Vjerujem da većina kad ide spavat, utone u san sanjajući lijepe snove i ponekad koju noćnu moru.. Znam da je osjećaj kad uploviš u taj svijet snova jedinstven i prepun lijepih osjećaja dok sanjaš nešto lijepo, nešto što te ispunjava. A ujutro se probudiš svjež i pun neke topline popračene lijepim snom.. Znam da je lijepi san poput ostvarenja neke želje, pa makar i u tom svijetu snova di je sve tako bezbrižno.. Takav osjećaj nisam osjetila već godinama, valjda otkako sam bila u osnovnoj školi.. Ne znam što se dogodilo, ne znam koji je uzrok tome da svaki put kad legnem spavat i počnem sanjat lijepi san, on se ubrzo nakon nekoliko minuta raspline poput mjehurića sapunice, razbije se u stotinu komadića, poput razbijenog ogledala i sve lijepo tada nestane. Godinama se već budim neispavana i nervozna, popraćena lošim osjećajima, svaki moj lijepi san pretvori se u noćnu moru.. Često ti snovi postaju poput stvarnosti, pa se često budim usred noći, vićući i preznojavajući se, sva puna straha i nekog čudnog vremena. Ne sjećam se kada sam zadnji put imala neki lijepi san poslije kojeg bi se probudila sretno i nasmješeno. Često se probudim u suzama i pomalo tresući se.. Ponekad kad legnem bojim se zaspati, bojim se slijedećeg sna koji će se pretvoriti u noćnu moru... Sjećam se jednog sna kada sam sanjala da sam opsjednuta demonom i da je frendica vršila egzorcizam nadamnom. Sjećam se da je uzela veliki drveni križ i približavala ga mome licu.. Sjećam se boli koja me tada prošla dok mi je koža počela goriti što se više križ približavao, sječam se i još i danas mogu osjetiti miris spaljene kože i kose dok gori. San je bio kao stvarnost, miris izgorenosti, osjećaj straha i boli. Nikada neću zaboraviti taj san, mislim da sam nakon tog sna počela imati ružne snove.. Kažu da su snovi naša podsvijest ili da ako nešto doživimo tokom dana to sanjamo u malo drugaćijoj varijanti, ali svaki dan imati takve i slične snove, svaki lijepi san da se pretvori u noćnu moru... Često gledam filmove ili čitam do kasno u noć, trudim se ne zaspati, ne započinjati još jednu noćnu moru, još jedan ružan san. Teško mi je o bilo čemu razmišljati, teško mi je sklopiti oči i zaspati. Ponekad poželim da nemogu sanjati, da jednostavno kad legnem i sklopim oči vidim samo mrak, samo tamu, bez snova, bez užasa.. Sjećam se kao mala da sam sanjala medvjediće i zećiće i ostale šumske životinjice, sjećam se da bih se budila sretna, danas se svaki taj medvjedić ili zećić pretvara u ubojicu i manijaka, u čudovište i psihopata, svaki cvijet postaje otrovni bršljan, svako dobro postaje zlo, svijetlost postaje tama, a san postaje noćna mora.