Debela sam.. Gadim se sama sebi.. Osjećam se ko fucking bačva.. Imam 58kg i osjećam se užasno... Misli su mi daleko od svega, daleko od ovog svijeta.. Sve što osjećam su prezir i jad prema samoj sebi.. Neki kažu " Pa stani, prestani si to raditi, učini to kako treba.... " al ti neki ne shvačaju, ti neki ne vide.. Kako objasniti da ne mogu stat.. Da stanem na par dana i onda se jednostavno izgubim i nisam svoja.. Sve što radim je da bježim.. Bježim u taj svoj svijet koji me guta, u svijet depresije di je sve što imam slike prošlosti, ne lijepe slike.. Svaku lijepu sliku preklopi ona loša.. Kad se vračam shvatim.. Shvatim koliko sam griješila i užasno je.. Sve što sam dobro krenula na kraju sam sjebala, sada to vidim.. Osječam ruke depresije kako me guše, osjećam njen odvratni dah dok me podsjeća na sve što sam loše napravila.. A previše je toga, preko puno toga sam prešla.. Barem sam mislila da jesam, ali sada me ponovno povuklo i ne pušta me.. Trudim se isćupati joj se iz ruku, ali mi ne dopušta.. Ne vidim više smisla u ničemu, ne vidim više izlaz, sve što vidim je kako stojim nasred hodnika u mrklom mraku, obavijena tamom i depresijom i natpis Exit više ne svijetli, ugasio se, ne pokazuje mi više put.. Nikada nisam poželjela vratiti vrijeme, ma koliko god sam loše odigrala karte, al sada želim.. Želim vratiti vrijeme, želim postupiti drugačije, želim sama sebe spriječiti u svemu što sam sjebala.. Ne želim više gledati te užasne slike koje sada opet vidim, ne želim gledat taj proživljeni pakao alkohola, izgubljenih ljubavi, neizrečenih rijeći, droge, tučnjave, policijske postaje, mrtvih ljudi.. Ne želim više, želim sve to promjeniti, želim van iz ovog života, želim drugi život, želim ponovno, želim ispočetka... Nekad sam mislila da će biti lakše kretat iz početka, ali sve je to samo zabluda, sve je to prokleta iluzija koja jednom mora podignuti svoj zastor i pokazati ono što se stvarno zbiva iz tog zastora... Ne mogu više živjeti u toj iluziji.. A stvarnost bez iluzije je grozna, previše boli.. Ne mogu opet počinjati ponovno.. Želim drugi život.. Mislim da sam napokon shvatila želju za mršavosti, a i to sam uspjela sjebat.. Možda me jedino to moglo izvući od ove stvarnosti, od ovih krvavih slika.. Ne samo psihička, već i drastična fizička promjena, da zaboravim na svu tu groznu prošlosti.. Nadam se ponovnom uspjehu u promjeni, ali istina je da ne znam više mogu li to opet sve započeti, ne znam mogu li se i ovaj put otrgnuti iz stisnutog zagrljaja tame i depresije.. Postalo je naporno, postalo je preteško počinjati opet iznova.. Postalo je teško dizati se s poda, pomaknuti se iz kuta mračne sobe.. Zastor je dignut, a ja ga želim opet spustiti da mogu krenuti dalje, ali ovaj put se ne spušta, ovaj put je gore.. Slike, prizori, bol, plač, udarci, krv, buka, sve se prebrzo vrača, ne staje.. Ovaj put ne staje, slijedi me u stopu di god da krenem, di god da pogledam, vidim sve te užase koje sam proživila, sve te bezživotne oči koje gube sjaj.. I gasim se.. gasim se skupa s njima...