću
prolij se po meni, budi sve šta želim
ja živjet ću

ostao sam sasvim sam
da ležim na suncu
ja zvao sam te da dodjes iz snova
i pružiš mi ruku

ja znao sam da ceš doći,
doći i donjeti kišu
ja čekao sam kao suha zemlja
kad čeka svoju vodu

i pjevam
budi moja voda, ja sam sada vatra
izgorjet ću
prolij se po meni, budi sve šta želim
ja živjet ću

I sama se često zapitam kako mi to zapravo uspjeva, širiti i držati taj optimistićni i pozitivan stav, čini se tako lakim kad si vani, kad nisi sam, al moje ogledalo kad ostanem sama krši sve te iluzije i daje mi pravo stanje..
Dok sjedim u svojoj sobi i dok moj optimizam polagano hlapi i nestaje, moje mi ogledalo daje realnu sliku.. Ovako sama dok gledam tu realnost, sve se čini tako teškim, tako nepravednim i tako bolnim.. Tonem s te druge strane ponovno proživljavajući sve..
I sada gledam u tu davnu sliku i vidim ju i osjećam ju kao da se zbiva sada.. Sjećam se tog dana, bilo je to nešto više od mjesec dana kada sam krenula u 1. srednje. Najbolja prijateljica me upoznala s njim i od prvog trena kad smo se upoznali znala sam da je drugačiji. Postali smo više od najboljih prijatelja, bili smo iznad toga, slažući se baš u svemu i imajući potpuno iste stavove i mišljenja, bio je najbolji frend što čovjek može poželjeti.. Da frend.. tad sam ga smatrala samo frendom.. Zapravo kad se danas zapitam ne znam zašto.. Vjerojatno sam i tad znala da ga volim, ali sam to jednostavno zakopala u sebi i stalno svima pa i njemu govorila koliko ga volim kao frenda. Znala sam da je on zaljubljen u mene od prvog trena.. znala sam to, osjećala sam to i on mi je to puno puta rekao.. Al u to vrijeme sam to odbijala, zatvarajući te osjećaje ni sama ne znajući zašto. Bila sam pokvarena i sebićna, uvijek sam dobivala što sam htjela i kog sam htjela, možda sam od te sebičnosti zaslijepila i htjela nešto iznad, nešto više nego samog njega. Nisam tada to vidjela, nisam tada to shvaćala. Ipak unatoć svemu bio mi je prvi s kojim sam spavala. Tad nisam znala zašto sam to napravila baš s njim, mislila sam tad da sam to "obavila" i poslije toga sam mu govorila da je to bila greška i da zaboravi na to i da nastavimo ono što smo bili- najbolji prijatelji. Nisam shvačala da ga guram, da ga ponižavam, sve sam to zapravo radila nesvijesno, ne znajući koliko on zapravo pati.. Družili smo se još 2-3 godine, a onda se pomalo udaljili. Ja sam našla dečka i on je našao curu. tek kad sam saznala da ima nekog drugog, počela sam češće razmišljat o njemu, htjela sam ga, tada samo zato jer ga ima druga, a znala sam da me još voli. Bila sam toliko sebična da sam ga htjela za sebe, da ne bi bio s drugom. Sebičnost je bila jača, tako da ljubav koju sam zapravo osjećala prema njemu nije mogla probit van, nisam shvačala da je to zbog ljubavi, a ne zbog sebičnosti.. Mučila sam se s takvim mislima, ali smo pogubili kontakt, pa su misli na neko vrijeme zatajile, sve dok se nakon 2 godine opet nismo susreli. Tada sam napokon dopustila ( samo dio ) da se pravi osjećaji ,koju su se skrivali od prvog dana kad smo se upoznali, napokon pokažu. Prohodali smo, bili smo sretni. Sjećam se da je na početku bio dosta oprezan, ne govoreći mi u početku da me voli. Nisam ga krivila, nakon svega što sam mu ne svijesno i polu svijesno napravila i ja bi isto napravila. Ni u to vrijeme nisam bila na čisto sa sobom, znala sam da ga volim, ali i tad sam pogriješila, možda zbog boli koje su mi nanjeli drugi, možda zbog boli koju sam sama sebi nanjela tokom svih godina. Nakon nekog vremena ponovno sam zatajila osjećaje, uvjeravajući se da mi nije stalo do njega, da za njega imam osjećaje samo kao prema frendu. Nakon pol godine što smo bili skupa prekinula sam s njim, zadajući mu novi udarac. Nastavili smo se družiti, ponekad bi zabrijali, nisam shvačala da ga samo mućim tako, bila sam previše u tami da bi išta vidjela. Par mjeseci poslije opet smo izgubili kontakt.. Tad sam upala u ponor koji je jedva imao izlaz, uništavala sam se, povrijeđivala sam sve oko sebe, nesvjesna ićega. Trebalo mi je par mjeseci da se izvućem i uspjela sam, izvukla sam se i opet se javila njemu, al opet mučeći ga s prijateljstvom. Danas kad gledam s druge strane ogledala pitam se zašto.. zašto sam to napravila, zašto uporno sebi nisam dopuštala prave osjećaje, nego se vodila lažnim? Znam.. znam da bi sve bilo drugaći, moje ogledalo mi to pokazuje, da sam barem bila iskrena... I sada sjedeći u tami opet vidim te zadnje trenutke... Opet sam znala zabrijat s njim, svaki put bi osjećala tu njegovu duboku i iskrenu ljubav, jaku kao i prvog dana kad smo se upoznali.. ali zašto sam ja svoju skrivala, zašto sam šutila o njoj, njemu govorila da ga volim samo kao prijatelja, zašto kada to nije bila istina??!!! Imala sam tad nekog, ne ozbiljnu vezu niti vezu, samo povremeno viđanje i znala sam da nevolim tu osobu, znala sam da volim NJEGA, ali sam šutila uporno sebe i njega uvjeravajući u drugaćije.. Trebalo mi je vremena.. sad se pitam zašto mi je trebalo jebenog vremena kad sam sve to i tad znala, zašto sam jebeno šutila lažući samu sebe i pustila da sve nestane u jednom danu u jednom satu?!! Sjećam se dva dana prije nego li je vremena zauvijek nestalo... Sjela sam s njim u auto i odvezao me na stjene pored mora.. Bilo je malo prohladno, mjesećina je obasjavala plavo-zeleno more, i uzburkani valovi udarali su u stijene.. sjećam se kad me je poljubio i zagrlio i rekao koliko me voli, od prvog trena pa sve do sada istom jačinom istom iskrenošću, a ja sam šutila.. ja sam šutila ko tuka!! Tad sam već počinjala shvaći, da mi je stalo, da je sve što mu godinama govorim laž i da ga ne volim ko prijatelja, nego ko dečka. Al što sam tad napravila??!! Opet isto.. opet sam to zakopala i prodala istu priču,al ovaj put u sebi, njemu sam dala samo šutnju i rijeći da mi je žao što sam ga razočarala, a on me zagrlio i rekao da ga nikad ne mogu razočarati. Mislim da su mi te riječi pokazale sve, ali sam i dalje šutila. Sječam se, taj smo se dan dogovorili da ćemo otić za vikend na put, samo ja i on.. sječam se da sam dok me vozio doma razmišljala kako ću mu tada reći da ga zapravo volim, sjećam se kad je zaustavio auto okrenuo me prema sebi, pogledao me u oći i rekao mi " Pogledaj, pogledaj u moje smeđe oči, što ti one govore? " I vidjela sam, vidjela sam njegovu tugu u očima, vidjela sam tugu zbog mene, vidjela sam iskrenu ljubav, a ja sam i tad šutila. Sjećam se kad me dovezao doma i kako sam cijelu noć razmišljala kako ću mu za vikend reći što zapravo osjećam.. sječam se poruke koju mi je drugi dan poslao da mu je stalo, sjećam se i dva dana poslije poruke kad me je nazvao prijatelj i rekao mi " Tomislav je poginuo " ..