Otvorila sam blog da negdje mogu podjeliti svoje misli. Osoba sam koja puno mašta i koje se često pogubi u toj mašti. Osobno ne mislim da je to nešto loše ili čaknuto, svi mi često se pogubimo u svojim mislima i maštarijama želeći pobjeći od stvarnosti, ja to možda radim malo češće... Često se pogubim u muzici stvarajući uzastopne slike mog života, ponekad su te slike dobre, ponekad su loše.. Izvana sam čvrsta osoba, kroz život koraćam uzdignute glave boreći se za svaki svoj trenutak, svojim smješkom i velikim optimizmom pokrećem sve druge oko sebe, pokušavajući im prikazati da život nije pun samo padova, suza i boli, već da se u životu krije i sreća i mogućnost da sve možeš sretno kreirati. Neki bi rekli da sam jedna od najflegmatičnijih i najoptimističnih osoba na svijetu u svemu vidim pozitivu i nastojim drugima pokazati pozitivnu stranu svega lošeg što se zbiva oko nas, to mi uspjeva skoro stalno, jer ljudi gledajući mene tako optimistićnu na sve i sami počnu sve tako doživljavati.. U redu.. to je samo jedna strana MOG osobnog ogledala.. Ponekad se upitam dali je to samo moja krinka pred drugima da njima pomognem i olakšam stvari u njihovom životu?? Možda ja zapravo ne vjerujem u toliki optimizam i flegmatičnost, ali želja da pomognem drugma je jača od tog, pa zašto bi onda drugi oko mene bili tužni i ne sretni radi neke nesreće u svojim životima? Ja zaista vjerujem u ono što govorim drugima i zaista me usrećuje kad vidim da se nakon mojih rijeći drugi smješe i da počnu razmišljati pozitivnije i zaista sam sretna kad vidim da im život kreće nabolje. Ali.. kada ja uđem u svoj svijet, svoj svijet daleko od svih, svoj svijet pun samoće i boli, tada moj optimizam nestaje, i ponekad jednostavno utonem u tamu sjedeći u kutu svoje sobe. Taj moj svijet nitko do sad nije vidio, jer živjeti u tom svijetu, s druge strane mog ogledala, dopuštam samo onda kad sam sama. I onda u tom svijetu proživljavam sve one loše stvari i u tom svijetu trudim se ono što nisam mogla u ovom, popraviti stvari, izreći neizrećene rijeći, sprijećiti svu tu bol i tugu, promjeniti događaje i stvoriti sreću koja je zapravo trebala biti. U tom sam svijetu sama, okružena slikama i isjećcima loših stvari u svom životu.. U tom su svijetu sva moja tuga i bol i taj svijet mora promjeniti ono što nisam mogla u stvarnosti. Ponekad ostajem u tom svijetu satima, bježeći od stvarnosi, pitajući se kako bi bilo da sam napravila te trenutke drugačijima, sretnijima.. Da sam bar tada razmišljala kao što sada slažem drugačije te prizore, mislim... mislim da bi danas sve bilo drugačije, bilo bi manje tame, manje boli, manje nanošenje krivnje za stvari koje su se dogodile, za prešućene rijeći koje nikada više neću moći izgovoriti, za dodire koje nikada više neću dati, za sve što tada nisam napravila a trebala sam. Možda bi danas i kad ostajem sama bila puna optimizma i pozitive, možda danas ta pozitiva i optimizam ne bi nestajali kad se nađem sama u sobi, možda se danas ne bi sama gubila u svoj toj boli i razmišljala što sam zapravo trebala napraviti... Šutnja je zlo, i to shvatiš tek mjesecima, godinama poslije, požališ za rijećima koje nisi izrekao, požališ što si te rijeći skrivao u sebi u trenutku kada si ih zapravo trebao izreći, a sve to..sve to shvatiš prekasno, kad više nema naćina da izrekneš te davno neizrečene rijeći, kad više nema prilike i tad...tad te te rijeći poćinju gušiti i toliko boliti da je bol jednostavno neizdrživa i tad...tad te rijeći tvore tamu koja te u samoći zatvara..